Anwa Friendly!, Književnost, Kultura, Vijesti, Zagreb

Evanđelje bogatih, roman prvijenac spisateljice Marije Tašler

Novi mistik rođen je na polju književnosti

Domaća mistična književnost bogatija je za još jedan roman i to prvijenac spisateljice Marije Tašler, Evanđelje bogatih. Marija Tašler predstavila se već javnosti pričom za djecu Prirodno znanje, no njezin roman Evanđelje bogatih namijenjen je misliteljima, simboličarima, ezotericima, ljubiteljima mitologije, znatiželjnima, svima spremnima da nanovo preispitaju sebe i svoje stavove, a usput i nešto nauče. Evanđelje bogatih definitivno će izazvat i one s pojačanom intuicijom. Marija Tašler suvremenik je Daniela Kehlmanna, ista klasa, isti bečki fakultet, isti profesori, razlike u talentu i gledištima – dijametralno suprotne.

evanđelje

– Pisanje autorice lišeno je sterilnosti i monotonije. Djelo ima svoj ritam i dinamiku. Snagu i vjeru mongolskih ratnika. A glede opisa i sitnih detalja mogu joj zavidjeti i ruski bardovi. Evanđelje bogatih nije ništa drugo doli nova Knjiga nad knjigama, epistola ljubavi, nar ubran s drveta Semirova, eliksir srca koji obavija rijeku Firdevs (rijeka raja), devetodimenzijska projekcija emocija – rekla je na predstavljanju knjige Sirma Kapidan, književna kritičarka koja je napisala “Uputstvo za uporabu” knjige te dodala da će čitatelji sami morati otkriti što im još nudi Evanđelje bogatih, jer kad vam je to djelo u rukama, uz pomoć vaše mašte nastaje simbioza vas i sadržaja i otpočinje novo putovanje samo vama znano i spoznano. Roman je predstavljen u svečano mističnoj atmosferi u muzeju Mimara.

Izdavač je kuća Pisaća mašina, a naslovnicu knjige je ilustrirao David Bartol Bartulović. Roman će do kraja godine biti dostupan i na engleskom, makedonskom, albanskom i bugarskom jeziku.

Oglasi
Standardno
Crni Petak, Književnost

Knjige ubijaju!

Piše: Romano Bolković 

Što to znači da knjige ubijaju? Odgovorit ću bez okolišanja: taj motiv znači: ono si što čitaš i pazi što čitaš – čitanje ostavlja traga, čitanje ima posljedice. Mišljenje je bez čitanja opasno; čitanje je bez mišljenja beskorisno, mislio je Kant. Ako nas čitanje mijenja, onda nas u ultimativnoj varijanti „ubija“: jednostavno rečeno, onda smo ono što čitamo. Knjige ubijaju, i pazite što, a još više kako čitate!

Cléopatra Diane (“Cléo”) de Mérode (27 September 1875 – 17 October 1966 (aged 91)) was a French dancer of the Belle Époque

Cléopatra Diane (“Cléo”) de Mérode (27 September 1875 – 17 October 1966 (aged 91)) was a French dancer of the Belle Époque

Iskoni be Slovo…, preveo je Ćiril prije puta u Moravsku Ivanov proslov  Ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ Λόγος, καὶ ὁ Λόγος ἦν πρὸς τὸν Θεόν, καὶ Θεὸς ἦν ὁ Λόγος. „…i slovo bje u Boga, i Bog bje Slovo.“ Apostol Pavle u drugoj poslanici Korinćanima reći će: „On nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje.“ Otklonimo se na tren od shvaćanja Pracrkve koja, kao ni Pavao, nije mislila da je Pismo „slovo koje ubija“, već je pače svjedočanstvo za Krista: Kakvo je to slovo koje ubija? Što to uopće znači da slovo/riječ ubija? Ili, sasvim precizno: znači li to da i knjige ubijaju?

Baveći se davnih dana toposom ‘knjige koje ubija’ – a moguće mu je porijeklo upravo u 2 Kor 3,6 – u kratkoj sam prepisci započetoj oko teme pronađenog manuskripta usput upitao Milorada Pavića otkud ta konvencija da knjige ubijaju; Pavić, sasvim iskreno priznavši da je iscrpljen pisanjem posljednjeg svog romana, rezignirano se šaleći kratko je odgovorio: „Dragi gospodine, ne znam za druge, ali mene su moje knjige zaista ubile.“

Knjige ubijaju. U prvoj rečenici najknjiškije od svih knjiga, „Hazarskom rečniku“, postoji upozorenje: pisac uvjerava čitatelja da neće morati umrijeti ako knjigu pročita, „kao što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom, korisnikom izdanja Hazarskoga rečnika iz 1691. godine kada je ova knjiga još imala svog prvog spisatelja“. Zna se i točno mjesto na kojem bi čitatelj Daubmanusovog izdanja izdahnuo: umirao bi na devetoj strani kod riječi koje glase: Verbum caro fastum est. Riječ postade meso. Kur’anski tekst drukčije interiorizira čitanje: čitatelj je pozvan naučiti tekst napamet, postati jedno s knjigom, kako kaže Boris Gunjević: „Tijelo teksta postaje duša čitača. Tijelo postaje riječ.“

No kako to da je ta Riječ, to slavensko Slovo, koja tijelom postade i nastani se među nama, ta životodajna Riječ – u njoj bijaše život – postala smrtonosna?

Profanije kazano: Što to znači da knjige ubijaju?

Odgovorit ću bez okolišanja: taj motiv znači: ono si što čitaš i pazi što čitaš – čitanje ostavlja traga, čitanje ima posljedice. Mišljenje je bez čitanja opasno; čitanje je bez mišljenja beskorisno, mislio je Kant. Ako nas čitanje mijenja, onda nas u ultimativnoj varijanti „ubija“: jednostavno rečeno, onda smo ono što čitamo. Knjige ubijaju, i pazite što, a još više kako čitate, jer ne samo da je u umjetnosti kako što, da je forma onaj bitan sadržaj, nego je čitalačko umijeće u najizravnijoj svezi s tom krajnjom svrhom umjetnosti: o tome kako čitamo ovisi što ćemo u knjizi pročitati.

Riječ je o klasičnom postmoderom toposu, pri čemu mislim na već dogođenu postmodernu; dopustite digresiju: naivnost stava da je “sve već rečeno” ogleda se u nepromišljenoj pretpostavci da je jednom prije postojalo vrijeme kada nije bilo tako. Međutim, ukoliko se ta pretpostavka podvrgne ispitivanju, pokazuje se naprotiv da je zapravo sve oduvijek bilo rečeno, pa se post-moderna situacija tako pokazuje kao lažna. Ne radi se o tome da krilatica postmodernizma nije točna, već o tome da je ona uvijek bila točna, pa je zato lažna. Već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Ovdje treba biti radikalan: kada se pojavilo pismo, i tada je sve već bilo rečeno, ili, drugačije rečeno, sama je pismenost znak da je sve već rečeno. Uopće se ništa ne bi moglo reći, kada sve već ne bi bilo rečeno.

Reading the Necronomicon by Sorrowking on Devianart

Reading the Necronomicon by Sorrowking on Devianart

Knjige ubijaju, mogao bi biti i prosvjetiteljski oksimoronski topos: hoću reći, naravno da je toga bilo i prije, i u vrijeme kad Aleksandar predbacuje Aristotelu da profanira filozofiju zapisujući je, a Klement Aleksandrijski savjetuje: “Najrazborijtije je ne pisati, nego učiti i proučavati živom riječju, jer napisano ostaje” (Stromatesis). “Sve napisati u knjigu znači staviti mač u ruke djetetu”, konačno poentira Klement. Znanje je moć, reklo bi prosvjetiteljstvo dva milenija kasnije, unatoč slutnji da će moderni cinizam tu moć vrlo brzo pervertirati: moć je znanje, ali, to više nije naša neposredna tema, ili barem prividno nije. Knjige dakle ubijaju, kako u predgovoru Milorada Pavića, tako i po biblioteci Umberta Eca ili labirintskoj knjižnici Jorgea Luisa Borgesa.

Bilo je toga i prije, te svijesti o tome da knjige ubijaju, ali nije bilo svijesti o toj svijesti, rekao bi samosvjestan duh današnjice.

Knjige ubijaju, nema sumnje ni zbora: recimo “Komunistički manifest”: u ime toga Slova i u tom Duhu pobijeni su milijuni ljudi, baš kao i u Ime “Moje borbe”; sve me je i strah spomenuti Knjigu koja je knjige, ili onu koja nije čak niti to, nego je i više od knjige: jedan od božjih atributa, k tome časni. I Biblija i Kur’an ubijaju, dakako. O, itekako, knjige svakako ubijaju.

