Festivali, Film, Kultura

Manjinske hrvatske koprodukcije prikazane na festivalu u Berlinu

Dvije manjinske koprodukcije, čiji je hrvatski koproducent Spiritus movens, prikazane su na ovogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu – filmovi “Bog postoji, njeno ime je Petrunija” Teone Strugar Mitevske, u sklopu glavnog natjecateljskog programa,  i “Šavovi” Miroslava Terzića, u programu Panorama.

“Ovacije kojima je popraćeno prikazivanje oba filma, sjajne kritike i fenomenalne reakcije struke pokazale su da je HAVC, uz pomoć svog umjetničkog savjetnika Marka Njegića, sjajno i pravovremeno reagirao kada se uključio u sufinanciranje filmova pred kojima je sjajna budućnost – kako u smislu velikih i važnih festivalskih nagrada, tako i u iznimnom društvenom značaju”, rekao je ravnatelj HAVC-a Daniel Rafaelić.

Dugometražni igrani film “Bog postoji, njeno ime je Petrunija” makedonske redateljice Teone Strugar Mitevske, nastao je u makedonsko-belgijsko-slovensko-hrvatsko-francuskoj koprodukciji, a osim hrvatske koproducentice filma Zdenke Gold (Spiritus movens) svečanoj premijeri su nazočili art director Željka Burić, snimatelj zvuka Hrvoje Petek, casting direktorica Marina Redžepović te glumci Ljiljana Bogojević i Mario Knezović, izvijestio je HAVC o projekcijama održanima u nedjelju i ponedjeljak.

Radnja filma odvija se u gradu Štipu u istočnoj Makedoniji gdje svakog siječnja lokalni svećenik u rijeku baci drveni križ koji izranjaju stotine muškaraca. Onoga tko ga izroni pratit će sreća i uspjeh. Ovaj put za križem je zaronila i Petrunija te ga uspijeva ugrabiti prije drugih. Njeni suparnici su bijesni.

Dugometražni igrani film “Šavovi” srpskog redatelja Miroslava Terzića, nastao je u srpsko-slovensko-hrvatsko-bosanskoj koprodukciji, a bavi se temom tek rođenih beba nestalih iz bolnica u Beogradu koje su godinama, prema svjedočenju stotina roditelja, proglašavane mrtvima, a zapravo prodavane na usvajanje. Scenarij za film inspiriran je svjedočenjem jedne od majki koja vjeruje da joj je dijete oteto i koja nakon godina na sudovima vjeruje da je konačno, vjeruje da je pronašla svog nestalog sina.

“Obje premijere su prošle izvrsno. Publika je fantastično prihvatila oba filma uz ‘standing ovations’. Jako sam sretna i ponosna na ekipe oba filma, a pogotovo na naše glumce i filmske djelatnike koju su sudjelovali u stvaranju ovih malih remekdjela”, izjavila je hrvatska koproducentica obaju filmova Zdenka Gold.

Scenarij potpisuje Elma Tataragić, direktor fotografije je Damjan Radovanović, montažerka Milena Z. Petrović, a autorica glazbe Aleksandra Kovač.

Ovogodišnje, 69. izdanje Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu održava se do 17. veljače.

Glavni natjecateljski program najbolje uratke nagrađuje Zlatnim i Srebrnim medvjedima, a  Panorama je program Berlinalea posvećen novim filmovima etabliranih redatelja, debitantskim filmovima i otkrićima, filmovi s jakim autorskim vizijama. Filmovi prikazani u tom programu konkuriraju za osam prestižnih nagrada, od kojih je najznačajnija Panorama Audience Award – nagrada koju dodjeljuje više od 20 000 posjetitelja Berlinalea.

InSlo/HINA

Oglasi
Standardno
Kazalište, Kultura, Vijesti

“Kiklop” uskoro u Gavelli!

Prvi post moderni hrvatski roman dobiva još jednu kazališnu interpretaciju. Nakon 40 godina i mnogobrojnih hrvatskih legendi, od Šerbedžije iz ’76. do Dragana Despota, uloga Melkiora pripala je Franji Dijaku.

Slikovni rezultat za kiklop 1982

Roman je također “doživio” i ekranizaciju 1982. godine

Predstavu je prvo trebao režirati Zlatko Sviben, no nakon nesuglasica glumaca u predstavi i redatelja Svibena za vrijeme višesatnih proba u Gavelli krajem prošle godine na redateljsko mjesto odlukom direktora Gavelle Dražena Ferenčine dolazi Saša Anočić, najpoznatiji kao redatelj “Kauboja”. Prenosi Jutarnji.

