Knjige, Zagreb

Strašne priče su naša furka

Piše: Vida Starčević

Sinoć, na petak trinaesti, Mala performerska scena je u književnom klubu Booksa predstavila zbirku „Strašne priče“, prvu knjigu iz biblioteke Freaky Friday. U zbirci se našlo trinaest kratkih priča strave koje su izabrane na natječaju između više od 130 priča od strane žirija, kojeg su činili: Ivica Đikić, Mario Kovač, Ivan Kralj, Želimir Periš i Mima Simić.

freakyfriday_vizual

Freaky Friday multidisciplinarni je termin koji je na prošli petak trinaesti počeo s predstavljanjem umjetnosti na rubu, umjetnosti freakshowa i sideshowa. Freaky Friday već godinu dana užu i širu javnost upoznaje s autorima izvedbene umjetnosti, filma i videa, glazbe i likovne umjetnosti te književnosti. Ove strahom obilježene večeri raspravljalo se o hrvatskom hororu, njegovoj prošlosti i budućnosti, te o žanrovskoj književnosti općenito. U raspravi su sudjelovali spisateljica i organizatorica SFeraKona Mihaela Marija Perković, književnica Milena Benini te neki od autora priča uvrštenih u zbirku (Krešimir Čorak, Franko Dujmić, Natko Jurdana, Diana Robaš). Raspravu je moderirao urednik zbirke Ivan Kralj, a prikladno jeziv glazbeni ugođaj osigurao je Kućni teatar Škripzikl svojim šansonama s groblja i pjesmama strave i užasa. Horor-entuzijasti okupljeni u Booksi počašćeni su čitanjem isječaka iz tri nagrađene priče iz zbirke.

Kućni teatar Škripzikl, Ivan Kralj, Mihaela Marija Perković, Milena Benini i Krešimir Čorak

Kućni teatar Škripzikl, Ivan Kralj, Mihaela Marija Perković, Milena Benini i Krešimir Čorak na Freaky Fridayju.

Prva zbirka hrvatskog horora izašla je 2006. godine pod imenom „Zagrob“, a „Strašne priče“ nastavljaju niz i na scenu uvode nove talente. Među njima se posebno ističu Krešimir Čorak, autor prvonagrađene priče „Glas“. Prema njegovim riječima, hrvatski pisac bi se trebao koncentrirati na prostor koji poznaje, tako da se radnja njegove priče odvija na velebitskim stijenama i koristi ličke mitove i legende (prvenstveno legendu o pasoglavcima) kako bi čitatelj ostao zastrašen. Bogata hrvatska mitološka baština uglavnom je neiskorištena u našoj žanrovskoj književnosti (s časnim iznimkama kao što je „Vampir“ Borisa Perića), tako da je žiri posebno obradovala Čorakova priča, pisana iz hrvatske perspektive, s autentičnim elementom jezika i ovisna o geografskoj lokaciji.

Od ostalih priča u zbirci sudionici rasprave istaknuli su „Uz zveket, u tami“ Aleksandra Kostjuka, koja počinje poeovskim zazidavanjem, ali završava sasvim različitim pristupom građevini. Još jedan neočekivan kraj za horor priču ima „Vještica“ Nikoline Banić, posljednja priča zbirke, koja se bavi tradicionalnom i razrađenom temom, ali istodobno nudi nešto novo. Na kraju rasprave sudionici su okupljenima poručili – pišite još žanrovske književnosti!

„Strašne priče“ bit će dostupne u svim boljim knjižarama, po cijeni od 79 kuna.

Oglasi
Standardno
Knjige, Kultura, Vijesti

Tito i druge tarantule

Piše: Relja Janović

U Mimari je predstavljena knjiga “Tito: neispričane priče” Denisa Kuljiša i povjesničara Williama Klingera. Suha faktografija, pomno probrana iz dosad neobjavljenih arhiva Kominterne, začinjena je sočnim shvaćanjima uzroka i učinaka djelovanja ‘najvećeg sina naših naroda i narodnosti’ u predratnom i ratnom periodu te protkana eruditskim, kuljiševskim humorom.