Marx je silno patio jer je znao da je njegova 11. teza neispunjen, i možda neostvariv desiderat: cijeli Marxov teoretski opus ima jednu jedinu ambiciju koja je podbacila, i zato je – moguće i zato – revolucija izostala – jer Marxov je tekst samo još jedan od i jedan među tekstovima, iako je imao silnu i revolucionarnu ambiciju da bude pretekst revolucije, onu ezoteričnu i bitnu i osobnu Karlovu ambiciju da bude tekst koji izlazi iz teksta: da izađe u kontekst. Trebalo je ne samo protumačiti, nego revolucionarizirati stvarnost, uostalom i tako da Duh uskrsne iz Slova, da se oslobodi iz Knjige kao iz boce – Goethe je Hegelu poslao bocu vina na dar uz prigodnu poruku: „Šaljem vam ovaj dokaz postojanja Duha u Prirodi.“ – ili da bude prizvan mantičkim činom čitanja Knjige kao magijskog teksta zaziva.

Mi, koji dolazimo nakon Pierrea Menarda, autora Quixotea, znamo da je čitanje zapravo rekreacija teksta, čin suptiliniji i smireniji od pisanja, koje je uvijek unaprijed uračunalo sva svoja palimpsestična čitanja/pre-pisivanja: ovdje to znači da je i Pisar – da anticipiram: rezignirana, melankolična spodoba koja je tek jedan od (infer)notara Duha, zapisničara njegova diktanda koji je Povijest Književnosti -, morao Djelo/Knjigu platiti glavom. Glava, to je valjda ono glavno, ono bitno nas samih kao bića, pa bi to mogla biti duša, naša srž, kad bi je imali i ako je imamo, što nije uvijek izvjesno: Eco je napisao, primjerice, roman u kojem nas naziva ljudima bez duše. Možda je u tom smislu motiv knjige koja ubija i povratak srednjovjekovlju i posljednjoj autentičnoj kulturi europskog jedinstva: onoj latinske gotike.

Čitanje knjige ples je smrti, a koreograf je čitatelj

Čitanje knjige ples je smrti, a koreograf je čitatelj

Iz jedne naročite knjige, iz djela “Zovem se Crvena”, valja izvući pouku da je svako ubojstvo poput rukopisa: osobnog je stila, i svaki će grafolog, inspektor vičan analizi rukopisa, ubrzo u duktusu prepoznati poruke nesvjesnog, naše želje, strahove, snagu i slabosti, našu osobu; način na koji smo nekoga ubili, odaje nas našim rukopisom. Sad je shvatljivo zašto svaki čestiti hitman pripominje: Ništa osobno, striktno poslovno. Ubijati treba bezinteresno, gotovo vođen kategoričkim imperativom, samo iz onih maksima moje volje koje se daju poopćiti do razine univerzalnog, što ljudskim bićima nimalo nije teško. Svakome se može dogoditi da ubije čovjeka, kaže Krleža u “Na rubu pameti”, a Englezi bi dodali: Da, a taj čovjek je his bones, gotovo sudbinska, predodređena žrtva inicijacije kojom se stupa u svijet ozbiljnih ljudi, onih koji nisu samoskrivljeno nezreli. Tek nas ubojstvo čini čovjekom, uči nas naša civilizacija, a, kao što pokazuje prethodno razmatranje, najbolje se ubija knjigom: nema tu dokaza, sve izgleda kao da je žrtva sama kriva za svoju smrt, i svako je ubojstvo suicid. Samoubojice, pak, ne oduzimaju sebi život: one samo razgrću privid da su ga ikada imali. Na tom se gubitku privida valja na tren zadržati.

Opće je mjesto razmišljanja o umjetnosti da je svrha umjetnosti izazvati u čovjeku osjećaj čuđenja. Potrebno je izaći iz uobičajenog, automatiziranog stanja samo-razumljivosti, u kojem se nalazimo kada sebe i svijet oko sebe doživljavamo kao nešto poznato. Drugim riječima, potrebno je svijet pogledati novim očima. Međutim, ukoliko to nije tek formalna vježba, tada moramo pretpostaviti da pojavni svijet doista nije onakav kakvim nam se na prvi pogled čini. Ukoliko ovo uobičajeno gledanje na stvarnost nazovemo ideologijom, onda je zadatak umjetnosti da probije taj ideološki privid i probije se do istine koja se krije iza zavjese pojavnoga. Ono što je poznato, nije samim tim i spoznato. Osjećaj čuđenja donosi sa sobom nešto vrlo opasno i bolno: gubitak prirodnog odnošenja prema stvarima. Zato je potrebno promisliti o karakteru tog gubitka. Radikalni gubitak, za razliku od običnog, uključuje spoznaju da ono što smo izgubili zapravo nikada nismo ni imali. U tome je paradoks, jer takav se gubitak dijelom pokazuje kao najstrašniji gubitak, a dijelom kao negacija gubitka, pa dakle uopće i nije gubitak. Čovjek ne može izgubiti ono što nikada nije imao, jedino što tako gubi je privid. Gubitak privida, međutim, mora se smatrati dobitkom. O kakvom je dobitku riječ?

Kaže se da čovjek ne zna cijeniti ono što ima, ili da vrijednost stvari nauči tek kada ih izgubi. U kontekstu radikalnog gubitka, međutim, čovjek trpi dvostruku krvavu lekciju: ne samo da mora naučiti vrijednost onoga što je izgubio, već također mora naučiti da je i sama ta vrijednost bez vrijednosti. Junak nekog djela proživljava dvostruku smrt svoje žene: prvo ona umire prirodno, a drugi put simbolički. Simbolička smrt, za razliku od prirodne, ima retroaktivno djelovanje, ona otkriva nešto o prošlosti. Prva smrt donosi bol, a druga poniženje. Ako istina oslobađa, onda je cijena te slobode strašna: ne samo da je junak oslobođen od predmeta svoje ljubavi, on je također oslobođen i od samog osjećaja ljubavi, dakle od jezgre vlastitog bića. Što mu uopće ostaje? Moglo bi se reći da je na taj način junak dospio do istinske slobode, da je postao subjekt.

Takav čitatelj, vratimo se početku i spomenu prepiske s Miloradom Pavićem, na poseban je način u odnosu s tekstom: on je njegov konačni izvor! Objasnimo ovaj stav, tu nagoviještenu vezu dvaju toposa: knjige koja ubija i pronađenog manuskripta. Pronađeni rukopis umnaža pripovjedne instance i postulira nemogućnost dopiranja do Urteksta. Nepostojanje prateksta sugerira samo jedno: izvor teksta nije izvan čitatelja, u fizičkome svijetu, nego se nalazi u čitatelju: izvor je knjige/priče u čitatelju, jer u knjizi pronalazimo samo ono što jesmo, to jest – kao što nas je poučio motiv knjige koja (u konačnici) ubija – ono smo što čitamo. Tako se ta dva motiva spajaju u jedan, jedan su drugome naličje. Izvor neke knjige, Urtekst, nije u svijetu, nego u nama samima, jer mi se u knjizi prepoznajemo, kroz knjigu spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo.

Izvor nije pisac, nego čitatelj.

Nije riječ samo o tome da se izvornik ne može uspostaviti, pa je stoga svako čitanje izvorno, kako bi glasilo klasično obrazloženje. Riječ je o tome da umnažanje narativnih instanci, pa i prekid toga niza ili njegova infinitezimalnost, postaju alegorijom ove naročite ideje: ideje o čitatelju kao konačnom izvoru teksta.

Jednom davno, na spomen te ideje prijatelj me je ukorio: „Naravno da je moguće kazati da je izvor priče čitatelj; štoviše, moguće je takvu tezu i shvatiti, pače i povjerovati u nju (iako je prilično neprecizna, jer bi u tom smislu točnije bilo reći da je logos izvor priče: čovjek, dakle, isprva iščitava logos, a tek ga potom prenosi ispisivanjem/prepričavanjem, što će reći da čitanje prethodi pisanju), ali to je religiozno tumačenje koje ne donosi nikakvu promjenu perspektive; tu nema ni govora o onom neophodnom “prevrednovanju svih vrijednosti” o kojem ste govorili. Usudio bih se reći da je upravo suprotno: postaviti stvari izravno i jasno, reći “pisac je izvor priče” – upravo to bi bila promjena perspektive, upravo to bi bio korak ka prevrednovanju (implicirajući punu piščevu odgovornost za napisano); naime, reći da je čitatelj izvor teksta toliko podsjeća na onaj vjekovni, dobro znani i uhodani govor raznih moćnika, na opasnu, praznu frazu kakva vlastodršca iliti zakonodavca koji, zasljepljujući ljude zavodljivom idejom da su upravo oni izvor zakona, odnosno da je zakon “na njihovu sliku i priliku” te “za opće dobro”, otvara sebi golem prostor za manipulaciju.”

Keep Reading by Chibi Violet on Deviantart

Keep Reading by Chibi Violet on Deviantart

Ovako sam odgovorio: Vrag je u tome, dragi dottore, što književnost živi od onoga als ob: čitatelj kao da je izvor priče, a pisac nije ništa manje konvencionalan, ako se u obzir uzme tih par metafora o kojima priča povijest književnosti.

