Klubovi, Vijesti

“Incident se odvio izvan radnog vremena kluba Route 66!”

-Eto, što da vam kažem?! Primila sam toliko poruka ustrašenih ljudi, koji se boje odmazde. Route 66 nije mjesto u kojem se događaju tučnjave i zaista vam možemo potvrditi da kod nas ovakvih incidenata nikad nije bilo – javila nam je vidno potresena Senka Kapetanović, dugogodišnja djelatnica zagrebačkog kluba Route 66.

senka

Djelatnica Routea 66, Senka Kapetanović , pomogla je unesrećenoj djevojci

 

Senka se i sama kobne večeri zatekla na mjestu događaja. Route 66 je, kaže, zatvorila prije nego što se na parkiralištu ispred kluba odvio incident u kojem je 23-godišnjakinja zadobila lakše tjelesne ozljede.

– Nisam ništa vidjela, ne poznajem mladiće koji su pretukli djevojku. Zvala sam policiju jer su mi ju prijatelji pod ruku doveli da ispere krv. Nakon toga su otisli u traumatolosku – prisjeća se Senka te dodaje kako je svemu kumovao alkohol.

– Pojedinci okupljeni na parkiralištu ispred kluba bili su vidno alkoholizirani. Žao mi je što institucije nisu odradile posao kako spada, no molimo vas da se neredi izvan radnog vremena ne povezuju s klubom Route 66, a ovaj incident se odvio izvan našeg radnog vremena. Također, moram napomenuti da je Route 66 mjesto nulte tolerancije na nasilje te da osoblje i vlasnik kluba najoštrije osuđuju ovaj i bilo kakve slične događaje – zaključuje naša sugovornica.

(mm)

 

Oglasi
Standardno
Anwa Friendly!, Kafići, Klubovi, Koncerti, Zagreb

Zug Bar ne beži nigdje

Piše: Nikola Pušonjić

Pisati o kvartovskom kafiću nije zahvalan, a ni lagan zadatak. Kafić, prostor koji zauzima mjesto u tvojem životu kroz dio osnovne, čitavu srednju školu, kafić koji vidiš doslovno s prozora i provodiš mamurna jutra u pidžami i šlapama, jednostavno nije tema o kojoj isuviše razmišljaš – spustiš se iz haustora, kupiš cigarete i šutke sjedneš i, ako si dovoljno pribran, čitaš novine ili gledaš televiziju. Takav kafić (kafić je preotmjena riječ) bio je čuveni Caffe bar „Rasno“, smješten u passageu Doma za starije i nemoćne na Iblerovom trgu.

Cafe "Rasno" - krasno.

Cafe “Rasno” – krasno.

Izlizani tapecirung na stolcima i separeima, besmisleno predimenzionirani polukružni drveni šank progoren čikovima i izrauban kriglama lokalnih nalokanih susjeda, pokoji policajac u civilu s nezaobilaznom torbicom – popularnom „pederušom“, dvije sestre, penzionerke štićenice doma piju konjačić od ranog jutra, a kasnije viču na konobara da žele pivo, ali da nikako nije onako toplo kako su ga dobile prošli put. U takvoj atmosferi moja mlađa sestra i ja godinama smo guštali i najčešće trijeznili, a kada bi na spomen kolegama ili prijateljima rekli kako smo eto, na kavi u „Rasnom“, bili bi predmet sprdnje.

Kako je u međuvremenu odnos moje male sestre i mene prerasao one tinejdžerske bolesti, počeli smo navraćati u „Rasno“ i navečer na pivo – blizu nam je doma, nije skupo, nije ni gužva ni buka – pokoji pijanac koji marljivo ispunjava listić za kladionicu, konobar i žohari koji ispadaju sa stropa iz ventilacijskih cijevi. Kada bi već svima dopizdilo sjediti u kafani, teta spremačica oprala bi podove, dala meni i sestri ključeve da zatvorimo kad odlazimo, a ključeve ostavimo na porti Staračkog.

“Kerumovi”

Tipična večer u staračkom domu

Tipična večer “Kerumovih” u staračkom domu

Nekako smo u cijeloj toj obiteljskoj atmosferi zaradili i nadimak: „Kerumovi, braco i seka, kaj ćete, kavu ili pivu?“ Je li nadimak zaslužen pričanjem o politici, ali pak jer smo učestalo djelovali dovoljno blentavo da bi usporedba bila na mjestu, ne vjerujem da ćemo ikada saznati.

