Glazba, Koncerti, Najave, Subkulture, Zagreb

Punk romantika s prstohvatom sintesajzera

Piše: Lucija Pušonjić

Ovogodišnja, deveta po redu, Punk romantika nam donosi svakakva iznenađenja! U subotu, 16. veljače, moći ćete uživati u raznim žanrovima u legendarnom klubu Močvara.

Lažljiva nisam, kažem vam zaista, naši krasni domaćini doveli su nam pravu poslasticu koju ne možete odbiti. Nitko nije sladak poput nje, jedne jedine Marine Perazić. Zajedno s Davorom Toljom čini oazu svačijih snova. Možda ne u sobi 23, ali na Trnjanskom nasipu bb ostavi svoj trag i dođi na Denis & Denis! Mi ćemo biti tu, a ti?

Uz ovaj bezvremenski duo tu su još svakakva mala noćna zadovoljstva. Bit će opasno, ali sigurno znate barem dio refrena. Oni su sretna djeca i ne žele ostati sami. Oni su FNC diverzant. Zagrebački pank bend iz Dugava. Kaj ih fukate s to mrežo? Radije zaplešite…

Ako ste ipak za nešto žešće, tu su naši slovenski susjedi – Aktivna Propaganda. Svoju hardcore anarho “propagandu” šire već 15 godina i ne izgleda da će ubrzo stati! Jer, eto jebiga, ak’ ne sviraju, kak’ buju onda bili aktivni, ne?

Odmorimo se malo od užasnih fora, pređimo na muziku! Možda da je Marina Perazić zaista pojela sve kolačiće bi bila hit među Osječanima, a pogotovo Debelom Precjedniku. Jer oni su nam sljedeći na repertoaru. Tko zna što će se dogoditi u bekstejdžu?

I srbčer na kraju, bez računa se ne računa. A u Srbiji mislim da je jedini Fiskalni Račun koji je izdavan – bend. (Šala, nije ni kod nas ništa bolje.) Njihove CD-e moći ćete kupiti na gigu ili ovdje. Ne dobijete li račun, imate pravo na lošu foru za džabe. Dosta je vođenja bitki, podržite naše srpske prijatelje pogotovo radi aktualnih događaja u našoj prekrasnoj zemlji. Neka ovi Srbi plivaju samo u moru ekipe, a ne po splitskoj rivi!

Upad je 60, a na dan koncerta 75 kuna. Svoju ulaznicu pokupite u Tratinskoj 18 i osigurajte si upad na koncert godine! Više o eventu saznajte ovdje.

Oglasi
Standardno
Koncerti, Najave

U. K. Subsi se vraćaju u Zagreb!

Nakon 3 godine, britanske pank legende povodom 40.godišnjice postajanja ponovno nastupaju u Zagrebu. Možemo ih očekivati 4. veljače 2018. godine u Boogaloou.

Istina, sastav im se mijenjao mali milion puta, ali vokal Charlie Harper čvrsto se drži još od početka davne 1976. godine. Kod nas bome nisu ugrožena vrsta, imali smo ih priliku čuti svako malo. Čak su posjetili Lijepu našu za vrijeme rata i to nekoliko puta! Ne znam doduše što ih toliko za nas veže, ali dapače! Nitko se ne žali.

Uz Subse možemo očekivati i naše Skretničare koji su oduvijek dobrodošli te Eksodus koji je po tradiciji predgrupa ovim britanskim pankerima.

Upad je 70 kuna, a na dan koncerta 90. Početak se predviđa u 20 sati. Karte možete kupiti ovdje:  Dirty Old Shop – Tratinska 18(http://www.dirtyoldempire.com/shop/), Rockmark – Berislavićeva 13, Kloto – Masarykova 14, Octopus Piercing Studio – Gundulićeva 37, Metal Beer Bar Valhalla – Radićeva 25, RIJEKA: Dallas Music Shop – Splitska 2A, OSIJEK – Rock Shop Stress  – Strossmayerova 7, Entrio sustav – www.entrio.hr,  Eventim sustav – www.eventim.hr

Za više informacija posjetite

https://www.facebook.com/events/506392636403494/

LuPuš

Standardno
Glazba, Koncerti, Najave, Subkulture, Zagreb

GBH ponovno u zagrebačkom Vintageu!

Zagrebački Vintage Industrial Bar već 5 godina održava odlične pank koncerte. 12.12.2017.godine će po drugi put biti domaćin legendarnom GBH-u.

Ovo im je četvrti nastup u Zagrebu. Od ’87. godine, česti su gost u našem skromnom gradiću. Rijetki su bend koji je ostao u originalnoj postavi od 1978.godine. Što i objašnjava njihovu kvalitetu. Dolaze iz povelikog grada iz Engleske, Birminghama. Album “Punk Junkies” uz Exploitedov “Beat the bastards”, proglašen je najboljem albumom godine.

U Zagreb dolaze povodom promocije novog albuma “Momentum”, također isti dan, naši domaćini Vintage Industrial slave svoj 5.rođendan. Možda nas i zato časte s dosta jeftinim upadom, 65 kuna u pretprodaji i 80 na dan koncerta. Također povodom svog rođendana odlučili su ponuditi 5 dana- 5 odličnih gigova raznolike glazbe.

Dođite podržati scenu, podržati klub, i još jednom se sjetiti dobrih starih dana kvalitetnog panka.

