Glazba, Interview, Reportaže

Disorder: “U slobodno vrijeme se drogiramo, masturbiramo i družimo s djecom”

Piše: Lucija Pušonjić

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao, nježnu i pohotnu u ono dvorište u kojem sam vas gledala, dragi Disorderu. Dvije tisuće i sedamnaeste godine, 30. rujna, kada je bila jesen slična ovoj.

Šerbedžiju na stranu, prošlu subotu zagrebačka Medika vrvjela je pankerima. Iako se činilo da nije bilo toliko ljudi, koncert je posjetilo preko 200 gamadi iz cijele Hrvatske. Atmosfera je bila odlična sve dok nije aktiviran suzavac zbog čega mi već 3 dana sve ima okus po papru. Gospon kaže kako je bilo „slučajno“ i kako mu je ispao iako je nemoguće da se aktivira zbog sigurnosnog okidača, no boli me kurac.

Satnica je dosta kasnila, ali je zato bilo više nego dovoljno vremena za predkoncertno trovanje. Predgrupa Disbaja nije dovela pretjerano ljudi u dvoranu.

-Bilo je jebeno stara, jebem ti Boga, sam kaj mi ide na kurac kaj mi se ekipa na Disbaji ne poga kurca, a svi je kao slušaju – rekao mi je Sin. I zaista je bilo tako, par ljudi u pogu, ostali su stajali sa strane, kimali glavom i ispijali piće.

diso sleep

Neki su koncert i prespavali

Na Bakterijama je bilo dosta bolje, više ekipe, zajebancije, poganja i uživancije. Da vam iskreno kažem, veći dio koncerta provela sam sjedeći na upadu preispitujući moral, život, smrt, prošlost, budućnost i egzistencijalizam pokušavajući uzimati izjave.

Zahvaljujući Žikiju iz No More Idolsa (kojem sam još uvijek dužna pivu), omogućio mi je valjda jedinu svjetlu točku ovog teksta- intervju sa Disorderom.

Nakon par dana google udbašenja, pročitala sam kako su ekipa iz benda anti rasisti i vege kurci palci, ali moje primitivne predrasude su me po hiljaditi put prevarile. Simpatični su to momci, koji se zapravo ne opterećuju previše oko sranja u svijetu. Oni su tu da sviraju, piju i zajebavaju se.

Disorder je nastao 22. svibnja 1981. godine u Bristolu. Istina, bend već odavno ne nastupa u originalnoj postavi, a na moje pitanje zašto je popis bivših članova benda duži od ruskog klasika, ni sami nisu znali odgovoriti iz prve.

-Ima mnogo različitih i dugih priča zašto je tako. Ali Disorder je zapravo više orkestar nego bend – rekao mi je Taf, najstariji član benda.

U zadnje vrijeme imaju dosta gigova u ovoj našoj jadnoj jugoslavenskoj regiji prvobitno zbog jeftinog piva, zanimljive pank scene i interesantne povijesti. Rekli su da im je super na turi samo što eto, nikad nisu bili dočekani sa suzavcem u očima, ali kako se zagrebački pankeri ne razlikuju mnogo od britanskih. Po njima je najjača scena u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali kako i Amerika ima dosta dobru underground scenu.

Bristol na primjer, je prepun pankera, možeš doći u rendom pub odsvirati nešto kad god hoćeš, što nije baš česta scena u Hrvatskoj. Ondje je ljudima važnije da mogu cugati i družiti se s ekipom, računati jedan na drugoga nego ostalo. Najbolji gigovi su im bili u Japanu, Grčkoj, zapravo svugdje. Dio života su proveli u Norveškoj. Kažu kako je tamo ekipa dosta agresivna, tuku se s pandurima, nazi pankerima, izbacuju ih iz skvotova i sl.

Došli su u Hrvatsku nakon 29 godina zahvaljujući ekipi iz No More Idolsa s kojima su svirali u Bristolu prije 3 mjeseca. Skompali su se, ostali u kontaktu i shvatili su kako su letovi jeftini pa što ne bi posjetili Lijepu Našu.

Imaju moto: „Fight junk not punk!“ koji se odnosi na njihov prezir prema heroinbu i kokainu. U slobodno vrijeme se drogiraju, masturbiraju i druže s djecom.

Sve u svemu, vrlo ugodan intervju. Dok sam istraživala internetom, pokušavajući maznuti potencijalna pitanja, shvatila sam kako ih ne daju prečesto što je šteta jer imaju dosta pametnoga za reći. Nadam se da će nastaviti rokati i dalje te da nećemo morati čekati još 30 godina da posjete ovu Vukojebinu.

Fotografije atmosfere s koncerta možete pronaći na Anwinom Facebooku.

 

Oglasi
Standardno
Glazba, Reportaže

Prvi dan Dimensionsa: Zdrobili smo brdo love, imamo tešku upalu mišića, ali jedva čekamo drugu večer

Piše, fotka, snima: Mia Mitrović

Sram me priznati, ali nikad nisam bila u Štinjanu. Nekako se dogodilo da mi promakne, no najzad smo se sreli on i ja, ove čudne 2017. na šestom izdanju festivala elektronske glazbe zvanom Dimensions.

Prvobitni plan bio je ostati u festivalskom kampu tri dana i tri noći, ali Državni hidrometeorološki zavod spriječio nas je u tom naumu. Baš kako su i najavili, ujutro nakon prvog dana počela je padati teška, siva, jesenja kiša.

-Kako neće bit’ kiše pored svih ovih Engleza kraj nas- šali se naš pulski domaćin, istarsko-slavonski gastronom i bonvivan, Bojan Vukelić Boki.

SAM_2525

Bed and breakfast alla Boki

Istina je. Englezi su zbilja posvuda na festivalu; organiziraju, volontiraju, plešu, a na florovima nastupa cremme della creme britanske underground elektro scene. I ne samo britanske. I ne samo elektro.

Boki Vukelić spasio nas je od blatnog užasa kampa i riješio nam povoljan smještaj u simpatičnom malom hostelu Step 2. Ovaj tekst pišem u kafiću Dab, koji je pokraj hostela. Kafić se zove Dab, a hostel Step. Dab i Step. Dabstep. Baš zvuči nekako… Štinjanski.

Na svu sreću, vrijeme se popodne smirilo i sad sunce piči, noć će biti vedra pa nas navečer čeka druga porcija straha i prijezira na štinjanski, prema kojemu je onaj originalni, slikovnica za početnike.

Prvu večer izašli  smo na fest čisto informativno, da vidimo gdje je što i kakva je atmosfera. Kao, vratit ćemo se ranije i naspavati jer smo umorni od puta. Ništa od toga. Ovo je izgleda poluotok koji nikada ne spava.

Od devet floorova Dimensionsa, tih devet krugova pakla, uspjeli smo vidjeti samo osam. Promakao nam je The Ballroom za kojeg štinjanski veterani kažu da je najbolji. Vidjet ćemo večeras.