Drug Tito snimljen je ovoga ljeta na plažama Jadrana kako uživa u novoj knjizi o sebi

Drug Tito snimljen je ovoga ljeta na plažama Jadrana kako uživa u novoj knjizi o sebi.

Bez obzira jeste li za ili protiv njega, bez obzira shvaćate li ga kao pozitivnu i herojsku povijesnu ličnost, ili pak kao negativca i zločinca, Tito jest referentna točka svake osoba koja je iole razmišljala o suvremenom društvu i domaćoj političkoj stvarnosti.
Kuljiševa i Klingerova knjiga pokušava baciti novo svjetlo na događaje u Drugom svjetskom ratu, primarno gledano iz sovjetske perspektive. Domaća historiografija rijetko ističe da je 95% žrtava nacističkoj Njemačkoj nanijela upravo sovjetska sila te da je upravo ona pomagala (u većoj ili manjoj mjeri) otpor drugih komunističkih baza, pogotovo u Istočnoj Europi.

Ipak, najznačajniji doprinos ove knjige nije iznošenje nekih senzacionalnih činjenica – premda se koriste ruski i jugoslavenski arhivi – nego lucidna objašnjenja poteza koje je Josip Broz vukao u ostvarenju svojih ciljeva te uvidi u tehnologiju vladanja koja je de facto bila deideologizirana, kako tvrde autori. Premda se radi o knjizi koja je bazirana na historijskoj građi (pod nadzorom povjesničara Williama Klingera, rođenog Riječanina, a tršćanskog đaka), zaključci su politološki i mogu poslužiti da se bolje shvati o kakvim se sve igrama radilo i o čemu se sve moralo voditi računa kako bi se u najtežim trenucima u povijesti civilizacije ostalo iznad vode. Izuzetno zanimljivom i posebnom ovu knjigu čini Kuljišev rafinirani literarni stil, pun duha i humora.

sjajna naslovnica Saše Celinščaka prikazuje Tita kao najveću ikonu jugoslavenkse pop kulture

Sjajna naslovnica Saše Celinščaka prikazuje Tita kao najveću ikonu jugoslavenske pop kulture.

Osim autora, na promociji su riječ držali enciklopedist Velimir Visković, povjesničar Tvrtko Jakovina i dugogodišnji diplomat Darko Bekić. Visković je istaknuo kako bi bilo sjajno u idućoj knjizi dotaknuti se Titova odnosa prema Krleži, Andriću, Lasiću i Mandiću te ostalim književnim junacima ere, dok je Jakovina izrazio nezadovoljstvo neproduktivnošću domaćih autora i malim brojem relevantne historiografske literature koja se bavi svjetski relevantnim temama, što Josip Broz Tito svakako jest, bez obzira koji mu stavljali predznak.

 

Standardno
Knjige, Recenzije

Čudovišta u perikama, sojin umak i holokaust deva

Piše: Vinko Drača

jdate1Hrvatski prijevod knjige „John umire na kraju“ Davea Wonga bio je za mene ugodno iznenađenje, jer nisam znao da je knjiga prevedena kod nas, kao ni da je mogu naći u svojoj kvartovskoj knjižnici. Kao poklonik Davea Wonga i cijelog online portala „Cracked.com“, odmah sam se bacio na čitanje. No, kad me nekoliko dana poslije entuzijastični prijatelj pitao o čemu je knjiga, nisam mogao jasno opisati.

Naravno, mogao sam reći da se radi o dvojici šmokljanskih ovisnika o videoigrama koji u pauzama spašavaju svijet od „Sjenovitih ljudi“ iz dimenzije analogne paklu, uz pomoć čudne halucinogene droge nazvane „sojin umak”, ali to je zvučalo luđački. Jer roman jest lud. Čitatelji Wongovih internetskih članaka (siguran sam da će oni prvi posegnuti za ovom knjigom, ako već nisu) prepoznat će ozbiljnost isprepletenu s pomalo apsurdnim humorom i šalama, koje bi iz nečije tuđe tipkovnice zvučale loše, ali kad ih čujemo ovdje, zvuče poznato i izmamljuju nam na lice onaj nevini smiješak iz pubertetskih godina, kad je humor baziran na prostim igrama riječi i seksualnim aluzijama bio najsmješnija stvar u svemiru.