(LuPuš)

 

Standardno
Glazba, Koncerti

Punk’s almost dead: zmazanokosi Exploited i strejt edž Casualties u Vintageu

Piše: Lucija Pušonjić

Fotke: Lucija Pušonjić, Tino Rončević, Tuna (www.terapija.net)

Zagrebački klub Vintage Industrial Bar poznati je domaćin velikih bendova. Ovoga puta, nedjelju 24.4.2017. uljepšali su nam Casualtiesi, Code Red i frtalj Exploiteda.

Nisam veliki fan thrash metala, a očigledno nije ni Zagreb. Oko 21 sat počeli su rokat Code Red, groove thrash metalci iz Njemačke. Dvorana je bila poluprazna, ali razlog možda nisu naši njemački prijatelji, već iznimno ljubazni redari koji su jasno napomenuli: „Kad si jednom ušao, nema izlaza.“ Osjećala sam se poput Dantea pri prolasku kroz vrata pakla. Hvala ti veliki ćelavi Vergilije, što me upozoravaš na Božju volju i kako ću morat’ sad sjediti ovdje sa svojim polupijanim fotografom slušajući deveti krug Inferna iliti Code Red jer smo se zajebali i prerano, pohlepno – brže bolje pokupili upade.

IMG_0033

U mračnoj šumi noga mi se stvori, jer s ravne staze skrenuvši zaluta

No, u svakoj nesreći ima sreće. U tom relativno besciljnom landranju, pokušavajući nažicat’ za pivu, naletjeli smo na gitarista Casualtiesa, Jakea Kolatisa.

Prijateljski je pristao na ovaj improvizirani intervju. Kolatis možda ne izgleda kao klasični politički korektni glupi Amerikanac, ali je. Na pitanje kakvo je njegovo mišljenje o Trumpu, zidu, Meksikancima etc. imao mi je samo za reći: „Man… Fuck Trump!“ . Dok je ispijao neko pedersko piće iz čašice za viski objašnjavao mi je kako nemreš hodat’ po cesti normalno obučen, s normalnom frizurom i nazivati se pankerom.

IMG_9814

Politička korektnost je fašizam našeg doba, dragi Kolatise

Također misli kako je užasno što se u našoj državi relativno teško zaposliti u nekoj normalnoj firmi s dvometarskom irokezom, pun tetovaža i piercinga po licu, jer eto kak’ on lepo ima restoran u New Yorku i nitko ga ne jebe pa kak’ mi tak’ ne možemo? Dobila sam dojam kako je Kolatis onaj klasični Amer koji misli da je Amerika najbolja na svijetu i da kaj, kak’ ostatak svijeta ne može tako?

S obzirom na to da je gitarista Casualtiesa još od ’93. pitala sam ga ima li razlike između današnjih i tadašnjih pankera. Jake smatra ono vrijeme surovije i jednostavnije. Tada nije svatko imao računalo, a kamoli YouTube ili internet. Morao si sam otkrivati glazbu i naravno, pimpat si odjeću. A sada, odeš u „Hot Topic“ ili neki sličan dućan s pre-madeanim kožnjacima, prslucima, lancima i – odmah si panker. Također, straight edge se u Novom svijetu dosta poštuje, objašnjava Kolatis. Tamo je pušenje, bezobrazno lokanje i agresivno drogiranje apsolutno neprihvatljivo.

IMG_9816

Uskladimo ćirokeze

Nakon petnaestak minuta razgovora je, jebiga, shvatio da sam sedamnaestogodišnja neiskusna novinarka koja ga pomalo podjebava pa je izveo klasika „Oh, there’s my friend, gotta go!“ i dao petama vjetra.

Nedugo nakon neočekivanog intervjua počeli su Casualtiesi. Mogu primijetiti da je bilo dosta manje ljudi nego zadnji put, ali i dosta nove, mlađe ekipe. Dečki su rokali klasike poput „We are all we have“, „Criminal Class“, „Punk Rock Love“ i mnoge druge. Atmosfera je bila prijateljska, a pogo krvavo dobar.

IMG_0039

Krvavo dobar..

IMG_9848

Doslovno

Brzo za njima je počeo Exploited tribute band… Ili se samo meni tako činilo? Exploited bez Wattija su dva tipa sa zmazanom kosom koji sviraju kolko tolko dobru muziku plus Wullie, Wattijev brat koji najduže svira bubnjeve u bendu, pa kao ‘ae, liči to na nešto, ali sigurno ne na onaj originalan zvuk iz ’80ih.

No, to je i sama ekipa priznala na početku. Molili su za razumijevanje s obzirom na to da je glavni vokal završio u bolnici zbog srčanih problema. Dosta je ekipe odustalo od koncerta kada se pročulo da Wattie neće nastupati. Jebiga, u Hrvatskoj šezdesetogodišnjaci ne rokaju po gigovima pa uzmite u obzir da se ovaj Škot još dobro drži!

Ali zato su ga iznenađujuće dobro zamijenili Nenad (vokal beogradskog Vox Populija), članovi Casualtiesa, te začuđujuće jebeni zmazanokosi.

IMG_0034

Fakat jesu

Svirali su nezaboravne klasike „Porno Slut“, „Fuck the USA“, „Chaos is my life“ i za kraj legendarni „Sex and violence“ koji je ove godine, nažalost bio zakurac. To nekakvo šlampavo penjanje na stejđ dok redar iz Medike moli Boga da neko ne sjebe nešto nije ličilo ni na šta.

