Glazba, Recenzije

ZARONI U SEBE I URONI U MRAČNE VODE J.R. AUGUSTA

piše: Ines-Maria Slobođan

 

J.R August did it again. Imam dojam kako taj čovjek stvara samo remek-djela.

U relativno kratko sažetom EP-ju Black Waters kojeg od 26. studenoga možemo slušati na Bandcampu i Augustovom YouTube kanalu, prepoznajemo apsolutno sve odlike koje krase ovog izvanrednog  zabočkog kantautora.

1

https://jraugust.bandcamp.com/album/black-waters-ep?fbclid=IwAR2Wn1rsdUh57cWOg9Sqs2jjSJwW0BnPinOb6B3uPsCk6nbrLgI86ySj6Jg

Kroz tri pjesme, J.R August nas vodi kroz hipnotičko putovanje i stvara predstavu za sva naša osjetila.  U jednom trenutku visoko letiš, a u drugom si duboko pod crnim vodama.

Osobno, minutaža Black Watersa i svake pjesme pojedinačno mi je optimalna; baš poput vode koja se ulijeva kao lajtmotiv, on teče glatko i jasno. Kompozicije se račvaju u različitim smjerovima bluesa, psihodeličnog soula, gospela, vokalnih dionica s odličnim falsettom i krasnih instrumentala koji se sastaju u savršenoj sinesteziji.

Od prve pjesme MindHeart, preko Hold Your Horses do finalne When I Wake Up Tomorrow, emocije koje proizlaze iz Augustovog umirujućeg glasa i ragtime klavira te pomno ubacivanih dionica zbora, osciliraju od romantičnih tema do mračnih i pomalo surovih dijelova. To je pomno složena poetika.


Ovaj peti samostalni uradak mladog i talentiranog dragulja hrvatske glazbene scene, kompozicijom i izvedbom parira svjetskim izvođačima i dakako uočavamo kako je J.R August sazrio kao kantautor, zajedno sa svojom glazbom.

Black Waters se prvenstveno sluša umom, a tek onda ušima. To je glazba s dušom, za dušu.

 

 

Oglasi
Standardno
Film, Recenzije

Mataniću, napravio si loš film

Piše: Lucija Pušonjić 

U subotu 04.11.2017. godine zaputila sam se na premijeru novopečenog hrvatskog hororca. Film je prikazan u Kaptol centru koji je sam po sebi zastrašujuć, s obzirom na to da je mrtav već desetak godina.  Zavidim ekipi iz Vodnjana koja je na Halloween imala priliku pogledati verziju od 40 minuta, dok se u subotu prikazivala ona produžena od 80.

Za početak ću vam pokušati u kratkim crtama reći nešto o pozadini filma da ne bi bilo da samo serem. Matanićev Egzorcizam navodno je nastao po istinitom događaju jedne opsjednute djevojke iz Vodnjana. Na moje veliko čuđenje, to nije bio neki poremećeni slučaj iz ’75. godine gdje je ekipa teško zabrijala, nego od prošle godine, točnije 6.rujna 2016.

Screenshot (83)

Senka je užasnuta

Dozvolu za izvršavanje egzorcizma u Hrvatskoj očito je lakše dobiti nego građevinsku dozvolu, s obzirom na to da se izvršavaju i po nekoliko puta mjesečno, ako ne i tjedno. Postoji li dokaz za to? Normalno da ne, crkva sigurno neće priznati da na tjednoj bazi vrše „čišćenja duše“. Ne samo zato što se povelik broj redova crkve ne slaže s tom metodom, nego bi činjenica da naša ‘rvacka katolička crkva izvršava egzorcizme otjerala dosta vjernika.

Film je nastao na malenom budžetu, a vrijeme snimanja nije poznato jer se u isto vrijeme radila i predstava koja trenutno igra u pulskom HNK.

Od filma nisam očekivala ništa više od ovoga. Dramatičan i potpuno nepotreban 40-minutni uvod bez riječi, „umjetnički kadrovi“, psihološki sjebani likovi. Također, ne bi to bio hrvatski film bez izrazito živopisne scene seksa. Koliko god „Egzorcizam“ ima sve odlike hrvatskoga filma, vidi se kako očajnički pokušava imitirati američku kinematografiju. Pogledajte foršpan i sve će vam biti jasno.

 

 

No, ipak nije baš sve za kurac. Film su uspjeli nekako spasiti naši hrvatski glumci Helena Minić Matanić, Senka Bulić, Lana Gojak, Janko Popović Volarić, Nika Ivančić i Marko Braić koji igraju glavne uloge. Također, film je snimljen odlično, barem onih preostalih 40 minuta. Ne možemo ga usporediti s legendarnim „Izbaviteljem“  ili „Krvopijcima“, ali teško je napraviti dobar horor film pogotovo na ovim prostorima.

Matanić kaže kako je film zapravo metafora za nečisto društvo, kritika crkvi, pitanje morala, materijalnog svijeta… Kurci, palci-klasično drkanje.

Nije Mataniću, nije, napravio si loš film jebiga svakom se desi. Inače, filmovi mu znaju biti odlični, ali ovo jednostavno nije dobro napravljen film. Jedino što je zastrašujuće kod „Egzorcista“ jest kvaliteta. Sami se u to možete uvjeriti  jer od četvrtka, 09.11. igra u svim kinima.