Radnja se iz početka čini čudnom, a povremeni Wongovi izleti u psihodeliju iziskivat će dosta koncentracije da shvatimo što se tu, k vragu, događa. No nakon prvih dvadesetak stranica knjiga će vas uvući u svoj nadrealni svijet i bit ćete uvjereni da je jedan od najboljih romana koje ste pročitali u posljednje vrijeme. Glavni likovi su John (iz naslova), lijeni ljubitelj akcijskih videoigara, alkohola i tuluma, koji ne može zadržati posao, te njegov cinični prijatelj David. Njihov život, ispunjen divljim partyjima i ljenčarenjem, naglo postaje zanimljiv kad upoznaju stereotipnog Jamajkanca još stereotipnije nazvanog Robert Marley. On ih upoznaje s drogom zvanom „sojin umak“, specifičnim pripravkom za mijenjanje percepcije. Nakon što je uzmu, njihova percepcija stvarnosti zauvijek se promijeni te postaju svjesni plana „Sjenovitih ljudi“ – čudnih bića motiviranih jedino željom da siju luđački “lovecraftijanski” kaos našom dimenzijom.
I tu stvari postaju zanimljive.

Po knjizi je prošle godine snimljen istoimen film. Režirao ga je iskusni tvorac horrora Don Coscarelli, a glavne uloge tumače Chase Williamson, Rob Mayes i Paul Giamatti. Film je dobra interpretacija knjige, ali, kao i u većini slučajeva, funkcionira bolje ako prvo pročitate knjigu.

Po knjizi je prošle godine snimljen istoimen film. Režirao ga je iskusni tvorac horrora Don Coscarelli, a glavne uloge tumače Chase Williamson, Rob Mayes i Paul Giamatti. Film je dobra interpretacija knjige, ali, kao i u većini slučajeva, funkcionira bolje ako prvo pročitate knjigu.

Čitajući knjigu uživat ćete u sjajnim dijalozima glavnih likova – svaki od njih mogao bi stajati kao završna poanta u stvarno dobrom vicu. Također, shvatit ćete da je njihov pristup natprirodnom iskonski čudan – dijelom su užasnuti prodorom demonskih antagonista u našu dimenziju, no kako priča odmiče prema kraju, sve se više čini da ih cijela ta gungula zapravo užasno zabavlja. To je naročito vidljivo u liku entuzijastičnog Johna – on u borbi protiv onostranog nalazi neku vrstu prirodnog talenta. Osim likova, svi oni koji su odrastali u devedesetima uživat će i u brojnim referencama na klišeje koji su obilježili to doba – od ismijavanja poznatih New Age ikona poput Davida Ickea i Ericha von Dänikena te televizijskih emisija Ghostbusters i Dosje X, do posveta heavy metal glazbi i geekovskoj supkulturi. Ova knjiga bit će luđačka vožnja, pomalo nostalgična, na nekim dijelovima nejasna zbog ubrzanog tempa naracije, ali vožnja u kojoj ćete, ako ste i sami ludi i otkačeni, uživati.

Teško je naći jasne poruke ove knjige: Wong je, kao poznavatelj popularne kulture, društva i referentne horror literature, upleo mnogo toga u svoju luđačku pripovijest. U životima glavnih likova nalazimo satiru konzumerističkog hedonizma, u „Holokaust devi“, pjesmi Johnovog benda i jednom od najsmješnijih trenutaka romana, ismijavaju se neki od pretencioznih trendova u današnjoj rock glazbi, a trenutak Davidove halucinacije preobražava pop-hitove s radija u rasističke ispade, kako bi otkrio dvoličnost politički korektnog društva našeg stoljeća. Ali naravno, svatko će naći još mogućih poruka u tkivu ove knjige, koja je mnogo bogatija sadržajem nego što njena kratko prepričana radnja ikada može izreći.

Standardno
Knjige, Kultura

Sanjaju li čitatelji električne knjige?

Piše: Vida Starčević

Moja teta ima umjetni kuk, moj prijatelj ima umjetni srčani zalistak, a ja se polako šlepam za njima sa svojom umjetnom knjigom.