Također kao i Casualtiesi puno bolje su napunili Vintage 2015. godine, ali kog boli kurac kolko je vas, kog boli kurac kolko je nas! Važno je da se razbija, pije, zajebava ‘ko god svirao!  Koncert je,  usprkos svemu, bio odličan.

IMG_9840

Sile anarhije

IMG_9839

jake su u našem gradu

Standardno
Anwa Friendly!, Kafići, Klubovi, Koncerti, Zagreb

Zug Bar ne beži nigdje

Piše: Nikola Pušonjić

Pisati o kvartovskom kafiću nije zahvalan, a ni lagan zadatak. Kafić, prostor koji zauzima mjesto u tvojem životu kroz dio osnovne, čitavu srednju školu, kafić koji vidiš doslovno s prozora i provodiš mamurna jutra u pidžami i šlapama, jednostavno nije tema o kojoj isuviše razmišljaš – spustiš se iz haustora, kupiš cigarete i šutke sjedneš i, ako si dovoljno pribran, čitaš novine ili gledaš televiziju. Takav kafić (kafić je preotmjena riječ) bio je čuveni Caffe bar „Rasno“, smješten u passageu Doma za starije i nemoćne na Iblerovom trgu.

Cafe "Rasno" - krasno.

Cafe “Rasno” – krasno.

Izlizani tapecirung na stolcima i separeima, besmisleno predimenzionirani polukružni drveni šank progoren čikovima i izrauban kriglama lokalnih nalokanih susjeda, pokoji policajac u civilu s nezaobilaznom torbicom – popularnom „pederušom“, dvije sestre, penzionerke štićenice doma piju konjačić od ranog jutra, a kasnije viču na konobara da žele pivo, ali da nikako nije onako toplo kako su ga dobile prošli put. U takvoj atmosferi moja mlađa sestra i ja godinama smo guštali i najčešće trijeznili, a kada bi na spomen kolegama ili prijateljima rekli kako smo eto, na kavi u „Rasnom“, bili bi predmet sprdnje.

Kako je u međuvremenu odnos moje male sestre i mene prerasao one tinejdžerske bolesti, počeli smo navraćati u „Rasno“ i navečer na pivo – blizu nam je doma, nije skupo, nije ni gužva ni buka – pokoji pijanac koji marljivo ispunjava listić za kladionicu, konobar i žohari koji ispadaju sa stropa iz ventilacijskih cijevi. Kada bi već svima dopizdilo sjediti u kafani, teta spremačica oprala bi podove, dala meni i sestri ključeve da zatvorimo kad odlazimo, a ključeve ostavimo na porti Staračkog.

“Kerumovi”

Tipična večer u staračkom domu

Tipična večer “Kerumovih” u staračkom domu

Nekako smo u cijeloj toj obiteljskoj atmosferi zaradili i nadimak: „Kerumovi, braco i seka, kaj ćete, kavu ili pivu?“ Je li nadimak zaslužen pričanjem o politici, ali pak jer smo učestalo djelovali dovoljno blentavo da bi usporedba bila na mjestu, ne vjerujem da ćemo ikada saznati.

No u jednom trenutku – „Rasnog“ više nema. Zatvoreno. Bez najave. Što ćemo sad? Susrećemo konobare i susjede – pitamo što se događa, nitko ništa ne zna.

I tako mjesecima. I odviknuli se, prebacili obiteljske nedjelje malo dalje od kuće, u Radićevu ulicu.

Nakon izvjesnog vremena primjećujemo da se nešto u prostoru ipak događa. Šankovskim kuloarima razvija se priča kako je netko uzeo prostor u najam – živi bili pa vidjeli.

 

 

Prolazimo jedan dan i ugledamo poznato lice – konobara koji nas je prozvao „Kerumovi“.

– Pa di ste?

– Pa di ste vi?

– Evo, kolega i ja smo nakon totalne zajebancije s natječajima konačno uzeli prostor u najam. Znaš kaj ćemo napraviti od ove rupe, sve ćemo preurediti.

Krenuli su radovi, seka i ja smo redovito onako penzionerski znatiželjno buljili kroz prozor i pratili napredak preuređenja. Jedno jutro nas je novi gazda pozvao unutra.

– Pred kraj smo, treba sad samo ušminkati sve. Otvaramo za ljeto, a zvat će se – Zug.

– Zug, kao vlak ili kao cuganje?

– I jedno i drugo!, smijao se gazda.

I onda odjednom, nakon par mjeseci cupkanja oko „Zuga“ – dođite na piće – otvaramo u subotu.

Zug is born

Imali smo što vidjeti. Prostor koji je „krasila“ aura socrealistične kafane sada je suvremeno opremljen i uređen u industrijskom stilu, šank je savršen, kaubojski dugačak, detalji koji jasno, ali diskretno upućuju na naziv kafića, a povrh svega, ovo je sad mjesto koje se ne može zvati kvartovskom birtijom u staračkom domu. Ovo je sada nešto novo i sasvim neočekivano – ovo je sada potencijal za pravi pravcati klub i beer bar. Besprizorne pijance zamijenila je mlada i urbana publika, željna mjesta gdje može popiti odličnu kavu, profesionalno servirani čaj (i to čaj, lišće, ne one bezvezarije koje nazivaju čajem u kafićima po čitavom gradu), golemu ponudu domaćih i stranih piva i sve popularnijeg gina.