Knjige koje su predmet ove vanvremene zavjere, koje ubijaju, koje truju svoje čitatelje, zabranjene su knjige. Čitamo ih na vlastitu odgovornost. Tekst tih palimpsesta konačna je verzija glasine prenošene ustima mnogih lunatika: prvotne su riječi Marquisa deformirane, ali on ih je i izrekao znajući da konačna riječ mora biti pere-verzija (njegove verzije): Očeva verzija Sinovljeve Riječi. Palimpsest je također vrijedno istumačiti: on je Alef, Univerzum svega što je uopće moguće napisati, cijela jedna Biblioteka već rečenog: Babilonska knjižnica. I o tome je naširoko pisano, jer sve je već napisano.

Nema originalnosti, iako svaka priča teče k izvoru, kao Srce tame.

Originalnost se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, ali to je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, povratak na izvor, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja “Srca tame”, jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. “Srce tame” je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu. “Srce tame” je tamna komora subjektivnosti, camera obscura svog djelovanja, ono što samom subjektu mora ostati skriveno da bi on uopće mogao funkcionirati kao subjekt.

Ovdje su se, na kraju, svi motivi sklopili u jedan: sve je već rečeno; originalnosti nema ali svako je djelo povratak na izvor; djelo je zabranjeno; zabranjeno je jer knjige ubijaju; knjige ubijaju jer ostavljaju na nama traga; ostavljaju tragove…i tu smo na početku Imena ruže. Knjige koja završava riječima: stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus.

Da bismo sada istražili što sve to znači, trebao bi nam William od Baskervilla. Detektiv.

Jer, in ultima linea, knjige ubijaju.

Standardno
Književnost, Poezija, Vijesti

Revolucija Jasmine Šušić obavljena u International Timesu

Najnovija pjesma Jasmine Šušić objavljena je u kultnom londonskom underground časopisu International Times. IT svoju tradiciju vuče iz 60-ih, kada su na njegovim stranicama redovito objavljivali Allen Ginsberg i William Burroughs. Časopis je puno učinio za razvoj alternativnog mišljenja u Velikoj Britaniji, a od 2011. postoji u online izdanju. 

Pjesma se zove VOLUTION.re i oštro progovara o recesijskoj svakodnevici mladih ljudi diljem svijeta. Možete je pročitati ovdje: http://internationaltimes.it/volution-re-2013/ (engleski prijevod autorice), a ustupljen nam je i dosad neobjavljen hrvatski original.

VOLUTION.re 2013

jeste li iskrvarili do kraja
kad ste poljubili vrata
biroa za zapošljavanje?
da li ste preživjeli još jednu
zimu
s neplaćenim računima za
grijanje?
jeste li izbrojali posljednju
kovanicu za četvrtinu kruha?
jeste li pljunuli u lice panduru
koji vas je priveo jer skićete
i izgledate… subverzivno?!
da li vas je boljelo
kad ste dobili čizmama u
bubrege
zato što ste se krivo nasmijali
zaštitaru,
ćelavoj gorili od dva i po’
metra?
da li su vaši stihovi
dobili krila
kada vas je majka proglasila izrodom
vlastite familije?
jeste li pokopali sve ideale
kad vas je gradski ured za kulturu odbio slušati
zato što smrdite
na REVOLUCIJU i ANARHIJU?
Odakle vjetrovi pušu?
Jeste li?
Čestitamo!
A kako ćemo preživjeti ovaj
Vladin tenk koji nas gazi?
kako ćemo preživjeti
oduzimanje sloboda
duge škare koje režu jezike
prste
i glave?
Smrt i zlogukost
Borbe za egzistenciju?
Kako ćete u krvavim
mamurnim očima
pronaći izdanak nove šanse?
Puškom?
Nožem*
Pesnicom*
Binarnim novcem?
Fejsbuk like-om?
Prosjačenjem?
Stopiranjem po kozmosu?
Pisanjem manifesta?
Ruganjem mračnom Dobu zla
Zatvaranju klubova
Opustošenju mozgova
Masivnom brainwashingu
Korporativnom ždrijelu pakla
Protestima
BRAĆO SESTRE
PROTESTIMA Zastavama?
Nerođenom djecom
revolucije?
Hoćete li okrenuti leđa?
Sada u ovom ključnom
trenutku buđenja
HOĆEMO LI OKRENUTI LEĐA?
Hoćete li skupljati nebeske
padobrane
I nadati se da u njima ima
Nešto hrane i za vas?
HOĆETE LI
JESTE LI
?
DUBOKO DIŠITE
BRAĆO
SESTRE
DUBOKO DIŠITE
VRIJEME JE ZA RUŠENJE!

teško se bavit temom revolucije u vremenu kada je postala mobilna tarifa

Teško se baviti temom revolucije u vremenu kad je ona postala mobilna tarifa.

 

Standardno
Interview, Književnost, Kultura, Poezija

Jasmina Šušić: “Poezija je mrtva starica u komi, prikopčana na aparate, a kisik joj daju rijetki”

Razgovarala: Snježana Žilka

Mlada 27-godišnja pjesnikinja, sa (ne)stalnom zagrebačkom, a ponekad i beogradskom adresom, autorica dviju samostalno napisanih knjiga poezije, pod naslovima ‘Nebo boje Peperminta’ i ‘Osjećam se kao space shuttle’, ovoga ponedjeljka će svoje pjesničko umijeće pokazati pred splitskom publikom po prvi puta, kao gošća umjetničke skupine DADA Anti–udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti. Stoga, ako ste u Splitu, svratite u Ghetto Club i  zajedno s Jasminom opajajte se – vinom, poezijom i krepošću. Kako vam drago.

27-godišnja Jasmina šušić iz Kutine mlada je nada hrvatske suvremena poezije

27-godišnja Jasmina Šušić iz Kutine mlada je nada hrvatske suvremene poezije.

Jasminina poezija čitatelju se približava polako, kao stari drug kojega nismo vidjeli godinama i sada mu imamo mnogo toga za reći. Ona nam stavlja ruku oko ramena i pripovijeda; o bivšim ljubavima, gotovo opipljivima; o razočaranjima, krajevima, počecima… i dotiče samu bit – ŽIVOT. Sto i nešto stranica čistoga života ili kako kaže ona stara: “Take it or leave it”; kada jednom uđete u njezin svijet, sami stihovi stvarno i ostavljaju osvježavajuć’ okus peperminta.

Koliko se već godina baviš pisanjem i bi li to mogla nazvati svojim službenim zanimanjem? Što sve spada u „opis posla“ današnjeg suvremenog pjesnika?

Pišem od dvanaeste godine. Pisanje nikako nije moje službeno zanimanje, ako pod službenim zanimanjem podrazumijevamo posao koji donosi pare za osnovne životne troškove. Po zanimanju sam šljaker:), a po službenoj vokaciji, ili barem onom što mi stoji u radnoj knjižici, sve i svašta. Pisanje ne doživljavam kao posao niti zarađujem od njega (tu i tamo kapne sitni honorar, ali to je više iznimka nego pravilo), ono je jednostavno moja primarna potreba, kao što su to disanje, hrana i slično. Opis posla današnjeg suvremenog pjesnika? Uf, ovo je teško pitanje. Mislim da je to stvar individualne perspektive u koju ne bih ulazila, ali isto tako mi se čini da je pjesnik na neki način dužan društveno se angažirati i dizati svoj glas i pobunu protiv sistema te na svoj skromni način mijenjati svijet. Uključivati se u razne poetske akcije, udružiti se s autorima diljem regije, izvoditi svoju poeziju; pisati, pisati, pisati. Pogledajmo koliko su samo Gil Scott-Heron ili, recimo, The Last Poets učinili kroz svoju poeziju (i glazbu). Ili beat pokret nekoliko desetljeća ranije.

Koliko je vremena prošlo od tvojeg prvog uzimanje pera u ruke do službenog objavljivanja (tvojih) radova? Gdje si sve do sada objavljivala?

Pisati sam počela krajem devedesetih, a moj prvi „izlazak u svijet“ dogodio se tek potkraj 2007. i početkom 2008. godine. Znači, prošlo je jaaaaako dugo vremena. I dan-danas, kad razmišljam o tom periodu, čini mi se da sam imala lude sreće neke. Do sad su moje pjesme i neki tekstovi (recimo, putopis o Irskoj izašao je u sarajevskom „Oslobođenju“ 2010. godine) objavljivani u različitim časopisima, zbornicima, internet portalima. Ovo su neki od njih: zagrebački „Zarez“, „Koraci“, Kragujevac, „Junaci urbane bede“, Beograd, „Antologija jutra poezije“, Zagreb, „Poeziranje“ koje tek treba izaći, „Bundolo offline 3“, „Diogenis“, Sarajevo, „The split mind“, Split, „Libartes“, Beograd, „Nova poetika“, Beograd itd. Prošle godine mi se čak dogodio i blic intervju za zagrebački „24 sata express“ – novine žute da žuće ne mogu biti, ali, što je tu je, iskoristila sam svoje tri minute u novinama i izjavila da me poezija podsjeća na starog djedicu na rolama. Moram priznati da put od prvih, sramežljivih pjesmuljaka do razvitka i sazrijevanja autora i njegovog rada pa i afirmiranja istog, nije baš jednostavan.

Koji je po tebi najlakši put (ako uopće postoji) da mladi pisac, pjesnik, općenito stvaratelj pisane riječi, predstavi stvoreno široj publici?

