Kolumne, Onkraj veterine

“Blagdanske” bolesti u kućnih ljubimaca

Piše: dr.vet.med Sdlakomnajeziku


“Festofobija” je blagdanska bolest koja, osim ljudi, još dramatičnije pogađa njihove kućne ljubimce. Strah od blagdana uzrokovan je (neprirodnim) vanjskim faktorima. Životinje u prirodi ne doživljavaju čitavu paletu podražaja koji, kad se zbroje, pojačavaju stres te nerijetko rezultiraju uznemirenošću, strahom, a ponekad i bolešću. O čemu se tu zapravo radi?

psi Nastavi čitati

Oglasi
Standardno
Kolumne, Onkraj veterine

Zašto mačke ne bi kupile…

Piše: dr.vet.med Sdlakomnajeziku

Mačke su mesojedi u pravom smislu riječi. Vaša mačka je mala zvijer više nego što je to vaš pas i to je najvažnija premisa koja određuje režim prehrane kod ove životinjske vrste. U tom smislu, vaša bi mačka bila najsretnija kad biste joj priuštili sirovo meso svaki dan i ništa osim toga. Međutim, to se ipak ne preporučuje zbog razvojnih stadija nekih parazita koji se mogu nalaziti u sirovom mesu, a uništavaju se termičkom obradom. U današnje vrijeme postoji niz komercijalnih rješenja koje je prehrambena industrija pripremila za naše mesojede.

Ljudska hrana nije preporučljiva za vašeg lijenog ljubimca

Ljudska hrana nije preporučljiva za vašeg lijenog ljubimca.

Mačja hrana može uzrokovati mokraćne poremećaje

Pa ipak sva rješenja nisu dovoljno dobra. Primjerice, komercijalne hrane obiluju magnezijevim solima, čiji je sastav nepovoljan za organizam mačke. Često ćemo čuti da kastrirana mačka koja je jela komercijalnu dehidriranu hranu oboli od sindroma upale mokraćnog sustava (FUS ili FLUTV). Smatra se da je to u načelu dijetetski problem mačaka, čija mokraća ima lužnati, umjesto kiselog pH, a to pogoduje nastanku kristala u mokraći. Nakon što mačka počne pokazivati simptome otežanog, krvavog mokrenja ili potpune nemogućnosti mokrenja, veterinar će odrediti promjenu hrane dok se ne uspostavi normalan, tj. kiseli pH mokraće, u kojem se kristali više neće razvijati. Po ozdravljenju mačke, veterinar će preporučiti da mačka uzima hranu koja je namijenjena isključivo kastriranim mačkama.

Bolest mokraćnih puteva u mačke jedna je od najčešćih problematika vezanih uz prehranu mačaka. Pa kako onda hraniti domaću mačku, kućnog ljubimca? Vlasnici mačaka vrlo često žele ugoditi svojem ljubimcu, svakodnevno mijenjajući menije. To je možda više veselje i igra vlasnika, nego što je to stvarna dijetetska potreba mačke. Dapače, vrlo često, nekontroliranim unosom raznih prehrambenih artikala, mački možemo donijeti više štete nego koristi. Preporučuje se dehidrirana hrana ispred mokre. Neki vlasnici “dresiraju” svoje mačke metodom nagrade i pohvale, u tu svrhu nudeći životinji razne poslastice u obliku mesnih štapića atraktivnog okusa i mirisa. Isto kao i kod ljudi, možemo pretpostaviti da su te “poslastice” pune aditiva i pojačivača okusa, čije ime sȃmo govori o njihovoj maloj korisnosti po organizam. Njihov glavni povoljni učinak počinje i završava na okusnim bradavicama jezika.

Ne mlijeko!

Često nam je prva ideja, kad vidimo gladnu mačku kako mijauče, otići po tanjurić mlijeka. Mačka će to rado polizati, ali će najvjerojatnije dobiti proljev. Fermentirani mliječni proizvodi, poput kefira ili jogurta, ipak su bolji izbor. Zaboravite cušpajz, ostatke saftova, lazanje (osim za žute mačke u tipu Garfielda) i vaša će vam mačka biti zahvalna do kraja svojeg dugog života, a možda vas i nadživi.