Standardno
Glazba, Koncerti, Recenzije

Dead Kennedys u Zagrebu: Too drunk to Punk

Piše: Lucija Pušonjić

Pogreb bez Satana i Kennedysi bez Biafre su samo par umirovljenika, koji između pjesama popiju Akineton protiv Parkinsonove, Concor za srce i dva Peptorana za želudac.

skip2

Uzalud vam trud svirači: novi vokal Kennedysa, Ron Greer – Skip je bahati sroljo

U četvrtak 27.10.2016, u zagrebačkom klubu Boogaloo u točno 19:00 sati, koncert su otvorili zagrebački Eksodusi na koje, naravno, nitko nije došao pošto se nije smjelo izlaziti van iz kluba, a niti unositi svoju cugu. Nikome se nije dalo svađati s redarima, niti davati 15 kuna za pivu, te je ekipa ostala vani.

Kada su zasvirali beogradski Vox Populi, Boogaloo se polako punio. Iako se pogo sastojao od svega četvero ljudi, atmosfera je bila čisto prihvatljiva. Ovo nije prvi put da Vox Populi priprema teren za velike igrače. Pozornicu su dijelili sa kultnim GBH-om, UK Subsima, Anti Nowhere League i mnogim drugima!

“Trpi kurvo” i feministički Blink 182

Zatim su slijedili vinkovačke legende Pogreb X koji su svojim hitovima “Trpi kurvo” , “Oči u magli”, “Advokat” podsjetili ekipu da još uvijek postoji odličan pank. Iako od kako nema Satana, Adolf je sam priznao da je uveo u pjesme malo više ritma, sluha i preciznosti, ali svejedno su zadržali taj šlajm i tu bljutavost panka. Po meni, oni su bili najbolji izvođači večeri. Zbog njihovog autentičnoga zvuka, vole ih i mladi i stari! Iako se na pozornici čine pomalo ukočeno, umorno,melankolično, trebamo uzeti u obzir da su to stariji ljudi koji djeluju još od ’78. (naravno sa pauzama).

Petrol Girls, feministički bend iz istočnog Londona mi se uopće nije uklopio u cijelo događanje. Svojim zvukom podsjećaju na američki pop-punk bend Blink 182. iako se prezentiraju kao post- hardcore punk. Istina, bile su energične, glasne i vrlo jasno su izražavale svoj liberalistički “politički korektni” stav. Doduše, ispunile su cijelu dvoranu i pripremile ljude na “zvijezde” večeri- Dead Kennedyse.

“Adolf Hitler voli Dinamo”

Iako postoje još od ’78. ovo im je bio prvi gig u Hrvatskoj. Popunili su čitav Boogaloo ekipom svih uzrasta. Relativno novi pjevač, Ron Greer- Skip, koliko se god trudi biti šaljiv, ironičan i sarkastičan je neovisno o tome ispao bahat i bezobrazan. Podsjećajući ekipu kako “soccer” u Americi igraju osnovnoškolska djeca i o tome kako je pank mrtav te kako smo svi “too old to be punk”. Naravno iz publike se između pjesma često moglo čuti i vidjeti neprimjereno dobacivanje, gađanje frontmena čašama od pive, te provokativno dizanje desnica i dobacivanje “Adolf Hitler voli Dinamo” pri izvođenju pjesme “Nazi punks fuck off!” Naravno uz to su svirali mainstream klasike kao što su “Too drunk to Fuck”, “Kill the Poor” “California Uber alles” i “Hollidays in Cambodia”. Kolko su nam god pokušali dočarati osjećaj oldskul hardcore panka, nisu mogli pošto se sastav promijenio toliko puta, sve je to više ličilo na tribute bend i oponašatelje nego na surovi zvuk originalnih Kennedysa. Skip je očajnički glumio Biafru gestikulacijama, debilnim izrazima lica te satiričkim ponašanjem. Sve u svemu, atmosfera je bila odlična ako ste bili dovoljno intoksicirani, pogo znojan i krcat, ali svejedno se nije isplatilo bacit’ 150 kn na to.

Kako je izgledao koncert, uvjerite se sami. Youtuber TheTonibuc prenio je snimku čitavog nastupa Kennedysa u Boogaloou.

Standardno
Film, Kultura, Recenzije

“Još jednom” o intimi queer osoba na ZagrebDoxu

Piše: Vida Starčević

Danas u 13 sati u sklopu ZagrebDoxa u regionalnoj konkurenciji bit će prikazan Još jednom, film kojeg su u tandemu režirali Ana Opalić i Noah Pintarić. Ovaj film u malo više od sat vremena prati živote pet prijatelja, četiri lezbijke i jedne transrodne osobe, u razdoblju od pet godina, od 2007. do 2013.

Jos jednom (1)

“Ne volim lezbijske filmove”, glasno je i s očitim prijezirom komentirao član publike u mojoj blizini prije početka filma. Nije ni čudo: ne samo zbog raširene mizoginije u svim aspektima društva, pa i među članovima queer populacije koji bi trebali biti pametniji od toga, već i zbog načina na koje ti takozvani “lezbijski filmovi”, bilo igrani ili dokumentarni, tretiraju svoje protagonistice. Smrt, silovanje, ponižavanje i opresija najčešće su teme takvih uradaka. Ne moramo gledati ništa dalje od Finih mrtvih djevojaka da bi se vidjelo kako se u hrvatskoj mainstream kinematografiji doživljavaju lezbijke. O viđenju LGBT problematike na hrvatskom filmu gotovo se uopće ne može ni govoriti, kamoli da se idu vući nekakve usporedbe bijednog koprcanja naših heteroseksualnih redatelja da shvate queer problematiku s onim što se radi u ostatku filmskom svijeta.

