Piše: Bojan Krištofić
‘Lublana ma pet občin / največa je Šiška / pol je Center / pol so Moste. / Lublana je bulana! /
Na Viču so še kmetje / v Mostah so delavci / kmetje delajo na polju / delavci v tovarnah. /
Lublana je bulana! / Lublana ma živalski vrt / Lublana ma učas cirkus / živalski vrt je zmeri /
če ni cirkusa je dolgcajt. / Lublana je bulana!
Pankrti, Lublana je bulana, 1978.
Kada su Pankrti ’78. prenerazili Jugoslaviju svojim epohalnim singlom Lepi in prazni/Lublana je bulana, Ljubljana je možda bila siv i dosadan grad, osim kad bi ju posjetio nekakav cirkus. Danas, tridesetak godina kasnije, na dva i pol sata brze vožnje vlakom od Zagreba, čeka nas uređena i uljuđena europska metropola, barem na prvi pogled. Jednom kada prijeđete slovensku, odnosno ‘europsku’ granicu, vrlo brzo ćete shvatiti kako više niste na brdovitom Balkanu. A kada se prošećete centrom, pa i periferijom Ljubljane, s uzdahom jedino možete zaključiti kako je teško povjerovati da su Slovenci i Hrvati nekoć živjeli u istoj državi. Jer, oni su svoju priliku itekako iskoristili, što je vidljivo na svakom koraku.
U Ljubljani sam prvi put prenoćio prošle godine, ali nisam vidio gotovo ništa, osim izložbe zbog koje sam došao. Većina ekipe skupila se u frendovom stanu, pa smo se bavili onime što mlade najviše zanima kad se nađu u državi gdje zakon puno blaže gleda na određene tvari nego u miloj nam domovini. Drugi put, prije desetak dana, putovao sam ‘po zadatku’ – zbog sudjelovanja u jednom projektu ‘osvojio’ sam plaćeno putovanje u Ljubljanu s još nekolicinom studenata iz Zagreba i Rijeke. Misija – s domaćinima, voditeljima lokalnog NGO-a, u tri dana proći sve institucije – muzeje, galerije i klubove – zadužene za njegu suvremene umjetnosti. Noću tulumariti i otpustiti sve kočnice. Ne ponašati se kao da sam u penziji i zaspati nakon Dnevnika.
Ritam je bio relativno napet – od jutra do mraka jurcali smo okolo, od lokacije do lokacije, s pauzom za ručak, ali je sve nadoknadilo vrijeme kao na Elizejskim poljanama. Naravno, prvom prilikom otvorili smo pivicu na suncu – Nikšićko, a ako ga ne nađosmo, onda nezaboravni Union, a smazali smo i sarajevske ćevape, krumpiruše i sudžukice, jer jebeš zemlju koja Bosne nema. Bilo mi je jasno u kakvoj će atmosferi proći ekskurzija čim me kolegica za vrijeme uvodnog predavanja potiho upitala mogu li nabaviti smiješne cigarete. Moj domaćin elegantno je riješio taj problem te smo već predvečer uživali u zasluženom lijeku za blagu bol u nogama. Ipak, intenzivna šetnja gradom se isplatila. Cijelo sam vrijeme osjećao da gledam Zagreb kakav bi mogao biti. Istina, Lubljana je više nego upola manji grad, pa su samim time neki urbani zahvati možda bili lakše izvedivi, ali ne mogu se oteti dojmu kako su Slovenci na kulturnim i političkim temeljima vrlo sličnim ‘našima’ ostvarili mnogo viši civilizacijski doseg. Grad ima mnogo veću pješačku zonu nego Zagreb, u potpunosti uređenu biciklističku infrastrukturu, ‘cirkularno’ je organiziran oko Prešernovog trga kao neformalnog središta, a gradska se špica proteže cijelom obalom rijeke s obje strane, gdje različiti slojevi društva masovno ispijaju kavice na decentnim terasama, usred bijela dana, usred radnog tjedna. Ljenčare. Planduju. Ko i mi Hrvati. Znači, ne možemo biti baš toliko različiti. Park Tivoli, smješten sjeverozapadno od centra, mnogo je veći ekvivalent Zrinjevca, sav zbigecan, stoga i mnogo drukčiji od maksimirske šume, s kojom dijeli funkciju rekreacijskog središta starije gradske jezgre. U predvečerje, bijeli kombiji istovaruju Slovence na široke staze parka, te oni odmah počinju trčkarati ko navijeni, u grupama do dvadesetak ljudi svih generacija. Mislim si, gle budale, a kad malo promislim, shvatim da na ulicama nisam vidio ni jednog pretilog čovjeka. Nema što, sportski narod. Ipak, nakon par dana u tom raju zemaljskom, crv sumnje nagriza mi dušu. Znate na što mislim – sve je tako sređeno, tako cakum pakum, tako mudro planirano, poput zgodnog engleskog vrta s maketama od lego kockica, a bez one šarmantne razbarušenosti karakteristične za mnoge druge gradove jugoistočno od Save… Pothodnici i prometni terminali izgledaju potpuno isto kao i u svim drugim europskim gradovima, i može se govoriti o određenom zajedničkom nazivniku takvih i sličnih mjesta diljem Unije, o projektiranju jedinstvenog izgleda urbanih sredina, do neke granice… koja se uvijek pomiče. No, ovaj negativan dojam traje kratko. Središte Ljubljane nije na riječkoj špici, ni u parku Tivoli, niti na Prešernovom trgu. Noću, a često i danju, Metelkova mesto najuzbudljivije je mjesto u gradu, središte susreta živopisnih ljudi svih generacija, generator simpatične razbarušenosti i supkulturne eklektičnosti koje Ljubljana, zapravo, ima na bacanje.