Mačkama je bolje servirati suhu hranu

Mačkama je bolje servirati suhu hranu.

Nećemo spominjati imena različitih proizvođača, no okarakterizirat ćemo komercijalne hrane kao one čija se distribucija odvija preko trgovina široke potrošnje, u kojima, osim čavala, banana i žarulja, možemo naći i mačju hranu. Dakle, preporučuje se da se mačja hrana nabavlja kod veterinara ili u specijaliziranim trgovinama s velikim izborom mačje hrane.

Pojam premium (vrhunske, op. lekt.) hrane odnosi se na nekoliko proizvođača hrane koji se bave nutricionizmom. Tako, primjerice, u jednoj specijaliziranoj tvornici za proizvodnju hrane za kućne ljubimce, postoje posebni sektori u kojima pokusne životinje kušaju hranu različitih proizvodnih linija i proizvođača te ocjenjuju njenu „ukusnost“. Naime, svaka posudica napunjena hranom stoji na vagi, koja onda brojčano iskazuje koju bi hranu mačke zaista “kupile”. Hrana te tvrtke poznata je po svom dobrom okusu.

Prehrana mačke po stadijima života

Mačke do 3. mjeseca života trebaju jesti lakše probavljivu hranu koja obiluje proteinima. Takvu ćete hranu naći pod oznakom “baby cat” – specijalizirana hrana za mačiće do 3. mjeseca života ili junior, od 3. do 6. mjeseca života. Što se događa ako mačiću ipak dajemo “običnu” hranu za mačke? Najčešće posljedično nastaju probavni problemi; neishranjenost te nedovoljna iskorištenost sastojaka hrane za koje probavni sustav mačića nije još spreman.

Već smo spomenuli da kastrirane mačke imaju posebne potrebe s obzirom na sastav minerala te su sklonije nastanku mokraćnih kristala. Također, sklonije su i debljanju. Za kastrirane mačke, preporučuje se hrana s oznakom “sterilized” ili “neutered“.

Ako vaša mačka ima zdravstvenih problema poput dijabetesa, hepatičke lipidoze, slabije funkcije ili otkazivanja bubrega, alergijskih kožnih stanja, učestalih probavnih poremećaja, potrebno ju je hraniti medicinskom hranom. Takva vrsta hrane dobiva se isključivo na recept veterinara i ovisi o potvrđenoj dijagnozi.

Znamo da su mačke najdugovječniji kućni ljubimci, uz kornjače. U starosti mačke iznad 9 godina preporučuje se unos hrane s manje proteina, koji opterećuju bubrege. Naime, bubrezi su najslabiji organ u mačke i starenjem oni prvi propadaju. Upravo glavna mačja osobina potpunog mesoždera u starosti ih može koštati glave. Hranu za starije mačke obično ćemo naći po oznaci “senior“, s tim da neki proizvođači hrane imaju i detaljniju podjelu, koja se odnosi na 2. stadij starosti. Mačke u zadnjem stadiju starosti gube težinu, a uneseni sastojci hrane teže se ugrađuju u tjelesnu masu životinje te im je potrebna hrana veće energetske vrijednosti.

Standardno
Kolumne, Onkraj veterine

Rana na psu, rana nezarasla

Piše: dr.vet.med Sdlakomnajeziku

Acral lick granuloma i hot spot dobro su poznate ključne riječi u tražilici svakog internet- vlasnika psa. Radi se o autoimunim kožnim bolestima koje se mogu izliječiti, ali važno je da spriječite svog ljubimca da intervenira u ranu lizanjem i češkanjem.

psi se uspješno liječe kod veterinara tek od kraja 18. stoljeća

Psi se uspješno liječe kod veterinara tek od kraja 18. stoljeća.