Zbog toga je Još jednom važan film. Ne samo zato što se publici predstavlja u vrijeme poslije referenduma, a prije zakona o životnom partnerstvu. Ne samo zato što je to topao, ljudski i odvažno iskren film, u kojem redateljica i redatelj barataju kamerom, ali i dopuštaju nam vidjeti njihove ljubavne peripetije i nošenje s vlastitim identitetom, seksualnim kao i rodnim. Protagonistice filma su umjetnice, spisateljice, aktivistice i kreativne radnice, i njihova seksualna orijentacija ili rodno opredjeljenje nisu početak i kraj njihovih osobnosti, iako bi jedan uskogrudan dio javnosti to od njih očekivao ili možda čak i priželjkivao. Jedna od najvažnijih scena u dokumentarcu je zbog toga kratak isječak s pride parade u Splitu, gdje na sudionice parade padaju seksističke uvrede, prijetnje smrću i (doslovno) drvlje i kamenje. Ovakav prizor je važan podsjetnik na to u kakvoj državi još uvijek nažalost živimo, i maestralno osvjetljava činjenicu da LGBT osobe, uz emocionalne i intimne procese koji su glavni fokus dokumentarca, također trpe i na vrlo javnom planu, koji je nažalost neraskidiv od njihovog privatnog života, ako su out.

Bilo bi patronizirajuće reći da je Još jednom važan film zato što “normalizira” lezbijski način života, jer bi se pod time podrazumijevalo da je heteroseksualni način života “normalan”, a ne samo uvriježena pojava. Još jednom je važan zbog vremena u kojem se pojavljuje, zbog toga što su na njemu radile žene, queer i transrodne osobe, skupine koje su preslabo ili gotovo nikako zastupljene u filmskoj umjetnosti, a i šire, zato što ne propagira nikakvu ideologiju već samo prikazuje stvari i osobe onakvima kakve jesu, te ponajviše zato što je to film sa sretnim krajem. A nadajmo se da će sretan kraj ekipa filma i ostale queer osobe u Hrvatskoj doživjeti i izvan filmskog platna.

Standardno
Gastronomija, Recenzije

Je li Pizzeria Veloce dostojan nasljednik Victory Cluba?

Piše: Boris Kvaternik

Tek sam nedavno, slučajno prolazeći pokraj prostora stare pizzerije po imenu Victory club, primijetio da ta legendarna kvartovska pizzerija više ne postoji. Na njezinom mjestu otvorila se nova pizzerija Veloce. Nakon što sam neko vrijeme proveo u mozganju nad tim neočekivanim preobratom, odlučio sam Veloceu dati šansu i što pravednije ga usporediti sa pokojnim Victoryjem. Želio sam otkriti je li Victory dobio dostojnog nasljednika.

interijer je ugodan, posluga ljubazna

interijer je ugodan, posluga ljubazna

Victory se nalazio na toj lokaciji u Dubravi sve dokle moje sjećanje seže unatrag pa sam ovu promjenu doživio kao svojevrstan šok, udar na vlastito djetinjstvo. Victory je u kvartovskim okvirima s vremenom postala kultnom pizzerijom, prvenstveno zahvaljujući tada u kvartu rijetkoj uporabi prave krušne peći, kao i zahvaljujući podebljem pizza majstoru koji je slovio kao čovjek koji zaista zna kako je pravilno upotrijebiti. Iako famoznost Victoryja, koliko ja znam, nikada nije prešla okvire (Gornje) Dubrave, u mojem sjećanju će uvijek označavati pojam dobre, velike i jeftine kvartovske pizze.

Ružna ali funkcionalna terasa

Kada se zimi približite mjestu nekadašnjeg Victoryja i sadašnjeg Velocea, na prvu vas se loptu može neugodno dojmiti vanjski izgled pizzerije. Malena terasa pred ulazom sa svih je strana okružena beskrajno ružnim plastičnim pokrovom. Naravno, sama zamisao je nadasve pohvalna – funkcija tog nakaznog plastičnog omotača je da pri hladnijem vremenu omogući ugodno obitavanje na terasi gostima koji imaju želju zapaliti cigaretu. Sama terasa nije impresivna – nekoliko jeftinih kafićkih stolova i stolica razbacanih unaokolo. No, ako vas ne odbije vanjski dojam, na temelju kojega objekt izgleda kao obična prčvarnica, unutra ćete naići na sasvim drugačiju situaciju.

Interijer je uređen sa mnogo više ukusa. Neki od zidova izgrađeni su od opeke, što u kombinaciji sa masivnim drvenim stolovima i stolicama pridaje ugodnom starinskom ugođaju. Preostali zidovi obojeni su u nenametljivu zelenu nijansu, a utori u zidovima minimalistički su ukrašeni ukusno odabranim i raspoređenim ukrasnim biljem. U samom objektu obično svira neka nenametljiva i ne odviše glasno navijena muzika s radija. Što se sanitarnog čvora tiče, on definitivno nije glamurozan i blještav kao u McDonaldsima ili kasinima. Bijele pločice prekrivaju podove i zidove. Ipak, cijeli prostor je čist, u njemu nema smrada izlučevina u zraku. Opremljen je sapunom i wc papirom. Posluga je veoma ljubazna, te vas uljudno pozdravljaju pri ulasku, a na kraju nenametljivo pitaju jeste li svime bili zadovoljni. Ako u objektu nije gužva, vašu pizzu vjerojatno ćete dobiti već za petnaestak minuta.