Iako je prodaja e-readera pala je za 24 posto u korist tableta, Kindle je koristan gadget za one koji puno čitaju

Iako je prodaja e-readera pala je za 24 posto u korist tableta, Kindle je koristan gadget za one koji puno čitaju

Kindle je u moj život ušetao negdje 2011. godine, za vrijeme postdiplomskog studija. Na seminarima nas je bilo deset, a od tih je šestero mojih kolega Dickensa i Elliota čitalo s ekrana mršavijih od Keire Knightley. Mi ostali baktali smo se s knjigama težine nedonoščeta. Kasnije sam si počela govoriti kako sam Kindle kupila prvenstveno zbog toga što mi je trebalo nešto na čemu ću čitati knjige koje se više ne tiskaju, a potrebne su mi za studij, bez da mi to isto izazove migrene kakve sam dobivala od predugog buljenja u ekran. To je samo dio istine: htjela sam i lakšu torbu.

Prije kupnje svog prvog Kindlea bila sam oštri protivnik e-readera i bilo čega sličnog što ne dolazi u papirnatom obliku, kao oni audiofili koji tvrde kako je gramofonska ploča najbolji nosač zvuka. Moje mišljenje se promijenilo gotovo odmah čim sam to malo čudo primila u ruku. Ovo nije reklama za Amazon – postoje i e-readeri koji su jeftiniji, drugačiji, a možda čak i praktičniji od Kindlea, ali s njima nemam iskustva, tako da ću pisati samo o Kindleu. Ako vam je tako lakše, umjesto ‘Kindle’ ubacite ‘elektronički čitač neodređenog proizvođača’.

Nepodnošljiva lakoća downloadanja

Kindle je krasna stvar ako čitate puno i često i ne možete izaći iz kuće bez knjige zbog toga što na sebe može primiti teret od tisuće knjiga, a lakši je od papirnate bilježnice. Ekran je od elektroničke tinte, tako da imate osjećaj kao da čitate pravu knjigu od tinte i papira, a ne riječi na ekranu. Zbog toga nema glavobolja! Nema više šaranja po knjigama i slučajnog (ili namjernog) uništavanja vlasništva gradskih knjižnica ili dragih prijatelja, jer se citati na Kindleu označavaju pritiskom gumba. Baterija, za razliku od tableta, traje najmanje mjesec dana, ili dva tjedna ako ste jako predani čitanju A Song of Ice and Fire i progutate dvije tisuće stranica u četrnaest dana.

Problem je u tome što je Kindle toliko sličan pravoj knjizi u svakom pogledu da je lako zaboraviti kako je u stvari krhkiji od papira. Ako ste zaboravljivi i kratkog pamćenja, kao ja, ostavit ćete Kindle na podu kraj kreveta prije spavanja, ujutro stati na njega i onda provesti određeno vrijeme objašnjavajući agentima iz korisničke podrške kako ne, nemate pojma zašto su se odjednom na ekranu pojavile crne crte. Ako ste stvarno loše sreće, kao ja, to će vam se dogoditi dva puta. Umjesto da nakon drugog puta zaključim da nam nije suđeno, nisam odustala i danas svoj treći e-reader čuvam kao oko u glavi. On krasno potiče moju lijenost jer uz pomoć 3G interneta mogu u sekundi naručiti i početi čitati koju god knjigu želim, a kao i u svakoj današnjoj kreativnoj industriji, i u izdavaštvu se nađe način kako se može zaobići plaćanje proizvoda. Još jedna prednost e-readera je ta što nitko ne može vidjeti koju knjigu čitate, tako da ste pošteđeni zamišljanja osuđujućih pogleda u javnosti i možete u miru uživati u šundu, pretencioznim laprdanjima i seksi Harry Potter fanfictionu.

Zbogom knjigama?

Prema podacima od prošle godine, čini se da su tableti preuzeli tržište mašinica na kojima čitamo elektroničke knjige: prodaja e-readera pala je za 24 posto u odnosu na tablete. S druge strane, broj ljudi koji čitaju e-knjige je porastao za isto toliko, javila je američka agencija za istraživanje tržišta IDC. Znakovitije od ovih brojki jest činjenica da Amazon i Barnes and Noble trenutno rade na razvijanju svojih tableta, radije nego na unaprijeđivanju e-readera. Čini se da je kupcima bitnije imati jednu multifunkcionalnu napravu nego je li njezin ekran od elektroničke tinte ili sličan knjizi.