Čak i u liberalnoj i različitosti sklonoj Ljubljani (i Sloveniji), Metelkova je oaza slobode. Ogroman kompleks bivših austrougarskih kasarni u Metelkovoj ulici skvotiran je početkom devedesetih, čim mu je zaprijetilo rušenje. Koliko mi je poznato, studenti i mlađi lijevi intelektualci nisu se micali od tamo, te su s gradskim vlastima naposljetku utanačili nekakav sporazum o dugoročnom korištenju tog kompleksa. Od tada Metelkova buja, razvija se i pregrađuje. Kako su nam rekli, danas u njoj djeluje više različitih udruga, s individualnim programom i konsenzusom o pitanjima od zajedničke važnosti. Desetak prostora gotovo svaki dan nudi neki vid bluda i nemorala, ali i kulturnog uzdizanja – Gala Hala, Jalla Jalla, Gromka, Menza pri koritu, kafić El Marijaći, galerija Alkatraz, i tako dalje… Da ne bude nismo znali, u sklopu Metelkove uređen je i vrlo pristojan, privatni hostel, u kojem je bio smješten dio naše ekipe. Pri kraju ture prvog dana čilamo u njegovom dvorištu, odlučujemo da nećemo ići na zadnju točku programa i naručujemo svi po još par Uniona. Uskoro dolazimo u oveći park, središte Metelkove, i palimo pljugu na spravama za igru. Tu večer je u Gromki psihodelični koncert, u Jalla Jalli tulumiška, i tko zna što nas sve još čeka. Oko nas cuga šarolika ekipa – od posve ležerno odjevenih tinejdžera, podivljalih krastera, rasti s mnogo pasa i hrpom šarenih modnih rekvizita, do ostarjelih hipija, ali i posve ‘normalnih’ ljudi u srednjim godinama, koji bez problema mogu biti vaši i naši starci. Sve se slijeva, sve se druži i neposredno komunicira u toj nevjerojatnoj Metelkovoj. Prepuna riva sretne mladosti i starosti. Naposljetku ulazimo u Jalla Jallu gdje nema mnogo ljudi, a DJ-ica piči prilično živahni dub reggae s nekim ska uletima. Ubrzo nakon nas dolazi nekoliko neobičnih faca – beduin s psom, nabildani ćelavac s minđušama i imidžom silovatelja iz turske kupelji, i romski Frank Sinatra. S potonjim se, na žalost, nismo slikali, ali riječ je o misterioznom, tamnoputom ćelavom djedici u izglačanom odijelu s naherenim šeširom, koji cijelu noć nije ništa rekao, ni popio, nego samo pogledom uporno zvjerao okolo… No to nas nije uznemirilo. Malo što bi nas u Metelkovoj izbacilo iz takta, osim možda koncerta Warpainta u nudističkom izdanju, ali tolike sreće ipak nismo. Njišemo se omamljeni zadovoljstvom i prepuštamo dobrim vibracijama. Dojam se razrađuje, upotpunjuje. Shvaćam kako je Metelkova nastajala postupno, godinama, obogaćena prilozima ljudi koji su možda nekada tamo živjeli ili su bili samo u prolazu, poput nas. Iz zidova tih zgrada izrasle su fantastične skulpture, od kojih su neke razbacane uokolo po dvorištu, tvoreći s oslikanim fasadama originalan vizualni okoliš, pun otkačenih detalja i prožet nepatvorenom maštom. Bjelodano je jasno kako Metelkova doista živi i razvija se, a sve što vidimo oko sebe posljedice su tog plodnog i eklektičnog procesa. Ako zaista živi, znači li to da će jednom i umrijeti? Vjerojatno i hoće, ali divno je što u životu Metelkove možemo sudjelovati već sad, kad nije još napunila ni dvadesetu, pa tek ulazi u ono najjače adolescentsko razdoblje, stvoreno za fokusiranje potencijala i rad na krucijalnim promjenama – dakako, u širem društvenom kontekstu. Pitanje glasi – je li ovako nešto moguće u Zagrebu? Može li Medika doseći jednu višu razinu i postati istinsko središte zagrebačkog ‘alternativnog’ života, a ne još samo jedno (ma kako kvalitetno i zabavno) mjesto za izlazak? Ne znam, ali priča Metelkove daje nadu i pruža inspiraciju.