Metamporphoseon libri

Metamorphoseon libri

Kolege iskusne pivopije guštaju u točenom Erdingeru, šmekeri u ginu i whiskeyu, a seka i ja, ipak malo konzervativniji, u gemištu i Budweiseru kojeg sam se dohvatio od prvog dana na prijedlog osoblja i od tada ga ne puštam iz ruke.

Osoblje je posebna priča, kao i atmosfera koju stvaraju zajedno s dva bračna para koji su uložili vrijeme, novac, ali i evidentnu ljubav i golemi trud. Metamorfoza stare rupe u mjesto gdje si istovremeno u obiteljskom i frajerskom okruženju mjerljiva je u startrekovskim dimenzijama.

Ljubazno osoblje

Ljubazno osoblje

Uređenje, svirke, tulumi, atmosfera, sve je na strani da Zug bar, kako se službeno zove, postane jedno od glavnih destinacija publike svih dobi i afiniteta. Bilo da je riječ o jutarnjoj kavi, afterwork tulumu, zagrijavanju za izlazak petkom ili ples uz bendove subotom.

U slučaju ovog Zuga, uparkiranog na Iblerovom trgu, nikako ne možemo zapjevati onu veseljačku: „Beži Jankec“. Zug je tu da ostane i vodi nas u nove veseljačke avanture.

Pa bumo si onda malo i za promjenu zugnuli.

Standardno
Glazba, Koncerti, Recenzije

Dead Kennedys u Zagrebu: Too drunk to Punk

Piše: Lucija Pušonjić

Pogreb bez Satana i Kennedysi bez Biafre su samo par umirovljenika, koji između pjesama popiju Akineton protiv Parkinsonove, Concor za srce i dva Peptorana za želudac.

skip2

Uzalud vam trud svirači: novi vokal Kennedysa, Ron Greer – Skip je bahati sroljo

U četvrtak 27.10.2016, u zagrebačkom klubu Boogaloo u točno 19:00 sati, koncert su otvorili zagrebački Eksodusi na koje, naravno, nitko nije došao pošto se nije smjelo izlaziti van iz kluba, a niti unositi svoju cugu. Nikome se nije dalo svađati s redarima, niti davati 15 kuna za pivu, te je ekipa ostala vani.

Kada su zasvirali beogradski Vox Populi, Boogaloo se polako punio. Iako se pogo sastojao od svega četvero ljudi, atmosfera je bila čisto prihvatljiva. Ovo nije prvi put da Vox Populi priprema teren za velike igrače. Pozornicu su dijelili sa kultnim GBH-om, UK Subsima, Anti Nowhere League i mnogim drugima!

“Trpi kurvo” i feministički Blink 182

Zatim su slijedili vinkovačke legende Pogreb X koji su svojim hitovima “Trpi kurvo” , “Oči u magli”, “Advokat” podsjetili ekipu da još uvijek postoji odličan pank. Iako od kako nema Satana, Adolf je sam priznao da je uveo u pjesme malo više ritma, sluha i preciznosti, ali svejedno su zadržali taj šlajm i tu bljutavost panka. Po meni, oni su bili najbolji izvođači večeri. Zbog njihovog autentičnoga zvuka, vole ih i mladi i stari! Iako se na pozornici čine pomalo ukočeno, umorno,melankolično, trebamo uzeti u obzir da su to stariji ljudi koji djeluju još od ’78. (naravno sa pauzama).

Petrol Girls, feministički bend iz istočnog Londona mi se uopće nije uklopio u cijelo događanje. Svojim zvukom podsjećaju na američki pop-punk bend Blink 182. iako se prezentiraju kao post- hardcore punk. Istina, bile su energične, glasne i vrlo jasno su izražavale svoj liberalistički “politički korektni” stav. Doduše, ispunile su cijelu dvoranu i pripremile ljude na “zvijezde” večeri- Dead Kennedyse.

“Adolf Hitler voli Dinamo”

Iako postoje još od ’78. ovo im je bio prvi gig u Hrvatskoj. Popunili su čitav Boogaloo ekipom svih uzrasta. Relativno novi pjevač, Ron Greer- Skip, koliko se god trudi biti šaljiv, ironičan i sarkastičan je neovisno o tome ispao bahat i bezobrazan. Podsjećajući ekipu kako “soccer” u Americi igraju osnovnoškolska djeca i o tome kako je pank mrtav te kako smo svi “too old to be punk”. Naravno iz publike se između pjesma često moglo čuti i vidjeti neprimjereno dobacivanje, gađanje frontmena čašama od pive, te provokativno dizanje desnica i dobacivanje “Adolf Hitler voli Dinamo” pri izvođenju pjesme “Nazi punks fuck off!” Naravno uz to su svirali mainstream klasike kao što su “Too drunk to Fuck”, “Kill the Poor” “California Uber alles” i “Hollidays in Cambodia”. Kolko su nam god pokušali dočarati osjećaj oldskul hardcore panka, nisu mogli pošto se sastav promijenio toliko puta, sve je to više ličilo na tribute bend i oponašatelje nego na surovi zvuk originalnih Kennedysa. Skip je očajnički glumio Biafru gestikulacijama, debilnim izrazima lica te satiričkim ponašanjem. Sve u svemu, atmosfera je bila odlična ako ste bili dovoljno intoksicirani, pogo znojan i krcat, ali svejedno se nije isplatilo bacit’ 150 kn na to.