A knjige? Što je s knjižnicama i dobrim starim papirom? Što je s mirisom starih i novih knjiga, s užitkom okretanja stranica, savijanjem hrpta i ostalim dražesnim fizičkim osobinama knjige koje neoluditi prvo spominju kada govore protiv e-readera? Većina e-readere koristi zbog njihove praktičnosti i biznis internet nakladništva je sve uspješniji, ali knjige će se uvijek tiskati zbog nostalgije. Istina je da tradicionalnom nakladništvu ne ide baš dobro, što se vidi na primjeru toga da je poznata nakladnička kuća Boarders prije dvije godine proglasila bankrot, no to ne znači da ćemo tiskana slova uskoro zamijeniti za piksele. Tradicionalne knjige će samo morati pronaći način kako se izboriti za mjesto uz svoju mlađu obitelj e-readera.

Što se mene tiče, i dalje kupujem knjige, one elektroničke kao i tradicionalne. Možemo mi pričati nadugačko i naširoko o prednostima e-readera, ali tradicionalne knjige imaju svoj posebni šarm. Na kraju krajeva se ta rasprava svodi na jedno jedino pitanje: što je ljepše s gnušanjem baciti na pod: primjerak Praskozorja ili elektronički čitač koji više nije pod garancijom?

Standardno
Knjige, Recenzije

Piše: Vinko Drača

Ono što se Kingu svakako dešava u zadnjih nekoliko romana je to da definitivno postaje mračniji. Istina, dobro još uvijek pobjeđuje ali čini to uz cijenu upoznavanja vlastite krhkosti pred silama nepoznatog. „Duma Key“ nije iznimka. Ako ga se odlučite pročitati, budite spremni na potresnu priču i likove koji kroz borbu sa vlastitim demonima gube bitan dio sebe. Možda je to znak životne zrelosti, ali „Duma Key“ sadrži daleko više tragedije od starih Kingovih knjige.

 „Duma Key“ sadrži daleko više tragedije od starih Kingovih knjige.

„Duma Key“ sadrži daleko više tragedije od starih Kingovih knjige.

Sama nas priča vodi na istoimeni otočić uz floridsku obalu. Idilično, usamljeno mjesto obraslo morskom travom, mamac je za bogate turiste zbog svoje romantične izoliranosti i prelijepih sunčevih zalazaka. Tamo dolazi Edgar Freemantle, građevinski poduzetnik koji je u nesreći izgubio ruku i odlučio se posvetiti slikarstvu. No što Edgar više razvija svoj talent, to više postaje svjestan mračne prirode otoka – nešto neljudsko i bezumno na otoku čini umjetnost opasno moćnom i koristi Edgarove slike kako bi se probudilo iz sna.

Utjecaji Lovecrafta

Već u ovom sažetku priče (više neću otkrivati kako vam ne bih pokvario čitanje) će poklonici horrora otkriti utjecaje H. P. Lovecrafta, njegov pristup neobjašnjivom i iskonski natprirodnom. I zbilja vrsta natprirodnog u ovom romanu ide dalje od telekineze iz „Carrie“ vampira iz „Salem’s Lota“ ili izvanzemaljaca iz „Snovolovke“. Mračna strana Duma Keya proizlaze iz onog kreativnog ludila poznatog svakom umjetniku. To su čudovišta stvorena u iracionalnom, reptilskom djelu našeg mozga, užasi halucinacija, noćnih strahova i sablasno neobjašnjivih životnih podudarnosti. I nema sumnje da se ovdje King vraća pitanju koje ga proganja čitav život: „ Kako pišem?“. Alegorija slikarevog otkrića da njegov kist ima moć ubiti, izliječiti ili na ovaj svijet prizvati davno zakopane užase sjajno i sasvim dovoljno nametljivo leži u pozadini zanimljive priče – King iskusan u stvaranju napetosti nam rješenja misterija koje prožimaju roman daje na kapaljku, i svako otkriće na koje čitajući nabasamo otvara novo pitanje.

