Piše: Mia Mitrović
Fotografije: Arhiva ZKM-a
Turbofolk u teatru? Zašto ne? Suvremen je fenomen, zahvalan za preispitivanje na sceni, a privlači i publiku. U kazalištu se njime prvi pozabavio Dražen Ferenčina u hit predstavi „Zagrebački orkestar“ koja je dosad imala više od 200 izvedbi. Slijedio ga je Frljić svojim „Turbo-folkom“ ključnim, kaže Wikipedija, za njegovu međunarodnu redateljsku afirmaciju. Prošle sezone narodnjacima su se u Kerempuhu poigrali Ivan Đuričić i Mario Mirković u kabaretskoj predstavi „(B)luzeri narodnjaci“, a najsvježiji kazališni folk event dolazi iz ZKM-a.
Nataša Dangubić i Višnja Vitas u “Folk Actsu” ruše sve stereotipe o teatru i narodnjacima
„Folk Acts“ autorski je projekt Saše Božića i koreografkinje Petre Hrašćanec u kojem glumica Nataša Dangubić i kavanska pjevačica Višnja Vitas razmjenjuju scenska i poslovna iskustva. Projekt je nastao prema ideji studenta produkcije Marija Gigovića kojemu je ovo diplomski ispit. Prije dvije godine Mario je snimio kratki dokumentarac o Višnjinoj svakodnevici, a Nataša Dangubić je surađivala sa Sašom Božićem u projektu „Born to please“ kojim su preispitivali estetiku pop glazbe. Skupa su udružili snage u ovom nesvakidašnjem kazališnom pothvatu.
-U „Folk Actsu“ se ne bavimo osudom turbofolka niti kulturološkim analizama, već pitanjem što je to izvedba te kroz privatna iskustva Nataše i Višnje kao izvođačica progovaramo o kulturi izlaska u kavanu i odlaska u kazalište- objašnjava redatelj Saša Božić.
-Većinu kazališne publike možete sresti u folk klubovima- dodaje Nataša Dangubić koja se za ulogu pripremala obilazeći sa Sašom sve brojnije zagrebačke narodnjačke klubove.
-Ne slušam folk, ali ga ne osuđujem. U obilasku klubova i uz druženje s Višnjom upoznala sam tu muziku i naučila puno pjesama. Najdraža mi je „Ne dam bolu da me slomi“, ali u izvedbi Marije Šerifović – kaže.
“Što se više pljuje po folku, to ja više gostiju imam”
‘Tour de narodnjaci’ iznenadio je Natašu i Sašu zbog obilne ponude takvih mjesta (koja se više ne moraju tražiti samo u predgrađima) te zbog velikog broja poznanika koje su tamo sreli. Stav kulturne javnosti prema turbo folku stoga je prilično licemjeran. Javno ga se odriču, dok privatno rado ‘derneče’. Pjevačicu Višnju Vitas to nimalo ne smeta.
-Turbo folk u Hrvatskoj ima status zabranjenog voća što mi je jako drago. Ljudi su kao djeca. Ono što se ne smije, to najviše vole. Kritičari folka čine mi veliku uslugu. Što više po njemu pljuju, to ja više gostiju imam-otvoreno će Višnja koja je čitav život posvetila svom pjevačkom pozivu. S druge strane, njena odbojnost prema teatru koju je imala prije rada na projektu „Folk acts“, pokazuje da je stav ljudi koji ne idu u kazalište također dvoličan i neosnovan.
-Priznajem, nisam bila u kazalištu još od osnovne. Mi koji nemamo naviku ići u kazalište mislimo da je dosadno i skupo. Nisam pojma imala koliko je karta jeftina. Sada me nerviraju oni koji pričaju o velikim troškovima kazališne karte, a spiskaju njamanje 50 do 100 kuna na moju pjesmu- objektivna je Višnja. S njom su složni Saša i Nataša koji su, izlazeći na folk mjesta, trošili mnogo više nego na odlazak u teatar.
-S jedne strane vlada stereotip o turbo folku kao jeftinoj zabavi za krkane, a s druge, postoji velika predrasuda prema teatru kao skupoj, elitističkoj ustanovi isključivo za visokoobrazovane. I jedno i drugo nema veze s realnošću. Folk sve više postaje mainstream. Gotovo svi moji studenti redoviti su gosti narodnjačkih klubova. Kažu mi da je turbo folk ultimativna postmoderna- kaže Božić, predavač odsjeka za režiju zagrebačke ADU.
Musik für idioten?
Ljubav Hrvata, posebice onih mlađih, prema istočnjačkim ritmovima turbo folka neki objašnjavaju činjenicom da je naraštaj njihovih roditelja odrastao na rocku, punku i metalu pa im je folk oblik mladenačkog otpora. Oni nepomirljivi i dalje žučno kritiziraju tu naviku mladih, a u prilog njihovoj tezi ide članak austrijskog Vice-a o folku naslovljen „Musik für idioten“ koji se neumorno dijeli po društvenim mrežama.