Kako je izgledao koncert, uvjerite se sami. Youtuber TheTonibuc prenio je snimku čitavog nastupa Kennedysa u Boogaloou.

Standardno
Glazba, Klubovi, Koncerti, Subkulture, Zagreb

Lanci, boce i zid buke: Black metal scena u Zagrebu

Piše: Boris Kvaternik

Današnja black metal scena u Hrvatskoj mnogo je manja nego prije pet-šest godina, no uspijeva zadržati svoj izvorni stav – stav da je black anti-muzika, mizantropija i pljuvanje po društvu. Također, black je po pitanju svog mrzilačkog stava uglavnom veoma demokratičan, pošto se zalaže za mržnju prema svim ljudima i ljudskoj rasi općenito. Black metal publika, usprkos svom agresivnom i mrzilačkom imidžu, zapravo predstavlja idealnu ekipu za provod.

„Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega"

„Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega”

Nalazimo se na klupicama kraj ulaza u Močvaru. Skupilo se nešto ekipe, no ne onoliko koliko sam očekivao, s obzirom na to da u zadnje vrijeme nema toliko black metal koncerata. Svi u vidnom polju su već pijani ili na dobrom putu da to postanu. Uključujući i vašeg savjesnog reportera. Doista se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put otišao u Močvaru, a da se nisam razapeo od alkohola.

Dugogodišnji poznanik Prdec tuži se na bolove u trbuhu, ili u grlu. Nemam pojma. Uglavnom, konstatira kako više ne može izdržati naš prijašnji tempo, svaki tjedan po nekoliko pijanstava. Govori kako mu sve duže treba da se oporavi, a ja potvrđujem da se i kod mene događa isto. S tugom zaključujemo da počinjemo stariti. No, večeras smo ipak tu. Ne damo se. Ne još. Naginjem bocu i smijem se, pričam gluposti, pitam se na koji način da suvislo izvijestim o ovom događaju, kada još nisam ni ušao u klub, a u glavi mi je već kaos.

Black metal je demokratičan?!

Usred nereda pijanstva, ipak se našlo i vremena za kratak razgovor o predstojećem koncertu i o black metalu općenito. Prdec i ja se slažemo kako je današnja black metal scena u Hrvatskoj mnogo manja nego li je bila prije pet-šest godina, no dolazimo do zaključka da je scena čak i danas uspjela zadržati svoj izvorni stav – stav da je black anti-muzika, mizantropija i pljuvanje po društvu (iako je black metal u svojoj srži apolitičan). Također, dolazimo do zaključka da je black, po pitanju svog mrzilačkog stava uglavnom veoma demokratičan, pošto se zalaže za mržnju prema svim ljudima i ljudskoj rasi općenito. Taj nas zaključak nasmijava pa se cerekamo kao retardirani alkoholičari. Nakon toga diskutiramo o tome kako se ispravno izgovara Rihannino ime. Na moje pitanje što smatra ključnim momentom black metala, Prdec odgovara kako je za njega to Vargov smiješak na suđenju (pri tom se referirao na suđenje Vargu Vikernesu iz Burzuma, nakon paleža crkava i ubojstva Euronymousa iz banda Mayhem). Opet se smijemo.

Ubrzo se „intervjuu” priključuje još jedan čovjek kojeg ne poznajem. On konstatira kako je devedesetih black metal bio stil života, a danas, uz sveopću dostupnost, on gotovo da postaje hobi, nešto čime se veći dio scene usputno bavi, no ne živi black u svojoj svakodnevici. Uz bendove se više ne odrasta nego se bilo koja diskografija u cijelosti može skinuti s neta u par minuta. Zaključujemo kako niti produkcija niti brzina sviranja nisu ključni u određivanju kvalitete nekog black metal benda, nego je to (toliko često spominjana) atmosfera koja izranja iz kaosa i prezentiranog auditivnog nasilja. Također, moj sugovornik ističe važnost iskrenog pristupa u black metal stvaralaštvu – raditi ono što želiš, na način koji želiš, s opremom koju imaš.

Urlajuće, disharmonično, mentalno poremećeno

Upadamo u Močvaru, prvi bend već traje. Večeras nastupaju 3 benda – Proklet, Manheim i Frozen forest. Za mene je apsolutna zvijezda večeri Proklet, pošto je njihov pristup bio najsiroviji i najbliži slici klasičnog, razjebanog, disharmoničnog, urlajućeg, demonskog i mentalno poremećenog blacka. Manheim u svojem zvuku sadrži i neke elemente thrash metala te je tehnički potkovaniji, a Frozen forest također njeguje nešto ortodoksniji pristup, iako nešto manje dinamičan od Prokletih.

Svako malo se napijam pivom i pelinkovcem sa šanka, škrabam neupotrebljive bilješke na staru kuvertu koju pronalazim u džepu jakne, a zatim se žedno bacam u kaos tjelesa pred pozornicom. Slikam nasumične slike koncerta, a neke od njih su začuđujuće uspješne, s obzirom na to da nemam pojma o fotoaparatima i slikanju. Bendovi se izmjenjuju na pozornici. Ponešto rijetka publika gura se i urla, prolijeva piće. Frontmen benda Proklet ima na sebi ogromne hrđave lančuge i narukvice s korodiranim čavlima dužine dvadesetak centimetara. Tu je i neizbježni corpse-paint (crno-bijela boja na licu), kao i ponešto mahanja invertiranim križevima. Lik urla kao da je izgubio razum, visokim demonskim urlicima. Gitara stvara mutni zid disharmonije i buke, baš kako i treba. Bubnjar siluje svoje bubnjarske kože.

