Kultura, Putopisi, Reportaže

Christiania: izgubljeni raj koji je ostario

Piše: Vinko Drača

U Christianiji je fotografiranje strogo zabranjeno

U Christianiji je fotografiranje strogo zabranjeno

Christianiju sam prvi puta posjetio u kasne noćne sate, u društvu svoje cure i grupice naših zajedničkih prijatelja. Još se sjećam toga koliko je mjesto izgledalo drugačije od onog što sam očekivao- umjesto šarenih i idiličnih slika posljednje europske hipijevske komune, dočekale su me ruševne kuće; ostaci vojnih objekata koji su 1971. poslužili grupicama neprilagođenih ljudi koji su u nekadašnjim kasarnama i skladištima htjeli izgraditi svijet vođen krilaticama šezdesetih.

Ispred kuća stajale su bačve u kojima su gorjele vatre – jedini izvor svjetlosti u tamnoj skandinavskoj noći Kopenhagena, grada nalik mjestu iz Tolkienovih bajki. Mjesto je djelovalo mračnije od zagrebačkih geta – štandovi na kojima se prodaju hašiš i marihuana bili su osvijetljeni škrtim stolnim svjetiljkama, a lica naših prodavača bila su u sjeni. Iza pulta te su tamne prilike razgovarale s dečkima iz naše grupe dok smo pokušavali dogovoriti prodaju. Cjenkanja nije bilo – 100 kruna po gramu (oko stotinjak kuna) je fiksna cijena trave još od 2005. kad je konkurencija između domaćih dilera i grenlandskih Eskima dovela do kratkog rata u kojem je ubijen jedan od stanovnika Christianije.

Orkovski brlog Kopenshagena

Šetnja niz glavnu ulicu, poznati Pusher street, noću se pretvara u avanturu. Dok tražimo mjesto na kojem bismo konzumirali kupljenu robu, pokraj nas promiču sjene. Prilike koje na lancima vode velike i krvoločne pse, sićušne eskimske žene koje su mogle izaći iz nekog romana Jacka Londona, ostarjeli hipici u kožnim jaknama… Poneki od njih pokušavaju komunicirati s nama na grubom danskom jeziku i uvaliti nam teže stvari kojih nema na štandovima. Svojom oronulom pojavom i luđačkim pogledom izazivaju strah djevojaka… Zidove prekrivaju grafiti – poruke koje zahtijevaju legalizaciju trave, imena poznatih i nepoznatih bendova, znakovi koji zabranjuju fotografiranje… U nekadašnjem hipijevskom raju koji je ostario danas nitko ne želi da mu jasno vidite lice.

Ulazimo u jedan od mnogih barova. Pod je prljav i ljepljiv, na šanku se toči domaće Christiania pivo koje žitelji sami proizvode i rijetko tko je mlađi od četrdeset. Glazba danskih bendova preplavljuje prostoriju. Stojimo u kutu s lošim i preskupim pivom u ruci, dok gomile ostarjelih hipija uz ponekog zalutalog turista sjede i uvlače dimove. Miris kanabisa je sveprisutan i čini se kao da u cijelom ovom minijaturnom svemiru ne postoji nitko tko nije drogiran. Čujem dvoje starijih ljudi, ušlagiranih do izbezumljenosti kako se prepiru. Jedan Eskim s pletenicama, nalik šamanu iz neke vizije Jima Morrisona, sjedi kraj našeg stola i djeluje izgubljen u meditaciji, plavih  očiju usmjerenih prema prljavom zidu od šperploče na kojem kao da vidi nešto bitno…

U poslijednjoj hipi komuni Europe obitavaju ostarjeli hipici. Malo tko je mlađi od 40

U poslijednjoj hipi komuni Europe obitavaju ostarjeli hipici. Malo tko je mlađi od 40

Zabranjeno trčanje

 Christiania preko dana djeluje sasvim drugačije – ono što je noću bila orkovska jazbina tolkienovskog Copenhagena, sada je privlačna i egzotička turistička meka. Štandovi s drogom su i dalje tu, no pažnju više privlače male, privlačne suvenirnice na kojima se može kupiti lijep, jednostavan, ručno izrađen nakit, lule, cigaršpici, majice i naljepnice. Bacpackeri prolaze veselo čavrljajući. Na Pusher streetu se mogu kupiti danske palačinke, a na terasi manje prijetećih barova koji su noću zatvoreni popiti kava ili pivo iz šarolikije, turističke ponude. Jedino što još djeluje uznemirujuće su reakcije prodavača na štandovima sa drangulijama- oni vam ne daju da im se previše približite i robu morate gledati sa diskretne udaljenosti – očito da oprez ovih ljudi koji veći dio svog života provode izvan zakona ne nestaje s pojavom danjeg svjetla. Uz upozorenje koje zabranjuje fotografiranje primjećujem i drugi znak: onaj koji zabranjuje trčanje. Naš nam je kopenhagenski vodič objasnio da je to zbog toga što užurbani korak kod domaćih potiče paniku jer misle da se radi o policijskoj raciji. One su rjeđe nego u prvim danima komune, no sa svakom promjenom gradskih vlasti, koje već dugo planiraju iseliti komunu kako bi srušili stare kuće i na njihovom mjestu izgradile poslovni blok, strah stanovnika biva obnovljen.

Christiania tako postaje paradoks postmoderne Europe- mjesto koje su ljudi izgradili kao utočište idealima mira i tolerancije šezdesetosmaškog proljeća, a koje samo živi u stanju stalnog straha; od policije, došljaka i turista od kojih mjesto živi. Mjesto je to ostarjelih ideala, oronulih boraca jedne generacije kojoj jedino još droga pruža kakvu takvu utjehu. Slobodni grad koji pokazuje kako je žalosna sloboda koja ne umre mlada već doživi grijanje vlastitih reumatičnih kostiju na vatrama jedanaestrujanskog stoljeća straha.