Da se razumijemo, ima Ljubljana još mnoge adute, pa čak i ekstremnije i više ‘underground’ od Metelkove. Na primjer, posjetili smo i Tovarnu Rog, skvot u punom smislu riječi, u kojem ljudi žive u prilično lošim uvjetima, i troše sve (dobrovoljne) priloge od ulaznica na uređenje prostora i organizaciju punk koncerata. Mi smo naišli na Concrete Worms, dobro poznati garažni-rokenrol-hardcore bend iz Beograda, s nevjerojatnom basisticom koja izgleda kao da je došla iz filma Russa Meyera Faster, Pussycat! Kill! Kill! Siloviti nastup izbio nam je zrak iz pluća i potaknuo nas na pogo i divljanje s lokalcima, dok su stariji i ozbiljniji ljudi u publici žestoko mahali glavama i ispijali rakije jednu za drugom. Naravno, nakon završetka svirke vratili smo se u Metelkovu i oduševili se smiješnim DJ-em koji je u Gromki miksao Prodigy, Refused i hrpicu dobro znanih techno numera iz devedesetih. I tako su upijanjem znanja i mudrim klimanjem glavama danju, te veselim izmaglicama, energičnom čagom i nesuvislim razgovorima noću, protekla tri krasna i neponovljiva dana. Draga Ljubljano, vratit ću se uskoro, obećavam!
Moram izdvojiti bar jednu lokaciju koju smo vidjeli u edukativnom dijelu puta – galeriju Kapelica (http://www.kapelica.org/), koja usko surađuje s domaćim kolektivom kustosa Kontejner na sličnom polju ‘suvremenih istraživačkih umjetnosti’ i ‘umjetničkih praksi’, što će reći da se tamo mogu vidjeti performansi, instalacije, akcije i predavanja na granici umjetničkih i znanstvenih disciplina, posvećeni istraživanju tehnologije u umjetničkom, galerijskom kontekstu i živoj interakciji s publikom u oblikovanju kreativnog procesa, bez nužnog stvaranja završnog materijalnog proizvoda. Na osnovama konceptualne umjetnosti sedamdesetih i osamdesetih godina, kustosi i izlagači u galeriji Kapelica zašli su duboko u područja ‘body-arta’, ‘bio-arta’ i sličnih hibridnih formi, čija je primarna tema ljudsko (ali i životinjsko, pa i biljno) tijelo u uvjetima daljnje mehanizacije i automatizacije industrijske proizvodnje, ali i intelektualnih i emotivnih odnosa živih bića. Dodirne točke su umjetničke aktivnosti tjelesnih invalida i sličnih marginaliziranih društvenih grupa. Da ne duljim, sve potrebne informacije nalaze se na linku, pa pogledajte.
Bitno je istaknuti kako su u Sloveniji ovakve vrlo avangardne i provokativne inicijative djelomično institucionalizirane, što znači da država do neke mjere novčano podržava progresivne i istraživačke akcije, nauštrb tradicionalnih i neadekvatnih koncepcija kulturne proizvodnje, te umjetnicima koji djeluju na takav način osigurava i prostor za rad (između ostalog i u Metelkovoj). U koji god smo muzejski prostor ušli, spoticali smo se o naslijeđe Laibacha i drugih frakcija pokreta Neue Slowenische Kunst, koji zbog svoje uznemirujuće političke satire i totalitarne vizualne estetike još uvijek ima donekle ‘podzemni’ status u drugim državama bivše Jugoslavije, ali ne i u Sloveniji. Suvremeni vlastodršci na vrijeme su prepoznali povijesnu ulogu koju su članovi NSK izvršili svojom multidisciplinarnom dekonstrukcijom komunističke ideologije, te njihovi radovi, kako rekosmo, danas čine bitan dio fundusa većine modernih galerija i muzeja. Time su, dakako, izgubili dio političke težine, ali su također priznati i kao dio temelja političkog projekta suvremene Slovenije, u kojoj građanske slobode stoje svakako bolje nego u Hrvatskoj. Negativan ishod ‘kontroverznog’ referenduma o usvajanju djece u istospolnim zajednicama to neće bitno promijeniti. Dakako, svaki grad i svaka zemlja imaju svoje probleme, no slovenski me u ovom kratkom posjetu Ljubljani nisu okrznuli, što ne znači da ne postoje. I taj svojevrsni idealizirani vakuum u kojem smo se tri dana kretali upućuje na potrebu šireg dijaloga između dva susjedna naroda, posebno među mlađim generacijama, u bliskoj budućnosti.