Ove večeri, najbolje smo se naplesali na The Voidu. Zapravo, nismo se baš naplesali jer smo hodočastili s floora na floor, sa šanka na šank i zdrobili brdo love. Zapravo je pogreška večeri što nismo ostali plesati do kraja na Joy Orbisonu. Svojim kombiniranjem house, dubstep i UK funky ritmova, oduševio je ekipu na Voidu.

Iznenađujuće zabavno bilo je i na flooru kod dede Jacka gdje smo uz veseli techno pijuckali džekije s kolom po prilično povoljnim cijenama.

SAM_2508

Deda Džeki i ja dogovaramo na kojem ćemo flooru zaružiti

Mala je rasturao na Mungo flooru, a u kaotičnom the Moatu se pretjerivalo s basovima pa smo umakli od tamo da skroz ne prolupamo.  Ipak, najzgodniju macu večeri snimili smo kako pleše na Dundovu u The Stables, floru-raju za iskusne rejvere.

Na Dimensionsu plešu sve dobne skupine, od 18 do 70, sve rase, spolovi i rodovi, ljudi svih naroda i narodnosti. Publika Dimensionsa nisu ispeglani i pomno depilirani bogatunčići kao na Ultri, već pripadnici globalnog, nepokorenog i nepokorivog rejverskog plemena.

Jedino što je ometalo dobru zabavu prve večeri bio je – za pulske prilike, pretjerano  – veliki broj policajaca. Vjerujem da je razlog njihova prisutstva na Dimensionsu čuvanje reda i mira, a ne kvarenje zabave rejverima koji su mirno i bez ikakvog incidenta otplesali prvu večer Dimensionsa. Jedva čekamo drugu. Iza ponoći mi bit ćemo tu. Rejvolucija se nastavlja!

 

 

 

 

Standardno
Kultura, Putopisi, Reportaže

Christiania: izgubljeni raj koji je ostario

Piše: Vinko Drača

U Christianiji je fotografiranje strogo zabranjeno

U Christianiji je fotografiranje strogo zabranjeno

Christianiju sam prvi puta posjetio u kasne noćne sate, u društvu svoje cure i grupice naših zajedničkih prijatelja. Još se sjećam toga koliko je mjesto izgledalo drugačije od onog što sam očekivao- umjesto šarenih i idiličnih slika posljednje europske hipijevske komune, dočekale su me ruševne kuće; ostaci vojnih objekata koji su 1971. poslužili grupicama neprilagođenih ljudi koji su u nekadašnjim kasarnama i skladištima htjeli izgraditi svijet vođen krilaticama šezdesetih.

Ispred kuća stajale su bačve u kojima su gorjele vatre – jedini izvor svjetlosti u tamnoj skandinavskoj noći Kopenhagena, grada nalik mjestu iz Tolkienovih bajki. Mjesto je djelovalo mračnije od zagrebačkih geta – štandovi na kojima se prodaju hašiš i marihuana bili su osvijetljeni škrtim stolnim svjetiljkama, a lica naših prodavača bila su u sjeni. Iza pulta te su tamne prilike razgovarale s dečkima iz naše grupe dok smo pokušavali dogovoriti prodaju. Cjenkanja nije bilo – 100 kruna po gramu (oko stotinjak kuna) je fiksna cijena trave još od 2005. kad je konkurencija između domaćih dilera i grenlandskih Eskima dovela do kratkog rata u kojem je ubijen jedan od stanovnika Christianije.

Orkovski brlog Kopenshagena

Šetnja niz glavnu ulicu, poznati Pusher street, noću se pretvara u avanturu. Dok tražimo mjesto na kojem bismo konzumirali kupljenu robu, pokraj nas promiču sjene. Prilike koje na lancima vode velike i krvoločne pse, sićušne eskimske žene koje su mogle izaći iz nekog romana Jacka Londona, ostarjeli hipici u kožnim jaknama… Poneki od njih pokušavaju komunicirati s nama na grubom danskom jeziku i uvaliti nam teže stvari kojih nema na štandovima. Svojom oronulom pojavom i luđačkim pogledom izazivaju strah djevojaka… Zidove prekrivaju grafiti – poruke koje zahtijevaju legalizaciju trave, imena poznatih i nepoznatih bendova, znakovi koji zabranjuju fotografiranje… U nekadašnjem hipijevskom raju koji je ostario danas nitko ne želi da mu jasno vidite lice.

Ulazimo u jedan od mnogih barova. Pod je prljav i ljepljiv, na šanku se toči domaće Christiania pivo koje žitelji sami proizvode i rijetko tko je mlađi od četrdeset. Glazba danskih bendova preplavljuje prostoriju. Stojimo u kutu s lošim i preskupim pivom u ruci, dok gomile ostarjelih hipija uz ponekog zalutalog turista sjede i uvlače dimove. Miris kanabisa je sveprisutan i čini se kao da u cijelom ovom minijaturnom svemiru ne postoji nitko tko nije drogiran. Čujem dvoje starijih ljudi, ušlagiranih do izbezumljenosti kako se prepiru. Jedan Eskim s pletenicama, nalik šamanu iz neke vizije Jima Morrisona, sjedi kraj našeg stola i djeluje izgubljen u meditaciji, plavih  očiju usmjerenih prema prljavom zidu od šperploče na kojem kao da vidi nešto bitno…

U poslijednjoj hipi komuni Europe obitavaju ostarjeli hipici. Malo tko je mlađi od 40

U poslijednjoj hipi komuni Europe obitavaju ostarjeli hipici. Malo tko je mlađi od 40

Zabranjeno trčanje

 Christiania preko dana djeluje sasvim drugačije – ono što je noću bila orkovska jazbina tolkienovskog Copenhagena, sada je privlačna i egzotička turistička meka. Štandovi s drogom su i dalje tu, no pažnju više privlače male, privlačne suvenirnice na kojima se može kupiti lijep, jednostavan, ručno izrađen nakit, lule, cigaršpici, majice i naljepnice. Bacpackeri prolaze veselo čavrljajući. Na Pusher streetu se mogu kupiti danske palačinke, a na terasi manje prijetećih barova koji su noću zatvoreni popiti kava ili pivo iz šarolikije, turističke ponude. Jedino što još djeluje uznemirujuće su reakcije prodavača na štandovima sa drangulijama- oni vam ne daju da im se previše približite i robu morate gledati sa diskretne udaljenosti – očito da oprez ovih ljudi koji veći dio svog života provode izvan zakona ne nestaje s pojavom danjeg svjetla. Uz upozorenje koje zabranjuje fotografiranje primjećujem i drugi znak: onaj koji zabranjuje trčanje. Naš nam je kopenhagenski vodič objasnio da je to zbog toga što užurbani korak kod domaćih potiče paniku jer misle da se radi o policijskoj raciji. One su rjeđe nego u prvim danima komune, no sa svakom promjenom gradskih vlasti, koje već dugo planiraju iseliti komunu kako bi srušili stare kuće i na njihovom mjestu izgradile poslovni blok, strah stanovnika biva obnovljen.