Oglasi
Standardno
Klubovi, Putopisi, Reportaže

Industrija, arhitektura i party u Berlinu

Piše: Matija Cvetković

Berghain je tehno klub u Berlinu koji se nalazi na granici dviju gradskih četvrti, Kreutzberga i Friedrichshaina. Upravo mu lokacijska odrednica daje i ime – Berg od KreutzBERG i -hein od FriedrichsHEIN.

Napuštena toplana u središtu Berlina, Berghain, velik je i mračan prostor u kojem se održavaju trenutno najpoznatiji berlinski techno partyi. Arhitektura same zgrade ne nameće ništa, ona je samo okvir ispunjen zabavom. Ona je neutralna, dominira ples, tjelesni užici, “techno”, piće i droga. Labirintski svijet sjena pomalo je nejasan i u svakom se trenutku otvaraju novi prostori, nove niše i zakutci koji impresioniraju. Snažni volumen kluba okružen je neuređenim okolišem koji djeluje kao gradilište. Posvuda su hrpe građevnog materijala, neuređen šljunčani pristupni put, žičane ograde. Posjetitelj je u neizvjesnosti, okoliš i neutralno neoklasicističko pročelje ni na koji način ne odaje zbivanja unutar zgrade. Tajanstvenost vanjštine u funkciji je same filozofije kluba. Na ulazu je dugačak red ljudi koji strpljivo čekaju, potiho razgovaraju. Skrušenost i mirnoća ispred kluba u apsolutnoj je kontrarnosti sa zbivanjima unutar, dojam je poput mise – mise ispred golemog hrama.

Nije pritom slučajan odabir ove zgrade toplane za njenu današnju funkciju. Izvana neutralna, mirna i staložena skriva vrhunac dekadencije unutrašnjosti. A unutrašnjost je dekadentna u svakom, pa i najdubljem smislu te riječi. Neobuzdanost koja se očituje kroz ples (podržan svim mogućim opijatima) i tjelesne užitke, a sve podržano izrazito glasnom glazbom personifikacija su suvremenog njemačkog društva. Izvana mirni, staloženi, radišni, organizirani i ponašanjem slijedeći “Pruski drill”, a unutra divlji, razuzdani i posve slobodni.

Zgrada kluba smještena je u blizini stanice lakošinske gradske željeznice (S Bahn) Ostbanhof, a pristup se ostvaruje slijepom ulicom Am Wriezener Bahnhof. Smještena je između velike gradske aleje (Karl-Marks Allee) i rijeke Spree. Zagrada nastaje u pedesetim godinama XX. stoljeća i dio je velikog zahvata poslijeratne obnove Berlina obilježenog socijalističkim neoklasicizmom. Najbolji ilustrativni primjer te gradnje možda je Frankfurter Tor – dvojne zgrade na križanju Karl-Marks Allee i Warschauer Straße koja je svojom urbanističkom kompozicijomm svojevrsni istočni ulaz u grad. Uzduž Aleje Karla Marksa nižu se monumentalne neoklasicističke zgrade koje najjasnije opisuju poslijeratni socijalistički režim u Berlinu. Sama zgrada zbog svoje prvotne funkcije, industrijske, djeluje kao da je isčupana iz snažnog poteza socijalističko neoklasicističkih zgrada koje se nalaze sjeverno od nje.

Zgrada je građena 1953. – 1954. godine u socijalističkom neoklasicizmu. Zbog svoje je namjene zgrada posve fleksibilnog tlocrta koji je ostvaren armiranobetonskim sustavom stupova i greda u unutrašnosti i obodnih zidova od opeke. Snažno i jasno pročelje trodjelne je kompozicije. Baza, središnji dio s naglašenim vertikalnim otvorima te vijenac oblikno ne odstupaju od standarda socijalstičke arhitekture pedesetih godina u Berlinu. Zgrada ima 3 etaže i mezanin; prizemlje je bilo u funkciji spremišta za ugljen. Prenamjenom u klub prizemlje postaje ulaznim prostorom i garderobom te višenamjenskim prostorom u kojem dominiraju čelična stubišta.

Obnova i prenamjena zgrade toplane započinje 2004. godine. Zgrada je prije toga izgorjela. Arhitektonsko – dizajnerski dvojac Karhard arhitekti (Thomas Karsten i Alexandra Erhard) uređuje klub u više faza, započevši s Panorama barom. Pročelje zgrade ostalo je intaktno i cjelokupno se preuređenje odnosilo na interijer i uređenje vrta. Preuređenje se izvodilo u nekoliko faza.

Prizemlje je ulazni prostor s garderobom, barom, lounge zonom i sanitarijama. prostor je visine 18.0 metara i arhitektonska intervencija se satojala od impozantnog čeličnog stubišta koje dominira prostorom, pultom za prihvat garderobe, diskretne rasvjete i mobilijara. Armiranobetonski stol i klupe intervencije su koja slijedi logiku materijala koji dominira prostorom – armirani beton. Zapravo su to građevinaski elementi za odvodne kanale koji su ovdje upotrijebljeni u interijeru. Ostali namještaj je od trespe (pult, klupe). Monotonost boja – tonovi sive i crna jedini su akcenti u sivilu zatečenog natur betona. U prolazu prema sanitarijama, uz zonu za odmor izvedena je 2004. godine zidna instalacija umjetnika Piotra Nathana koja se sastoji od 175 aluminijskih ploča. Dimenzije instalacije su 27 x 5 metara i prikazje četiri elementa bazirana na uvećanim povijesnim gravurama. Time ovaj interijer dobiva treću dimanziju u boji, materijalu i igri svjetla i sjene. Grubost i nerafiniranost osnovni su dojam koji ovaj prostor ostavlja na posjetitelja.