Seciranje pizze

Izbor pizza je pozamašan. Veloce nudi 18 vrsta pizza, te sam na prvi pogled ustanovio da su čak i nešto maštovitije zamišljene od onih u cjeniku prijašnje pizzerije. Cijene su veoma pristupačne, kreću se od 30 do 40 kuna, ovisno o vrsti pizze (klasična velika Miješana košta pohvalnih 30 kn!). Objekt u ponudi ima i petnaestak vrsta piva, uglavnom domaćih, i uglavnom po cijeni od 12 kn. Osim pizza, Veloce radi i sendviče, lazanje i ćevape.

za 36 kuna dobije se pizza veličine automobilskog kotača

za 36 kuna dobije se pizza veličine automobilskog kotača

Napokon je došao i trenutak same degustacije. U svojoj požrtvovnoj misiji da vas informiram prežderavajući se i dodatno unakazujući svoje tijelo, odabrao sam veliku pizzu ‘Callum’, čiji su sastojci rajčica, sir, šunka, šampinjoni, vratina, špek, jaje i luk. Cijena je bila 36 kuna, što je sasvim prihvatljivo u današnje vrijeme luđačkog elitizma nekih pizzerija koje svoje proizvode naplaćuju i preko 50 kuna.

Kada nakon kratkog čekanja dobijete na stol svoju pizzu, prvi vizualni dojam je da je ona pozamašna. Zapravo, velika je poput kotača automobila. Bio sam siguran da neću otići gladan. Također, doima se veoma bogata svim mogućim sastojcima, šarena, tusta i dobro pečena. Na sastojcima se ne škrtari i ravnomjerno su raspoređeni površinom. Oni su, istina, kupovni, no nisu i niske kvalitete te su u samom osmišljanju i pripremi pizze maksimalno iskorišteni. Okusi su skladni i neagresivni, kao i začinjenost. Kao posebnu dekadentnu opciju, možete za dodatnih 5 kn zatražiti punjeni rub.

Zadovoljavajuće, usprkos nedostacima

Ipak, pomalo očekivano, sama pizza nije bila bez ikakvih nedostataka. Olakotna je okolnost da su ti nedostaci gotovo identični onima pizze iz Victoryja i nisu veliki. Unatoč talijanskom nazivu lokala i pizza, one nemaju talijanski štih. Glavni problem je tijesto. Ono jest veoma hrskavo i dobro pečeno, no stekao sam dojam da nije dovoljno slano. Također, za nečiji ukus moglo bi biti mrvicu predebelo. Rezultat je tijesto koje ima pomalo ‘pekarski’ štih, no treba uzeti u obzir da se ovdje pizza i spravlja u krušnoj peći, te da je neki i cijene upravo takvu. Samoj pizzi kao da nedostaje malo dodatne sočnosti, pogotovo što ste bliže rubu. Krajnji je dojam da bi bila veoma dobra da su dodali još malo soka od rajčice.

Sve u svemu, ako niste pretenciozni, ako ne priznajete isključivo talijansku pizzu te cijenite obilnu pizzu bogatu raznolikim sastojcima, i ako volite atmosferu malih kvartovskih ugostiteljskih objekata u kojima dobivate poštenu protuvrijednost u zamjenu za vaš novac, pretpostavljam da ne biste trebali biti razočarani, i da biste sa mnom mogli zaključiti kako je Victory dobio nasljednika koji neće oblatiti njegovu uspomenu.

OCJENE:

Objekt:                                Pizza:

terasa ……………..6/10     cijena ……………..8/10

interijer …………..7/10     vizualni dojam …8/10

wc …………………7/10      veličina …………..8/10

posluga ………….8/10       sastojci ……………8/10

cijena …………….8/10       tijesto ……………..6/10

izbor jela ……….8/10       vrijeme pripreme..8/10

KONAČNA OCJENA: 7.5

Standardno
Film, Recenzije

“Smaugova pustoš” ili kako je Hobit zalutao u Hollywoodu

UPOZORENJE: recenzija sadrži spoilere

Piše: Boris Kvaternik

Beskrajno me žalosti što moram reći da je “Smaugova pustoš” jedna posve neočekivano nakaradna tvorevina, prožeta gnjilim i ispraznim holivudskim klišejima, koji su oskvrnuli knjiški predložak u tolikoj mjeri kakvu zaista nisam očekivao od Jacksona.

A đe je hobit?

A đe je hobit?

Ovu recenziju piše osoba koja je Gospodara prstenova pročitala 6 puta, Hobbita 4, a Silmarillion 3 puta i proučila neka od popratnih izdanja Tolkienova sina Christophera. Moglo bi se s pravom tvrditi da sam tolkienovski (??) fanatik. No, za razliku od mnogih drugih tolkienovskih fanatika, bio sam poprilično oduševljen prvim nastavkom ekranizacije, kao i Gospodarima prstenova. Nisam u kino pošao prebrojavati sve moguće sitnice koje se kanonski ne drže knjige da bih poslije mogao povrijeđeno cendrati o tome. Shvaćam obujam promjena koje će pri ekranizaciji biti nužne. Bitno je jedino koliko se skladno i primjereno takve nužne promjene provode. Prethodni Jacksonovi filmovi nisu mnogo kiksali po tom pitanju.

Stoga me beskrajno žalosti što moram reći da je drugi nastavak, Smaugova pustoš, u mnogim segmentima jedna posve neočekivano nakaradna tvorevina, prožeta gnjilim i ispraznim holivudskim klišejima, koji ničime ne doprinose radnji, usput oskvrnjujući knjiški predložak na način koji zaista nisam u tolikoj mjeri očekivao od Jacksona.

Gdje je pošlo po zlu?

Sam koncept filma i njegova realizacija nisu mnogo drugačiji od prethodnog. Očekivano je spektakularan, posebno scene u kojima se zmaj Smaug napokon pojavljuje na filmskom platnu u svom punom sjaju i veličini. Kamera, režija, dijalozi, scenografija, kostimografija – sve oduzima dah, baš kao što je i do sada bio slučaj. No, uočljivi su neki posve neshvatljivi zahvati na fabuli, koji sami po sebi nemaju nikakvog opravdanja, osim uspostavljanja bljutavih klišeja zapadnjačkog filma. Ovdje se više ne radi o nužnom reinterpretiranju nekih dijelova radnje, već o ubacivanju nečega potpuno stranoga.