“Kiklop” Ranka Marinkovića neosporno se ubraja među klasična djela hrvatske književnosti 20. stoljeća, a neki ga smatraju i prvim postmodernim hrvatskim romanom. Na jednoj razini, “Kiklop” je svojevrsni hommage boemskom ozračju međuratnoga Zagreba u kojem je Tin Ujević pisao i obilazio kavane, što su bile poprišta intelektualnih nadmetanja jednog od posljednjih naraštaja umjetnika-erudita. U tom miljeu kreće se sada već gotovo arhetipski lik Melkiora Tresića, mladoga intelektualca u potrazi za identitetom, u isti mah zadivljena i zgađena plejadom likova s kojima se želi poistovjetiti, poput očinske figure pjesnika Maestra te zbunjujućeg Uga, istodobno neodoljivog, odvratnog i smiješnog. Na drugoj razini, roman je i ljubavna priča kojoj je u žarištu Žena-Nepoznanica. Melkior joj nadijeva ime Vivijana, prema francuskoj glumici Viviane Romance, stvarajući u umu i mašti utjelovljenje vječne žudnje koja poprima obrise niza mitskih i literarnih žena, budeći u Melkioru neizdrživu ljubomoru, ali i idealističku čežnju za ljepotom. Ovaj roman složene strukture može se čitati realistično, kafkijanski, pa čak i pirandellovski, a da se njegova slojevitost pritom ne iscrpi, čemu teži i nova scenska adaptacija – nakon više od četiri desetljeća.

Izvor: Gavella

Uloga Maestra pripala je Draženu Kühnu, Vivjana Dijani Vidušin, a Ugo Živku Anočiću. Popis likova i glumaca možete naći ovdje.

Premjera predstave zakazana je za petak, 22. veljače u 11 sati u Frankopanskoj 10.

LuPuš/ HINA

Standardno
Anwa Friendly!, Kazalište

Trijumf ZKM-a: Frljićev “Hamlet” dvije večeri rasprodan u Gdanjsku

Buran pljesak zaorio se dvoranom novoizgrađenog Shakespeareovog kazališta u Gdanjsku nakon obje izvedbe ZKM-ovog “Hamleta”.

Nagrađivani “Hamlet” u režiji najkontroverzijeg hrvatskog kazališnog redatelja, Olivera Frljića osvojio je poljsku publiku 21. Shakespearevog festivala, a za izvedbe se tražila karta više.

-Veliko mi je zadovoljstvo što je upravo “Hamlet” ušao u uzak krug gostujućih predstava na Shakespeareovom festivalu. Ovo je veliko prizanjanje ZKM-u i redatelju koji je poznat u Poljskoj – rekla je ravnateljica ZKM-a, Snježana Abramović Milković.

Shakespeareov festival koji se u Gdanjsku održava već 21 godinu okuplja najizvrsnije predstave inspirirane Shakespeareom, a nastupaju samo vrhunski umjetnici iz cijeloga svijeta.

hamlet

 

Standardno
Anwa Friendly!, Književnost, Kultura, Vijesti, Zagreb

Evanđelje bogatih, roman prvijenac spisateljice Marije Tašler

Novi mistik rođen je na polju književnosti

Domaća mistična književnost bogatija je za još jedan roman i to prvijenac spisateljice Marije Tašler, Evanđelje bogatih. Marija Tašler predstavila se već javnosti pričom za djecu Prirodno znanje, no njezin roman Evanđelje bogatih namijenjen je misliteljima, simboličarima, ezotericima, ljubiteljima mitologije, znatiželjnima, svima spremnima da nanovo preispitaju sebe i svoje stavove, a usput i nešto nauče. Evanđelje bogatih definitivno će izazvat i one s pojačanom intuicijom. Marija Tašler suvremenik je Daniela Kehlmanna, ista klasa, isti bečki fakultet, isti profesori, razlike u talentu i gledištima – dijametralno suprotne.

evanđelje

– Pisanje autorice lišeno je sterilnosti i monotonije. Djelo ima svoj ritam i dinamiku. Snagu i vjeru mongolskih ratnika. A glede opisa i sitnih detalja mogu joj zavidjeti i ruski bardovi. Evanđelje bogatih nije ništa drugo doli nova Knjiga nad knjigama, epistola ljubavi, nar ubran s drveta Semirova, eliksir srca koji obavija rijeku Firdevs (rijeka raja), devetodimenzijska projekcija emocija – rekla je na predstavljanju knjige Sirma Kapidan, književna kritičarka koja je napisala “Uputstvo za uporabu” knjige te dodala da će čitatelji sami morati otkriti što im još nudi Evanđelje bogatih, jer kad vam je to djelo u rukama, uz pomoć vaše mašte nastaje simbioza vas i sadržaja i otpočinje novo putovanje samo vama znano i spoznano. Roman je predstavljen u svečano mističnoj atmosferi u muzeju Mimara.

Izdavač je kuća Pisaća mašina, a naslovnicu knjige je ilustrirao David Bartol Bartulović. Roman će do kraja godine biti dostupan i na engleskom, makedonskom, albanskom i bugarskom jeziku.

Standardno
Izložbe, Najave

Apsurdom protiv otuđenja: Nikolina Kuzmić, Martin Šatović i Anđela Zanki izlažu u galeriji Academia Moderna

Piše: Tanja Škrgatić 

Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje,
ako more odnese grudu zemlje,
Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav rt,
posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti;
smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu;
i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni.

(John Donne)

Untitled_Panorama1 gotova

Ni jedan čovjek nije otok, idiom koji smo već nebrojeno puta čuli. Govori o odnosu društva i pojedinca, iako je John Donne tu pjesmu napisao prije nekoliko stotina godina ona je vrlo često citirana, s razlogom. Danas kada nam se sve više čini da jesmo otok, svaki čovjek za sebe, uvjerenja koja dijelimo s drugima i jednaki prepoznat zanos postali su više no dragocijeni.