Čeličnim stubištem ostvaruje se komunikacija prema glavnom plesnom podiju Berghaina. Kapaciteta je do 500 ljudi. Podij je okružen četirima velikim zvučnicima koji formiraju prostor te pultom za DJ-a. Na istoj etaži su i dva bara, uniseks wc-i i “dark rooms” – tamne i skrivene prostorije zbog kojih sam klub i dobiva kultno obilježje. Stubištem uz podij odvaja se komunikacija prema drugom katu na kojem je smješten Panorama bar.

Panorama Bar je smješten na 2. katu zgrade u longitudinalnom prostoru s više otvora, na kraju kojeg se nalazi komunikacija prema sanitarijama. Veliki prozori zasjenjeni su griljama kako bi se regulirao dotok svjetlosti, imajući na umu da partiji traju i po nekoliko dana bez prestanka.

Nastavak logike projektiranja očituje se i u vrtu. Naglašavaju se industrijske karakteristike samog postrojenja. Masivni armiranobetonski blokovi uklopljeni su u perivojno oblikovanje i jasno pozivaju na odmor nakon cjelonoćnog plesa.

Prenamjena industrijske građevine u klub primjer je kod kojeg je uz minimum intervencija staroj zgradi koja se u jednom trenutku našla bez primjerene funkcije dala nova vrijednost. Pritom se nije diralo u vanjsko oblikovanje zgrade, već samo u interijer i instalacijske sustave koji trebaju podržati novu funkciju. Uređenje interijera karakterizira minimum arhitektonskih intervencija – uvode se nova čelična stubišta i sanitarni prostori. Jasna distinkcija starog i novog naglašena je u materijalima i njihovoj obradi.

Ovo je, dakle, primjer prenamjene kroz koji je jasno vidljivo da se i s ekonomskog aspekta može stvoriti nova i višestruka vrijednost kroz pravilan odabir arhitektonskog programa.

Standardno
Koncerti, Putopisi, Reportaže, Vijesti

Terraneo – Zrće za hipstere i zagrebačku alternativnu mladež

Piše: Mia Mitrović

Ne mogu dati potpuni i cjeloviti presjek Terraneo festivala jer sam po šibenskoj vojarni brijala samo 1. i 3. dan te propustila većinu programa. Međutim, nije me pretjerano oduševilo ono što sam vidjela i čula. Terraneo je neonski vašar; lunapark bez vrtuljaka i autića, nalik na mnoga treš zabavišta koja sam susrela putujući po obali. Zabava bez poante, hipstersko Zrće; doduše, s puno više zgodnih djevojaka i puno manje metro Talijana nego na novaljskoj plaži.

Na Terraneo sam stigla prvi dan oko ponoći nakon cjelodnevnog tranzita od Cresa po Magistrali. Na Krčkom mostu dva smo sata autostopirali po najgorem suncu bez vode i hlada. Kad sam se konačno oko ponoći domogla Šibenika, bila sam gladna, ljuta i umorna što je vjerojatno utjecalo na moj hejtertski stav prema festu.

Upala sam unutra u ful kamp opremi i lutala okolo ne znajući gdje da pustim stvari. 200 kuna za kamp iznad je mojih platežnih mogućnosti (jbt, za te pare možeš dva dana spavati u cimerfraju negdje u pitoresknim mjestašcima oko Šibenika). Na svu sreću, spasili su me redari. Ekipa iz redarske firme Buldog definitivno su najveći pozitivci ovog Festa. Ne samo da su mi pazili stvari cijelu noć nego i dali bonove za hranu i piće da se malo okrijepim. U životu nisam srela simpatičnije i normalnije redare. Jedna predrasuda manje u životu.

Osim redara, oduševila i još jedna ekipa prema kojoj sam imala predrasude. Od dvadesetak šankova za iće i piće razasutih po cijelom festu, najzabavnije je bilo kod kršnih momaka u mornarskim majicama i gusarskim kapicama s uzorkom šahovnice. Nemalo sam se iznenadila kad su mi 3. dan rekli da su iz HVIDRE. Šankom na Terraneu skupljaju pare za pomoć udruzi. Postmoderni hip bizarluk. Nek im je sa srećom!

Što se koncerata tiče, gotovo svi oni zbog kojih sam došla su me razočarali i počupala bi ono malo poblajhane kose šta imam da sam nekim slučajem kartu platila. Ocvali i ispreslušani Thievery gnjavio je s kvaziaktivističkim porukama o zlim bankarima i političarima-vampirima. Na Groove Armadi nitko nije mrdo guzicom čak ni na Superstylin’. Parov Stellar bend svoju najbolju stvar Chambermaid Swing odsvirao je na plejbek. Jedino su the xx bili ok, iako malo pretugaljivi i melankolični za ljetnu festivalsku spiku. Pjevačica xx-a, Romy Madley Scot oduševila me svojim pjevačkim i gitarističkim umijećem. Zanimljiv su trojac, s dva vokala, basom, gitarom i miksetom. Svježa, mlada, inovativna, hipsterska krv. Ipak, najveće otkriće festa mi je ustvari jedan zagrebački bend za koji nisam imala pojma da postoji. ABOP (After je bolji od partija) čine dva bubnjara, gitarist i lik za miksetom, ako me pijano pamćenje služi. Dečki pršte energijom i pozivaju na kaos i ples. Ustvari, After je bio bolji od partija oba dana festa.