Christiania tako postaje paradoks postmoderne Europe- mjesto koje su ljudi izgradili kao utočište idealima mira i tolerancije šezdesetosmaškog proljeća, a koje samo živi u stanju stalnog straha; od policije, došljaka i turista od kojih mjesto živi. Mjesto je to ostarjelih ideala, oronulih boraca jedne generacije kojoj jedino još droga pruža kakvu takvu utjehu. Slobodni grad koji pokazuje kako je žalosna sloboda koja ne umre mlada već doživi grijanje vlastitih reumatičnih kostiju na vatrama jedanaestrujanskog stoljeća straha.

Standardno
Koncerti, Reportaže, Vijesti, Zagreb

Krik i bijes: Metz + Joe 4 @ Žedno uho

Piše: Maja Čuljak

Pa gledajte, jebiga, koga je zanimao Metz do sada je i pročitao sve recenzije, ali eto, ja sam se u nedjelju mamurna probudila u tri popodne i otišla na posao, pa sam se opet napila i opet otišla na posao – pa kada da ja sirota to napišem? Hvala nebesima pa imam nježne urednike i ipak nismo na Potlisti nego na Anwi.

No da, ovaj, recenzija kao. Osim što mi je ovo bio prvi put da gledam Metz, a i Joe 4 nakon drugo vremena, bio mi je i prvi put u Žednom uhu. Čula sam dosta podijeljenih mišljenja: nekima je plejs odličan, nekima ne odgovara oblik prostorije, neki žele da dupli pelin na šanku bude još malo veći, a neki se samo nejasno sjećaju da su bili u nekom podrumu na Gornjem gradu. Ali čini se da je neko općenito mišljenje pozitivno, a tako mislim i ja. Možda se malo teže probiti do šanka i neobično je u ponoć šetati Klovićevim dvorima prateći znakove koji obećavaju blizinu toaleta i olakšavanje mjehura, ali prostor funkcionira, a ako nemate srama i nije vam problem gurati se u prve redove, i zvuk je odličan. Terasa pred ulazom definitivno upotpunjuje koncept te ima i dobru funkciju osim parkirališta – romantičan pogled koji pruža na snijegom pokriven Kaptol probudit će u svakoj ribi želju za barenjem.

joe4

Nadala sam se da će Joe 4 malo kasniti, ali nisu, pa sam onda kasnila ja. Stigla sam na pol’ giga u već prepuno Uho, vrlo se lukavo stacionirala na fino mjesto u prvome redu i načela prvu pivu. Joe 4 sam posljednji put uživo slušala pred godinu i pol – dvije (nemam pojma više, stvarno) u KSET-u, kada je na koncu zajedno sa šankerima bilo možda petero ljudi. Svirali su dobro onda, sviraju i sada, a čini se da im je i rejting porastao otkako su izdali posljednji album. Možda su postali i malo glasniji, jer uši mi nisu toliko zujale kada sam ih prvi put gledala. Moram reći, za bend koji sebe opisuje kao „pig slaughtering, barn burning noise rock“, a zaista tako i zvuči, imaju gitaristu koji malo previše izgleda kao mekani plišani medo. Gle’jte ga na slici, pa zar ga ne biste zagrlili?

Brižljivo sam čuvala svoje mjesto u prvim redovima da ga neki hipsterski tat ne bi zauzeo i uskratio mi pogled na zvijezde večeri. Za Metz zapravo nisam ni čula do prije par mjeseci kada je objavljen program za (tada još fizički nepostojeće) Žedno uho i kada mi je frendica rekla da na to MORAMO ići. Iznimno kratak opis benda koji sam tada dobila me nije nešto oduševio – troje Kanađana s prvim albumom, ime benda kratko i pomalo apstraktno, omilio se Pitchforku… Mislila sam da ću morati ići na neki prokleti dream pop koncert i onda još, ne daj Bože, pisati kako sam se milo ljuljuškala i bila ispunjena mucičastom toplinom i sjetom. Još jednom hvala nebesima, bila sam u krivu! Potrudila sam se poslušati album i oduševila se jer su me na njemu dočekali buka, deračina i sve te sitnice zbog kojih glazba i jest zvonka radost.

metz1

Trojka iz Toronta napravila je i bolji show nego što sam očekivala – tko bi rekao da Kanađani mogu biti agresivni? Iako sam se u album zaljubila na prvo slušanje, uživo su me iznenadili eksplozivnom, znojnom svirkom koju bez problema mogu zamisliti u Monteparadisu ili nekoj rupi nalik tome. Imam dojam da su i ostali na koncertu dijelili moje mišljenje jer je dobar dio publike odlučio iskazati svoj entuzijazam crossoverom tučnjave i kišnog plesa, tzv. šutkom. Ne znam, mislim da svo moje oduševljenje Metzom zapravo dolazi iz toga što sam otkrila nešto novo, nešto što se dokazalo kao izvrsno i na live testu. A i daje mi materijala da solim drugima pamet i govorim „Eee, sjećam se ja prvog koncerta Metza, ne znaš ti kako je to bilo…“. Nitko koga znam nije zaista siguran koliko je svirka trajala, sjećanje se izgubilo u alkoholnim parama, ali kako dečki zapravo nemaju puno više od pola sata materijala, bit će da je tu negdje. Ja sam, kao i uvijek, pogodila pravi trenutak i otišla u potragu za WC-om upravo kada je počeo bis, ali kažu neke detaljnije recenzije da su samo ponovili jednu stvar, pa me zapravo i zaboli.

Što reći za kraj? A ništa. Oni koji se nisu pozabavili Metzom neka pretraže internete i učine to, a oni koji jesu, neka nam je još hiljadu ‘vakih koncerata!

Standardno
Klubovi, Koncerti, Reportaže, Vijesti, Zagreb

Dvije priče o Atari Teenage Riot

Revolucija je pretiha: Atari Teenage Riot @ Tvornica, 14.04.2012.