Usudila bih se primjetiti, počevši od sebe, jer generacijom nisam mnogo dalje, da su troje mladih umjetnika koji izlažu ovdje u Academiji moderni, odgajani u društvu koje njeguje i potiče uvjerenje da čovjek jest otok sam za sebe, no odbili su to prihvatiti i izgubiti se u masi «posebnih individualaca». Oni su odlučili iz najdubljih ponora svojih misli, htijenja i želja napraviti radove koje danas imamo prilike vidjeti. Ne želim upotrebljavati izraz «iznenađujuće zrelosti za svoju dob», možda je zrelost i krivi pojam, jer ona je uvjetovana godinama, a ja govorim o esenciji čovjeka koja ne laže.

Ovi autori, tiču se svih nas, jer mi smo ti koji prepoznajemo budućnost.
U skladu s djelovanjem ove galerije, trudimo se modernitet razumijeti upravo iz njegova latinskog korijena – modus – mjera koja se ne smije prekoračiti, odnosno -modo- uskladiti s vremenom.
Nikolina, Martin i Anđela usklađeni su s vremenom no pritom su sačuvali sebe.

Nikolina Kuzmić, Martin Šatović i Anđela Zanki predstavljaju nam se različitim medijima; skulpturom, fotografijom i slikarstvom. Medij, već prethodno konstatirano, nije bitan, već razlozi zbog kojih danas imamo prilike vidjeti baš ove radove u prostoru galerije.

Kod Nikoline materijal kao da postaje zanemariv jer istovremeno koristi riječi svodeći pažnju na nešto drugo, ne na materiju već na apstraktnu misao, fikciju koja je ujedno pobijena upravo tim konkretnim znakom – slovom. Nije tu riječ o konceptualnoj umjetnosti već o zaigranosti i humoru, na kraju i sama radove naziva „SMASH, HONK, OOF i drugi“ koji pomalo podsjećaju na dadaističke igre riječi i njihove apsurdne kombinacije. Komad plastike koji koristi kao postament dodatno potencira jednu ležernost u spajanju s neutralnom voštanom skulpturom.

Taj element apsurda prisutan je u mediju fotografije na Martinovom radu gdje priroda preuzima glavnu ulogu. Njegova kamera ju bilježi, tu «nemogućnost» prirode, «ludost gledanja», fenomen Islanda, istovremeno ističući malenkost i nebitnost čovjeka u ovom današnjem svijetu. Fotografija je za Martina mjesto dodira dvaju različitih svjetova, onakvim kakvim ga mi vidimo i onakvim kakvim ga on vidi, kroz vlastiti objektiv. Ovdje se ne radi o informaciji, o geografiji već o jednoj sasvim osobnoj, životnoj priči.

Kod Anđele trag postaje gotovo neprimjetan no ne i nevidljiv. Prisustvo apsudra uočavamo u gotovo nevidljivom suptilnom prožimanju linije i podloge tj. boje. Njeni radovi svojom jasnoćom i definicijom pružaju nam dašak svježeg zraka, te kako i sama autorica objašnjava; taj život je nastao, ne iz mnogobrojnosti, već upravo u izostanku onoga što inače tražimo.

Kod ovih umjetnika nije riječ o Camusovskom pristupu apsurdu, u kojem se život promatra kao da se događa nekom drugom i potencira njegov besmisao. Oni ga koriste sa vrlo velikom involviranošću u sam proces, sa intenzivnom svješću o svom djelovanju, bio on u mediju fotografije, skulpture ili slikarstva. Oni to rade danas kada uzvišenost kojoj je umjetnost težila početkom 20 st. više ne postoji.
Smatram kako ovi mladi autori zrače jednom gotovo higijeničnom aurom. Nelson Goodman, američki filozof, rekao je zbogom auri – bye bye aura! Za one koji nisu ni upoznali moderna vremena nema ni poremećaja ni krize: umjetnost je postala eterom života, prešla je u plinovito stanje.

Otvorenje izložbe je večeras, 19. svibnja u 20 sati u prostorijama galerije Academia Moderna, Šenoina 11 (u dvorištu). Ako ne stignete na otvorenje, možete ju pogledati do petka, 26. svibnja, svakim danom, osim ponedjeljka, od 12 do 17 sati. 

 

Standardno
Anwa Friendly!, Izložbe, Kultura, Zagreb

Damir Sokić u Galeriji Academia Moderna – 11.11.2016.

Damir Sokić - Geometrije

Damir Sokić – Geometrije

Izložba Damira Sokića “Geometrije” otvara se 11.11.2016. u 19 sati u zagrebačkoj galeriji Academia Moderna, Šenoina 11, a svi zainteresirani mogu je razgledati od 11. do 19.11.2016.

«Kada je kvadrat dobro napravljen on je jednostavno dobar a kada je loše napravljen tada je jednostavno loš. To se može vidjeti kada se postave jedan do drugog.» – Blinky Palermo

Kada mi je Damir Sokić poslao tekst napisao je kako se današnja umjetnička stvarnost čini poput tek bezbrojnih i beskorisnih predmeta u podrumu dubokom kao ocean gustog živog blata iz kojeg se teško izlazi, i upravo to me podsjetilo na težinu stvarnog svijeta o kojem govori Maljevič u knjizi Nepredmetni svijet. Maljevič objašnjava kako je uzeo utočišće u formi kvadrata iz razloga jer je pokušavao očajnički osloboditi umjetnost od utega stvarnog svijeta. Tu težinu i sama osjećam kad pogledam oko sebe. Zbog nedostaka samosvijesti mnogi se skrivaju iza ideje «eskapizma» misleći kako su time zanimljiviji drugima a vjerojatno i sebi.