Pijan sam kao kurva i mašem (svojom) kosom. Tu i tamo prestanem pa okinem koju fotografiju. Ubacujem se u pogo. Vrištim i nalijevam se pivom. Lik na pozornici kuži da ga slikam. Čini se da nema problem s tim. Mržnja. Kaos. Pijanstvo. Dobra zabava.

Na kraju večeri, još se jednom dokazuje kako black metal publika, usprkos svom agresivnom i mrzilačkom imidžu, zapravo predstavlja idealnu ekipu za provod. Koncert prolazi bez ijednog incidenta. Svi su nabrijani na muziku, zadovoljni i naliveni. Idući dan mi očekivano zuji u ušima.

Ujutro na Fejsu vidim komentar još jednog poznanika, koji savršeno sumira ugođaj sinoćnjeg koncerta: „Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega“.

Standardno
Glazba, Koncerti, Recenzije, Zagreb

Kratak bučni teror iz bakinog ormara: Extreme Noise Terror

Piše: Franko Burolo

Ponekad se i sasvim neplanirano završi na koncertu kakvog legendarnog benda. Baš tako sam u nedjelju 24. veljače završio u Attacku na koncertu Extreme Noise Terrora.

legende crusta i grindecorea, Extreme Noise Terror svirali su u nedjelju u Attacku

legende crusta i grindecorea, Extreme Noise Terror svirali su u nedjelju u Attacku

Ove legende crusta i grindcorea sam prvi put čuo još kao klinac u srednjoj iako zapravo postoje još od 1985. I sjećam se da je prvo što sam pomislio kada sam ih čuo bilo to kako ih ime opisuje – Extreme Noise Terror. Osim bučne estetike, odlikuje ih i slobodarska poruka koju pronose. Tada je to bilo sasvim dovoljno da me osvoje. Ali ono što me i danas kod njih fascinira je njihova svojevremena suradnja s house/trance/ambient legendama The KLF. (The KLF najbolja britanska grupa uz Simply Red) S njima su čak i nastupali na dodjeli BRIT Awardsa 1992. i odsvirali 3 a.m. Eternal u grindcore verziji, u sklopu kojega je Bill Drummond iz KLF-a zapucao strojnicom ćorke po publici, čime su KLF najavili povlačenje iz glazbenog biznisa. Iz te je suradnje nastala genijalna singlica sa studijskom verzijom ovog grindcore remixa, a počeli su snimati i zajednički album, koji se nažalost nikada nije pojavio…

I tek u veljači 2013. ENT konačno dolaze i u Zagreb… Iako sam već prije znao za koncert, ispočetka sam ga namjeravao propustiti što zbog besparice, što zbog nagomilanih obaveza. Međutim, prijatelj iz Umaga se taj vikend zalomio u Zagrebu i tu je večer insistirao da me časti upadom.

Pristojno ozvučenje, nepristojni mosh

Nažalost, kad smo stigli u klub, predgrupe su već odsvirale svoje. Tako da ovom prilikom neću komentirati ni domaću Stigmu ni brazilski Desecrated Sphere…
ENT su počeli negdje u 23:50. Prvo što sam primijetio čim su počeli svirati je to kako mlađi bendovi sliče na njih, kako se nažalost ništa bitno nije pomaklo na toj sceni, koja kao da se kristalizirala negdje sredinom devedesetih… Dakle, standardan crust/metal nastup s dva vokala koji urliču kao neidentificirane divlje zvijeri, dvojicom gitarista koji se grče pred pojačalima, basistom koji lupa po basu u pozama u kojima ne može kontrolirati vrat svoga basa i bubnjarom koji bijesni u pozadini. Dean Jones, vokal, je svako toliko imao neke komentare i upadice između pjesme i pjesme i on je zapravo jedini koji je pokušavao uspostaviti kontakt s publikom. Šteta što ga se čulo slabo i nerazgovijetno, zbog prigušenog mikrofona. Ali osim toga, ozvučenje je bilo sasvim pristojno – glasno na mjeru i svi instrumenti su se čuli.

Mosh je bio očekivano preagresivan. Mislim, bilo je ljudi koji su stalno pokušavali ljude oko sebe šakama i laktovima udarati po glavi i vratu. Naravno da je u takvim uvjetima prostor ispred pozornice s vremenom postajao sve pustiji.

Kratka svirka i otužan bis

Svirali su dosta stvari sa zadnjeg albuma, iz 2008. Što je po meni čak i u redu za glavni dio nastupa. Ali onda su za bis trebali odsvirati set dobro znanih hitova, a ne jednu jedinu pjesmu i to niti njihovu, nego od Sham 69. I tako je na kraju koncert trajao samo kojih pola sata, uključujući taj tužni bis. Znam dobro da koncerti te vrste u pravilu ni ne traju dugo, ali mislim da su barem 45 minuta ipak mogli pružiti na koncertu na kojem su hedlajneri.