Nema lakog puta, svi jako dobro znamo da je poezija mrtva starica u komi, prikopčana na aparate, a kisik joj daju rijetki. S jedne strane, potražnja za poezijom je jako slaba, s druge strane imamo hiperprodukciju i ljude koji, eto, tako malo piskaraju, i nakon tri ili četiri napisane pjesme i par objavljivanja na internetu već se doživljavaju kao pjesnici i poete. Prvenstveno mislim da je najbitnije pisati, a ostalo će već doći samo po sebi. Ako je ono što pišemo kvalitetno, naravno. Internet je tu kao pomoćno sredstvo, ogromna virtualna mašinerija gdje svatko ima slobodu govora, svojih warholovskih petnaest minuta, Fejsbljuk i ostale društvene mreže, kao i blogovi, Youtube i slično, svi redom dušu dali za samopromociju.

Jasminina poezija istovremeno je intimna, gorka i snažna

Jasminina poezija istovremeno je intimna, gorka i snažna.

Da, lakše je nego prije. S druge strane, pronaći izdavača i štampati knjigu je jalov posao, ali uz malo upornosti sve se može. Ukoliko autor ostane pri tome da je pisanje najvažnije, a da je sve ostalo zgodan nusprodukt.

Kako su izgledali tvoji počeci?

Moji počeci? Hm… tamo 2007. godine pokrenula sam projekt pod imenom Beat renesansa i okupila ljude koji se bave poezijom, glazbom i slikarstvom. Naš šestero je entuzijastično krenulo u sve to, a prvi nastup nam se dogodio na terasi zagrebačkog Aquariusa. Kasnije smo se raspali, ali bio je to lijep, nevin i krajnje idealističan početak priče. U to sam vrijeme stidljivo proturila nekoliko svojih pjesama online, i to na zagrebački cip.hr, poznatiji i kao Pisaća mašina.

Prije svega toga i te „kobne“ 2007., nisam nigdje objavljivala, samo sam piskarala. Nekom slučajnom providnošću naletjela sam (2008.) na regionalni natječaj „Tkalci reči“, gdje su birali najbolje autorske tekstove u regiji (poezija, kratka priča, drama). Sjećam se da sam poslala dvije pjesme i jednu koju sam smatrala užasnom, ali sam je svejedno poslala, zbog propozicija natječaja. Mjesec i nešto kusur kasnije, saznala sam da je upravo ta najlošija pjesma, pod naslovom „Volim“, pobijedila i osvojila prvo mjesto. Kasnije se to pokazalo na neki način sudbonosnim, jer su tu sami počeci moje suradnje s ljudima u Srbiji. Mjesec ili dva nakon toga došla je i suradnja s Poezinom.

U današnje vrijeme susrećemo se s plagiranjima svih vrsta umjetnosti… Kako, prema tebi, povući granicu između ‘biti pod utjecajem nekog’ i nesvjesno (ili možda svjesno) plagirati nekoga?

Ne postoji nesvjesno plagiranje. Vrlo je jasna granica između autora koji je pod impresijom ili inspiriran nekim drugim, i namjernog plagiranja. Smatram da su plagijatori jadni primjerci ljudskog roda, koji namjerno kopiraju i kradu u nedostatku vlastite kreativnosti. Zanimljivo je da sam nešto slično i sama doživjela. Prije nekoliko godina jedan „pjesnik“ je uzeo jednu moju pjesmu bez pitanja, promijenio ženski rod u muški i potpisao je kao svoju. Kad sam digla halabuku i napala ga, povukao je pjesmu, uz opušten ton u stilu: „To bi ti trebao biti kompliment, a ti histeriziraš. Ja te nisam plagirao, nego sam ‘preradio’ tvoju pjesmu“. Kasnije sam saznala da je to radio i s poezijom drugih autora i autorica. Još je žalosnije da taj autor danas ima nekoliko objavljenih knjiga.

Iza tebe su dvije objavljene knjige poezije veoma intrigantnih naziva – “Nebo boje peperminta” i “Osjećam se kao space shuttle”. Reci mi; odakle nazivi, tko je radio naslovnice (koje su prava mala umjetnička djela)?

Intrigantni naslovi? Oh, pa hvala ti. Same naslove najčešće sanjam ili mi se jednostavno pojave kao ideja i to puno prije nego što imam sam sadržaj ili koncept knjige. Zanimljiv proces. „Nebo boje peperminta“ je naslov koji sam primila kao ideju pet godina prije nego što je uopće bilo govora o izdavanju prve knjige.

Cover jasminine prve zbirke "Nebo boje peperminta"

Naslovnica Jasminine prve zbirke, “Nebo boje peperminta”

Knjiga je izdana 2010. godine za beogradski Liber, u ediciji Total underground. Na naslovnici se nalazi fotografija mog bivšeg cimera Jamesa D. Shawa, londonskog umjetnika i fotografa. James je u jednoj fazi svoga rada po noći obilazio napuštene gradske zgrade i ispisivao stihove i poruke po njima, a drugi dan bi se vraćao na „mjesto zločina“ i fotografirao ono što je prethodne noći napravio. Takav je slučaj i s fotografijom na naslovnici moje knjige. U jednoj zapuštenoj londonskoj četvrti ispisao je stihove iz pjesme „Let the sunshine“. Puno godina kasnije, otkrili smo da se na neki neobičan način poetična atmosfera njegovog rada poklapa s mojom poezijom. Veselin Gatalo, poznati bosanskohercegovački pisac i predivan čovjek, napisao je predgovor za moju knjigu i oduševio me. Pogovor je napisao Siniša Stojanović Sinister, drug, brat, pjesnik, pisac, muzičar, radio voditelj, mudrac, i pogodio u samu beat knjige, spominjući brektajuće vatre, plotune i živi duh nad vatrom.

A “Space Shuttle”? 

Naslovnica moje druge knjige je malo remek-djelce grafičke dizajnerice, ilustratorice, art direktorice izdavačke kuće Treći Trg, Dragane Nikolić iz Beograda. „Osjećam se kao space shuttle“ je inače tipično bijesna post-breakup knjiga, ali ima svojih svijetlih trenutaka i čitav koncept ispleten oko teorije o astronautima-amaterima i dalekim gradovima koje sam prehodala i gdje sam metafizički ostavila svoje noge, ruke, srce, dušu, kosu, nos, jetra i bubrege. Inače, najgorči dio knjige je ciklus pod naslovom „Sekvoja i baobab: tragikomična romansa koja to nije“. Samu srž tog ciklusa nanjušio je kragujevački pisac, pjesnik, drug beatnik Srđan Teofilović, koji je u pogovoru za ovu moju knjigu napisao da se ja kao autorica na trenutke toliko razgolićujem kroz stihove, da mu je neugodno u moje ime.

Zanimljivo je da su obje knjige napravljene pod okriljem srpskih izdavačkih kuća; je li to slučajnost?

Nije slučajnost, nikako nije slučajnost. „Nebo boje peperminta“ izdano je u Beogradu, nakon što mi je urednik Libera sam ponudio da je izda, jer je prije našeg susreta pratio moj rad, a „Osjećam se kao space shuttle“ u Zagrebu, za podetiketu „Slušaj najglasnije“ Zdenka Franjića, koja se zove „Bratstvo duša“. Kako je knjiga izdana u samo tri primjerka, drugo izdanje će, po svemu sudeći, doživjeti u Beogradu, također u limitiranom izdanju, ali ipak znatno većem od tri komada. Po izlasku beogradskog izdanja „Shuttlea“, planiram niz književnih promocija i performansa, koji uključuju spaljivanje primjeraka knjige, ali o tome više kad dođe vrijeme.

Jasminina druga knjiga "osjećam se kao space shuttle" konceptualno je izašla u samo 3 primjerka

Jasminina druga knjiga, “Osjećam se kao space shuttle”, konceptualno je izašla u samo 3 primjerka.

Česta si gošća organiziranih pjesničkih večeri, čitanja poezije, sudionica pjesničkih natjecanja u Srbiji (kao npr. Poezina). Reci mi: kako se rodilo to prijateljstvo, koje, kako čujem, traje već godinama?

Opet ću spomenuti natječaj „Tkalci reči “ i kako je tada sve počelo. Malo nakon toga došla je suradnja s Poezinom, a kasnije i prvi nastupi. Od ovih nedavnih, posebno pamtim fenomenalan festival „Spoken word poetry “ u organizaciji Poezina, koji se dogodio jesenas u Ilegali u Beogradu. Kao i festival koji se dogodio u kolovozu u Kragujevcu, „KG open poetry festival“, koji je također bio fenomenalan. Htjela sam još kratko spomenuti da sam prvi put posjetila Beograd i nastupala tamo 2008., povodom promocije zbornika „Junaci urbane bede“ u SKC-u. A zbornik je izdao beogradski portal Trablmejker. Urednici zbornika bili su Nenad Novković i Milan Mijatović. Eto, da nije bilo Trablmejkerovaca, tko zna kad bih po prvi put navratila u taj grad, koji nakon godina i godina posjeta i uživanja počinjem smatrati pomalo „svojim“. Gostoprimstvo Trablmejkerovaca i promocija koju su organizirali, bili su sjajna odskočna daska. A da ne spominjem samu atmosferu promocije, druženje kasnije i divnu publiku.