Umjetnost nikada nije smatrana «kriznim pitanjem» u društvu. Kada se proglasi kriza ona je odraz moći i prioriteta, a umjetnost nije prioritet nikome osim umjetniku samom, zato bih Sokićeve riječi Bez umjetnosti što ću, pa to je ono kuda se cijeli život krećem, to su moji prometni znaci iskoristila za polazišnu točku ove izložbe. Svijest o moći i nemoći pojedinca.

U Academiji moderni izlažemo mali broj radova, geometrija nastalih unazad godinu dvije, no poznavateljima autorovog opusa sigurno ne neobičnima. Zašto to naglašavam, radi toga što je do prije tri godine, u sklopu retrospektive u Klovićevim dvorima također izložio geometrije stare gotovo 30 godina, a ovdje imamo prilike potvrditi kako su geometrije za ovog umjetnika uvijek bile strogi centar, no ne njihova forma već njihova metafizika.

Svojom formom ovi radovi upućuju na dualitet koji umjetnik često naglašava kao dio svog bića. Oni su istovremeno slika i skulptura, materija i duhovnost, smirenost i napetost, prošlost i budućnost.

Sokić i dalje «slika» geometrije no sa jednom digresijom koja je sada bitna. Ne više da bi se dignula ljestvica morala u umjetnosti, već da bi se uvjerio da on ipak postoji. Za njega su geometrije poput energije obnovljivog izvora, ono što nam je dragocijeno kada je sve ostalo dovedeno u pitanje. Sa svom sviješću geometrije su rađene iz želje za spokojem, objektivnošću kao proizvodom društvenog dogovora. Da bi osvojio taj fragilan filozofski teren autor koristi vrlo jednostavne forme, primarne boje, olakšavajući nam uvid u ideju svijeta kakvim ga on vidi, a to je svijet čistih ploha, ravnih linija i pravog kuta, bez prije i poslije.


Tanja Škrgatić

 

Standardno
Fenomeni, Kazalište, Kultura

“Folk Acts”: Kulturnjaci javno pljuju narodnjake, dok privatno rado derneče po folk klubovima

Piše: Mia Mitrović

Fotografije: Arhiva ZKM-a

Turbofolk u teatru? Zašto ne? Suvremen je fenomen, zahvalan za preispitivanje na sceni, a privlači i publiku. U kazalištu se njime prvi pozabavio Dražen Ferenčina u hit predstavi „Zagrebački orkestar“ koja je dosad imala više od 200 izvedbi. Slijedio ga je Frljić svojim „Turbo-folkom“ ključnim, kaže Wikipedija, za njegovu međunarodnu redateljsku afirmaciju. Prošle sezone narodnjacima su se u Kerempuhu poigrali Ivan Đuričić i Mario Mirković u kabaretskoj predstavi „(B)luzeri narodnjaci“, a najsvježiji kazališni folk event dolazi iz ZKM-a.

vesna-i-natasa

Nataša Dangubić i Višnja Vitas u “Folk Actsu” ruše sve stereotipe o teatru i narodnjacima

 

„Folk Acts“ autorski je projekt Saše Božića i koreografkinje Petre Hrašćanec u kojem glumica Nataša Dangubić i kavanska pjevačica Višnja Vitas razmjenjuju scenska i poslovna iskustva. Projekt je nastao prema ideji studenta produkcije Marija Gigovića kojemu je ovo diplomski ispit. Prije dvije godine Mario je snimio kratki dokumentarac o Višnjinoj svakodnevici, a Nataša Dangubić je surađivala sa Sašom Božićem u projektu „Born to please“ kojim su preispitivali estetiku pop glazbe. Skupa su udružili snage u ovom nesvakidašnjem kazališnom pothvatu.

-U „Folk Actsu“ se ne bavimo osudom turbofolka niti kulturološkim analizama, već pitanjem što je to izvedba te kroz privatna iskustva Nataše i Višnje kao izvođačica progovaramo o kulturi izlaska u kavanu i odlaska u kazalište- objašnjava redatelj Saša Božić.

-Većinu kazališne publike možete sresti u folk klubovima- dodaje Nataša Dangubić koja se za ulogu pripremala obilazeći sa Sašom sve brojnije zagrebačke narodnjačke klubove.

-Ne slušam folk, ali ga ne osuđujem. U obilasku klubova i uz druženje s Višnjom upoznala sam tu muziku i naučila puno pjesama. Najdraža mi je „Ne dam bolu da me slomi“, ali u izvedbi Marije Šerifović – kaže.

“Što se više pljuje po folku, to ja više gostiju imam”

‘Tour de narodnjaci’ iznenadio je Natašu i Sašu zbog obilne ponude takvih mjesta (koja se više ne moraju tražiti samo u predgrađima) te zbog velikog broja poznanika koje su tamo sreli. Stav kulturne javnosti prema turbo folku stoga je prilično licemjeran. Javno ga se odriču, dok privatno rado ‘derneče’. Pjevačicu Višnju Vitas to nimalo ne smeta.