Stara narodna poslovica glasi: rana na psu – rana zarasla. Misli se da pse, u načelu, ne treba liječiti. U prošlosti se službeno nad psima gotovo i nije primjenjivalo liječenje sve do kraja 18. stoljeća, kad je Delabere Pritchett Blaine osnovao veterinarsku praksu u Sussexu, u Engleskoj, u kojoj je liječio pse te je, iako nije bio kvalificirani veterinar ili profesor, godišnje u kliniku primao više od 2500  pasa.

Početkom 90–ih godina 20. stoljeća u Zagrebu se otvaraju prve privatne veterinarske ambulante specijalizirane za kućne ljubimce. Otad mnogi veterinarski praktičari u Hrvatskoj uočavaju važnost i primjenjivost znanstvenih spoznaja iz veterinarske dermatologije pasa. Zato su danas “acral lick granuloma” i “hot spot” dobro poznate ključne riječi u tražilici svakog forumaša vlasnika psa.

Acral lick

To je kožna bolest pasa koja počinje takoreći sama od sebe, neki je smatraju autoimunim kompleksom za čiji je nastanak dovoljan neki okidač iz okoline – ogreb, ubod ili bol. Bolest se javlja na nekom od udova na način da se na malom dijelu kože pojavi potkožno bubrenje tkiva, koje se ubrzo otvara u obliku granulirane, grube rane, koja izgleda svježe i mesnato, gotovo poput izrasline, ali je njezina površina više-manje u ravnini s kožom. Rana sama po sebi ne bi bila strašna kada je pas ne bi lizao. Međutim, ubrzo nakon pojave iritacije na tom mjestu, nastaje opisana rana, koja se u veterinarskoj dermatologiji popularno zove “acral lick granuloma”. Predodređena mjesta za nastanak rane su periferni dijelovi tijela, odakle i pridjev “akralno” (krajnje, rubno) – donji dijelovi udova, kraj repa ili uške.

Acral lick na dorzumu prednjih nogu u psa

Acral lick na dorzumu prednjih nogu u psa.

Što se zapravo događa s tim mjestima koja jednom počnu svrbiti? Odakle se generira taj neprekinuti podražaj koji se tek naoko smiruje lizanjem ili češanjem? Jedan od ponuđenih mehanizama nastanka takve patologije je teorija dermatoma, tj. teorija da je cijela koža podijeljena u inervirane sektore, kojima dirigiraju spinalni živci, i jednom kad podražaj načne dermatom, taj kožni sektor svojim osjetilnim vlaknima daje osjet nelagode koji je odgovoran za kompulzivnu reakciju češanjem ili lizanjem.

Podijeljena su mišljenja veterinarskih dermatologa o tome koji je pravi uzrok kompleksa acral licka, ali se uglavnom slažu da je dijagnoza vrlo nezgodna, a liječenje prilično frustrirajuće za veterinara i vlasnika, a naposljetku i za psa, koji se  bori sa simptomom ustezanja od lizanja, jer je to zapravo jedini lijek. Jednom kad se rana pojavi u svojoj punoj krvavosti i obliku “kao da je psu netko odgrizao komad kože, ali prije najmanje tri dana”, potrebno je napraviti toaletu s određenim antiseptikom (betadine, klorheksidin), staviti povoj koji će psu onemogućiti lizanje ili čak elizabetinski ovratnik. Te su rane redovito malo inficirane pa je potrebno primijeniti antibiotik i manju dozu kortikosteroida, kojom se nastoji smanjiti upalna reakcija organizma, a koja se očituje otečenjem i eksudacijom. U idealnim uvjetima inicijalno liječenje antibiotikom i kortikosteroidom traje oko 10 dana, nakon čega je potrebno ostaviti povoj čak i do tri tjedna. Neki psi su vrlo odlučni u nakani da ipak poližu ranu pa se u nekim slučajevima upotreba gorkog spreja za odbijanje od lizanja pokazala vrlo uspješnom, čak toliko uspješnom da kojiput nije bilo ni potrebno davati druge lijekove (antibiotik, kortikosteroid).