Izdvoji mi, po svome mišljenju, par mladih nada pjesničke scene s prostora Ex-Yu?

Dakle: Damir Nedić, Marko Leštanin, Srđan Teofilović, Siniša Stojanović Sinister, Marija Obradović, Vinko Drača, Boris Kvaternik, Marko Štromajer, Nikola Oravec, Goran Živković Gorki, Marko Antić, Violeta Tomić, Jovan Veljković, Downfall s Bundolo.org-a, Ivan Tulić, Milan Mijatović, Ivan Marinković, Stanislav Stojanović, Nenad Stakić, Aleksandar Petrović, Ivana Maksić, Nenad Glišić, Biljana Kosmogina, Dragoslava Barzut, Duško Domanović, Antun Domazet, Jelena Savić… Posve sam sigurna da sam zaboravila neke ljude, ali ovo je spontano, onako iz glave.

Postoji li pjesnička scena u Hrvatskoj? Susrela si se, vjerojatno, s ‘Jutrom Poezije’?

Pa postoji 😀 Postoji zagrebačko Jutro poezije, s prosjekom 50 plus (što nije ništa loše, ali zna biti demotivirajuće za mlade, buntovne snage), postojale su nekakve večeri u Bacchusu, postoji Mario Kovač sa svojim slamovcima. Šteta što ne rade programe češće; mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije. Postoji i neka najnovija akcija; pisci i pjesnici koji se okupljaju u kafiću „Cafe u dvorištu“ i rade sjajne promocije, ali ja nisam dio zagrebačke scene još otkako sam otišla iz Jutra poezije pa nisam najbolji sudac. Ono što je tužna istina, koju hitno treba mijenjati, je da Beograd ima scenu i kolektiv mladih ljudi koji rade četiri-pet različitih projekata i pjesničkih večeri svaki mjesec, a Zagreb ima dinosaure, „podobne” pjesnike, dosadnjikave salonske intelektualce i pokoju usijanu glavu koja tek povremeno proviri van. Ne tvrdim da je u Beogradu sve idealno ni da je u Zagrebu sve mrtvo, ali Zagreb se definitivno treba malo pokrenuti i uraditi nešto po pitanju suvremene poezije i mladih autora. Možda bi se na taj način s godinama stvorila i publika za poeziju, koja u ovom trenutku tvori kriminalno nizak broj ljudi.

"Mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije"

“Mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije.”

Voliš li više pisati poeziju ili romane i kratke priče? Možeš li se vidjeti kao spisateljicu samo jednog književnog roda?

Dugo godina sam mislila da ću pisati samo poeziju. Onda se prije par godina javila potreba za pisanjem priča i romana. Teritorij proze još uvijek je neistražena džungla, u kojoj se hrvam s vlastitim nesigurnostima, ali polako učim. Smatram pisanje proze evolucijskim napretkom svakog autora. Ne bih mogla pisati samo poeziju ili samo prozu, ili uopće, samo pisati. Tu su i slikanje, fotografija pa čak i glazba. Za svako stanje postoji određeni medij u vidu umjetnosti, kroz koji se (čovjek) najlakše izražava. Poezija jest nešto u čemu sam najiskusnija, ali to ne znači da se mogu ili trebam ograničiti samo na nju. Mogla bih reći da je poezija moj glavni, ali ne i jedini, „medij“ izražavanja.

Što misliš o cenzuri tekstova, jesi li se ikad susrela s njom?

S cenzurom sam se, nažalost, susrela više u puta u životu. Zadnja situacija je vezana za jedan zbornik, gdje sam slala svoje pjesme. Između ostalog, poslala sam redakciji i svoju pjesmu „Drugovi“, koja je napisana taman po oslobođenju generala (čitaj: ratnih zločinaca) iz Haaga. Frustrirala me količina nacionalizma, slavlja i besmislenog busanja o prsa tih dana pa sam inspirirana svime time napisala pjesmu. Glavni motiv, osim pacifizma, u pjesmi su i neki dragi autori, pjesnikinje i pjesnici s kojima sam se tjedan-dva prije pisanja pjesme družila. Pjesma je poentirana pozivom na „pjesnički konvoj mira“. Da bih od „velepoštovane“ redakcije primila e-mail u kojem tvrde da mi pjesma ima nacionalističke aluzije (očito je nisu ni pročitali, jer je pjesma upravo suprotno od toga) i da neće objaviti ni nju, zbog nacionalizma, ni preostale, jer u njima ima psovki. Eto, to me doista frustriralo. Isto tako, užasavam se tzv. umjetnika koji bježe od psovki u poeziji i zamišljaju je kao trkeljanje o proljeću i drveću i beskrajnoj ljubavi, a pjesnike koji psuju doživljavaju kao niže organizme. Mislim da smo davno prevazišli romantičnu, sanjarsku poeziju i da je vrijeme za ozbiljne angažmane.

Odakle crpiš inspiraciju za svoje pjesme, romane; tko su tvoje muze? 🙂 Imaš li kakav poseban predmet (“lucky charm”); kemijsku, bilježnicu; kojeg stalno upotrebljavaš dok pišeš?

Inspiracija je sve oko mene. Ljudi, emocije, okolina, priroda, nepravda, siromaštvo, kapitalistički sistem, radnička prava, ljubav. Sve može biti inspiracija, pogotovo kad je čovjek usklađen s kozmičkim frekvencijama. Inače, primijetila sam da naš jezik ima veliku manu. Naime, ne postoji riječ koja je ekvivalent Muzi u muškom rodu. Već nekoliko godina pišem većinom na tipkovnici, iz jednog praktičnog razloga: puno je brže nego na papiru i lakše je pohvatati misli, pogotovo kad brzo tipkaš. U notezima i billježnicama vodim dnevnike, ali kad se radi o ozbiljnijem pisanju, to je većinom na kompjuteru. Nemam neki „lucky charm“, kao što kažeš, ali imam mali ritual koji koristim pri svakom pisanju: uvijek upalim neki dobar jazz, najčešće Milesa Davisa ili Johna Coltranea, opustim se i krenem. Nekako više ni ne mogu zamisliti pisanje bez jazza. Opušta moždane vijuge, stvara fini ritam i pomaže mi da se lakše uključim u tok svijesti. Volim i tipkati na pisaćoj mašini, to mi je gušt i navika još od tinejdžerskih dana.

Na čemu radiš trenutno?

Uf, dosta je toga u igri. Trenutno pripremam svoju treću knjigu poezije, pišem kraći roman za svoju dušu, organiziram jedan projekt u suradnji s više divnih umjetnika iz regije, koji bi trebali uskoro realizirati… Također sam u fazi kada, uz pomoć nekih divnih ljudi, pokušavam spojiti svoju poeziju s glazbom. To mi je veliki izazov i strašno me raduje. Volim izazove i inače, pogotovo one kreativne.

Za kraj jedna mala poruka za čitatelje Anwe!

Ne gutajte govna koja nam svakodnevno serviraju

ne boj’te se

ne dopustite da nas sistem smrvi

ne dajte se beznađu, letargiji

i gluposti da vas preuzme

vičite

svirajte

plešite

čitajte

protestirajte

pjevajte

pišite

slikajte

fotografirajte

kuhajte

putujte

stvarajte

borite se za sebe

i za one oko sebe

one koji trebaju naš glas i borbu!!!!!!!!!!!

Standardno
Knjige, Zagreb

Strašne priče su naša furka

Piše: Vida Starčević

Sinoć, na petak trinaesti, Mala performerska scena je u književnom klubu Booksa predstavila zbirku „Strašne priče“, prvu knjigu iz biblioteke Freaky Friday. U zbirci se našlo trinaest kratkih priča strave koje su izabrane na natječaju između više od 130 priča od strane žirija, kojeg su činili: Ivica Đikić, Mario Kovač, Ivan Kralj, Želimir Periš i Mima Simić.

freakyfriday_vizual

Freaky Friday multidisciplinarni je termin koji je na prošli petak trinaesti počeo s predstavljanjem umjetnosti na rubu, umjetnosti freakshowa i sideshowa. Freaky Friday već godinu dana užu i širu javnost upoznaje s autorima izvedbene umjetnosti, filma i videa, glazbe i likovne umjetnosti te književnosti. Ove strahom obilježene večeri raspravljalo se o hrvatskom hororu, njegovoj prošlosti i budućnosti, te o žanrovskoj književnosti općenito. U raspravi su sudjelovali spisateljica i organizatorica SFeraKona Mihaela Marija Perković, književnica Milena Benini te neki od autora priča uvrštenih u zbirku (Krešimir Čorak, Franko Dujmić, Natko Jurdana, Diana Robaš). Raspravu je moderirao urednik zbirke Ivan Kralj, a prikladno jeziv glazbeni ugođaj osigurao je Kućni teatar Škripzikl svojim šansonama s groblja i pjesmama strave i užasa. Horor-entuzijasti okupljeni u Booksi počašćeni su čitanjem isječaka iz tri nagrađene priče iz zbirke.