-Turbo folk u Hrvatskoj ima status zabranjenog voća što mi je jako drago. Ljudi su kao djeca. Ono što se ne smije, to najviše vole. Kritičari folka čine mi veliku uslugu. Što više po njemu pljuju, to ja više gostiju imam-otvoreno će Višnja koja je čitav život posvetila svom pjevačkom pozivu. S druge strane, njena odbojnost prema teatru koju je imala prije rada na projektu „Folk acts“, pokazuje da je stav ljudi koji ne idu u kazalište također dvoličan i neosnovan.

-Priznajem, nisam bila u kazalištu još od osnovne. Mi koji nemamo naviku ići u kazalište mislimo da je dosadno i skupo. Nisam pojma imala koliko je karta jeftina. Sada me nerviraju oni koji pričaju o velikim troškovima kazališne karte, a spiskaju njamanje 50 do 100 kuna na moju pjesmu- objektivna je Višnja. S njom su složni Saša i Nataša koji su, izlazeći na folk mjesta, trošili mnogo više nego na odlazak u teatar.

-S jedne strane vlada stereotip o turbo folku kao jeftinoj zabavi za krkane, a s druge, postoji velika predrasuda prema teatru kao skupoj, elitističkoj ustanovi isključivo za visokoobrazovane. I jedno i drugo nema veze s realnošću. Folk sve više postaje mainstream. Gotovo svi moji studenti redoviti su gosti narodnjačkih klubova. Kažu mi da je turbo folk ultimativna postmoderna- kaže Božić, predavač odsjeka za režiju zagrebačke ADU.

Musik für idioten?

Ljubav Hrvata, posebice onih mlađih, prema istočnjačkim ritmovima turbo folka neki objašnjavaju činjenicom da je naraštaj njihovih roditelja odrastao na rocku, punku i metalu pa im je folk oblik mladenačkog otpora. Oni nepomirljivi i dalje žučno kritiziraju tu naviku mladih, a u prilog njihovoj tezi ide članak austrijskog Vice-a o folku naslovljen „Musik für idioten“ koji se neumorno dijeli po društvenim mrežama.

-Vidio sam taj članak, ali naišao i na gomilu znanstvene literature o povezanosti ženske emancipacije i turbo folka- tvrdi Saša. Naime, mnogi teoretičari tvrde da je feministički boom na Balkanu počeo cro danceom, a nastavio se turbo folkom, u čemu ima istine. U rock pjesmama novog vala, čast izuzecima, žena je najčešće prikazivana kao pasivni objekt muške požude ili ljubavne čežnje. U danceu i folku s druge strane, ona lupa šakom o stol, ravnopravna je muškarcima kako za šankom, tako i veličinom svog seksualnog apetita.

-U narodnjačkim pjesmama 70-ih muškarac se napije, propije plaću i onda dođe ženi koja sjedi doma i kuka. Danas je situacija obrnuta, žene su te koje okreću runde i pokreću razvode- empirijski potvrđuje znanstvenu teoriju Vesna koja je na sceni preko 30 godina. Njeni nastupi u klubu Fontana i kavani „Kod Mome“ ušli su u legendu. Već je s 5 godina znala da će postati pjevačica, a za folk se specijalizirala uglavnom zbog dobre zarade.

-Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija. Glazba je, prije svega, moj posao. Plaćom krpam kredite i plaćam režije, baš kao i svi ostali- govori Višnja te dodaje da njeno zvanje  više nije toliko opasno kao što je bilo nekad. Pucnjave u klubovima i mafijaški obračuni danas su rijetkost. Struktura gostiju se promijenila.

-Na sceni sam već dugo i normalno je da sam se nagledala svega. No, u zadnje vrijeme problema je sve manje. Danas se puca s novcima, ne više iz pištolja. Moja publika sada djeca su mojih starih klijenata i prijatelja. Baš nedavno mi je na nastupu bio sin jednog agresivnog klijenta koji je dolazio pun oružja i metaka. Klijentela je prije bila problematična zbog posljedica rata. Ljudi su se s fronta vratili agresivni i rastrojeni samo zato jer su veliki dobričine i emotivci. Kasnije su se smirili, a njihova djeca su nevjerojatno kulturna. Čak mi katkad govore i vi, što me živcira. Pa nisam stara baba ako imam 50 godina! To je prije bilo nemoguće, da pjevačici u kavani netko kaže vi. Svi smo bili na ti i na pas mater- iskrena je Višnja kojoj je rad u ZKM-u prvi kazališni angažman.

"Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija"

“Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija”

-Sada imam veliki problem. Nakon ovoga, moram se vratiti u kavanu. Svaka joj čast, ali ovdje mi je nekako ljepše- govori pjevačica koja, za razliku od kazališnih umjetnika, vodi poprilično nesiguran poslovni život, isključivo vezan zakonima tržišta i bez ikakvih beneficija. Njen model poslovanja je „kol’ko muzike, tol’ko para”.