Piše: Maja Čuljak

Atari Teenage Riot jedan je od onih bendova koje vjerojatno niste baš slušali, ali ste sigurno za njih čuli od nekog iz širokog spektra njihove publike – od frenda koji sluša samo politički angažiranu glazbu ili od onog koji je zaključio da su najbolje stvari one s najvišim brojem BPM-a. Atarijevci, od čije je jezgre ostao samo nabrijani subverzivac Alec Empire, zaslužni su za stvaranje digital hardcorea, u kojem su spojili anarhističke stavove hardcore punka sa zvukom njemačkog techna ranih devedesetih da bi proizveli čistu agresivnu buku. Nakon što su se raspali 2001. godine te se posvetili svojim samostalnim projektima, ATR se 2010. vratili na posao – Empire je sa starom miljenicom publike Nic Endo i novim članom koji se krije iza imena CX Kidtronik izdao album Is This Hyperreal? te odradio turneju tokom koje su posjetili i riječku Harteru.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

S obzirom na to da se radi o jednom, možda ne mainstream, ali svakako poznatom bendu s dugom poviješću i ogromnim utjecajem – što u glazbi, što u drugim područjima – poprilično sam se iznenadila kada sam po dolasku u Tvornicu vidjela da se pojavilo tek stotinjak ljudi. Na eventu na kojem se po nekim mojim, očito prevelikim očekivanjima trebalo pojaviti oko petsto ljudi, Velika je dvorana Tvornice izgledala samo još praznije s tom šačicom raspršenih ljudi. Ipak, malobrojna publika nije spriječila Atarijevce da krenu u akciju – s malim su zakašnjenjem (valjda su u nadi očekivali još koga?) izašli u klasičnim crnim outfitima i s dobro definiranim mišićima, što je stvarno samo još jedan razlog zašto ih je trebalo doći vidjeti. Koncert su otvorili s Activate! sa svojeg zadnjeg albuma i nastavili s novijim stvarima. Čini se da je višak prostora dobro došao onima koji su se odlučili razbacati jer se ispred pozornice odvijala sasvim pristojna tjelovježba uz zborno deranje – bučna trojka čeličnih glasnica i meni je dala razloga da dižem šaku u zrak i pridružim im se u izvedbi tekstova poput Destroy 2000 Years Of Culture. Posebno priznanje večeri ide tipu koji je odlučio isprobati do koje su granice ATR prijateljski raspoloženi, pa se na pozornicu popeo nekih pet puta dok ga zaštitar nije odvukao – ako ovaj tekst ikojim slučajem dođe do njega, legendo, zaslužuješ pet!

Atarijevcima definitivno ne nedostaje energije, štoviše, imaju je i viška, a to su u petak i pokazali. No unatoč načelno dobroj svirci, nešto jednostavno nije bilo kako treba. Bili su nabrijani, ali na kraju i pomalo dosadni, jer pet uzastopnih zahtjeva publici od stotinu ljudi da „stvori nešto buke“, kada ona to očito ne može, neće baš uroditi plodom. Zvuk je bio glasan, ali ne dovoljno za bend od kojeg očekujem da para bubnjiće – ako mogu normalno pričati s osobom do sebe tokom koncerta, a mogla sam, jednostavno nije dovoljno glasno. Iako mi se činilo da je većina publike uživala, a ni meni nije bilo loše, ipak nisam dobila ono što sam očekivala. Sve je nekako bilo nespretno, pa je i koncert završio na pomalo blesav način – čini se da su spržili mašineriju, pa smo od totalne buke odjednom ostali u totalnoj tišini. Kraj.

Neću reći da sam razočarana koncertom, daleko od toga – iznimno mi je drago što sam vidjela Atari Teenage Riot u Zagrebu, kad sam ih već propustila na navodno puno boljem koncertu na Harteri. Nažalost, prazan i u ovom slučaju preveliki prostor učinio je svoje. A nisam vidjela ni Aleca Empirea da skida majicu. U konačnici, žao mi je Atari, više sreće drugi put.

A Slight Glimmer of Hope: Atari Teenage Riot @ Tvornica kulture, 14.12.2012.

Piše: Franko Burolo

Dvije godine nakon ponovnog okupljanja, Atari Teenage Riot konačno nastupaju u Zagrebu.

U vremenu kada su zagrebački klubovi preplavljeni dosadom nostalgičnih slušaona, šminke i ofucanog dubstepa – nastup ovog pionirskog digital hardcore benda svakako dolazi kao dah svježeg zraka. Konačno nešto drugačije.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Priznajem da sam i sam pred dvije godine bio vrlo skeptičan kada sam čuo za ponovno okupljanje ATR-a, zbog čega sam, uvjeren da se radi o još jednom nostalgičnom reunionu, propustio njihov nastup u Rijeci na Harteri 2010. No čim sam poslušao njihov prvi album u tom obnovljenom sastavu, shvatio sam da sam bio u krivu. Is This Hyperreal? (2011.) ostavlja dojam o bendu koji ne odbacuje svoju prošlost, ali nije niti njome opterećen, nego živi i djeluje u aktualnom trenutku.

U petak 14. prosinca ove godine, ATR su svirali u zagrebačkoj Tvornici Kulture. Po prvi put u Zagrebu. Doduše, Alec Empire je već svirao u Močvari 2005. godine, kada je promovirao svoj solo album Futurist, a u pratećem bendu bila je i Nic Endo. Tako da možemo reći da su dvije trećine benda već jednom svirale u Zagrebu, ali ne kao Atari Teenage Riot.

Kada smo u petak sestra i ja tek ušli u Tvornicu, malo poslije 21 sata, nije još bilo mnogo ljudi. Ništa čudno, pomislio sam. Iako se i radi o bendu s kultnim statusom, ipak nije da raspolažu pretjerano moćnom propagandnom mašinerijom. A ne radi se ni o zvuku ni poetici na koje su ljudi ovdje navikli. Pjesnici s megafonima nisu nikada bili pretjerano dobro viđeni u ovim krajevima. A dodaju li si kao zvučnu kulisu gomilu buke koju nazivaju glazbom, bit će u najboljem slučaju proglašeni djetinjastima, a njihova publika još gorom. Pa ipak, kroz kojih sat vremena, Tvornica se čisto fino popunila, mada nije da se može pričati o nekoj gužvi, čak ni pored toga što je Veliki pogon bio prepolovljen za ovu priliku. I tad se odjednom čula buka sa pozornice i Nic Endo je već vikala na mikrofon. Koncert je počeo.

Otvoren je s pjesmom Activate, dok se ljudi skupe. A već na drugoj pjesmi, Black Flags, krenuo je i pogo u prvim redovima, koji nije prestao do kraja koncerta. Ali publika u začelju mi se činila ipak malo presuzdržanom za tako nabrijani koncert.

Alec Empire, Nic Endo i Rowdy Superstar su se svo troje izmjenjivali podjednako na konzoli i na vokalu. Time ostavljaju dojam jednakih uloga u grupi, što je i u skladu sa slobodarskim idejama koje provlače kroz svoj rad. I treba reći da svatko od njih zaista čini upečatljivu prisutnost na pozornici svojim sigurnim i energičnim nastupom. Nakon kojih sat vremena Alec Empire je predstavio članove benda, a nakon još nekoliko pjesama je održao i govor u kojem je objasnio kako se od 1992, kada je bend prvi put osnovan, do danas nažalost nije nimalo izgubila potreba za društveno angažiranom umjetnošću i da oni, kao glazbenici, ne mogu i ne smiju jednostavno zažmiriti pred rastućim fašizmom i autoritarnošću, kako na ulici, tako i u institucijama. Nakon čega su nastavili sa Start the Riot! i još nekoliko pjesama do kraja koncerta.