Prolazak kroz Mrkodol traje cca 15 minuta

Prolazak kroz Mrkodol traje cca 15 minuta.

Pa, krenimo redom. Scene u kojima se pojavljuje mjenjač koža Beorn, kao i scene mukotrpnog probijanja kroz Mrkodol, vjerujem da smo svi iščekivali s podjednakim nestrpljenjem. No, one su, suprotno očekivanjima, svedene na minimum filmske minutaže. Nisam gledao na sat u kinu, no stekao sam dojam da je patuljačka družina ostavila za sobom Beorna i paukove pa završila kod vilenjačkog kralja Thranduila u prvih 30 minuta. Pokazalo se da je ovakvo skraćivanje potencijalno antologijskih scena trebalo ostaviti mjesta za jedan posve nevjerojatan scenaristički dodatak.

U filmu se, potpuno neopravdano, pojavljuje Legolas. To već znamo iz foršpana. Ipak, to još donekle ima smisla, jer i u Tolkienovom djelu stoji kako je on Thranduilov sin, makar mu nema mjesta u radnji Hobbita. No, uz njega se pojavljuje jedan novi, potpuno proizvoljno dodan vilenjački ženski lik, koji, skupa s Legolasom, u ovom nastavku dobiva nevjerojatnu minutažu. Strava počinje kada shvatite da je najveći razlog njihova pojavljivanja potpuno suludo iskonstruirani ljubavni trokut između Legolasa, vilenjakinje i (dakako, najzgodnijeg) patuljka Kilija!

Da se taj besramni holivudski upliv sveo na minimalnu minutažu, možda bih ga mogao i zaboraviti, čak i progutati, kao gnjusnu okruglicu sala u inače primamljivom gulašu. No, ta suluda i Tolkienovom svijetu potpuno strana drama traje i traje. Uz to, scene Gandalfovog ponovnog odlaska u Dol Guldur također su minimalne. Još je jedno razočaranje što, nakon nade da ćemo Saurona napokon vidjeti u nekom obliku malo živopisnijem od onog plamtećeg oka ili kreature zaogrnute gotovo robotskim oklopom, od toga opet ne bude ništa.

Umjesto adaptacije – deformacija

Još je jedna ozbiljna pogreška koja remeti ravnotežu – uvođenje likova s imenima koja u Tolkienov svijet već na prvi pogled ne spadaju, niti će u njega ikada spadati. Tako u Jezergradu susrećemo ljude s imenima kao što su Alfrid, Sigrid, Tilda, Percy (??!) itd… Imena koja svim (makar i površnim) poznavateljima Tolkienova djela paraju uši svojom potpunom stranošću svijetu Međuzemlja.

U redu je adaptirati, pritom si čak i uzimajući popriličnu slobodu. No kada vaša adaptacija počinje narušavati integralni sklad samog predloška, trebali biste se zapitati kog to boga radite i zašto. U Jezergradu, uz spomenute neugodne invencije, vidimo i podosta čudan pokušaj prikazivanja vladara Jezergrada kao napuhanog buržujskog snoba, kojeg posve očito treba zbaciti narodnom revolucijom (?).

No way, Legolas is gay!

No way, Legolas is gay!

Same scene u Ereboru dobro su odrađene, posebno Bilbov razgovor sa Smaugom, koji je imao potencijala da ispadne beskrajno blesav, no ipak nije. Kao i kroz cijeli film, i u ovoj sceni se preko svake mjere pretjeruje sa spektakularnim scenama borbe, sve dok se gledatelju ne zavrti u glavi. Budući da su konačnu višestruku kulminaciju radnje autori mudro ostavili za zadnji nastavak, čini se da su smatrali potrebnim ovdje uvesti jedan novi, uvodni sukob sa Smaugom. Nije to loše izvedeno, samo i opet pretjerano smrdi na holivudštinu.

Pridodajmo svemu navedenom i da je film beskrajno naporno pratiti u toj novoj i toliko hvaljenoj tehnologiji, koja nam omogućava gledanje 48 filmskih sličica u sekundi (ili tako nešto). Rezultat su potpuna nepreglednost i konfuznost scena borbe te zamor i bol u glavi na kraju filma. Ljudsko oko jednostavno nije dovoljno okretno da bi pratilo toliko bombardiranje pokretima.

Sve zbrojivši i oduzevši, došao sam do dojma da je ovo možda prva Jacksonova ekranizacija u kojoj bi mogli više uživati ljudi neupoznati sa samim Tolkienovim djelom. U iščekivanju trojke, usrdno ću se moliti da bude adaptiran skladno, profinjeno i (velikim dijelom) inteligentno kao prvi film.

Standardno
Festivali, Kultura, Recenzije

Lisinski nasmijan do suza za 40. rođendan

Piše: Vida Starčević

Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski ove godine gasi četrdeset svjećica na torti, što je za jedan Zagreb i zagrebačku kulturnu scenu veliko postignuće. Prije četiri godine Lisinski je prebolio sramotu višemjesečnog zatvaranja zbog azbesta, a dan-danas ostaje jedina koncertna dvorana izgrađena u Zagrebu u posljednih četrdeset godina. Lisinskom valja odati počast zbog toga što je o(p)stao u gradu u kojem se, kako se čini, novac najradije troši na fontane, na brzinu sklepane sportske i jednako orkestralno nepodobne kongresne dvorane.

javierjarquin

Javier Jarquin

Četrdeseti rođendan Lisinski je odlučio obilježiti dvodnevnim festivalom stand-up komedije pod nazivom London Calling Comedy Fair: Lisinski se smije, u organizaciji jednog od najpoznatijih imena vezanih uz stand-up u regiji, udruge London Calling. U obje dvorane Lisinskog nastupali su komičari iz Velike Britanije, Amerike, Kanade i Novog Zelanda, a vrhunac festivala bio je u subotu navečer u velikoj dvorani na gala večeri.