Thompson i Ceca skupa u kavani

-U „Folk actsu“ progovaramo i o tržišnim odnosima. Vrlo je zanimljivo iz perspektive tržišta folka promatrati kulturnu industriju u kazalištu i obratno. Mi u kazalištu smo, za razliku od Višnje, još uvijek mnogo zaštićeniji – govori Saša te dodaje da bi, zbog sve veće komercijalizacije kazališta, smanjivanja umjetničkih povlastica i proračuna za kulturu (koji je iz mandata u mandat sve manji), Višnjina priča mogla postati realnost mnogih kulturnjaka. Ona, naime, ovisi o gažama i često mora naporno raditi do ranih jutarnjih sati da bi zaradila par stotina kuna. No ne mari za to jer pjevanjem, kaže, iscjeljuje sebe i druge pa tako u kavani, uz društvo i pjesmu, ljudi nakratko zaborave na ovrhe, probleme i hrvatsku politiku. Kavana nudi jedan sasvim specifičan element zajedništva i apolitičnosti.

-Skoro svaku noć mi se događa da iz Thompsona prijeđem na Marinka Rokvića pa čak i Cecu. Počnem s „Lijepa li si“ pa prijeđem na onu Cecinu „Ima jedan grad, zove se Beograd“. To je kafana i u njoj je sve dozvoljeno- opisuje Višnja svoju ‘repertoarnu politiku’, a mi se nakon svega moramo složiti s Rambom Amadeusom, nomenklatorom turbofolka koji je jednom prilikom izjavio: „Ne znam je li turbofolk dobar ili loš. To je isto kao da me pitate je li mravojed dobar ili loš.“

(Objavljeno u tjedniku Express, svibanj 2016.)

Standardno
Film, Kultura, Recenzije

“Još jednom” o intimi queer osoba na ZagrebDoxu

Piše: Vida Starčević

Danas u 13 sati u sklopu ZagrebDoxa u regionalnoj konkurenciji bit će prikazan Još jednom, film kojeg su u tandemu režirali Ana Opalić i Noah Pintarić. Ovaj film u malo više od sat vremena prati živote pet prijatelja, četiri lezbijke i jedne transrodne osobe, u razdoblju od pet godina, od 2007. do 2013.

Jos jednom (1)

“Ne volim lezbijske filmove”, glasno je i s očitim prijezirom komentirao član publike u mojoj blizini prije početka filma. Nije ni čudo: ne samo zbog raširene mizoginije u svim aspektima društva, pa i među članovima queer populacije koji bi trebali biti pametniji od toga, već i zbog načina na koje ti takozvani “lezbijski filmovi”, bilo igrani ili dokumentarni, tretiraju svoje protagonistice. Smrt, silovanje, ponižavanje i opresija najčešće su teme takvih uradaka. Ne moramo gledati ništa dalje od Finih mrtvih djevojaka da bi se vidjelo kako se u hrvatskoj mainstream kinematografiji doživljavaju lezbijke. O viđenju LGBT problematike na hrvatskom filmu gotovo se uopće ne može ni govoriti, kamoli da se idu vući nekakve usporedbe bijednog koprcanja naših heteroseksualnih redatelja da shvate queer problematiku s onim što se radi u ostatku filmskom svijeta.

Zbog toga je Još jednom važan film. Ne samo zato što se publici predstavlja u vrijeme poslije referenduma, a prije zakona o životnom partnerstvu. Ne samo zato što je to topao, ljudski i odvažno iskren film, u kojem redateljica i redatelj barataju kamerom, ali i dopuštaju nam vidjeti njihove ljubavne peripetije i nošenje s vlastitim identitetom, seksualnim kao i rodnim. Protagonistice filma su umjetnice, spisateljice, aktivistice i kreativne radnice, i njihova seksualna orijentacija ili rodno opredjeljenje nisu početak i kraj njihovih osobnosti, iako bi jedan uskogrudan dio javnosti to od njih očekivao ili možda čak i priželjkivao. Jedna od najvažnijih scena u dokumentarcu je zbog toga kratak isječak s pride parade u Splitu, gdje na sudionice parade padaju seksističke uvrede, prijetnje smrću i (doslovno) drvlje i kamenje. Ovakav prizor je važan podsjetnik na to u kakvoj državi još uvijek nažalost živimo, i maestralno osvjetljava činjenicu da LGBT osobe, uz emocionalne i intimne procese koji su glavni fokus dokumentarca, također trpe i na vrlo javnom planu, koji je nažalost neraskidiv od njihovog privatnog života, ako su out.

Bilo bi patronizirajuće reći da je Još jednom važan film zato što “normalizira” lezbijski način života, jer bi se pod time podrazumijevalo da je heteroseksualni način života “normalan”, a ne samo uvriježena pojava. Još jednom je važan zbog vremena u kojem se pojavljuje, zbog toga što su na njemu radile žene, queer i transrodne osobe, skupine koje su preslabo ili gotovo nikako zastupljene u filmskoj umjetnosti, a i šire, zato što ne propagira nikakvu ideologiju već samo prikazuje stvari i osobe onakvima kakve jesu, te ponajviše zato što je to film sa sretnim krajem. A nadajmo se da će sretan kraj ekipa filma i ostale queer osobe u Hrvatskoj doživjeti i izvan filmskog platna.

Standardno
Fenomeni, Gastronomija, Kultura

Burek s krastavcima? Zašto ne?

Piše: Krešimir Međeral – Sučević

Vjerojatno ste i sami čuli priču, prežvakaniju od bureka samog, o tome kako burek može biti samo od mesa, a sve ostalo su pite. Zagovaratelji ove teze na jednoj su razini u pravu. U Bosni i Hercegovini, burek je doista naziv za jelo od vučenog tijesta punjenog mesom, obično sjeckanim ili mljevenim, najčešće spiralnog oblika. Problem je, međutim, što takva podjela vrijedi samo u BiH.

i mi isto!