S tehničke strane, htio bih čak i pohvaliti i bend i tonce, pošto mi se čini da su zaista izvukli maksimum iz Velikog pogona Tvornice. Ne znam je li to samo do mene ili je ipak do prostora, ali imam dojam da tamo redovito nešto ne štima sa zvukom, ma tko da svira. Tako sam i ovaj put povremeno imao poteškoće kod prepoznavanja prvih taktova čak i nekih od meni najdražih pjesama. No ipak, vokali su se uglavnom čuli vrlo jasno i razgovijetno i bio je to jedan od rijetkih slučajeva kada sam izašao iz Velikog pogona Tvornice bez zujanja u ušima, unatoč zaista glasnoj glazbi.

No na kraju, koncert je nakon sat i pol naprasno prekinut, i to usred legendarne Revolution Action, jer im je sva oprema odjednom jednostavno prestala svirati. Odjednom, samo tišina… Alec se još i vratio iza pulta i nešto prčkao, da bi konačno odustao i spustio se s pozornice da bi se rukovao i izgrlio s publikom u prvim redovima. Ubrzo poslije nastupa, zahvalili su se zagrebačkoj publici i na svojim službenim Twitter i Facebook profilima, uz isprike za ovaj incident s opremom.

Sve u svemu, bio je to jedan zaista energičan i nabrijan nastup. ATR su se stvarno potrudili i dokazali da drže do svoje publike. Relativno mali broj prisutnih nije ih pokolebao i pružili su brdo energije. Sve je skupa trajalo kojih sat i pol vremena, što se meni učinilo čak i za nijansu kratko… ali tko zna da ne bi odsvirali još koju pjesmu da nije bilo tehničkih problema. No i ovako je sasvim u redu, zapravo. Najveća zamjerka s moje strane ide na after u Malom pogonu. Dubstep mi jednostavno nije nikako odgovarao nakon ovakvog koncerta.

Na kraju, mogu reći da jedva čekam sljedeći ATR album i nadam se da ćemo ih imati još prilike vidjeti u Zagrebu ili već negdje u blizini.

Start the riot! NOW!!

Standardno
Klubovi, Koncerti, Reportaže, Vijesti, Zagreb

Return of the super grandads: NoMeansNo @ KSET, 04.12.2012.

Piše: Maja Čuljak

NoMeansNo su prošle godine održali odličan koncert u KSET-u: duga svirka, super zajebancija s publikom, skakanje, znojenje i nabrijana atmosfera unatoč totalnoj natrpanosti prostora i manjku zraka. Ove godine su to isto ponovili, a i zagrebačka publika im je uzvratila. Unatoč sigurnom mršavljenju novčanika koje je uzrokovala ova (pre?)bogata koncertna sezona i nimalo ugodnim vremenskim uvjetima, KSET je bio pun do te granice da su neki manje sretni morali potpuno rasprodani koncert gledati s ulaznih vrata. U takvoj je gužvi svako micanje zahtjevalo popriličan trud, pa sam po dolasku otišla po obveznu ksetovsku CO2 pivu i osigurala si mjesto u prvim redovima u nadi da ću možda nešto i fotkati (nažalost, ajfoni su dobri jedino za instagramanje doručka).

IMG_2403[1]

Onima koji su došli na NoMeansNo po prvi put možda i nije bio jasan sav hype oko benda ni sva ta gužva – uđeš u KSET i kratkom demografskom analizom zaključiš da većinu publike čine tipovi od 35+ godina, a na balkonu je i jedan tata s klincima koji cuclaju Red Bull. I onda u pol deset na stejdž izađu tri dedeka – koji počnu svirati kao da im je to zadnja stvar na svijetu. A ONDA dođe do trenutka prosvjetljenja koji se dogodio i mojoj frendici Renati – „Isse, gle ga kako sviraaaa, ovo je genijalno!“ Ekipa iz NoMeansNoa, braća Rob i John Wright, s podrškom Toma Hollistonea, već je odavno udomaćena u Zagrebu i dočekana je s oduševljenjem publike koja ih gleda po tko zna koji put. I oni znaju uzvratiti dobrodošlicu – jedan su od rijetkih bendova koji ima pravu komunikaciju s publikom, pa kad nakon zahvala Mati Škugoru koji ih je ponovno doveo u Zagreb Rob kaže da smo wonderful, a čujte, ja se tako i osjećam.

U preko sat i pol vremena svirke, NoMeansNo cijeli su KSET držali napetim – čak su i oni koji obično stoički mrko promatraju koncerte sa strane nabacili čagicu jer koncert je zapravio bio best of gdje je svatko mogao čuti svoju najdražu stvar, bilo da se cupka na Oh no! Bruno! ili malo uspori tempo na The World Wasn’t Built In A Day. Moram reći da mi sjećanje nije najjasnije, što zbog piva, što zbog ventilacije u KSETU zbog koje sam bila fino ošamućena na trideset i nešto stupnjeva, pa setlistu nećete dobiti. Ionako vam ne treba ako ste bili na koncertu, a ako niste, samo bih vam vadila mast jer ja jesam. Ali da, tema članka je načelno NoMeansNo. Iako mi se činilo da je publika nekako premirna tokom koncerta, to se promijenilo negdje oko drugog bisa kada su zaredom odsvirali moja dva favorita, The Tower i The End of All ThingsWrong mi je najdraži album, je li to klišej? – i kada se u prvim redovima jedan momak valjda sjetio da je kao na pank koncertu pa šta ne bi malo i zaplesao k’o panker. Kako šutka djeluje kao zaraza, na trećem se bisu, kada su se NoMeansNo vratili već potpuno mokri i umorni (Rob u seksi deda izdanju bez majice, uf!), razvila punokrvna bacarka nakon koje sam bila zahvalna što sam obula čizme. Kratko i jasno, a već i s dosta truda, NMN su koncert zatvorili s Two Lungs, Two Lips And One Tongue – i nije da ih ne bih mogla još gledati i prakticirati svoje plesne pokretne u čitavih četvrt metra kvadratnih prostora što mi je bilo dostupno, ali jedva sam čekala da dođem do svježeg zraka pa sam i ja požurila vani, zanemarujući poprilično širok izbor mercha koji su dofurali.

Kad NoMeansNo svira, svi slušaju. Rijetko kad se dogodi da publika zaista toliko voli bend koji gleda, a da i bend voli tu publiku. Rob, John i Tom su nam izveli još jedan „NAJBOLJI KONC IKAD, FRENDE“, a euforija će potrajati barem do sljedeće sezone – možda i tad navrate?