Međutim, unatoč svim opisanim metodama i načinima te angažmanu vlasnika, nerijetko ta rana ipak ne zacjeljuje, ili zacijeli nakratko, ali dermatom zbog nekog razloga ponovno bude podražen i cijela stvar se, na veliku žalost vlasnika i veterinara – ponavlja ispočetka. U tom slučaju se preporučuje odstraniti dio kože s ranom i dovoljno dubokim slojem potkožnoga tkiva. Na nekim mjestima, posebice na krajnjim dijelovima noge, to znade biti nezgodno, jer nema dovoljno kože da se zatvori defekt te se mora raditi plastika rane metodom izrezivanja tzv. flapa, a to je zapravo pokrivanje defekta kože kožom izrezanom sa susjednog mjesta.

Hot spot na glavi labradora retrivera (vrlo često u te pasmine)

Hot spot na glavi labradora retrivera (vrlo često u te pasmine).

Što bi se dogodilo kad bismo ostavili psa da liže svoju ranu? Naposljetku se svi smire. Pa tako i taj pas, s manjim ili većim defektom kože, koja na oboljelom mjestu zarašćuje dubokim ožiljkom jako ogrubljele kože nepokrivene dlakom. Vrlo ružno, ako mene pitate.

Hot spot

Također česta kožna bolest pasa, koja se prevodi kao traumatska piodermija ili madidantni ekcem, a počinje nastankom vlažne krvave rane nepravilnog oblika, pri čemu se oguli površinski sloj kože i otpadne dlaka, takoreći – preko noći. Mehanizam nastanka sličan je kao i u akral licka, ali je prognoza nešto povoljnija, budući da se javlja na mjestima koja su psu manje dostupna za lizanje. Rana je obično zagađena populacijom bakterija Staphylococcus intermedius, inače normalnog stanovnika kože, koji se pretjerano razmnoži i uzrokuje gnojenje rane. Liječenje je slično kao i za acral lick, s tim da u velikom broju slučajeva hot spot prolazi od lokalnog liječenja, što znači obradom i toaletom rane klorheksidinom (pjenušavi plivasept, ružičasti), nekoliko puta dnevno kroz tjedan do deset dana.

Standardno
Kolumne, Onkraj veterine

Moja mačka ima sidu!

Piše: dr.vet.med Sdlakomnajeziku

Nabavili ste mladu mačku koja je nakon nekog vremena počela kašljucati ili je jednostavno postala mlitava. Činilo vam se da je bolesna pa ste je odveli veterinaru koji je ustanovio simptome općeg infekcijskog sindroma – malaksalost, febru, gubitak apetita. Dao joj je simptomatsku terapiju i mačka je bila bolje. Međutim, nakon dva tjedna ponovno je klonula. Veterinar je ustanovio iste simptome te ponovio terapiju, ali vam također predložio i test na mačju sidu. Rezultat je bio pozitivan.

ljudi se NE MOGU zaraziti virusom mačje side, a ishod liječenja povoljniji je i jeftiniji nego kod ljudi

Ljudi se NE MOGU zaraziti virusom mačje side, a ishod liječenja povoljniji je i jeftiniji nego kod ljudi

Oblio vas je hladan znoj, pomislili ste na trenutak kad vas je ta mačka polizala po ogrebotini i kako vam se to tada činilo simpatično, a sad, sad se počinjete bojati za vlastiti život i očajno piljite u veterinara, ne vjerujući svojim ušima. Međutim, vaše uši već u idućoj rečenici veterinara bivaju oplahnute izjavom, koju ste, naravno, i očekivali – da je to mačji retrovirus i da ne može prijeći na ljude i uzrokovati sidu. Dobro, sad vam je laknulo, ali što s mačkom, kako dalje?

Veterinar vam dalje objašnjava kako mačku treba kastrirati kako ne bi prenosila mačju sidu na druge mačke s kojima bi se parila, kao ni na potomke. Prognoza mačje side u usporedbi sa sidom u ljudi itekako je povoljnija – jeftinije se liječi, a razmjerno trajanju života moglo bi se reći da mačke sidašice žive duže od ljudi oboljelih od side. No, nažalost, u nekim slučajevima može se dogoditi da će vašoj mački već iduća oportunistička infekcija postati kobna, ovisno o individualnoj otpornosti.