I mi isto!

Burek je sastavni dio prehrambene kulture Balkana. Iako se tradicionalno jede kao gablec, uz obvezatni jogurt, mlađa populacija nerijetko ga konzumira kao dobrodošlo sredstvo za utaživanje gladi pri povratku s izlaska. Mnogi od nas pamte kako u sitne sate, kad ugodni efekti pijanstva već prelaze u mamurluk, pred nekom pekarnicom ili na stanici, trpamo u sebe kipući, netom ispečeni burek, kao dobrodošlu okrepu (ako imamo sreće i ne naletimo na neku okaminu od prethodnog popodneva).

I tad se obvezno, barem jednom, u našem društvu zatekne netko tko ima potrebu pametovati o tome kako Hrvati imaju pogrešnu percepciju o bureku, jer burek ne može biti… Znate već; vjerojatno ste i sami čuli tu prežvakanu priču o tome kako burek može biti samo od mesa, a sve ostalo su pite. „Samo je burek pitac“, slavodobitno će zaključiti taj prosvjetitelj, koji je priču o pravoj bȋti bureka pokupio ili od vlastitih korijena u Bosni ili pak od nekoga drugoga s takvim korijenima. Na jednoj razini, on je svakako u pravu. U Bosni i Hercegovini, burek je doista naziv za jelo od vučenog tijesta punjenog mesom, obično sjeckanim ili mljevenim, najčešće spiralnog oblika. Ostala jela, ista principom, ali različita nadjevom, nazivaju se pitama, koje obično uz sebe imaju apoziciju tvorenu od vrste nadjeva: sirnica, zeljanica, tikvenica, krumpiruša… Problem je, međutim, što takva podjela vrijedi samo u BiH.

Kako je burek osvojio Europu

Burek potječe iz Turske; štoviše, stariji je od Turske i vjeruje se da su to jelo spravljali još Turci u svojoj pradomovini u srednjoj Aziji. Etimološki, povezan je s turkijskim korijenom bur-, koji znači ‘savijati’. Upravo stoga, u Turskoj i danas vlada najveća raznolikost u pogledu nadjeva i oblika: od malih smotuljaka nazvanih sigara böreği (‘cigarasti burek’), polumjesečastog çiğ börek (‘sirovi burek’) prženog u ulju pa sve do uobičajenog su böreği (‘vodeni burek’), koji je najsličniji našemu – u obliku velikog kruga koji se reže na četvrtine. Turci su svojim osvajanjima proširili burek diljem Bliskog Istoka i Balkana pa su burek tako počeli spravljati i arapski beduini, a preuzeli su ga i Židovi Sefardi, koji su se u većem broju naselili u Otomanskom Carstvu nakon što su ih kršćani protjerali iz Španjolske.

Na zapadu, burek je dospio do zemalja Magreba (gdje je poznat kao brik), a i do sjeverne Italije, kamo su ga i opet prenijeli Sefardi (tamo se naziva burriche i isključivo je punjen slatkim nadjevom, poput marmelade od mandarina). Na istoku je burek, zahvaljujući Tatarima, pokorio velik dio bivšeg SSSR-a, prodrijevši tako posredno i u neke sjevernoeuropske kuhinje (litavsku, poljsku). Na čitavom tom ogromnom području, burek se puni sijasetom različitih nadjeva – od uobičajenog mesa, sira, špinata, sve do neobičnijih, poput kiselice, slanutka, tunjevine – a postoji i prazni burek.

Niš – mjesto rođenja jugoslavenskog bureka

Na područje bivše Jugoslavije burek dolazi potkraj 15. st., kad je u Nišu stvoren recept za „okrugli burek“. Niš će se tako ovjenčati naslovom „pradomovine balkanskog bureka“, a od 2004. godine ondje se održava i manifestacija Buregdžijada, na kojoj je 2011. ispečen najmanji, ali i najveći burek na svijetu: najmanji su ispekli u pivskom čepu, a najveći je imao površinu od 8 m2 i bio je težak 200 kg. Nažalost, organizatori nisu imali sredstava da plate put službenicima Guinnessove knjige rekorda, koji bi time potvrdili službenost.

Do prodora bureka u Hrvatsku i Sloveniju dolazi u međuraću i nakon Drugoga svjetskog rata, kad su se u Zagrebu počele otvarati prve buregdžinice, koje su držali Makedonci. Još i dan-danas jedna takva postoji na početku moje ulice i uobičajeno je navratiti „kod Jončeta“ na burek. U Sloveniju je burek dospio nešto kasnije, 1960-ih, gotovo isključivo kao hrana useljenika iz drugih dijelova Jugoslavije. Štoviše, u Sloveniji je i dan-danas burek ostao snažno povezan s negativnim predrasudama vezanima uz “čefurje“, pa je o temi kulturne uloge i semantike bureka u slovenskom društvu napisan čak i jedan doktorat!