-Vidio sam taj članak, ali naišao i na gomilu znanstvene literature o povezanosti ženske emancipacije i turbo folka- tvrdi Saša. Naime, mnogi teoretičari tvrde da je feministički boom na Balkanu počeo cro danceom, a nastavio se turbo folkom, u čemu ima istine. U rock pjesmama novog vala, čast izuzecima, žena je najčešće prikazivana kao pasivni objekt muške požude ili ljubavne čežnje. U danceu i folku s druge strane, ona lupa šakom o stol, ravnopravna je muškarcima kako za šankom, tako i veličinom svog seksualnog apetita.
-U narodnjačkim pjesmama 70-ih muškarac se napije, propije plaću i onda dođe ženi koja sjedi doma i kuka. Danas je situacija obrnuta, žene su te koje okreću runde i pokreću razvode- empirijski potvrđuje znanstvenu teoriju Vesna koja je na sceni preko 30 godina. Njeni nastupi u klubu Fontana i kavani „Kod Mome“ ušli su u legendu. Već je s 5 godina znala da će postati pjevačica, a za folk se specijalizirala uglavnom zbog dobre zarade.
-Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija. Glazba je, prije svega, moj posao. Plaćom krpam kredite i plaćam režije, baš kao i svi ostali- govori Višnja te dodaje da njeno zvanje više nije toliko opasno kao što je bilo nekad. Pucnjave u klubovima i mafijaški obračuni danas su rijetkost. Struktura gostiju se promijenila.
-Na sceni sam već dugo i normalno je da sam se nagledala svega. No, u zadnje vrijeme problema je sve manje. Danas se puca s novcima, ne više iz pištolja. Moja publika sada djeca su mojih starih klijenata i prijatelja. Baš nedavno mi je na nastupu bio sin jednog agresivnog klijenta koji je dolazio pun oružja i metaka. Klijentela je prije bila problematična zbog posljedica rata. Ljudi su se s fronta vratili agresivni i rastrojeni samo zato jer su veliki dobričine i emotivci. Kasnije su se smirili, a njihova djeca su nevjerojatno kulturna. Čak mi katkad govore i vi, što me živcira. Pa nisam stara baba ako imam 50 godina! To je prije bilo nemoguće, da pjevačici u kavani netko kaže vi. Svi smo bili na ti i na pas mater- iskrena je Višnja kojoj je rad u ZKM-u prvi kazališni angažman.
“Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija”
-Sada imam veliki problem. Nakon ovoga, moram se vratiti u kavanu. Svaka joj čast, ali ovdje mi je nekako ljepše- govori pjevačica koja, za razliku od kazališnih umjetnika, vodi poprilično nesiguran poslovni život, isključivo vezan zakonima tržišta i bez ikakvih beneficija. Njen model poslovanja je „kol’ko muzike, tol’ko para”.
Thompson i Ceca skupa u kavani
-U „Folk actsu“ progovaramo i o tržišnim odnosima. Vrlo je zanimljivo iz perspektive tržišta folka promatrati kulturnu industriju u kazalištu i obratno. Mi u kazalištu smo, za razliku od Višnje, još uvijek mnogo zaštićeniji – govori Saša te dodaje da bi, zbog sve veće komercijalizacije kazališta, smanjivanja umjetničkih povlastica i proračuna za kulturu (koji je iz mandata u mandat sve manji), Višnjina priča mogla postati realnost mnogih kulturnjaka. Ona, naime, ovisi o gažama i često mora naporno raditi do ranih jutarnjih sati da bi zaradila par stotina kuna. No ne mari za to jer pjevanjem, kaže, iscjeljuje sebe i druge pa tako u kavani, uz društvo i pjesmu, ljudi nakratko zaborave na ovrhe, probleme i hrvatsku politiku. Kavana nudi jedan sasvim specifičan element zajedništva i apolitičnosti.
-Skoro svaku noć mi se događa da iz Thompsona prijeđem na Marinka Rokvića pa čak i Cecu. Počnem s „Lijepa li si“ pa prijeđem na onu Cecinu „Ima jedan grad, zove se Beograd“. To je kafana i u njoj je sve dozvoljeno- opisuje Višnja svoju ‘repertoarnu politiku’, a mi se nakon svega moramo složiti s Rambom Amadeusom, nomenklatorom turbofolka koji je jednom prilikom izjavio: „Ne znam je li turbofolk dobar ili loš. To je isto kao da me pitate je li mravojed dobar ili loš.“
(Objavljeno u tjedniku Express, svibanj 2016.)