Kućni teatar Škripzikl, Ivan Kralj, Mihaela Marija Perković, Milena Benini i Krešimir Čorak

Kućni teatar Škripzikl, Ivan Kralj, Mihaela Marija Perković, Milena Benini i Krešimir Čorak na Freaky Fridayju.

Prva zbirka hrvatskog horora izašla je 2006. godine pod imenom „Zagrob“, a „Strašne priče“ nastavljaju niz i na scenu uvode nove talente. Među njima se posebno ističu Krešimir Čorak, autor prvonagrađene priče „Glas“. Prema njegovim riječima, hrvatski pisac bi se trebao koncentrirati na prostor koji poznaje, tako da se radnja njegove priče odvija na velebitskim stijenama i koristi ličke mitove i legende (prvenstveno legendu o pasoglavcima) kako bi čitatelj ostao zastrašen. Bogata hrvatska mitološka baština uglavnom je neiskorištena u našoj žanrovskoj književnosti (s časnim iznimkama kao što je „Vampir“ Borisa Perića), tako da je žiri posebno obradovala Čorakova priča, pisana iz hrvatske perspektive, s autentičnim elementom jezika i ovisna o geografskoj lokaciji.

Od ostalih priča u zbirci sudionici rasprave istaknuli su „Uz zveket, u tami“ Aleksandra Kostjuka, koja počinje poeovskim zazidavanjem, ali završava sasvim različitim pristupom građevini. Još jedan neočekivan kraj za horor priču ima „Vještica“ Nikoline Banić, posljednja priča zbirke, koja se bavi tradicionalnom i razrađenom temom, ali istodobno nudi nešto novo. Na kraju rasprave sudionici su okupljenima poručili – pišite još žanrovske književnosti!

„Strašne priče“ bit će dostupne u svim boljim knjižarama, po cijeni od 79 kuna.

Standardno
Knjige, Kultura, Vijesti

Tito i druge tarantule

Piše: Relja Janović

U Mimari je predstavljena knjiga “Tito: neispričane priče” Denisa Kuljiša i povjesničara Williama Klingera. Suha faktografija, pomno probrana iz dosad neobjavljenih arhiva Kominterne, začinjena je sočnim shvaćanjima uzroka i učinaka djelovanja ‘najvećeg sina naših naroda i narodnosti’ u predratnom i ratnom periodu te protkana eruditskim, kuljiševskim humorom.

Drug Tito snimljen je ovoga ljeta na plažama Jadrana kako uživa u novoj knjizi o sebi

Drug Tito snimljen je ovoga ljeta na plažama Jadrana kako uživa u novoj knjizi o sebi.

Bez obzira jeste li za ili protiv njega, bez obzira shvaćate li ga kao pozitivnu i herojsku povijesnu ličnost, ili pak kao negativca i zločinca, Tito jest referentna točka svake osoba koja je iole razmišljala o suvremenom društvu i domaćoj političkoj stvarnosti.
Kuljiševa i Klingerova knjiga pokušava baciti novo svjetlo na događaje u Drugom svjetskom ratu, primarno gledano iz sovjetske perspektive. Domaća historiografija rijetko ističe da je 95% žrtava nacističkoj Njemačkoj nanijela upravo sovjetska sila te da je upravo ona pomagala (u većoj ili manjoj mjeri) otpor drugih komunističkih baza, pogotovo u Istočnoj Europi.

Ipak, najznačajniji doprinos ove knjige nije iznošenje nekih senzacionalnih činjenica – premda se koriste ruski i jugoslavenski arhivi – nego lucidna objašnjenja poteza koje je Josip Broz vukao u ostvarenju svojih ciljeva te uvidi u tehnologiju vladanja koja je de facto bila deideologizirana, kako tvrde autori. Premda se radi o knjizi koja je bazirana na historijskoj građi (pod nadzorom povjesničara Williama Klingera, rođenog Riječanina, a tršćanskog đaka), zaključci su politološki i mogu poslužiti da se bolje shvati o kakvim se sve igrama radilo i o čemu se sve moralo voditi računa kako bi se u najtežim trenucima u povijesti civilizacije ostalo iznad vode. Izuzetno zanimljivom i posebnom ovu knjigu čini Kuljišev rafinirani literarni stil, pun duha i humora.

sjajna naslovnica Saše Celinščaka prikazuje Tita kao najveću ikonu jugoslavenkse pop kulture

Sjajna naslovnica Saše Celinščaka prikazuje Tita kao najveću ikonu jugoslavenske pop kulture.

Osim autora, na promociji su riječ držali enciklopedist Velimir Visković, povjesničar Tvrtko Jakovina i dugogodišnji diplomat Darko Bekić. Visković je istaknuo kako bi bilo sjajno u idućoj knjizi dotaknuti se Titova odnosa prema Krleži, Andriću, Lasiću i Mandiću te ostalim književnim junacima ere, dok je Jakovina izrazio nezadovoljstvo neproduktivnošću domaćih autora i malim brojem relevantne historiografske literature koja se bavi svjetski relevantnim temama, što Josip Broz Tito svakako jest, bez obzira koji mu stavljali predznak.

 

Standardno
Knjige, Recenzije

Čudovišta u perikama, sojin umak i holokaust deva

Piše: Vinko Drača

jdate1Hrvatski prijevod knjige „John umire na kraju“ Davea Wonga bio je za mene ugodno iznenađenje, jer nisam znao da je knjiga prevedena kod nas, kao ni da je mogu naći u svojoj kvartovskoj knjižnici. Kao poklonik Davea Wonga i cijelog online portala „Cracked.com“, odmah sam se bacio na čitanje. No, kad me nekoliko dana poslije entuzijastični prijatelj pitao o čemu je knjiga, nisam mogao jasno opisati.

Naravno, mogao sam reći da se radi o dvojici šmokljanskih ovisnika o videoigrama koji u pauzama spašavaju svijet od „Sjenovitih ljudi“ iz dimenzije analogne paklu, uz pomoć čudne halucinogene droge nazvane „sojin umak”, ali to je zvučalo luđački. Jer roman jest lud. Čitatelji Wongovih internetskih članaka (siguran sam da će oni prvi posegnuti za ovom knjigom, ako već nisu) prepoznat će ozbiljnost isprepletenu s pomalo apsurdnim humorom i šalama, koje bi iz nečije tuđe tipkovnice zvučale loše, ali kad ih čujemo ovdje, zvuče poznato i izmamljuju nam na lice onaj nevini smiješak iz pubertetskih godina, kad je humor baziran na prostim igrama riječi i seksualnim aluzijama bio najsmješnija stvar u svemiru.

Radnja se iz početka čini čudnom, a povremeni Wongovi izleti u psihodeliju iziskivat će dosta koncentracije da shvatimo što se tu, k vragu, događa. No nakon prvih dvadesetak stranica knjiga će vas uvući u svoj nadrealni svijet i bit ćete uvjereni da je jedan od najboljih romana koje ste pročitali u posljednje vrijeme. Glavni likovi su John (iz naslova), lijeni ljubitelj akcijskih videoigara, alkohola i tuluma, koji ne može zadržati posao, te njegov cinični prijatelj David. Njihov život, ispunjen divljim partyjima i ljenčarenjem, naglo postaje zanimljiv kad upoznaju stereotipnog Jamajkanca još stereotipnije nazvanog Robert Marley. On ih upoznaje s drogom zvanom „sojin umak“, specifičnim pripravkom za mijenjanje percepcije. Nakon što je uzmu, njihova percepcija stvarnosti zauvijek se promijeni te postaju svjesni plana „Sjenovitih ljudi“ – čudnih bića motiviranih jedino željom da siju luđački “lovecraftijanski” kaos našom dimenzijom.
I tu stvari postaju zanimljive.

Po knjizi je prošle godine snimljen istoimen film. Režirao ga je iskusni tvorac horrora Don Coscarelli, a glavne uloge tumače Chase Williamson, Rob Mayes i Paul Giamatti. Film je dobra interpretacija knjige, ali, kao i u većini slučajeva, funkcionira bolje ako prvo pročitate knjigu.

Po knjizi je prošle godine snimljen istoimen film. Režirao ga je iskusni tvorac horrora Don Coscarelli, a glavne uloge tumače Chase Williamson, Rob Mayes i Paul Giamatti. Film je dobra interpretacija knjige, ali, kao i u većini slučajeva, funkcionira bolje ako prvo pročitate knjigu.

Čitajući knjigu uživat ćete u sjajnim dijalozima glavnih likova – svaki od njih mogao bi stajati kao završna poanta u stvarno dobrom vicu. Također, shvatit ćete da je njihov pristup natprirodnom iskonski čudan – dijelom su užasnuti prodorom demonskih antagonista u našu dimenziju, no kako priča odmiče prema kraju, sve se više čini da ih cijela ta gungula zapravo užasno zabavlja. To je naročito vidljivo u liku entuzijastičnog Johna – on u borbi protiv onostranog nalazi neku vrstu prirodnog talenta. Osim likova, svi oni koji su odrastali u devedesetima uživat će i u brojnim referencama na klišeje koji su obilježili to doba – od ismijavanja poznatih New Age ikona poput Davida Ickea i Ericha von Dänikena te televizijskih emisija Ghostbusters i Dosje X, do posveta heavy metal glazbi i geekovskoj supkulturi. Ova knjiga bit će luđačka vožnja, pomalo nostalgična, na nekim dijelovima nejasna zbog ubrzanog tempa naracije, ali vožnja u kojoj ćete, ako ste i sami ludi i otkačeni, uživati.