Koncert je trajao svega pola sata, ENT se izgleda- ofucao

Koncert je trajao svega pola sata, ENT se izgleda- ofucao

Sve u svemu, moram reći da i nisam baš oduševljen. Ali možda sam jednostavno previše očekivao od jednog benda koji zapravo samo još nosi ime legendarnih Extreme Noise Terror. Dean Jones je jedini član koji se bendu nije pridružio tek u ovome stoljeću, nego je tu od početka; Phil Vane, također vokal i član osnivač, koji je u više navrata odlazio i vraćao se, umro je prije dvije godine; a i političko-kritička oštrica im je donekle otupila s vremenom…

S dozom nostalgije moram konstatirati da su ENT s vremenom nažalost postali još jedan od onih bendova u nizu koji preživljavaju na račun stare slave. Izgubivši svoj izvorni kontekst, izgubili su i smisao. Baš kao i sama crust scena, iz koje proizlaze. Mijenjaju se lica, mijenjaju se postave, dolaze čak i novi bendovi, ali sve skupa to danas uglavnom zvuči umorno i smrdi na naftalin.

Standardno
Koncerti, Reportaže, Vijesti, Zagreb

Krik i bijes: Metz + Joe 4 @ Žedno uho

Piše: Maja Čuljak

Pa gledajte, jebiga, koga je zanimao Metz do sada je i pročitao sve recenzije, ali eto, ja sam se u nedjelju mamurna probudila u tri popodne i otišla na posao, pa sam se opet napila i opet otišla na posao – pa kada da ja sirota to napišem? Hvala nebesima pa imam nježne urednike i ipak nismo na Potlisti nego na Anwi.

No da, ovaj, recenzija kao. Osim što mi je ovo bio prvi put da gledam Metz, a i Joe 4 nakon drugo vremena, bio mi je i prvi put u Žednom uhu. Čula sam dosta podijeljenih mišljenja: nekima je plejs odličan, nekima ne odgovara oblik prostorije, neki žele da dupli pelin na šanku bude još malo veći, a neki se samo nejasno sjećaju da su bili u nekom podrumu na Gornjem gradu. Ali čini se da je neko općenito mišljenje pozitivno, a tako mislim i ja. Možda se malo teže probiti do šanka i neobično je u ponoć šetati Klovićevim dvorima prateći znakove koji obećavaju blizinu toaleta i olakšavanje mjehura, ali prostor funkcionira, a ako nemate srama i nije vam problem gurati se u prve redove, i zvuk je odličan. Terasa pred ulazom definitivno upotpunjuje koncept te ima i dobru funkciju osim parkirališta – romantičan pogled koji pruža na snijegom pokriven Kaptol probudit će u svakoj ribi želju za barenjem.

joe4

Nadala sam se da će Joe 4 malo kasniti, ali nisu, pa sam onda kasnila ja. Stigla sam na pol’ giga u već prepuno Uho, vrlo se lukavo stacionirala na fino mjesto u prvome redu i načela prvu pivu. Joe 4 sam posljednji put uživo slušala pred godinu i pol – dvije (nemam pojma više, stvarno) u KSET-u, kada je na koncu zajedno sa šankerima bilo možda petero ljudi. Svirali su dobro onda, sviraju i sada, a čini se da im je i rejting porastao otkako su izdali posljednji album. Možda su postali i malo glasniji, jer uši mi nisu toliko zujale kada sam ih prvi put gledala. Moram reći, za bend koji sebe opisuje kao „pig slaughtering, barn burning noise rock“, a zaista tako i zvuči, imaju gitaristu koji malo previše izgleda kao mekani plišani medo. Gle’jte ga na slici, pa zar ga ne biste zagrlili?

Brižljivo sam čuvala svoje mjesto u prvim redovima da ga neki hipsterski tat ne bi zauzeo i uskratio mi pogled na zvijezde večeri. Za Metz zapravo nisam ni čula do prije par mjeseci kada je objavljen program za (tada još fizički nepostojeće) Žedno uho i kada mi je frendica rekla da na to MORAMO ići. Iznimno kratak opis benda koji sam tada dobila me nije nešto oduševio – troje Kanađana s prvim albumom, ime benda kratko i pomalo apstraktno, omilio se Pitchforku… Mislila sam da ću morati ići na neki prokleti dream pop koncert i onda još, ne daj Bože, pisati kako sam se milo ljuljuškala i bila ispunjena mucičastom toplinom i sjetom. Još jednom hvala nebesima, bila sam u krivu! Potrudila sam se poslušati album i oduševila se jer su me na njemu dočekali buka, deračina i sve te sitnice zbog kojih glazba i jest zvonka radost.

metz1

Trojka iz Toronta napravila je i bolji show nego što sam očekivala – tko bi rekao da Kanađani mogu biti agresivni? Iako sam se u album zaljubila na prvo slušanje, uživo su me iznenadili eksplozivnom, znojnom svirkom koju bez problema mogu zamisliti u Monteparadisu ili nekoj rupi nalik tome. Imam dojam da su i ostali na koncertu dijelili moje mišljenje jer je dobar dio publike odlučio iskazati svoj entuzijazam crossoverom tučnjave i kišnog plesa, tzv. šutkom. Ne znam, mislim da svo moje oduševljenje Metzom zapravo dolazi iz toga što sam otkrila nešto novo, nešto što se dokazalo kao izvrsno i na live testu. A i daje mi materijala da solim drugima pamet i govorim „Eee, sjećam se ja prvog koncerta Metza, ne znaš ti kako je to bilo…“. Nitko koga znam nije zaista siguran koliko je svirka trajala, sjećanje se izgubilo u alkoholnim parama, ali kako dečki zapravo nemaju puno više od pola sata materijala, bit će da je tu negdje. Ja sam, kao i uvijek, pogodila pravi trenutak i otišla u potragu za WC-om upravo kada je počeo bis, ali kažu neke detaljnije recenzije da su samo ponovili jednu stvar, pa me zapravo i zaboli.