Ono što me najviše zasmetalo kod Terraneo festivala je fejk brijanje na ekologiju. U dvije noći provedene na festu nisam vidjela ni ”e” od ekologije (osim olimpijske discipline pišanja po djevičanskim maslinama zbog nedostatka Toi-Toi WC-a). Upravno suprotno, nakon svakog koncerta na floorovima su ostajala nepregledna groblja plastičnih čaša i drugog smeća. Ako je fest ekološki, trebalo se nešto učiniti u pravcu ekologije, mogli su organizirati dijeljenje majci za one koji skupe najviše smeća ili nešto slično. Ili jednostavno ne skrivati se iza eko fejk paravana.

S Terranea sam pobjegla na smiješni mali punk festival Martinska Fešta. Oni se uopće nisu grandiozno reklamirali kao eko, ali problem groblja čaša efektno je riješen. Piva je koštala 15 kn, ako doneseš praznu čašu 10. Ni jedne čaše na podu nije bilo, a jedino prljavo na festu smo bili ja i drugi kamperi-pankeri.

Da samo ne serem, bilo je i još nekih pozitivnih stvari. Hrana je bila povoljna i ukusna, kao i ostale festivalskih potrepštine. Jela sam bakalara s roštilja za neku siću, pila troduplu redbulvotku za 50, zamalo kupila hip majicu za 60. Odnos organizatora prema pressu također je za pohvalu. U press centru sam vidjela komp i internet prvi put nakon 2 tjedna dana što me razveselilo. Osim toga, srela sam i upoznala hrpu ljudi i zaljubila se u Šibenik i okolicu što inaće ne bih da nisam zalutala na Terraneo. Iduće godine ću sigurno ponovo lutati šibenskim područjem, ali nisam ziher hoću li posjetiti Terraneo. Kakav god line up bio.

Standardno
Koncerti, Putopisi, Reportaže, Vijesti

Hartera, srce Rijeke

Napisala i fotkala: Mia Mitrović

Fotogalerija live nastupa: Ana Mihaela Krznarić

Volim Fiume. Njenu povijest, brdovitost i arhitekturu; sivi industrial luke. Secesijske i neoklasicističke zgrade , objekti i vile s početka stoljeća pričaju priču o negdašnjem bogatsvu, ugledu i moći. Rijeka je, uz Trst bila najvažnija luka Austro-Ugarske. Naftna rafinerija i tvornica papira Hartera (1821.) pokretale su mađarsku ekonomiju 19. stoljeća. Za Rijeku su se nakon ratova grabili mnogi. Uz Istru, prva je u Europi pruzila otpor fašizmu. I za vrijeme Juge bila je važno financijsko i lučko središte. Hartera, srce industrije grada, hranila je mnoga gladna usta. A onda  je devedesetih zbog kriminalne pretvorbe sve propalo i pogoni su zauvijek stali. Sada se u ogromnom napuštenom kompleksu Hartere održava jedan čudan festival.

Hartera je smještena u kanjonu rjeke Rječine, nedaleko od centra. Izgleda dosta sablasno. Kroz prazne dvorane, gdje su nekoc punom parom šljakali strojevi, huči rječka bura. Ima vibru proleterskog grada duhova. Idealno mjesto za skvotiranje i održavanje festivala. To su skužili i organizatori prve Hartere, pokrenute 2005. u sklopu akcije prenamjene  prostora za kulturne i javne sadržaje. Za razliku od mnogih sličnih zagrebačkih, akcija Hartera bila je uspješna te se ove godine održala 8. put.

“Zastitni znak Hartere je opusten i prijateljski odnos prema publici i izvođačima i fokus na umjetnost, preformans i dizajn.” tvrde organizatori.

Odnos prema posjetiteljima je uistinu prijateljski. Mislim da je to posljedica rječkog kozmopolitsko-rokersko-zajebantskog mentaliteta koji obožavam. Svi su bili ljubazni, od redara na ulazu, volontera u kampu pa do organizatora. Hvala Lukreciji i Bruni što su me pustili bekstejdž i omogućili da upoznam heroje iz puberteta, ADF i Ramba. Momci iz Asian Dub Foundationa su zakon ( intervju na anwi čim se domognem normalnog kompa i slušalica). Rambo nije bio razgovorljiv. I cijene na šanku su također bile prijateljske. Tuborg 15 kuna je prihvatljiva festivalska cijena. A i nije bio mlačan i ishlapio kako to na festivalima obično biva.

Međutim, očekivala sam više arta na Harteri. Bilo je nekoliko šik instalacija, fontana piva i dva, tri štanda s nakitom. Jedini preformans je bilo henganje u kampu. Ovo mi je prva Hartera pa ne znam, ali i štovatelji festa žale se da je prošlih godina bilo više umjetničkih sadržaja. I više ekipe. Posjetitelja je bilo relativno malo, a atmosfera na flooru pomalo mrtva i nerasplesana. Mjesto u kampu koštalo je 100 kuna sto je vjerojatno odbilo mnoge. Zadnji dan upad je svim ženama bio džabe sto je još jedan od pokazatelja slabe posjećenosti ove godine.

Usprko svemu, zadovoljna sam. Moj  ovoljetni road trip poćeo je upravo na Harteri. Ona mi je bila izlika da provedem tri dana u Rijeci, što već dugo nisam. Kupala sam se u nafti na Glavanovom, popila pivu u Palachu i obišla riječke drugare. Začudilo me što Rijeka ima sličnu boljku kao Zagreb- svi se pokupe na more pa je grad mrtav, a najpopularniji klubovi i kafići zatvoreni. To je pomalo besmisleno jer je u špici sezone Rijeka jedan od najprometnijih gradova. Mnogi hvataju bus za Istru na Žabici ili čekaju brodove u luci. Možda bi ostali i koji dan više i potrošili štogod da postoji neka ponuda.