Ja bih da su NoMeansNo moji dede. Eh.

Standardno
Klubovi, Putopisi, Reportaže

Industrija, arhitektura i party u Berlinu

Piše: Matija Cvetković

Berghain je tehno klub u Berlinu koji se nalazi na granici dviju gradskih četvrti, Kreutzberga i Friedrichshaina. Upravo mu lokacijska odrednica daje i ime – Berg od KreutzBERG i -hein od FriedrichsHEIN.

Napuštena toplana u središtu Berlina, Berghain, velik je i mračan prostor u kojem se održavaju trenutno najpoznatiji berlinski techno partyi. Arhitektura same zgrade ne nameće ništa, ona je samo okvir ispunjen zabavom. Ona je neutralna, dominira ples, tjelesni užici, “techno”, piće i droga. Labirintski svijet sjena pomalo je nejasan i u svakom se trenutku otvaraju novi prostori, nove niše i zakutci koji impresioniraju. Snažni volumen kluba okružen je neuređenim okolišem koji djeluje kao gradilište. Posvuda su hrpe građevnog materijala, neuređen šljunčani pristupni put, žičane ograde. Posjetitelj je u neizvjesnosti, okoliš i neutralno neoklasicističko pročelje ni na koji način ne odaje zbivanja unutar zgrade. Tajanstvenost vanjštine u funkciji je same filozofije kluba. Na ulazu je dugačak red ljudi koji strpljivo čekaju, potiho razgovaraju. Skrušenost i mirnoća ispred kluba u apsolutnoj je kontrarnosti sa zbivanjima unutar, dojam je poput mise – mise ispred golemog hrama.

Nije pritom slučajan odabir ove zgrade toplane za njenu današnju funkciju. Izvana neutralna, mirna i staložena skriva vrhunac dekadencije unutrašnjosti. A unutrašnjost je dekadentna u svakom, pa i najdubljem smislu te riječi. Neobuzdanost koja se očituje kroz ples (podržan svim mogućim opijatima) i tjelesne užitke, a sve podržano izrazito glasnom glazbom personifikacija su suvremenog njemačkog društva. Izvana mirni, staloženi, radišni, organizirani i ponašanjem slijedeći “Pruski drill”, a unutra divlji, razuzdani i posve slobodni.

Zgrada kluba smještena je u blizini stanice lakošinske gradske željeznice (S Bahn) Ostbanhof, a pristup se ostvaruje slijepom ulicom Am Wriezener Bahnhof. Smještena je između velike gradske aleje (Karl-Marks Allee) i rijeke Spree. Zagrada nastaje u pedesetim godinama XX. stoljeća i dio je velikog zahvata poslijeratne obnove Berlina obilježenog socijalističkim neoklasicizmom. Najbolji ilustrativni primjer te gradnje možda je Frankfurter Tor – dvojne zgrade na križanju Karl-Marks Allee i Warschauer Straße koja je svojom urbanističkom kompozicijomm svojevrsni istočni ulaz u grad. Uzduž Aleje Karla Marksa nižu se monumentalne neoklasicističke zgrade koje najjasnije opisuju poslijeratni socijalistički režim u Berlinu. Sama zgrada zbog svoje prvotne funkcije, industrijske, djeluje kao da je isčupana iz snažnog poteza socijalističko neoklasicističkih zgrada koje se nalaze sjeverno od nje.

Zgrada je građena 1953. – 1954. godine u socijalističkom neoklasicizmu. Zbog svoje je namjene zgrada posve fleksibilnog tlocrta koji je ostvaren armiranobetonskim sustavom stupova i greda u unutrašnosti i obodnih zidova od opeke. Snažno i jasno pročelje trodjelne je kompozicije. Baza, središnji dio s naglašenim vertikalnim otvorima te vijenac oblikno ne odstupaju od standarda socijalstičke arhitekture pedesetih godina u Berlinu. Zgrada ima 3 etaže i mezanin; prizemlje je bilo u funkciji spremišta za ugljen. Prenamjenom u klub prizemlje postaje ulaznim prostorom i garderobom te višenamjenskim prostorom u kojem dominiraju čelična stubišta.

Obnova i prenamjena zgrade toplane započinje 2004. godine. Zgrada je prije toga izgorjela. Arhitektonsko – dizajnerski dvojac Karhard arhitekti (Thomas Karsten i Alexandra Erhard) uređuje klub u više faza, započevši s Panorama barom. Pročelje zgrade ostalo je intaktno i cjelokupno se preuređenje odnosilo na interijer i uređenje vrta. Preuređenje se izvodilo u nekoliko faza.

Prizemlje je ulazni prostor s garderobom, barom, lounge zonom i sanitarijama. prostor je visine 18.0 metara i arhitektonska intervencija se satojala od impozantnog čeličnog stubišta koje dominira prostorom, pultom za prihvat garderobe, diskretne rasvjete i mobilijara. Armiranobetonski stol i klupe intervencije su koja slijedi logiku materijala koji dominira prostorom – armirani beton. Zapravo su to građevinaski elementi za odvodne kanale koji su ovdje upotrijebljeni u interijeru. Ostali namještaj je od trespe (pult, klupe). Monotonost boja – tonovi sive i crna jedini su akcenti u sivilu zatečenog natur betona. U prolazu prema sanitarijama, uz zonu za odmor izvedena je 2004. godine zidna instalacija umjetnika Piotra Nathana koja se sastoji od 175 aluminijskih ploča. Dimenzije instalacije su 27 x 5 metara i prikazje četiri elementa bazirana na uvećanim povijesnim gravurama. Time ovaj interijer dobiva treću dimanziju u boji, materijalu i igri svjetla i sjene. Grubost i nerafiniranost osnovni su dojam koji ovaj prostor ostavlja na posjetitelja.

Čeličnim stubištem ostvaruje se komunikacija prema glavnom plesnom podiju Berghaina. Kapaciteta je do 500 ljudi. Podij je okružen četirima velikim zvučnicima koji formiraju prostor te pultom za DJ-a. Na istoj etaži su i dva bara, uniseks wc-i i “dark rooms” – tamne i skrivene prostorije zbog kojih sam klub i dobiva kultno obilježje. Stubištem uz podij odvaja se komunikacija prema drugom katu na kojem je smješten Panorama bar.

Panorama Bar je smješten na 2. katu zgrade u longitudinalnom prostoru s više otvora, na kraju kojeg se nalazi komunikacija prema sanitarijama. Veliki prozori zasjenjeni su griljama kako bi se regulirao dotok svjetlosti, imajući na umu da partiji traju i po nekoliko dana bez prestanka.

Nastavak logike projektiranja očituje se i u vrtu. Naglašavaju se industrijske karakteristike samog postrojenja. Masivni armiranobetonski blokovi uklopljeni su u perivojno oblikovanje i jasno pozivaju na odmor nakon cjelonoćnog plesa.