Unatoč kašnjenju programa od sat vremena, zbog tehničkih problema na engleskim aerodromima koji su uzrokovali višesatna kašnjenja svih letova iz Velike Britanije, gala je počela u dobrom raspoloženju, koje su izvođači uspjeli održati do samog kraja programa, a koji je trajao gotovo do ponoći.

Compère (domaćin, op. lekt.) večeri bio je novozelandski komičar Javier Jarquin, dobar znanac zagrebačke stand-up publike. Gotovo dupkom punu veliku dvoranu nasmijao je opažanjima o Zagrebu i našoj kulturi iz perspektive stranca, a jedan od najuspjelijih gegova bila mu je analogija u kojoj je usporedio pad Jugoslavije s ludim tulumom na kojemu sve pođe po zlu nakon smrti domaćina.

Dana Alexader

Dana Alexander

Kanađanka Dana Alexander provokativno i iskreno pričala je o djeci, seksu, muško-ženskim odnosima i kupnji vibratora, zamijetivši kako se muškarci automatski osjećaju ugroženima kada im žena kaže kako ima vibrator. Sudeći prema grohotu iz publike, Dana je stekla nove fanove u Hrvatskoj te se nadamo da će nas opet posjetiti.

Britanski komičar John Gordillo publiku je zabavio komentarima o svom strastvenom ocu Španjolcu, čiji je jedini ton glasa vikanje, bez obzira na to što govori. Komentirao je i ležeran stav Hrvata prema novcu: dok Britanci na svojim kovanicama imaju kraljicu, mi na našima imamo ribe i životinje. U jednom trenutku pitao je publiku tko je od njih večeras došao vidjeti jednog određenog komičara; od čitave velike dvorane ruku je podiglo samo (prema Johnovom računanju) oko petero ljudi. Činjenica je, koliko god oni kvalitetni bili, da su svi komičari na tapeti te večeri bili većinom nepoznati onom (većem) dijelu publike koji vjerno ne prati stand-up. Olakotna okolnost zasigurno nije bila ni cijena karte od 180 kuna te mjesto održavanja, koje je prevelika lokacija za stand-up ovog kalibra i za grad koji se tek upoznaje sa stand-up komedijom, kao što su primijetili i sami izvođači.

Headliner (zvijezda, op. lekt.) večeri bio je poznatiji mladi britanski komičar Seann Walsh, koji je izveo dio svog cjelovečernjeg nastupa koji se u potpunosti mogao vidjeti u nedjelju. Publiku je natjerao u smijeh do suza pričama o svojim vlastitim nedostacima, zvjerskim mamurlucima koje je preživio te lijenosti koja doseže tolike mjere da bi radije dopustio dostavljaču pizze da mu provali u stan nego da se on mora ustati i otvoriti mu vrata. Seannov repertoar neizmijenjen je od prošle godine, ali oprostit ćemo mu – ipak je proveo osam sati na aerodromu u nemilosti aviokompanija i moderne tehnologije.

Uslijed “viših sila” otkazan je nastup najvećeg imena od ovogodišnjih izvođača – Rich Hall nije imao priliku zabaviti zagrebačku publiku. S obzirom na velik interes za ovakva događanja, nadajmo se da će stand-up u Zagrebu nastaviti bujati i širiti se te da će se za njega naći prostori pogodniji od velike dvorane Lisinski. A koncertnoj dvorani želimo još barem četrdeset godina rada. Tko zna, možda se za to vrijeme otvori i još jedan koncertni prostor u Zagrebu.

John Gordillo

John Gordillo

Standardno
Film, Kultura, Recenzije

“Kink” i normalizacija nastranog

Piše: Vida Starčević

Queer Zagreb i udruga Domino ove su godine po prvi puta ugošćeni na Zagreb Film Festivalu s programom “Re-kreacija Queera”. Prema službenom opisu selektora programa, namjera je bila pokazati estetiku pomaknutog koja opisuje queer, a zastupljeni su bili filmski uradci od 1930. godine do danas. Za umjetnički opstanak queera potrebno je podsjetiti se na trenutke nenormativnosti pa su tako na Re-kreaciji Queera prikazani “Djevojke u uniformi”, njemački film prolezbijske tematike, “Žrtva”, britanski film o društvenoj netoleranciji i seksualnom puritanizmu u ranim šezdesetim godinama prošlog stoljeća, Pasolinijeve “Canterburyjske priče”, nekoliko uradaka Jerryja Tartaglie te dokumentarac “Kink”.

Petica ekipi iz Queer Zagreba za trud, ali teško je ne primijetiti da je pet od osam filmova u izboru “Re-kreacije Queera” o homoseksualcima. Od LGBTQ-a najviše se, što je i prečesto slučaj, ističe G, a ostala slova pojavljuju se tek kao elementi u tragovima. Da nije bilo “Djevojaka u uniformi” i “Kinka”, ovaj popratni program jedva bi izvukao dvojku.

adsdfs

Porno glumac Jessie Colter u “Kinku” Christine Voros.