Toliko od mene iz Rijeke. Sljedeća postaja: Terra Magica!

Standardno
Putopisi

Pešta. Budim, Pešta.

Piše: Timea Vojković

Draga nam susjedna Mađarska. Stjecajem poslovnih mi okolnosti, imala sam čast otići na 6 dana u bespuće te recesijski empatične nam države. Da je ista ipak već članica EU možete zaključiti eventualno prema brojnim amerikaniziranim franšizama robnih marki i fast fooda na svakom drugom koraku. Za razliku od Zagreba, kraljica Dunava ima kako kulturnih, tako i subkulturnih znamenosti. Naime, UK (ugarsko kraljevstvo) loves to parteey. Naravno, sada vam ne mislim objašnjavati kako trebate vidjeti zgradu parlamenta, Széchenyi Lánchíd (ilitiga lančani most) ili Budim dvorac jer se vrlo vjerojatno trebate educirati. Ne. Ajmo odmah na bitno.

Za početak, odlazak u Budimpeštu je relativno, čak i za ova krizna vremena, jeftina investicija. Dakle za laganih 230 kunića imate povratnu kartu vlakom, koji, istina bog, staje u svakom selu, pa put traje 6 sati, ali ako imate dobro društvo (frendove, mpić i/ili kakav opijat) i sreću da uhvatite slobodan kupe, možete se zavaliti preko tri sjedala i uživati u scenografiji breathtaking Balatona. Još k tome, ako pravilno tempirate, možete se snaći i zapaliti cigaretu u kupeu, ili u manje uspješnoj varijanti, wc-u vlaka. Hotel u kojem sam bila (35€ noć) zove se Professor’s guest house te evocira sjećanja na Hostel, ali srećom bila sam potpuno u krivu jer me moje štedljivo dupe dovelo u dvoetažni dvokrevetni apartman s polupansionom i mukte kave koliko moš’ popit’. Slučajno se preko puta njega nalazi i fakultet. Što će reći da je ulica potkrijepljena kebabđinicama i gyros pečenjarama, jeftinim kineskim restačima i studentskim pubovima.

Soproni bi bio nekakav ekvivalent našoj Žuji, jednako reskog i prilagodljivog okusa i najprihvatljivije cijene u bilo kojem klubu. Nemojte se zajebat’ i nazdravljati pivom jer je to povijesno politički faux pas u Mađarskoj. Što se cuge tiče, postoji i divna legenda po kojoj se žena neće udati ako joj na glavi ne može stajati jedna određena boca za rakiju (što je apsolutno legitimno uzevši u obzir da ne znam koji lik bi htio ženiti djevojku koja istovremeno ne može davati blow job i držat pivu). Nemojte se dovesti u situaciju da vas mađarski studenti nagovore da u nedostatku te boce hodate s votkom na glavi.

Klupska scena je pravo reprezentativna za istočnoeuropljane. Neizostavan Sziget, sa klubom A38 najlakše mi je usporediti sa nečim tipa Aquarius kod nas. Dakle da, ima pica i ušminkanih frajera s previše kolonjske, ali također imaju kvalitetne dj-e, koji imaju prošireniji glazbeni spektar od Guette i diđej Tjesta. Od kvalitetne drumbe i dubstepa do dobrog jazza i lagane indie ambijentale. Može se desiti i da nabasate na live punk ili rock, ali ta sezona počinje tek s proljećem. Obzirom da ćete profitirati mjuzom, to će vas opaliti po džepu pa pivu nećete dobiti ispod 700-800 forinti što vas ispada cca 20 kuna. Međutim ako ste ženskog roda, znatno ćete uštedjeti lovu, ako samo namignete Mađaru. Nije da razumiju engleski (”i speak small english”) niti ćete vi, koliko god se pripremili ikada razumijeti mađarski (palyaudvar- kolodvor- wtf?), ali kada upikiraju strankinju evropejku, nema šanse da vas ostave bez barem dva promila u krvi.

Ukoliko ste pretenciozni hipster, dopast će vam se Domby koji je šikčeče maleno klub/kafić kind of place sa jednako pretencioznim cijenama i konobarima. Ovdje konobari ipak znaju pričati engleski. Predlažem da ovdje ne cugate pivu, nego sami sebe malo razmazite u ovom hemingvejskom raju i uzmete si recimo gin tonik ili neki drugi nepčani dražilnik.

Nažalost ne znam ime najboljeg kluba u kojem sam bila (imali su i Chuck Norris party) iako sam tamo bila čak dvaput. Znam da se nalazi na zadnjem katu nebodera na Blaha Lujza trgu pa avanturisti – u potragu. Divno mjesto sa pivom za 500 forinti, upadom za 400 forinti, definitvno je i najjeftiniji izlazak. Pušta se mjuza kakvu ste navikli čuti u Medici, a ambijent je odgovarajuće kreativno uređen, handmade rukotvorinama i šarenim zidovima. Malo je začuđujuća činjenica da se plaća WC, ali kada vidite da je u 3 ujutro on čist i da čekate red sjedeći na bolničkom krevetu ispred, isplati se iskeširati lovu više nego jednom. Ima i ogromnu terasu na krovu gdje možete čagati ili chillati, ili zapaliti pljugu i nitko vas (osim spomenutih napasnih mađara) neće smetati da se izvalite na ljuljačku i uživate u drmuckanju basova kata ispod.

Vis`-a-vis´ toga, mala napomena da su mađari jako eksplicitni i nemaju nikakvih problema sa, u najmanju ruku, dryhumpanjem u javnosti. Toliko da kada vidite dvoje beskućnika u pothodniku ili pak tinejđere u nekom shopping centru, imate osjećaj da im trebate platiti jer ste zaprepašteno buljili u xxx drpanje. Pdoa (public display of affection) ovdje poprima potpuno nove razmjere.