Prenamjena industrijske građevine u klub primjer je kod kojeg je uz minimum intervencija staroj zgradi koja se u jednom trenutku našla bez primjerene funkcije dala nova vrijednost. Pritom se nije diralo u vanjsko oblikovanje zgrade, već samo u interijer i instalacijske sustave koji trebaju podržati novu funkciju. Uređenje interijera karakterizira minimum arhitektonskih intervencija – uvode se nova čelična stubišta i sanitarni prostori. Jasna distinkcija starog i novog naglašena je u materijalima i njihovoj obradi.

Ovo je, dakle, primjer prenamjene kroz koji je jasno vidljivo da se i s ekonomskog aspekta može stvoriti nova i višestruka vrijednost kroz pravilan odabir arhitektonskog programa.

Standardno
Klubovi, Koncerti, Reportaže, Vijesti, Zagreb

Metalci u Jedinstvu – Paradise Lost oduševili Zagreb!

Piše i fotografira: Anja Mitrović

Nakon dva koncerta u klubu Bogaloo (2005. i 2010.) Britanski gothic metalci “Paradise Lost” odlučili su nas opet posjetiti. U ponedjeljak, 15. 10 u Zagrebačkoj dvorani Pogon Jedinstvo održan je koncert u sklopu turneje povodom izdavanja njihovog novog, 13. albuma “Tragic Idol”.

Koncert je otvorila zagrebačka grupa Phantasmagoria, kultni gothic sastav legendarnog Tomija Phantasme. Sastav je nedavno doveo i novog bubnjara iz Teksasa što je novitet jer su do sada imali samo ritam mašinu.

Nakon Phantasmagorie na binu je stupila još relativno anonimna supergrupa Soen koja je u veljači 2012. izdala svoj debitantski album “Cognitive”. Bend je osnovao Martin Lopez, bivši bubnjar Opetha i Amon Amartha, udruživši snage s bivšim basistom Testamenta, Deatha i nekolicine drugih, Steve DiGiorgiom. Bendu su se pridružili vokalist Joel Ekelöf i gitarist Kim Platbarzdis, te službeno postoje od 2010. godine.

Početni skepticizam prema nepoznatom progressive bendu pokazao se neutemeljenim čim su zasvirali prvu stvar u neočekivano izraženom toolovskom štihu (čemu još dodatno pridonosi vokal glasovno vrlo sličan J.K.Maynardu). Odradili su odličnu svirku pred nažalost još uvijek polupraznom dvoranom.

Čim je nastupila pauza počeli su pristizati svi oni koji su markirali predgrupe ispijajući pivu na savskom nasipu i čuvajuć energiju za grand finale – Paradise Lost. Veterani gothic metala nastupili su standardnoj postavi kojoj se od osnutka benda mjenjao samo bubnjar. Unatoč glasinama da su često rezervirani prema publici, ovoga puta komunikacije nije nedostajalo. Vokal Nick Holmes raspoloženo je nazdravljao te poticao publiku na pljesak. Greg Mackintosh (prva gitara) je rasplesao bujnu crnu grivu pred ventilatorom žestokim hedbenganjem, a karizmatični Aaron Aedy (ritam gitara) se u transu previjao i pljeskao nakon svake odsvirane stvari ne skinuvši smješak s lica ni u jednom trenu.

Jedino je basist Steve Edmondson bio flegmatično (ali i simpatično) inertan dok je s polusmješkom i zastrašujućim pogledom zamišljeno promatrao publiku. Koncert su otvorili pjesmom “Widow” s kultnog “Icona”, u svrhu promocije odsvirali su “Honesty in death”, “Praise Lamented Shade” te istoimenu “Tragic Idol” sa novog albuma. Preko melodičnih ”Erased” i ”Enchantment”, vrhunac su očekivano postigli pjesmama ”Pity the Sadness” i ”As I Die”, posvetivši ih starijem dijelu publike. Nakon kratke pauze tokom koje nas je bliskom pojavom (a neke sretnike i palicama) počastio bubnjar Adrian Erlandsson vratili su se na bis. Toplim zvucima ”Embers Fire”, “Fear Of Impending Hell”, te završnom ”Say Just Words”, još su se jednom oprostili sa Zagrebom, ostavivši iza sebe prilično zadovoljnu i nezasitnu publiku.

 

Standardno
Koncerti, Putopisi, Reportaže, Vijesti

Terraneo – Zrće za hipstere i zagrebačku alternativnu mladež

Piše: Mia Mitrović

Ne mogu dati potpuni i cjeloviti presjek Terraneo festivala jer sam po šibenskoj vojarni brijala samo 1. i 3. dan te propustila većinu programa. Međutim, nije me pretjerano oduševilo ono što sam vidjela i čula. Terraneo je neonski vašar; lunapark bez vrtuljaka i autića, nalik na mnoga treš zabavišta koja sam susrela putujući po obali. Zabava bez poante, hipstersko Zrće; doduše, s puno više zgodnih djevojaka i puno manje metro Talijana nego na novaljskoj plaži.

Na Terraneo sam stigla prvi dan oko ponoći nakon cjelodnevnog tranzita od Cresa po Magistrali. Na Krčkom mostu dva smo sata autostopirali po najgorem suncu bez vode i hlada. Kad sam se konačno oko ponoći domogla Šibenika, bila sam gladna, ljuta i umorna što je vjerojatno utjecalo na moj hejtertski stav prema festu.

Upala sam unutra u ful kamp opremi i lutala okolo ne znajući gdje da pustim stvari. 200 kuna za kamp iznad je mojih platežnih mogućnosti (jbt, za te pare možeš dva dana spavati u cimerfraju negdje u pitoresknim mjestašcima oko Šibenika). Na svu sreću, spasili su me redari. Ekipa iz redarske firme Buldog definitivno su najveći pozitivci ovog Festa. Ne samo da su mi pazili stvari cijelu noć nego i dali bonove za hranu i piće da se malo okrijepim. U životu nisam srela simpatičnije i normalnije redare. Jedna predrasuda manje u životu.

Osim redara, oduševila i još jedna ekipa prema kojoj sam imala predrasude. Od dvadesetak šankova za iće i piće razasutih po cijelom festu, najzabavnije je bilo kod kršnih momaka u mornarskim majicama i gusarskim kapicama s uzorkom šahovnice. Nemalo sam se iznenadila kad su mi 3. dan rekli da su iz HVIDRE. Šankom na Terraneu skupljaju pare za pomoć udruzi. Postmoderni hip bizarluk. Nek im je sa srećom!