Dokumentarni film “Kink” režirala je Christina Voros, čije se ime često veže s glumcem i redateljem Jamesom Francom, koji je sudjelovao i na drugim filmskim uradcima o alternativnim seksualnostima, kao što su “The Feast of Stephen”, “The Broken Tower” i “Interior. Leather Bar”. “Kink” je priča o uspjehu malog poduzetnika, koja bi nas sve trebala ohrabriti u ovim teškim recesijskim vremenima. Peter Acworth je svoje poduzeće započeo u studentskoj sobi na Columbiji, da bi nakon devet godina otkupio staru oružnicu u San Franciscu i s minimalnim ulaganjima je pretvorio u stožer kink.com, internet tvrtke za hardcore BDSM pornografiju. U dokumentarcu Acworth sve ovo objašnjava, dok se u pozadini čuju zvuci grupnog seksa koji se upravo snima dvadesetak metara dalje. U sljedećoj sceni, jedna od redateljica, Maitresse Madeline, demonstrira modelu (izvođače se nikada ne naziva glumcima) kako će mu partnerica nagaziti na penis bez da ga boli.

“Kink” je informativan dokumentarac za one koji o BDSM-u i pornografiji ne znaju ništa, ali uspijeva zadržati pažnju i onih koji su upoznati s fetiš scenom i alternativnom pornografijom. U pauzama između bičevanja, vezanja i vješanja naglavačke, modeli i redatelji su nasmijani i prijateljski raspoloženi. Sve ih okuplja ljubav prema boli, iako dolaze iz različitih pozadina. Redatelj Van Darkholme odrastao je na farmi i maštao o tome kako veže američke sportaše u svom štaglju. Već spomenuta Maitresse Madeline kao tinejdžerka maštala je o tome kako je otimaju, guše i vežu. Jedna porno glumica nasmijana objašnjava kako je odrasla u dobroj obitelji, nema problema s ocem ni trauma iz djetinjstva: samo voli biti putena. Odmah nakon kadar se proširi i redatelj Tom Cat zamoli je da se naguzi kako bi mogao uključiti stroj za seks između njezinih nogu.

"Jesi li ikada toliko puta uzastopno svršila?" "Ne naglavačke!" (Kink, Christina Voros)

– “Jesi li ikada toliko puta uzastopno svršila?”
– “Ne naglavačke!” (“Kink”, Christina Voros)

U 79 minuta dokumentarca, razni govornici – redateljice i redatelji, tehničari, voditeljica castinga, modeli i vlasnik tvrtke – trude se objasniti sve aspekte BDSM-a. Pritom naglašavaju važnost pristanka, podjelu moći između dominantnih i submisivnih sudionika u seksualnom činu te koliko je bitan aftercare – proces međusobnog smirivanja i nježnosti između partnera nakon svakog BDSM čina. Ostavlja se dojam kako su u snimanju ovakve pornografije jasno definirane granice toga tko što može i želi raditi. Modeli prije snimanja znaju u što se upuštaju i što će im se sve raditi, a svatko na setu u svakom trenutku može prekinuti.

“Kink” je iskren, objektivan i sveobuhvatan prikaz ne samo rada u tvrtki kink.com, već i BDSM načina života. Svi zaposlenici tvrtke svoj se posao trude prikazati kao nešto normalno, no isto tako otvoreno govore kako većina ljudi u pornografskoj industriji ostane maksimalno dvije godine te da postoji velika većina izvođača koji snimaju zbog novaca. Domina Felony, koje se očeva strana obitelji odrekla kad su doznali čime zarađuje za život, objašnjava kako je najteži dio posla imati djecu i objasniti im o poslu. Ona ih ima troje i ne zna kako bi reagirala kada bi se jedno od njih htjelo baviti pornografijom, jer u toj industriji ima puno “izgubljenih duša”.

U cijelom repertoaru “Re-kreacije Queera”, “Kink” je pobudio najveći interes publike, koja je provela prvih petnaestak minuta filma u nelagodnom smijehu koji se utišao kako je film odmicao i kako se publika počela navikavati na tematiku i na prikaze seksa i pornografije koji ovdje nisu tabu teme, nego posao, hobi, strast i način života. Iako uključuje nasilje i grubosti, BDSM ne škodi nikome, jer između partnera uvijek postoji pristanak, granice, “sigurnosne riječi”, poštovanje i nježnosti, što “Kink” odlično pokazuje.

Standardno
Festivali, Film, Recenzije

Ubojiti “Izletnici”

Piše: Vida Starčević

Na prvi dan ZFF-a u kinu Tuškanac je kao dio programa Velikih 5 prikazan film Izletnici Bena Wheatleyja, koji je svoju premijeru doživio prošle godine u Cannesu. Ova izrazito crna komedija kojoj je jedan od producenata i tvorac Cornetto trilogije Edgar Wright prati Chrisa (Steve Oram) i Tinu (Alice Lowe) na proputovanju Engleskom u Chrisovoj kamp kućici. Egzotične lokacije na koje Chris odvodi Tinu uključuju muzej olovaka, pećine fluorita i muzej tramvaja.

Steve i Tina nadaju se da im sva ta brutalna ubojstva neće upropastiti doživljaj muzeja olovaka

Chris i Tina nadaju se da im sva ta brutalna ubojstva neće upropastiti doživljaj muzeja olovaka

Kampiranje u kamp kućici, smrzavanje u sivo-smeđem, kišnom krajoliku i klipsanje kroz blato su britanske vikendaške tradicije kojih se Chris i Tina čvrsto pridržavaju, iako im to likovi kao bučni hipiji, književnici u potrazi za inspiracijom i razuzdane članice djevojačke zabave pokušavaju onemogućiti. Na njihovu sreću, ali na žalost svih koji im se zamjere, Chrisu, a kasnije i Tini, ubojstvo uopće ne pada teško. Cijeli film, osim onih dijelova u kojima se događaju ubojstva, je toliko nevjerojatno svakodnevni i običan da je po izlasku iz kina vrlo lako povjerovati da su u publici s nama sjedili ljudi kao Chris i Tina, koji uživaju u pletenju seksi donjeg veša, vole pse, kuhaju lošu tjesteninu i u stanju su zatući čovjeka kamenom zato što ih je poprijeko pogledao.