Kako kola virus i što se događa s tijelom?

Mačju sidu uzrokuje retrovirus FIV–a (Feline immunodeficiency virus), koji spada u porodicu lentivirusa (lenti – lat. spor; pridjev). Bolest se prenosi krvnim kontaktom – najčešće preko ugriznih rana, a rjeđi putovi prijenosa su spolni kontakt te sa zaražene majke na mačiće, ali su i oni mogući. To sad već objašnjava veterinarovu uputu o kastriranju zaražene mačke.

Nakon ulaska u organizam, virus se razmnožava u regionalnim limfnim čvorovima. Zatim se limfom prenosi po tijelu te uzrokuje generalizirano povećanje limfnih čvorova te počinje oslabljivati imunološki sustav, iscrpljujući ga i onesposobljavajući za obranu od raznih oportunističkih infekcija, od kojih bi se zdrava mačka obranila. To stanje trajne nesposobnosti obrane od uzročnika zove se imunodeficijencija, a ona će u konačnici i uzrokovati da mačka ugine. Neke mačke žive godinama, a da se nisu ispoljili apsolutno nikakvi simptomi. Neke od njih podložne su infekcijama očiju, zubnog mesa, usne šupljine, prate ih proljevi, upale mjehura. Takve mačke postupno (, ali progresivno) mršave; gube dlaku; krzno im postaje neuredno i vrlo su letargične.

I ovaj slučaj još jednom potvrđuje da mačka ima 9 života pa ukoliko vaša mačka ima sidu, zaista postoji velika vjerojatnost da joj FIV neće biti koban. Od nedavno postoji cjepivo protiv mačje side, ali još nije dostupno u Hrvatskoj. Velika je antigena raznolikost virusa (poznato je 5 sojeva), a vakcina je učinkovita protiv samo njih 3 i to je još uvijek nedovoljno (84%) . Također, nije još prošlo dovoljno vremena od prvog korištenja vakcine do danas da bi se u potpunosti mogli popratiti i opisati eventualni nuzučinci (npr. sarkom, koji se može razviti na mjestu injekcije, kao što je već potvrđeno za vakcinu protiv mačje virusne leukemije). Dakle, da rezimiram, u većini slučajeva mačja sida manje je dramatična nego kod ljudi jer ne zahtijeva skupe lijekove i sofisticiranu njegu. Uspješno liječenje uvelike ovisi o stavu i odgovornosti vlasnika.

Standardno
Kolumne, Onkraj veterine

Parazit unutar parazita

Piše: Dr. vet. med. S Dlakom Na Jeziku

Piroplazmoza je parazitska bolest pasa uzrokovana praživotinjom iz roda Babesia, a prenose je krpelji. Kada se krpelj zaražen Babesiom prihvati i počne sisati krv psu, ubrizgava ovu praživotinju, koja se potom razmnožava u crvenim krvnim zrncima psa i razara ih. Posljedica toga je anemija praćena hematurijom (izlučivanje razorenih eritrocita putem mokraće). Uslijed tih događaja razvijaju se klinički simptomi koji oblikuju tipičnu sliku koju vlasnik primijeti kod psa: malaksalost, gubitak apetita te tamnožuta, narančasta do krvava mokraća. Vrijeme inkubacije od ubrizgavanja Babesia u krv psa iznosi 7–28 dana, iako može biti i kraće od 7 dana.

babesia canis, uzročnik piroplazmoze

Babesia canis, uzročnik piroplazmoze

Dijagnostika, liječenje i prognoze

Bolest se dijagnosticira mikroskopskim nalazom Babesia u razmazu periferne krvi psa (kapljica krvi iz uha) ili naprednijim postupcima, kao što je PCR (lančana reakcija dna polimeraze). Od hematoloških parametara nalazimo hemolizu, anemiju, katkad povišene jetrene enzime, ultrazvučno ili rendgenološki vidljivo povećanu slezenu. Bolest se liječi antiparazitikom imidokarbom (Imizol), u obliku jednokratne injekcije. Zbog smanjene otpornosti organizma daje se antibiotik s produženim djelovanjem i vitamin B12, koji će pomoći obnavljanju izgubljene krvi.