Teško je naći jasne poruke ove knjige: Wong je, kao poznavatelj popularne kulture, društva i referentne horror literature, upleo mnogo toga u svoju luđačku pripovijest. U životima glavnih likova nalazimo satiru konzumerističkog hedonizma, u „Holokaust devi“, pjesmi Johnovog benda i jednom od najsmješnijih trenutaka romana, ismijavaju se neki od pretencioznih trendova u današnjoj rock glazbi, a trenutak Davidove halucinacije preobražava pop-hitove s radija u rasističke ispade, kako bi otkrio dvoličnost politički korektnog društva našeg stoljeća. Ali naravno, svatko će naći još mogućih poruka u tkivu ove knjige, koja je mnogo bogatija sadržajem nego što njena kratko prepričana radnja ikada može izreći.

Standardno
Knjige, Kultura

Sanjaju li čitatelji električne knjige?

Piše: Vida Starčević

Moja teta ima umjetni kuk, moj prijatelj ima umjetni srčani zalistak, a ja se polako šlepam za njima sa svojom umjetnom knjigom.

Iako je prodaja e-readera pala je za 24 posto u korist tableta, Kindle je koristan gadget za one koji puno čitaju

Iako je prodaja e-readera pala je za 24 posto u korist tableta, Kindle je koristan gadget za one koji puno čitaju

Kindle je u moj život ušetao negdje 2011. godine, za vrijeme postdiplomskog studija. Na seminarima nas je bilo deset, a od tih je šestero mojih kolega Dickensa i Elliota čitalo s ekrana mršavijih od Keire Knightley. Mi ostali baktali smo se s knjigama težine nedonoščeta. Kasnije sam si počela govoriti kako sam Kindle kupila prvenstveno zbog toga što mi je trebalo nešto na čemu ću čitati knjige koje se više ne tiskaju, a potrebne su mi za studij, bez da mi to isto izazove migrene kakve sam dobivala od predugog buljenja u ekran. To je samo dio istine: htjela sam i lakšu torbu.

Prije kupnje svog prvog Kindlea bila sam oštri protivnik e-readera i bilo čega sličnog što ne dolazi u papirnatom obliku, kao oni audiofili koji tvrde kako je gramofonska ploča najbolji nosač zvuka. Moje mišljenje se promijenilo gotovo odmah čim sam to malo čudo primila u ruku. Ovo nije reklama za Amazon – postoje i e-readeri koji su jeftiniji, drugačiji, a možda čak i praktičniji od Kindlea, ali s njima nemam iskustva, tako da ću pisati samo o Kindleu. Ako vam je tako lakše, umjesto ‘Kindle’ ubacite ‘elektronički čitač neodređenog proizvođača’.

Nepodnošljiva lakoća downloadanja

Kindle je krasna stvar ako čitate puno i često i ne možete izaći iz kuće bez knjige zbog toga što na sebe može primiti teret od tisuće knjiga, a lakši je od papirnate bilježnice. Ekran je od elektroničke tinte, tako da imate osjećaj kao da čitate pravu knjigu od tinte i papira, a ne riječi na ekranu. Zbog toga nema glavobolja! Nema više šaranja po knjigama i slučajnog (ili namjernog) uništavanja vlasništva gradskih knjižnica ili dragih prijatelja, jer se citati na Kindleu označavaju pritiskom gumba. Baterija, za razliku od tableta, traje najmanje mjesec dana, ili dva tjedna ako ste jako predani čitanju A Song of Ice and Fire i progutate dvije tisuće stranica u četrnaest dana.

Problem je u tome što je Kindle toliko sličan pravoj knjizi u svakom pogledu da je lako zaboraviti kako je u stvari krhkiji od papira. Ako ste zaboravljivi i kratkog pamćenja, kao ja, ostavit ćete Kindle na podu kraj kreveta prije spavanja, ujutro stati na njega i onda provesti određeno vrijeme objašnjavajući agentima iz korisničke podrške kako ne, nemate pojma zašto su se odjednom na ekranu pojavile crne crte. Ako ste stvarno loše sreće, kao ja, to će vam se dogoditi dva puta. Umjesto da nakon drugog puta zaključim da nam nije suđeno, nisam odustala i danas svoj treći e-reader čuvam kao oko u glavi. On krasno potiče moju lijenost jer uz pomoć 3G interneta mogu u sekundi naručiti i početi čitati koju god knjigu želim, a kao i u svakoj današnjoj kreativnoj industriji, i u izdavaštvu se nađe način kako se može zaobići plaćanje proizvoda. Još jedna prednost e-readera je ta što nitko ne može vidjeti koju knjigu čitate, tako da ste pošteđeni zamišljanja osuđujućih pogleda u javnosti i možete u miru uživati u šundu, pretencioznim laprdanjima i seksi Harry Potter fanfictionu.

Zbogom knjigama?

Prema podacima od prošle godine, čini se da su tableti preuzeli tržište mašinica na kojima čitamo elektroničke knjige: prodaja e-readera pala je za 24 posto u odnosu na tablete. S druge strane, broj ljudi koji čitaju e-knjige je porastao za isto toliko, javila je američka agencija za istraživanje tržišta IDC. Znakovitije od ovih brojki jest činjenica da Amazon i Barnes and Noble trenutno rade na razvijanju svojih tableta, radije nego na unaprijeđivanju e-readera. Čini se da je kupcima bitnije imati jednu multifunkcionalnu napravu nego je li njezin ekran od elektroničke tinte ili sličan knjizi.

A knjige? Što je s knjižnicama i dobrim starim papirom? Što je s mirisom starih i novih knjiga, s užitkom okretanja stranica, savijanjem hrpta i ostalim dražesnim fizičkim osobinama knjige koje neoluditi prvo spominju kada govore protiv e-readera? Većina e-readere koristi zbog njihove praktičnosti i biznis internet nakladništva je sve uspješniji, ali knjige će se uvijek tiskati zbog nostalgije. Istina je da tradicionalnom nakladništvu ne ide baš dobro, što se vidi na primjeru toga da je poznata nakladnička kuća Boarders prije dvije godine proglasila bankrot, no to ne znači da ćemo tiskana slova uskoro zamijeniti za piksele. Tradicionalne knjige će samo morati pronaći način kako se izboriti za mjesto uz svoju mlađu obitelj e-readera.

Što se mene tiče, i dalje kupujem knjige, one elektroničke kao i tradicionalne. Možemo mi pričati nadugačko i naširoko o prednostima e-readera, ali tradicionalne knjige imaju svoj posebni šarm. Na kraju krajeva se ta rasprava svodi na jedno jedino pitanje: što je ljepše s gnušanjem baciti na pod: primjerak Praskozorja ili elektronički čitač koji više nije pod garancijom?

Standardno
Knjige, Recenzije

Piše: Vinko Drača

Ono što se Kingu svakako dešava u zadnjih nekoliko romana je to da definitivno postaje mračniji. Istina, dobro još uvijek pobjeđuje ali čini to uz cijenu upoznavanja vlastite krhkosti pred silama nepoznatog. „Duma Key“ nije iznimka. Ako ga se odlučite pročitati, budite spremni na potresnu priču i likove koji kroz borbu sa vlastitim demonima gube bitan dio sebe. Možda je to znak životne zrelosti, ali „Duma Key“ sadrži daleko više tragedije od starih Kingovih knjige.

 „Duma Key“ sadrži daleko više tragedije od starih Kingovih knjige.

„Duma Key“ sadrži daleko više tragedije od starih Kingovih knjige.

Sama nas priča vodi na istoimeni otočić uz floridsku obalu. Idilično, usamljeno mjesto obraslo morskom travom, mamac je za bogate turiste zbog svoje romantične izoliranosti i prelijepih sunčevih zalazaka. Tamo dolazi Edgar Freemantle, građevinski poduzetnik koji je u nesreći izgubio ruku i odlučio se posvetiti slikarstvu. No što Edgar više razvija svoj talent, to više postaje svjestan mračne prirode otoka – nešto neljudsko i bezumno na otoku čini umjetnost opasno moćnom i koristi Edgarove slike kako bi se probudilo iz sna.