No, rezime klubova i bitnih klupskih detalja: cijene cuge i upada malo su skuplje nego u Zagrebu, 15 kuna je recimo najjeftinija piva, a upad, kakav god bio, plaća se manje-više svugdje iza 11 navečer. Mađari vole tulumariti pa ako ih ne odjebete, možete završiti i na nekom lokalnom tulumu koji su uglavnom tematski i ljudi ih doživljavaju dosta ozbiljno. Pušenje u klubovima i kafićima je zabranjeno, odnosno, nisam naišla niti na jedan kafić gdje se smije pušiti, a u klubovima funkcionirate po sistemu, kada je gužva sve se može pa svi i puše što nama ‘rvatima nije nepoznato. Scena lakih i težih droga proširena je dovoljno da sam u prvom izlasku već bila ponuđena spektrom konzumirajuće zabave, pa tko voli, nek izvoli, neće na tom području imati niti problema s nabavom, niti sa cijenom.

Taksiji će vas izvarati, voziti će vas kriš kraš i odbijati će uručiti vam račun, tako da idite pješke, vozite se u tramvaju, ali nemojte se švercati jer ovdje nema noćnih linija, tramvaji voze redovno, pa i kontrolori rade tako.

Budimpešta je zaista metropola na svjetskoj razini. Kulturološki i politički relevantna povijesna točka, nažalost danas pomalo zapostavljena od svoje vlade i djeluje prljavo i ekonomski oslabljeno. Stanovništvo od dva milijuna je multikulturalno, iako i oni djeluju zapostavljeno. Više protesta i štrajkova na koje sam naišla upućuju na jednake probleme kao i kod nas. Tračak nade nazire se u Europskoj uniji, pa se barem da osjetiti optimistični povjetarac. Mađari kurca ne znaju engleskog i to je ono što im jedino zamjeram, jer su otherwise veoma srdačni, susretljvi i veseli.

I zadnji detalj. Budimpešta je u više načina veća, grandioznija i naprednija od Zagreba, međutim; u nekom trenutku ponudit će vam se ljuta rakija da se nazdravi vaš boravak ovdje. Samo mogu reći da je ta ”ljuta rakija” goli kurac za našu travaricu. Cheers! Ili, egészségére!

Standardno
Putopisi

U LJUBLJANI VIŠE NEMA DOLGCAJTA

Piše: Bojan Krištofić

‘Lublana ma pet občin / največa je Šiška / pol je Center / pol so Moste. / Lublana je bulana! /
Na Viču so še kmetje / v Mostah so delavci / kmetje delajo na polju / delavci v tovarnah. /
Lublana je bulana! / Lublana ma živalski vrt / Lublana ma učas cirkus / živalski vrt je zmeri /
če ni cirkusa je dolgcajt. / Lublana je bulana!

Pankrti, Lublana je bulana, 1978.

Kada su Pankrti ’78. prenerazili Jugoslaviju svojim epohalnim singlom Lepi in prazni/Lublana je bulana, Ljubljana je možda bila siv i dosadan grad, osim kad bi ju posjetio nekakav cirkus. Danas, tridesetak godina kasnije, na dva i pol sata brze vožnje vlakom od Zagreba, čeka nas uređena i uljuđena europska metropola, barem na prvi pogled. Jednom kada prijeđete slovensku, odnosno ‘europsku’ granicu, vrlo brzo ćete shvatiti kako više niste na brdovitom Balkanu. A kada se prošećete centrom, pa i periferijom Ljubljane, s uzdahom jedino možete zaključiti kako je teško povjerovati da su Slovenci i Hrvati nekoć živjeli u istoj državi. Jer, oni su svoju priliku itekako iskoristili, što je vidljivo na svakom koraku.

 U Ljubljani sam prvi put prenoćio prošle godine, ali nisam vidio gotovo ništa, osim izložbe zbog koje sam došao. Većina ekipe skupila se u frendovom stanu, pa smo se bavili onime što mlade najviše zanima kad se nađu u državi gdje zakon puno blaže gleda na određene tvari nego u miloj nam domovini. Drugi put, prije desetak dana, putovao sam ‘po zadatku’ – zbog sudjelovanja u jednom projektu ‘osvojio’ sam plaćeno putovanje u Ljubljanu s još nekolicinom studenata iz Zagreba i Rijeke. Misija – s domaćinima, voditeljima lokalnog NGO-a, u tri dana proći sve institucije – muzeje, galerije i klubove – zadužene za njegu suvremene umjetnosti. Noću tulumariti i otpustiti sve kočnice. Ne ponašati se kao da sam u penziji i zaspati nakon Dnevnika.