Što reći za kraj? A ništa. Oni koji se nisu pozabavili Metzom neka pretraže internete i učine to, a oni koji jesu, neka nam je još hiljadu ‘vakih koncerata!

Standardno
Glazba, Klubovi, Koncerti, Kultura, Recenzije, Zagreb

Mlade indie nade ufolkale Kset

Piše i fotka: Vida Starčević

U četvrtak 17. siječnja kroz snijeg i arktički vjetar put me odveo do KSET-a, gdje su se na simpatičnom koncertu izredale mlade i ne tako mlade zagrebačke indie rock nade: Elephant and the Moon, Irena Žilić i Luka Belani.

slikala: Vida Starčević

Nažalost poluprazni KSET prvi je ufolknuo Elephant and the Moon, umjetničko ime pod kojim djeluje Petar Vranić koji svira Americanu i čemerni folk, onakvu glazbu koja vas asocira na prašnjave autoceste, plastične stolce i jeftino pivo – glazbu ceste, neuhvatljivih djevojaka, lude mladosti, noćnog neba i jutarnjeg pijanstva. Da su se Conor OberstFrank Turner i Johnny Flynn sreli u pajzlu negdje u Novom Meksiku i imali kratak, ali strastven ménage à trois, dijete u toj vezi bio bi Elephant and the Moon. Ovaj slon poseban je po tome što je na Božić objavio debi album od deset pjesama, People Sleeping in My Heart, koji je napisan, uglazbljen i snimljen u samo 24 sata. Zadnja pjesma Slonovog seta nova je stvar Old Cars And Old Guitars koja jako puno obećava – Frank Turner u najboljim danima bi vam prodao cijelu šteku cigareta za Slonov glas i bombastičan zadnji dio pjesme koji je tako zarazan da možete zamisliti kako će uskoro puni KSET Slonu povratno pjevati stihove ‘we gotta find someone to keep us young and dumb’.

slikala: Vida Starčević

Irena Žilić još je jedna folk nada čije melankolične melodije i mekan glas uz gitaru slušatelje odmah ubacuju na brzi vlak do zadimljenih sobičaka noir atmosfere, sjetnih maglenih šumaraka i osunčanih proplanaka na kojima se visoka trava povija na vjetru, kao u pjesmama s prva dva albuma Laure Marling i u malo manje produciranim pjesmama s The First Days of Spring od Noah & The Whale. Irena je pokupila najbolje utjecaje britanskog folka i udahnula im svoj senzibilitet i osobnost, što je jako pohvalno: prisutnost na sceni joj je dovoljno jaka da dobrom energijom opskrbi omanji grad. Vokalom i stilom izražaja u stvari je najsličnija australskoj kantautorici Emily Barker s obzirom na način na koji spaja britanski folk i Americanu. Iako je Irenina glazba lijepa u ovako ogoljenom stilu, gotovo da se u pozadini čuju nevidljive flaute i violine. Irena ima EP Days of Innocence, koji se može besplatno preuzeti s Bandcampa. S obzirom da su Frank Turner i Emily Barker snimili duet Fields of June, možda se uskoro možemo nadati nekoj vokalno-instrumentalnoj suradnji Irene i goreopisanog Slona.

slikala: Vida Starčević

Glavna atrakcija večeri bio je Luka Belani, koji je polovicu seta odradio s bendom, a za kratki intermezzo latio se Gibsona i odsvirao par pjesama solo. Odani fanovi popunili su KSET dok su Luka i bend (kojima se pridržila ritam sekcija iz Pipsa, Tin Ostreš) uspješno podigli atmosferu držeći se sigurnih recepata i obrazaca koji van naših granica inače slijede malo jači bendovi kao što su Kasabian te eventualno Beady Eye i The Vaccines. Luka iza sebe ima već dva albuma, Changin’ Chapters i B-Side Of My Mind. Oba su pohvaljena od kritike, a Changin’ Chapters je 2011. čak uvršten u top pet najboljih domaćih albuma, tako da ta sigurna igra na rock očito dobro funkcionira, no Lukin talent bolje dolazi do izražaja kad je sam s gitarom. Za fanove je ovaj njegov nastup sigurno bio poslastica jer je trajao skoro 100 minuta, a na kraju je kao bis odsvirana ‘Blood Bank’ od Bon Ivera.

Svaka čast indie naporima i mladim kantautorima, nadamo se da će na sljedećoj žurci biti više pjesama od Slona i Irene i da će vrijeme sviranja biti ravnomjernije raspoređeno, te da će se publika pojaviti u većem broju jer konačno, vrijeme je da se opet ustali kultura hodanja na koncerte.

Elephant and the Moon opet svira 31. siječnja u Griču, a na isti datum Irena Žilić je u Booksi. Luka Belani svira u Sisku i Umagu i krajem veljače kreće na englesku turneju, a ostale njegove gaže pratite na MySpaceu.

Standardno