I tako smo mi u Hrvatskoj 50-ak godina nevino žvakali burek sa sirom, potpuno nesvjesni da on zapravo uopće ne postoji, sve dok se nisu pojavili dušebrižnici koji će nas izvesti na pravi put i objasniti nam bȋt bureka. Kad vam idući put netko pokuša „pojasniti stvari“ i uvjeriti vas da zapravo jedete pitu, moj je prijedlog da se vratite u pekaru iz koje ste netom izišli, a u kojoj će, ako imate sreće, imati i ono što se u Zagrebu zove pita – jelo od prhkog tijesta, punjeno sirom, jabukama, višnjama… Postoji mala vjerojatnost da će uvidjeti veličanstven primjer kulturne relativnosti. Ako ne, barem ćete znati da ste informiraniji o bureku od njega.

 

Standardno
Festivali, Kultura, Recenzije

Lisinski nasmijan do suza za 40. rođendan

Piše: Vida Starčević

Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski ove godine gasi četrdeset svjećica na torti, što je za jedan Zagreb i zagrebačku kulturnu scenu veliko postignuće. Prije četiri godine Lisinski je prebolio sramotu višemjesečnog zatvaranja zbog azbesta, a dan-danas ostaje jedina koncertna dvorana izgrađena u Zagrebu u posljednih četrdeset godina. Lisinskom valja odati počast zbog toga što je o(p)stao u gradu u kojem se, kako se čini, novac najradije troši na fontane, na brzinu sklepane sportske i jednako orkestralno nepodobne kongresne dvorane.

javierjarquin

Javier Jarquin

Četrdeseti rođendan Lisinski je odlučio obilježiti dvodnevnim festivalom stand-up komedije pod nazivom London Calling Comedy Fair: Lisinski se smije, u organizaciji jednog od najpoznatijih imena vezanih uz stand-up u regiji, udruge London Calling. U obje dvorane Lisinskog nastupali su komičari iz Velike Britanije, Amerike, Kanade i Novog Zelanda, a vrhunac festivala bio je u subotu navečer u velikoj dvorani na gala večeri.

Unatoč kašnjenju programa od sat vremena, zbog tehničkih problema na engleskim aerodromima koji su uzrokovali višesatna kašnjenja svih letova iz Velike Britanije, gala je počela u dobrom raspoloženju, koje su izvođači uspjeli održati do samog kraja programa, a koji je trajao gotovo do ponoći.

Compère (domaćin, op. lekt.) večeri bio je novozelandski komičar Javier Jarquin, dobar znanac zagrebačke stand-up publike. Gotovo dupkom punu veliku dvoranu nasmijao je opažanjima o Zagrebu i našoj kulturi iz perspektive stranca, a jedan od najuspjelijih gegova bila mu je analogija u kojoj je usporedio pad Jugoslavije s ludim tulumom na kojemu sve pođe po zlu nakon smrti domaćina.

Dana Alexader

Dana Alexander

Kanađanka Dana Alexander provokativno i iskreno pričala je o djeci, seksu, muško-ženskim odnosima i kupnji vibratora, zamijetivši kako se muškarci automatski osjećaju ugroženima kada im žena kaže kako ima vibrator. Sudeći prema grohotu iz publike, Dana je stekla nove fanove u Hrvatskoj te se nadamo da će nas opet posjetiti.

Britanski komičar John Gordillo publiku je zabavio komentarima o svom strastvenom ocu Španjolcu, čiji je jedini ton glasa vikanje, bez obzira na to što govori. Komentirao je i ležeran stav Hrvata prema novcu: dok Britanci na svojim kovanicama imaju kraljicu, mi na našima imamo ribe i životinje. U jednom trenutku pitao je publiku tko je od njih večeras došao vidjeti jednog određenog komičara; od čitave velike dvorane ruku je podiglo samo (prema Johnovom računanju) oko petero ljudi. Činjenica je, koliko god oni kvalitetni bili, da su svi komičari na tapeti te večeri bili većinom nepoznati onom (većem) dijelu publike koji vjerno ne prati stand-up. Olakotna okolnost zasigurno nije bila ni cijena karte od 180 kuna te mjesto održavanja, koje je prevelika lokacija za stand-up ovog kalibra i za grad koji se tek upoznaje sa stand-up komedijom, kao što su primijetili i sami izvođači.

Headliner (zvijezda, op. lekt.) večeri bio je poznatiji mladi britanski komičar Seann Walsh, koji je izveo dio svog cjelovečernjeg nastupa koji se u potpunosti mogao vidjeti u nedjelju. Publiku je natjerao u smijeh do suza pričama o svojim vlastitim nedostacima, zvjerskim mamurlucima koje je preživio te lijenosti koja doseže tolike mjere da bi radije dopustio dostavljaču pizze da mu provali u stan nego da se on mora ustati i otvoriti mu vrata. Seannov repertoar neizmijenjen je od prošle godine, ali oprostit ćemo mu – ipak je proveo osam sati na aerodromu u nemilosti aviokompanija i moderne tehnologije.

Uslijed “viših sila” otkazan je nastup najvećeg imena od ovogodišnjih izvođača – Rich Hall nije imao priliku zabaviti zagrebačku publiku. S obzirom na velik interes za ovakva događanja, nadajmo se da će stand-up u Zagrebu nastaviti bujati i širiti se te da će se za njega naći prostori pogodniji od velike dvorane Lisinski. A koncertnoj dvorani želimo još barem četrdeset godina rada. Tko zna, možda se za to vrijeme otvori i još jedan koncertni prostor u Zagrebu.

John Gordillo

John Gordillo

Standardno