Što se koncerata tiče, gotovo svi oni zbog kojih sam došla su me razočarali i počupala bi ono malo poblajhane kose šta imam da sam nekim slučajem kartu platila. Ocvali i ispreslušani Thievery gnjavio je s kvaziaktivističkim porukama o zlim bankarima i političarima-vampirima. Na Groove Armadi nitko nije mrdo guzicom čak ni na Superstylin’. Parov Stellar bend svoju najbolju stvar Chambermaid Swing odsvirao je na plejbek. Jedino su the xx bili ok, iako malo pretugaljivi i melankolični za ljetnu festivalsku spiku. Pjevačica xx-a, Romy Madley Scot oduševila me svojim pjevačkim i gitarističkim umijećem. Zanimljiv su trojac, s dva vokala, basom, gitarom i miksetom. Svježa, mlada, inovativna, hipsterska krv. Ipak, najveće otkriće festa mi je ustvari jedan zagrebački bend za koji nisam imala pojma da postoji. ABOP (After je bolji od partija) čine dva bubnjara, gitarist i lik za miksetom, ako me pijano pamćenje služi. Dečki pršte energijom i pozivaju na kaos i ples. Ustvari, After je bio bolji od partija oba dana festa.

Ono što me najviše zasmetalo kod Terraneo festivala je fejk brijanje na ekologiju. U dvije noći provedene na festu nisam vidjela ni ”e” od ekologije (osim olimpijske discipline pišanja po djevičanskim maslinama zbog nedostatka Toi-Toi WC-a). Upravno suprotno, nakon svakog koncerta na floorovima su ostajala nepregledna groblja plastičnih čaša i drugog smeća. Ako je fest ekološki, trebalo se nešto učiniti u pravcu ekologije, mogli su organizirati dijeljenje majci za one koji skupe najviše smeća ili nešto slično. Ili jednostavno ne skrivati se iza eko fejk paravana.

S Terranea sam pobjegla na smiješni mali punk festival Martinska Fešta. Oni se uopće nisu grandiozno reklamirali kao eko, ali problem groblja čaša efektno je riješen. Piva je koštala 15 kn, ako doneseš praznu čašu 10. Ni jedne čaše na podu nije bilo, a jedino prljavo na festu smo bili ja i drugi kamperi-pankeri.

Da samo ne serem, bilo je i još nekih pozitivnih stvari. Hrana je bila povoljna i ukusna, kao i ostale festivalskih potrepštine. Jela sam bakalara s roštilja za neku siću, pila troduplu redbulvotku za 50, zamalo kupila hip majicu za 60. Odnos organizatora prema pressu također je za pohvalu. U press centru sam vidjela komp i internet prvi put nakon 2 tjedna dana što me razveselilo. Osim toga, srela sam i upoznala hrpu ljudi i zaljubila se u Šibenik i okolicu što inaće ne bih da nisam zalutala na Terraneo. Iduće godine ću sigurno ponovo lutati šibenskim područjem, ali nisam ziher hoću li posjetiti Terraneo. Kakav god line up bio.

Standardno
Koncerti, Putopisi, Reportaže, Vijesti

Hartera, srce Rijeke

Napisala i fotkala: Mia Mitrović

Fotogalerija live nastupa: Ana Mihaela Krznarić

Volim Fiume. Njenu povijest, brdovitost i arhitekturu; sivi industrial luke. Secesijske i neoklasicističke zgrade , objekti i vile s početka stoljeća pričaju priču o negdašnjem bogatsvu, ugledu i moći. Rijeka je, uz Trst bila najvažnija luka Austro-Ugarske. Naftna rafinerija i tvornica papira Hartera (1821.) pokretale su mađarsku ekonomiju 19. stoljeća. Za Rijeku su se nakon ratova grabili mnogi. Uz Istru, prva je u Europi pruzila otpor fašizmu. I za vrijeme Juge bila je važno financijsko i lučko središte. Hartera, srce industrije grada, hranila je mnoga gladna usta. A onda  je devedesetih zbog kriminalne pretvorbe sve propalo i pogoni su zauvijek stali. Sada se u ogromnom napuštenom kompleksu Hartere održava jedan čudan festival.

Hartera je smještena u kanjonu rjeke Rječine, nedaleko od centra. Izgleda dosta sablasno. Kroz prazne dvorane, gdje su nekoc punom parom šljakali strojevi, huči rječka bura. Ima vibru proleterskog grada duhova. Idealno mjesto za skvotiranje i održavanje festivala. To su skužili i organizatori prve Hartere, pokrenute 2005. u sklopu akcije prenamjene  prostora za kulturne i javne sadržaje. Za razliku od mnogih sličnih zagrebačkih, akcija Hartera bila je uspješna te se ove godine održala 8. put.

“Zastitni znak Hartere je opusten i prijateljski odnos prema publici i izvođačima i fokus na umjetnost, preformans i dizajn.” tvrde organizatori.

Odnos prema posjetiteljima je uistinu prijateljski. Mislim da je to posljedica rječkog kozmopolitsko-rokersko-zajebantskog mentaliteta koji obožavam. Svi su bili ljubazni, od redara na ulazu, volontera u kampu pa do organizatora. Hvala Lukreciji i Bruni što su me pustili bekstejdž i omogućili da upoznam heroje iz puberteta, ADF i Ramba. Momci iz Asian Dub Foundationa su zakon ( intervju na anwi čim se domognem normalnog kompa i slušalica). Rambo nije bio razgovorljiv. I cijene na šanku su također bile prijateljske. Tuborg 15 kuna je prihvatljiva festivalska cijena. A i nije bio mlačan i ishlapio kako to na festivalima obično biva.

Međutim, očekivala sam više arta na Harteri. Bilo je nekoliko šik instalacija, fontana piva i dva, tri štanda s nakitom. Jedini preformans je bilo henganje u kampu. Ovo mi je prva Hartera pa ne znam, ali i štovatelji festa žale se da je prošlih godina bilo više umjetničkih sadržaja. I više ekipe. Posjetitelja je bilo relativno malo, a atmosfera na flooru pomalo mrtva i nerasplesana. Mjesto u kampu koštalo je 100 kuna sto je vjerojatno odbilo mnoge. Zadnji dan upad je svim ženama bio džabe sto je još jedan od pokazatelja slabe posjećenosti ove godine.

Usprko svemu, zadovoljna sam. Moj  ovoljetni road trip poćeo je upravo na Harteri. Ona mi je bila izlika da provedem tri dana u Rijeci, što već dugo nisam. Kupala sam se u nafti na Glavanovom, popila pivu u Palachu i obišla riječke drugare. Začudilo me što Rijeka ima sličnu boljku kao Zagreb- svi se pokupe na more pa je grad mrtav, a najpopularniji klubovi i kafići zatvoreni. To je pomalo besmisleno jer je u špici sezone Rijeka jedan od najprometnijih gradova. Mnogi hvataju bus za Istru na Žabici ili čekaju brodove u luci. Možda bi ostali i koji dan više i potrošili štogod da postoji neka ponuda.

Toliko od mene iz Rijeke. Sljedeća postaja: Terra Magica!

Standardno