Ritam je bio relativno napet – od jutra do mraka jurcali smo okolo, od lokacije do lokacije, s pauzom za ručak, ali je sve nadoknadilo vrijeme kao na Elizejskim poljanama. Naravno, prvom prilikom otvorili smo pivicu na suncu – Nikšićko, a ako ga ne nađosmo, onda nezaboravni Union, a smazali smo i sarajevske ćevape, krumpiruše i sudžukice, jer jebeš zemlju koja Bosne nema. Bilo mi je jasno u kakvoj će atmosferi proći ekskurzija čim me kolegica za vrijeme uvodnog predavanja potiho upitala mogu li nabaviti smiješne cigarete. Moj domaćin elegantno je riješio taj problem te smo već predvečer uživali u zasluženom lijeku za blagu bol u nogama. Ipak, intenzivna šetnja gradom se isplatila. Cijelo sam vrijeme osjećao da gledam Zagreb kakav bi mogao biti. Istina, Lubljana je više nego upola manji grad, pa su samim time neki urbani zahvati možda bili lakše izvedivi, ali ne mogu se oteti dojmu kako su Slovenci na kulturnim i političkim temeljima vrlo sličnim ‘našima’ ostvarili mnogo viši civilizacijski doseg. Grad ima mnogo veću pješačku zonu nego Zagreb, u potpunosti uređenu biciklističku infrastrukturu, ‘cirkularno’ je organiziran oko Prešernovog trga kao neformalnog središta, a gradska se špica proteže cijelom obalom rijeke s obje strane, gdje različiti slojevi društva masovno ispijaju kavice na decentnim terasama, usred bijela dana, usred radnog tjedna. Ljenčare. Planduju. Ko i mi Hrvati. Znači, ne možemo biti baš toliko različiti. Park Tivoli, smješten sjeverozapadno od centra, mnogo je veći ekvivalent Zrinjevca, sav zbigecan, stoga i mnogo drukčiji od maksimirske šume, s kojom dijeli funkciju rekreacijskog središta starije gradske jezgre. U predvečerje, bijeli kombiji istovaruju Slovence na široke staze parka, te oni odmah počinju trčkarati ko navijeni, u grupama do dvadesetak ljudi svih generacija. Mislim si, gle budale, a kad malo promislim, shvatim da na ulicama nisam vidio ni jednog pretilog čovjeka. Nema što, sportski narod. Ipak, nakon par dana u tom raju zemaljskom, crv sumnje nagriza mi dušu. Znate na što mislim – sve je tako sređeno, tako cakum pakum, tako mudro planirano, poput zgodnog engleskog vrta s maketama od lego kockica, a bez one šarmantne razbarušenosti karakteristične za mnoge druge gradove jugoistočno od Save… Pothodnici i prometni terminali izgledaju potpuno isto kao i u svim drugim europskim gradovima, i može se govoriti o određenom zajedničkom nazivniku takvih i sličnih mjesta diljem Unije, o projektiranju jedinstvenog izgleda urbanih sredina, do neke granice… koja se uvijek pomiče. No, ovaj negativan dojam traje kratko. Središte Ljubljane nije na riječkoj špici, ni u parku Tivoli, niti na Prešernovom trgu. Noću, a često i danju, Metelkova mesto najuzbudljivije je mjesto u gradu, središte susreta živopisnih ljudi svih generacija, generator simpatične razbarušenosti i supkulturne eklektičnosti koje Ljubljana, zapravo, ima na bacanje.

Čak i u liberalnoj i različitosti sklonoj Ljubljani (i Sloveniji), Metelkova je oaza slobode. Ogroman kompleks bivših austrougarskih kasarni u Metelkovoj ulici skvotiran je početkom devedesetih, čim mu je zaprijetilo rušenje. Koliko mi je poznato, studenti i mlađi lijevi intelektualci nisu se micali od tamo, te su s gradskim vlastima naposljetku utanačili nekakav sporazum o dugoročnom korištenju tog kompleksa. Od tada Metelkova buja, razvija se i pregrađuje. Kako su nam rekli, danas u njoj djeluje više različitih udruga, s individualnim programom i konsenzusom o pitanjima od zajedničke važnosti. Desetak prostora gotovo svaki dan nudi neki vid bluda i nemorala, ali i kulturnog uzdizanja – Gala Hala, Jalla Jalla, Gromka, Menza pri koritu, kafić El Marijaći, galerija Alkatraz, i tako dalje… Da ne bude nismo znali, u sklopu Metelkove uređen je i vrlo pristojan, privatni hostel, u kojem je bio smješten dio naše ekipe. Pri kraju ture prvog dana čilamo u njegovom dvorištu, odlučujemo da nećemo ići na zadnju točku programa i naručujemo svi po još par Uniona. Uskoro dolazimo u oveći park, središte Metelkove, i palimo pljugu na spravama za igru. Tu večer je u Gromki psihodelični koncert, u Jalla Jalli tulumiška, i tko zna što nas sve još čeka. Oko nas cuga šarolika ekipa – od posve ležerno odjevenih tinejdžera, podivljalih krastera, rasti s mnogo pasa i hrpom šarenih modnih rekvizita, do ostarjelih hipija, ali i posve ‘normalnih’ ljudi u srednjim godinama, koji bez problema mogu biti vaši i naši starci. Sve se slijeva, sve se druži i neposredno komunicira u toj nevjerojatnoj Metelkovoj. Prepuna riva sretne mladosti i starosti. Naposljetku ulazimo u Jalla Jallu gdje nema mnogo ljudi, a DJ-ica piči prilično živahni dub reggae s nekim ska uletima. Ubrzo nakon nas dolazi nekoliko neobičnih faca – beduin s psom, nabildani ćelavac s minđušama i imidžom silovatelja iz turske kupelji, i romski Frank Sinatra. S potonjim se, na žalost, nismo slikali, ali riječ je o misterioznom, tamnoputom ćelavom djedici u izglačanom odijelu s naherenim šeširom, koji cijelu noć nije ništa rekao, ni popio, nego samo pogledom uporno zvjerao okolo… No to nas nije uznemirilo. Malo što bi nas u Metelkovoj izbacilo iz takta, osim možda koncerta Warpainta u nudističkom izdanju, ali tolike sreće ipak nismo. Njišemo se omamljeni zadovoljstvom i prepuštamo dobrim vibracijama. Dojam se razrađuje, upotpunjuje. Shvaćam kako je Metelkova nastajala postupno, godinama, obogaćena prilozima ljudi koji su možda nekada tamo živjeli ili su bili samo u prolazu, poput nas. Iz zidova tih zgrada izrasle su fantastične skulpture, od kojih su neke razbacane uokolo po dvorištu, tvoreći s oslikanim fasadama originalan vizualni okoliš, pun otkačenih detalja i prožet nepatvorenom maštom. Bjelodano je jasno kako Metelkova doista živi i razvija se, a sve što vidimo oko sebe posljedice su tog plodnog i eklektičnog procesa. Ako zaista živi, znači li to da će jednom i umrijeti? Vjerojatno i hoće, ali divno je što u životu Metelkove možemo sudjelovati već sad, kad nije još napunila ni dvadesetu, pa tek ulazi u ono najjače adolescentsko razdoblje, stvoreno za fokusiranje potencijala i rad na krucijalnim promjenama – dakako, u širem društvenom kontekstu. Pitanje glasi – je li ovako nešto moguće u Zagrebu? Može li Medika doseći jednu višu razinu i postati istinsko središte zagrebačkog ‘alternativnog’ života, a ne još samo jedno (ma kako kvalitetno i zabavno) mjesto za izlazak? Ne znam, ali priča Metelkove daje nadu i pruža inspiraciju.