Izletnici je morbidno smiješan i smiješno morbidan film koji prekrasno dočarava sve ljupkosti engleskog krajolika i patologije njegovih stanovnika. Alice Lowe je jako dobra kao neurotična i društveno neprilagođena Tina, a Steve Oramov Chris od početka filma hoda po vrlo tankoj crti između (pomalo otkačenog) razuma i (sasvim uznemirujućeg) ludila. Kamp-kućica dvoje glavnih likova vodi na put kroz prostor ali i kroz psihu: oboje otkriju nove stvari o sebi, iako je Tina jedina koja je promijenjena i čije putovanje ima kako-tako sretni završetak, uz kamp kućicu u plamenu i The Power of Love. Ako volite pitoreskne vizuale prirode, crni humor i brutalna ubojstva, ovo je film definitivno dobar izbor.

Ponovu projekciju Izletnika možete pogledati danas u 21 sat u Muzeju suvremene umjetnosti.

Standardno
Festivali, Film, Recenzije

“Nakon Lucije” više nećete biti isti

Piše: Mia Mitrović 

Tematika odnosa oca i kćeri nakon smrti majke bio mi je više nego dovoljan razlog da odem pogledati hvaljeni prvijenac Michela Franca. Uz to, volim poetiku filmova novijih meksičkih redatelja. Guglielmo Del Toro, Alejandro Gonzales Inarritu i Alfonso Cuaron već desetljeće čuda rade kod kuće i u obližnjoj tvornici snova, a po svemu sudeći, uskoro će im se pridružiti i Franco.

Preživjeti adolescenciju neoštećen teže je nego preživjeti u džungli

Preživjeti adolescenciju neoštećen teže je nego preživjeti u džungli

Djeco, ne snimajte seks Ajfonom!

Iako je dio publike pobjegao s projekcije, a nakon filma hipsteri su mladi negodovali zbog dugačkih, statičnih kadrova od kojih je građen, smatram da bi „Nakon Lucije“ trebao pogledati svaki tinejdžer i svaki roditelj. Štoviše, mogao bi služiti kao nastavni materijal na predmetu seksualnog odgoja. Svi nemili događaji kojima se film pozabavio zbili su se zbog nedostatka iskrene komunikacije između oca i kćeri. Dragi roditelji i oni koji će to tek postati, iz ovog filma sam naučila da je prvo što morate objasniti vašoj dječici, pogotovo djevojčicama kada uđu u nježne godine je da nikad, ali baš nikad i nikome ne dozvole da ih snima za vrijeme seksa, ma koliko pijane ili zaljubljene bile! Seksualni odgoj današnjim je klincima potrebniji nego ikad!

Iako je smrt majke lajtmotiv (hmm, možda bolje reći darkmotiv) filma te već na samom početku stavlja knedlu u grlo likovima i gledateljima, ono najupečatljivije je prikaz nasilja među adolescentima koje je pojavom društvenih mreža i pametnih telefona postalo svirepije no što je bilo u prošlosti. Maltretiranje prikazano u filmu nije umjetnička sloboda autora, nego, nažalost, surova stvarnost odrastanja tinejdžera diljem lijepe naše globalizirane planete.

Lucija u Klipu

Sličnom tematikom bavi se i film „Klip“ Maje Miloš, prikazan na prošlogodišnjem ZFF-u. „Klip“ i „Nakon Lucije“ dva su sjajna i prilično komplementarna filma. „Nakon Lucije“ govori o rasapu u obitelji uslijed smrti majke dok „Klip“ prati lagano odumiranje oca. Francovi tinejdžeri pripadaju višem sloju, voze skupe aute, pohađaju elitnu školu i snimaju se ajfonima; junaci Maje Miloš žive u jednoj od beogradskih faveli, jebu se na gradilištima, piju domaće pivo, kupuju robu na pijaci i šmrču speed. Debi Maje Miloš je eksplicitan, Francov je implicitan, ali oba su, svaki svojim sredstvima uboli u srž problema- apsolutni nedostatak bilo kakvih vrijednosti među tinejdžerima današnjice.

Dok Maja Miloš svoj film inovativno gradi od clipova zabilježenih mudrofonom, Michel Franco služi se statičnom kamerom koju često postavlja na neobična mjesta. Upravo taj postupak pojačao je anksioznost gubitka i okrutni realizam iživljavanja razrednih kolega nad mladom protagonisticom. Kamera se ni u jednoj sceni ne miče sa svog stativa, likovi su zatočeni u svakoj sceni i u svojim košmarima. Samo nasilje nije eksplicitno prikazano, nego se daje naslutiti iz konteksta, baš kao u grčkoj tragediji. „Nakon Lucije“ sadrži mnoge karakteristike grčke tragedije (tragični junak, tragična krivnja, tragični kraj, moralni sukob). Dodatnu napetost i osjećaj boli uzrokuje izostanak bilo kakve prateće glazbe u filmu. U filmskom stvaralaštvu, glazba je često ta koja budi emocije, no ovdje, upravo zbog njenog nedostatka , osjećaji i spoznaje gledatelju dolaze nefiltrirane pa stoga lupaju i bole mnogo jače.

Na ovaj film i teme koje je otvorio mislit ćete još dugo nakon povratka kući pa ga ne preporučujem onima koji u kino idu zbog razonode. Međutim, iz njega možete puno toga naučiti i direktno primijeniti u vašu vlastitu svakodnevnicu, pogotovo ako ste (budući) roditelj adolescenta.

Standardno