Prognoza je obično povoljna ukoliko vlasnik na vrijeme primijeti simptome. U slučaju poodmakle bolesti, kad je već došlo do opsežne hemolize i gubitka crvenih krvnih zrnaca, stvaraju se uvjeti za kompilacije bolesti pa se tako može javiti AIHA (autoimunahemolitička anemija). Ona je posljedica greške u imunološkom odgovoru psa, pri kojoj organizam uništava vlastite eritrocite te klinički dolazi do pojave žutice, koja se očituje žutilom vidljivih sluznica i kože. I to stanje je reverzibilno ukoliko vlasnik primijeti da se nakon što je poprimio imizol, pas ne oporavlja. Potrebno je dati kortikosteroid te vaditi krv svaki dan kako bi se ustanovilo je li koštana srž ponovno počela proizvoditi mlade nezrele eritrocite. Kad se to počne događati, potrebno je postupno ukinuti terapiju kortikosteroidima. U nekim kompliciranijim slučajevima može doći do otkazivanja pojedinih organa (bubrezi, jetra), ili čak do višestrukog otkazivanja organa, pri čemu je prognoza itekako dubiozna.

Tick- twister, koristan alat za odstranjivanje krpelja

Tick-twister, koristan alat za odstranjivanje krpelja

Prevencija je najbolja

Lijek kojim se liječi piroplazmoza vrlo je gust i lokalno agresivan. Za psa to znači – vrlo bolna injekcija koja nije bezazlena. U istraživanjima na laboratorijskim životinjama potvrđena je kancerogenost lijeka pa bi se, dakle, kontrola ove bolesti trebala bazirati na prevenciji invazije vektorom ovog uzročnika, a to znači – zaštita od krpelja.

Široka je paleta antiparazitika koji preveniraju prihvaćanje ili sisanje krpelja. Neki od njih imaju i repelentna svojstva, a neki počnu djelovati tek kada se krpelj počne uvlačiti i sisati krv. Unatoč aplikaciji antiparazitika (Frontline, Advantix, Prac–tic, Ex spot, ili ogrlice Scalibor, Kiltix ili Foresto), potrebno je svakodnevno pregledavati psa, pogotovo u vrijeme najveće invazije krpelja, a to je proljeće. Jednom kada vlasnik uoči prihvaćenog krpelja na koži psa, potrebno je da ga čim prije odstrani. Često znamo čuti da je krpelju ostala glava ili da vlasnik, zbog rizika da se to dogodi, nije na vrijeme skinuo krpelja. U slučaju ostanka glave ili noge krpelja u koži psa, stvorit će se, u najgorem slučaju, jaka kožna reakcija u vidu otekline i crvenila na tom mjestu, ali to je sve.

Krpelja se ne smije gnječiti, zalijevati uljem ili alkoholom da se „lakše otkači“, jer on tek onda u svojoj agoniji ubrizga uzročnika u krv psa. Najbolje ga je odstraniti prstima, i to zakretanjem krpelja u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, pri čemu se krpelj otkači nakon pola zaokreta kruga. Također, dobar je alat i tick-twister, koji poput pajsera zahvaća krpelja ispod tijela te ga lako iščupa zakretanjem. Pinceta je također loš alat, jer, kako smo ranije spomenuli, gnječi tijelo krpelja, a pri tome je veća šansa za ubrizgavanjem parazita u krv. Cijena postupka utvrđivanja uzročnika te aplikacija imizola, antibiotika i vitamina u nekompliciranim slučajevima u pravilu ne bi smjela biti viša od 300 kuna.

Standardno