Da se razumijemo, ima Ljubljana još mnoge adute, pa čak i ekstremnije i više ‘underground’ od Metelkove. Na primjer, posjetili smo i Tovarnu Rog, skvot u punom smislu riječi, u kojem ljudi žive u prilično lošim uvjetima, i troše sve (dobrovoljne) priloge od ulaznica na uređenje prostora i organizaciju punk koncerata. Mi smo naišli na Concrete Worms, dobro poznati garažni-rokenrol-hardcore bend iz Beograda, s nevjerojatnom basisticom koja izgleda kao da je došla iz filma Russa Meyera Faster, Pussycat! Kill! Kill! Siloviti nastup izbio nam je zrak iz pluća i potaknuo nas na pogo i divljanje s lokalcima, dok su stariji i ozbiljniji ljudi u publici žestoko mahali glavama i ispijali rakije jednu za drugom. Naravno, nakon završetka svirke vratili smo se u Metelkovu i oduševili se smiješnim DJ-em koji je u Gromki miksao Prodigy, Refused i hrpicu dobro znanih techno numera iz devedesetih. I tako su upijanjem znanja i mudrim klimanjem glavama danju, te veselim izmaglicama, energičnom čagom i nesuvislim razgovorima noću, protekla tri krasna i neponovljiva dana. Draga Ljubljano, vratit ću se uskoro, obećavam!

Moram izdvojiti bar jednu lokaciju koju smo vidjeli u edukativnom dijelu puta – galeriju Kapelica (http://www.kapelica.org/), koja usko surađuje s domaćim kolektivom kustosa Kontejner na sličnom polju ‘suvremenih istraživačkih umjetnosti’ i ‘umjetničkih praksi’, što će reći da se tamo mogu vidjeti performansi, instalacije, akcije i predavanja na granici umjetničkih i znanstvenih disciplina, posvećeni istraživanju tehnologije u umjetničkom, galerijskom kontekstu i živoj interakciji s publikom u oblikovanju kreativnog procesa, bez nužnog stvaranja završnog materijalnog proizvoda. Na osnovama konceptualne umjetnosti sedamdesetih i osamdesetih godina, kustosi i izlagači u galeriji Kapelica zašli su duboko u područja ‘body-arta’, ‘bio-arta’ i sličnih hibridnih formi, čija je primarna tema ljudsko (ali i životinjsko, pa i biljno) tijelo u uvjetima daljnje mehanizacije i automatizacije industrijske proizvodnje, ali i intelektualnih i emotivnih odnosa živih bića. Dodirne točke su umjetničke aktivnosti tjelesnih invalida i sličnih marginaliziranih društvenih grupa. Da ne duljim, sve potrebne informacije nalaze se na linku, pa pogledajte.

Bitno je istaknuti kako su u Sloveniji ovakve vrlo avangardne i provokativne inicijative djelomično institucionalizirane, što znači da država do neke mjere novčano podržava progresivne i istraživačke akcije, nauštrb tradicionalnih i neadekvatnih koncepcija kulturne proizvodnje, te umjetnicima koji djeluju na takav način osigurava i prostor za rad (između ostalog i u Metelkovoj). U koji god smo muzejski prostor ušli, spoticali smo se o naslijeđe Laibacha i drugih frakcija pokreta Neue Slowenische Kunst, koji zbog svoje uznemirujuće političke satire i totalitarne vizualne estetike još uvijek ima donekle ‘podzemni’ status u drugim državama bivše Jugoslavije, ali ne i u Sloveniji. Suvremeni vlastodršci na vrijeme su prepoznali povijesnu ulogu koju su članovi NSK izvršili svojom multidisciplinarnom dekonstrukcijom komunističke ideologije, te njihovi radovi, kako rekosmo, danas čine bitan dio fundusa većine modernih galerija i muzeja. Time su, dakako, izgubili dio političke težine, ali su također priznati i kao dio temelja političkog projekta suvremene Slovenije, u kojoj građanske slobode stoje svakako bolje nego u Hrvatskoj. Negativan ishod ‘kontroverznog’ referenduma o usvajanju djece u istospolnim zajednicama to neće bitno promijeniti. Dakako, svaki grad i svaka zemlja imaju svoje probleme, no slovenski me u ovom kratkom posjetu Ljubljani nisu okrznuli, što ne znači da ne postoje. I taj svojevrsni idealizirani vakuum u kojem smo se tri dana kretali upućuje na potrebu šireg dijaloga između dva susjedna naroda, posebno među mlađim generacijama, u bliskoj budućnosti.

Standardno