Stara je istina da horror priče odražavaju strahove društva. Razmišljajući o tragičnoj i strašno prekrasnoj priči Duma Keya čini mi se da se naše društvo boji onog ludila koje stvara nešto novo i pri tom ne mari za opasnosti koje njegova kreacija donosi. U ovom nesigurnom dobu, kao da sami oko sebe obilazimo na prstima. Stavljamo upozorenja na genetski tretiranu hranu, brojimo kalorije i pazimo na to da naša djeca budu izložena samo ispravnim oblicima nasilja. Takvo društvo stvara planiranu umjetnost, rađenu s ciljem, usmjerenu prema unaprijed definiranoj društvenoj grupi s obzirom prema cenzorima i drugim pojedincima koji bi tu umjetnost našli uvredljivom. Ako je u pozadini „Duma Keya“ takav strah od novog, neisprobanog i nereguliranog, King ga je sjajno uspio dočarati. Zato svima preporučujem da uzmu ovaj roman, jer će prolaženje kroz njegovih šestotinjak stranica biti bogato, zanimljivo i ugodno iskustvo. Naravno, prije toga bi trebali otpjevati uspavanku svom umu i uživati u svom strahu od lagane šetnje u nepoznato…

Duma Key: Novi, stari King

Crtica
Glazba, Knjige, Kultura

Bob Dylan ili kako je hipster s tamburinom postao zaštitno lice američkog establishmenta

Piše: Mia Mitrović

U utorak je u KIC-U predstavljena nova biografija u izdanju Menarta “Bob Dylan: Tko je taj čovjek?” iz pera Davida Daltona, jednog od prvih urednika the Rolling Stonea. Knjiga preispituje sve Dylanove kamuflaže i transformacije. Vice urednica i dugogodišnja obožavateljica Dylanova opusa za Anwu konteplira o liku i djelu velikog američkog pjesnika i glazbenika. 

Bob u ranoj, folk fazi

Bob u ranoj, folk fazi

Bio je balavi golobradi 21-godišnjak kada je stigao u New York, snimio prvu i drugu ploču te zauvijek promijenio lice rock’n’rolla. Danas je ćudljivi 72-godišnji starac, toliko mrzovoljan da su mu zabranili da ide po unuke u vrtić jer je plašio djecu. Njegov nazalni glas i prgava poezija ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Boba Dylana ili cijeniš ili prezireš. Nema sredine.

Hrvatska publika u novom mileniju uživo ga je mogla čuti dvaput; 2008. U Varaždinu i 2010. na zagrebačkoj Šalati. Doživljaji s koncerta su podijeljeni, baš kao i stav javnosti prema Dylanu.  Razlog tomu je njegova fobija od javnih nastupa, nastala krajem 60-ih kada je nakon folk faze prešao na malo žešći, rock’n’roll zvuk. Mnogi stari fanovi to mu nisu mogli oprostiti pa mu je tih godina publika na koncertima često zviždala i skandirala „Judo“, osjećajući se izdano. Mladi, emotivni napušeni Dylan čini se to nikada nije prebolio tako da njegovi live nastupi često zvuče distancirano i kao da jedva čeka da se makne s bine te mu dugo treba da se opusti. Ipak, publika na zagrebačkoj Šalati uspjela mu je izmamiti osmjeh što je bila pojava ravna ukazanju.

Joint u veceu Buckinghamske palače

Razni glazbeni kvazi kritičari pudraju nos likom i djelom Roberta Allena Zimmermana. Stavljaju ga na pijedestal s ostalim uglavnom prerano preminulim božanstvima rocka praveći od njega mitsku figuru. Iako legenda kaže da je upravo on on smotao prvi džojnt Beatlesima (i to u veceu Buckinghamske palače!), Dylan ne spada u panteon rock zvijezda i kraljeva pozornice. On je bio i ostao solo brijač, lutalica, dečko sa srednjeg zapada, pjesnik s tamburom i harmonikom; danas bi rekli – hipster.