Utjecaji Lovecrafta

Već u ovom sažetku priče (više neću otkrivati kako vam ne bih pokvario čitanje) će poklonici horrora otkriti utjecaje H. P. Lovecrafta, njegov pristup neobjašnjivom i iskonski natprirodnom. I zbilja vrsta natprirodnog u ovom romanu ide dalje od telekineze iz „Carrie“ vampira iz „Salem’s Lota“ ili izvanzemaljaca iz „Snovolovke“. Mračna strana Duma Keya proizlaze iz onog kreativnog ludila poznatog svakom umjetniku. To su čudovišta stvorena u iracionalnom, reptilskom djelu našeg mozga, užasi halucinacija, noćnih strahova i sablasno neobjašnjivih životnih podudarnosti. I nema sumnje da se ovdje King vraća pitanju koje ga proganja čitav život: „ Kako pišem?“. Alegorija slikarevog otkrića da njegov kist ima moć ubiti, izliječiti ili na ovaj svijet prizvati davno zakopane užase sjajno i sasvim dovoljno nametljivo leži u pozadini zanimljive priče – King iskusan u stvaranju napetosti nam rješenja misterija koje prožimaju roman daje na kapaljku, i svako otkriće na koje čitajući nabasamo otvara novo pitanje.

Stara je istina da horror priče odražavaju strahove društva. Razmišljajući o tragičnoj i strašno prekrasnoj priči Duma Keya čini mi se da se naše društvo boji onog ludila koje stvara nešto novo i pri tom ne mari za opasnosti koje njegova kreacija donosi. U ovom nesigurnom dobu, kao da sami oko sebe obilazimo na prstima. Stavljamo upozorenja na genetski tretiranu hranu, brojimo kalorije i pazimo na to da naša djeca budu izložena samo ispravnim oblicima nasilja. Takvo društvo stvara planiranu umjetnost, rađenu s ciljem, usmjerenu prema unaprijed definiranoj društvenoj grupi s obzirom prema cenzorima i drugim pojedincima koji bi tu umjetnost našli uvredljivom. Ako je u pozadini „Duma Keya“ takav strah od novog, neisprobanog i nereguliranog, King ga je sjajno uspio dočarati. Zato svima preporučujem da uzmu ovaj roman, jer će prolaženje kroz njegovih šestotinjak stranica biti bogato, zanimljivo i ugodno iskustvo. Naravno, prije toga bi trebali otpjevati uspavanku svom umu i uživati u svom strahu od lagane šetnje u nepoznato…

Duma Key: Novi, stari King

Crtica
Glazba, Knjige, Kultura

Bob Dylan ili kako je hipster s tamburinom postao zaštitno lice američkog establishmenta

Piše: Mia Mitrović

U utorak je u KIC-U predstavljena nova biografija u izdanju Menarta “Bob Dylan: Tko je taj čovjek?” iz pera Davida Daltona, jednog od prvih urednika the Rolling Stonea. Knjiga preispituje sve Dylanove kamuflaže i transformacije. Vice urednica i dugogodišnja obožavateljica Dylanova opusa za Anwu konteplira o liku i djelu velikog američkog pjesnika i glazbenika. 

Bob u ranoj, folk fazi

Bob u ranoj, folk fazi

Bio je balavi golobradi 21-godišnjak kada je stigao u New York, snimio prvu i drugu ploču te zauvijek promijenio lice rock’n’rolla. Danas je ćudljivi 72-godišnji starac, toliko mrzovoljan da su mu zabranili da ide po unuke u vrtić jer je plašio djecu. Njegov nazalni glas i prgava poezija ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Boba Dylana ili cijeniš ili prezireš. Nema sredine.

Hrvatska publika u novom mileniju uživo ga je mogla čuti dvaput; 2008. U Varaždinu i 2010. na zagrebačkoj Šalati. Doživljaji s koncerta su podijeljeni, baš kao i stav javnosti prema Dylanu.  Razlog tomu je njegova fobija od javnih nastupa, nastala krajem 60-ih kada je nakon folk faze prešao na malo žešći, rock’n’roll zvuk. Mnogi stari fanovi to mu nisu mogli oprostiti pa mu je tih godina publika na koncertima često zviždala i skandirala „Judo“, osjećajući se izdano. Mladi, emotivni napušeni Dylan čini se to nikada nije prebolio tako da njegovi live nastupi često zvuče distancirano i kao da jedva čeka da se makne s bine te mu dugo treba da se opusti. Ipak, publika na zagrebačkoj Šalati uspjela mu je izmamiti osmjeh što je bila pojava ravna ukazanju.

Joint u veceu Buckinghamske palače

Razni glazbeni kvazi kritičari pudraju nos likom i djelom Roberta Allena Zimmermana. Stavljaju ga na pijedestal s ostalim uglavnom prerano preminulim božanstvima rocka praveći od njega mitsku figuru. Iako legenda kaže da je upravo on on smotao prvi džojnt Beatlesima (i to u veceu Buckinghamske palače!), Dylan ne spada u panteon rock zvijezda i kraljeva pozornice. On je bio i ostao solo brijač, lutalica, dečko sa srednjeg zapada, pjesnik s tamburom i harmonikom; danas bi rekli – hipster.

Na looku iz 70-ih s naočalama i pljugom, pozavidio bi mu svaki suvremeni hipster

Na looku iz 70-ih s naočalama i pljugom, pozavidio bi mu svaki suvremeni hipster

Ipak, okružuje ga svojevrsna ironija sudbine. Proslavio se kao protestni pjevač, mnogi tvrde da su njegovi revolucionarni versi pokrenuli  hipi revoluciju. Svojim stihovima rezao je nepravilnosti američkog društva kao ni jedan beatnik prije. Nitko nije opjevao besmisao rata u Vijetnamu, boljke kapitalizma, Nixonovu vanjsku politiku i hladni rat bolje i direktnije  od njega. „Hard rain are’a gonna fall“ bez problema kao balada može ući u bilo koju antologiju svjetskog pjesništva. Koliko su mu socijalno angažirane pjesme oštre i beskompromisne, toliko mu je ljubavna lirika intimna i dirljiva.

Međutim, s vremenom, glavni kritičar Amerike postao je jedan od  simbola američkog establishmenta. Čak i je aktualni američki predsjednik u doba prve kampanje na svom Facebook profilu naveo Boba Dylana kao jednog od najdražih pjevača. Uistinu,  The times they are-a changing. Dylanov prvi nastup u Kini prije nekoliko godina u svjetskim medijima bio je praćen kao da je u Narodnu republiku stigao (bivši) Papa osobno. Nemojte ni pokušavati pronaći njegove najpoznatije pjesme na You Tubeu. Matična mu izdavačka kuća, Columbia records brižno ih briše.  Sve druge izvođače na internetu se može slušati online. Sve osim njega. Freewheelin Bob Dylan frišku figu.

s tadašnjom djevojkom Suze Rotolo na omotu jednbog od najvažnijih albuma moderne glazbe

s tadašnjom djevojkom Suze Rotolo na omotu jednbog od najvažnijih albuma moderne glazbe

Krvnik poezije

Također, na neki način, Dylan je uništio moderno pjesništvo. Prije njegove pojave, stihovi su se normalno recitirali. Otkako je Robert Zimmerman zgrabio gitaru u ruke i krenuo s nazalnom naracijom svojih skladbi, poetama je zadan gadan udarac od kojeg se nisu oporavili dan danas. Prosječnom konzumentu pop kulture poezija bez glazbe zvuči šuplje, a za to je djelomice Dylan kriv jer  je ponovno vezao pjesništvo uz glazbu, kako je to bilo nekad, u doba minezengera i trubadura. Ako je i unazadio pjesništvo, time je oplemenio rock’n’roll. Prije Dylana, tekstovi pop i rock pjesama bili su neinteligentni napjevi, uglavnom o seksu i lizalicama. Nakon Boba došli su svi ostali. Da nije čuo Dylanove ploče, Cohen bi ostao montrealski pjesnik za kojeg svijet nikad ne bi doznao. Leonarda je upravo Dylan inspirirao da uglazbi svoje sjajne stihove. Još je manje poznato da su neke od najpoznatijih pjesama, Johnnya B. Štučlića doslovni Dylanovi prepjevi. Ultimativni hit studentskih zabava na savskom brodiću Sidro „Usne vrele višnje“  u stvari je doslovni prepjev Dylanove Lilly of the West. Iako Lily i nije Dylanova nego američka folk pjesma, Štulić je preuzeo identičan Dylanov aranžman. Jedina razlika je u stihovima 3. strofe : Štulić je svog protivnika  „Zgrabio za kragnu, isjeko ga skroz“, onako na balkanski način. Dylan je svog sparing partnera samo probo nožem u prsa. Bobovi utjecaj čuju se i u Azrinoj pjesmi Život običnog tempa, čiji tekst prilično podsjeća na One too many mornings, i mnogim drugima.

Iza Bob Dylana buran je život ovjekovječen u brojnim dokumentarnim i nekoliko igranih filmova (u jednom ga čak glumi Kate Blanchett) te 35 studijskih albuma i bezbroj kompilacija, bootlega i demo izdanja. Najnoviji album je prošlogodišnji „Tempest“. Dylanova posljednja faza počela je 2001. albumom „Love and theft“ a cijenjena je od publike i kritike. Pjesnik s tamburom napokon je naučio svirati, rekli bi cinici i ispričali onaj vic o susretu Jaggera i Dylana: „Ja napišem svaki dan 20 pjesama boljih od Satisfactiona“, prezirno će Dylan Jaggeru na što mu ovaj odgovara: „Ajde probaj otpjevat jednu.“

Standardno