Na looku iz 70-ih s naočalama i pljugom, pozavidio bi mu svaki suvremeni hipster

Na looku iz 70-ih s naočalama i pljugom, pozavidio bi mu svaki suvremeni hipster

Ipak, okružuje ga svojevrsna ironija sudbine. Proslavio se kao protestni pjevač, mnogi tvrde da su njegovi revolucionarni versi pokrenuli  hipi revoluciju. Svojim stihovima rezao je nepravilnosti američkog društva kao ni jedan beatnik prije. Nitko nije opjevao besmisao rata u Vijetnamu, boljke kapitalizma, Nixonovu vanjsku politiku i hladni rat bolje i direktnije  od njega. „Hard rain are’a gonna fall“ bez problema kao balada može ući u bilo koju antologiju svjetskog pjesništva. Koliko su mu socijalno angažirane pjesme oštre i beskompromisne, toliko mu je ljubavna lirika intimna i dirljiva.

Međutim, s vremenom, glavni kritičar Amerike postao je jedan od  simbola američkog establishmenta. Čak i je aktualni američki predsjednik u doba prve kampanje na svom Facebook profilu naveo Boba Dylana kao jednog od najdražih pjevača. Uistinu,  The times they are-a changing. Dylanov prvi nastup u Kini prije nekoliko godina u svjetskim medijima bio je praćen kao da je u Narodnu republiku stigao (bivši) Papa osobno. Nemojte ni pokušavati pronaći njegove najpoznatije pjesme na You Tubeu. Matična mu izdavačka kuća, Columbia records brižno ih briše.  Sve druge izvođače na internetu se može slušati online. Sve osim njega. Freewheelin Bob Dylan frišku figu.

s tadašnjom djevojkom Suze Rotolo na omotu jednbog od najvažnijih albuma moderne glazbe

s tadašnjom djevojkom Suze Rotolo na omotu jednbog od najvažnijih albuma moderne glazbe

Krvnik poezije

Također, na neki način, Dylan je uništio moderno pjesništvo. Prije njegove pojave, stihovi su se normalno recitirali. Otkako je Robert Zimmerman zgrabio gitaru u ruke i krenuo s nazalnom naracijom svojih skladbi, poetama je zadan gadan udarac od kojeg se nisu oporavili dan danas. Prosječnom konzumentu pop kulture poezija bez glazbe zvuči šuplje, a za to je djelomice Dylan kriv jer  je ponovno vezao pjesništvo uz glazbu, kako je to bilo nekad, u doba minezengera i trubadura. Ako je i unazadio pjesništvo, time je oplemenio rock’n’roll. Prije Dylana, tekstovi pop i rock pjesama bili su neinteligentni napjevi, uglavnom o seksu i lizalicama. Nakon Boba došli su svi ostali. Da nije čuo Dylanove ploče, Cohen bi ostao montrealski pjesnik za kojeg svijet nikad ne bi doznao. Leonarda je upravo Dylan inspirirao da uglazbi svoje sjajne stihove. Još je manje poznato da su neke od najpoznatijih pjesama, Johnnya B. Štučlića doslovni Dylanovi prepjevi. Ultimativni hit studentskih zabava na savskom brodiću Sidro „Usne vrele višnje“  u stvari je doslovni prepjev Dylanove Lilly of the West. Iako Lily i nije Dylanova nego američka folk pjesma, Štulić je preuzeo identičan Dylanov aranžman. Jedina razlika je u stihovima 3. strofe : Štulić je svog protivnika  „Zgrabio za kragnu, isjeko ga skroz“, onako na balkanski način. Dylan je svog sparing partnera samo probo nožem u prsa. Bobovi utjecaj čuju se i u Azrinoj pjesmi Život običnog tempa, čiji tekst prilično podsjeća na One too many mornings, i mnogim drugima.

Iza Bob Dylana buran je život ovjekovječen u brojnim dokumentarnim i nekoliko igranih filmova (u jednom ga čak glumi Kate Blanchett) te 35 studijskih albuma i bezbroj kompilacija, bootlega i demo izdanja. Najnoviji album je prošlogodišnji „Tempest“. Dylanova posljednja faza počela je 2001. albumom „Love and theft“ a cijenjena je od publike i kritike. Pjesnik s tamburom napokon je naučio svirati, rekli bi cinici i ispričali onaj vic o susretu Jaggera i Dylana: „Ja napišem svaki dan 20 pjesama boljih od Satisfactiona“, prezirno će Dylan Jaggeru na što mu ovaj odgovara: „Ajde probaj otpjevat jednu.“

Standardno