No u jednom trenutku – „Rasnog“ više nema. Zatvoreno. Bez najave. Što ćemo sad? Susrećemo konobare i susjede – pitamo što se događa, nitko ništa ne zna.

I tako mjesecima. I odviknuli se, prebacili obiteljske nedjelje malo dalje od kuće, u Radićevu ulicu.

Nakon izvjesnog vremena primjećujemo da se nešto u prostoru ipak događa. Šankovskim kuloarima razvija se priča kako je netko uzeo prostor u najam – živi bili pa vidjeli.

 

 

Prolazimo jedan dan i ugledamo poznato lice – konobara koji nas je prozvao „Kerumovi“.

– Pa di ste?

– Pa di ste vi?

– Evo, kolega i ja smo nakon totalne zajebancije s natječajima konačno uzeli prostor u najam. Znaš kaj ćemo napraviti od ove rupe, sve ćemo preurediti.

Krenuli su radovi, seka i ja smo redovito onako penzionerski znatiželjno buljili kroz prozor i pratili napredak preuređenja. Jedno jutro nas je novi gazda pozvao unutra.

– Pred kraj smo, treba sad samo ušminkati sve. Otvaramo za ljeto, a zvat će se – Zug.

– Zug, kao vlak ili kao cuganje?

– I jedno i drugo!, smijao se gazda.

I onda odjednom, nakon par mjeseci cupkanja oko „Zuga“ – dođite na piće – otvaramo u subotu.

Zug is born

Imali smo što vidjeti. Prostor koji je „krasila“ aura socrealistične kafane sada je suvremeno opremljen i uređen u industrijskom stilu, šank je savršen, kaubojski dugačak, detalji koji jasno, ali diskretno upućuju na naziv kafića, a povrh svega, ovo je sad mjesto koje se ne može zvati kvartovskom birtijom u staračkom domu. Ovo je sada nešto novo i sasvim neočekivano – ovo je sada potencijal za pravi pravcati klub i beer bar. Besprizorne pijance zamijenila je mlada i urbana publika, željna mjesta gdje može popiti odličnu kavu, profesionalno servirani čaj (i to čaj, lišće, ne one bezvezarije koje nazivaju čajem u kafićima po čitavom gradu), golemu ponudu domaćih i stranih piva i sve popularnijeg gina.

Metamporphoseon libri

Metamorphoseon libri

Kolege iskusne pivopije guštaju u točenom Erdingeru, šmekeri u ginu i whiskeyu, a seka i ja, ipak malo konzervativniji, u gemištu i Budweiseru kojeg sam se dohvatio od prvog dana na prijedlog osoblja i od tada ga ne puštam iz ruke.

Osoblje je posebna priča, kao i atmosfera koju stvaraju zajedno s dva bračna para koji su uložili vrijeme, novac, ali i evidentnu ljubav i golemi trud. Metamorfoza stare rupe u mjesto gdje si istovremeno u obiteljskom i frajerskom okruženju mjerljiva je u startrekovskim dimenzijama.

Ljubazno osoblje

Ljubazno osoblje

Uređenje, svirke, tulumi, atmosfera, sve je na strani da Zug bar, kako se službeno zove, postane jedno od glavnih destinacija publike svih dobi i afiniteta. Bilo da je riječ o jutarnjoj kavi, afterwork tulumu, zagrijavanju za izlazak petkom ili ples uz bendove subotom.

U slučaju ovog Zuga, uparkiranog na Iblerovom trgu, nikako ne možemo zapjevati onu veseljačku: „Beži Jankec“. Zug je tu da ostane i vodi nas u nove veseljačke avanture.

Pa bumo si onda malo i za promjenu zugnuli.

Standardno
Glazba, Klubovi, Koncerti, Subkulture, Zagreb

Lanci, boce i zid buke: Black metal scena u Zagrebu

Piše: Boris Kvaternik

Današnja black metal scena u Hrvatskoj mnogo je manja nego prije pet-šest godina, no uspijeva zadržati svoj izvorni stav – stav da je black anti-muzika, mizantropija i pljuvanje po društvu. Također, black je po pitanju svog mrzilačkog stava uglavnom veoma demokratičan, pošto se zalaže za mržnju prema svim ljudima i ljudskoj rasi općenito. Black metal publika, usprkos svom agresivnom i mrzilačkom imidžu, zapravo predstavlja idealnu ekipu za provod.

„Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega"

„Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega”

Nalazimo se na klupicama kraj ulaza u Močvaru. Skupilo se nešto ekipe, no ne onoliko koliko sam očekivao, s obzirom na to da u zadnje vrijeme nema toliko black metal koncerata. Svi u vidnom polju su već pijani ili na dobrom putu da to postanu. Uključujući i vašeg savjesnog reportera. Doista se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put otišao u Močvaru, a da se nisam razapeo od alkohola.

Dugogodišnji poznanik Prdec tuži se na bolove u trbuhu, ili u grlu. Nemam pojma. Uglavnom, konstatira kako više ne može izdržati naš prijašnji tempo, svaki tjedan po nekoliko pijanstava. Govori kako mu sve duže treba da se oporavi, a ja potvrđujem da se i kod mene događa isto. S tugom zaključujemo da počinjemo stariti. No, večeras smo ipak tu. Ne damo se. Ne još. Naginjem bocu i smijem se, pričam gluposti, pitam se na koji način da suvislo izvijestim o ovom događaju, kada još nisam ni ušao u klub, a u glavi mi je već kaos.

Black metal je demokratičan?!

Usred nereda pijanstva, ipak se našlo i vremena za kratak razgovor o predstojećem koncertu i o black metalu općenito. Prdec i ja se slažemo kako je današnja black metal scena u Hrvatskoj mnogo manja nego li je bila prije pet-šest godina, no dolazimo do zaključka da je scena čak i danas uspjela zadržati svoj izvorni stav – stav da je black anti-muzika, mizantropija i pljuvanje po društvu (iako je black metal u svojoj srži apolitičan). Također, dolazimo do zaključka da je black, po pitanju svog mrzilačkog stava uglavnom veoma demokratičan, pošto se zalaže za mržnju prema svim ljudima i ljudskoj rasi općenito. Taj nas zaključak nasmijava pa se cerekamo kao retardirani alkoholičari. Nakon toga diskutiramo o tome kako se ispravno izgovara Rihannino ime. Na moje pitanje što smatra ključnim momentom black metala, Prdec odgovara kako je za njega to Vargov smiješak na suđenju (pri tom se referirao na suđenje Vargu Vikernesu iz Burzuma, nakon paleža crkava i ubojstva Euronymousa iz banda Mayhem). Opet se smijemo.

Ubrzo se „intervjuu” priključuje još jedan čovjek kojeg ne poznajem. On konstatira kako je devedesetih black metal bio stil života, a danas, uz sveopću dostupnost, on gotovo da postaje hobi, nešto čime se veći dio scene usputno bavi, no ne živi black u svojoj svakodnevici. Uz bendove se više ne odrasta nego se bilo koja diskografija u cijelosti može skinuti s neta u par minuta. Zaključujemo kako niti produkcija niti brzina sviranja nisu ključni u određivanju kvalitete nekog black metal benda, nego je to (toliko često spominjana) atmosfera koja izranja iz kaosa i prezentiranog auditivnog nasilja. Također, moj sugovornik ističe važnost iskrenog pristupa u black metal stvaralaštvu – raditi ono što želiš, na način koji želiš, s opremom koju imaš.

Urlajuće, disharmonično, mentalno poremećeno

Upadamo u Močvaru, prvi bend već traje. Večeras nastupaju 3 benda – Proklet, Manheim i Frozen forest. Za mene je apsolutna zvijezda večeri Proklet, pošto je njihov pristup bio najsiroviji i najbliži slici klasičnog, razjebanog, disharmoničnog, urlajućeg, demonskog i mentalno poremećenog blacka. Manheim u svojem zvuku sadrži i neke elemente thrash metala te je tehnički potkovaniji, a Frozen forest također njeguje nešto ortodoksniji pristup, iako nešto manje dinamičan od Prokletih.

Svako malo se napijam pivom i pelinkovcem sa šanka, škrabam neupotrebljive bilješke na staru kuvertu koju pronalazim u džepu jakne, a zatim se žedno bacam u kaos tjelesa pred pozornicom. Slikam nasumične slike koncerta, a neke od njih su začuđujuće uspješne, s obzirom na to da nemam pojma o fotoaparatima i slikanju. Bendovi se izmjenjuju na pozornici. Ponešto rijetka publika gura se i urla, prolijeva piće. Frontmen benda Proklet ima na sebi ogromne hrđave lančuge i narukvice s korodiranim čavlima dužine dvadesetak centimetara. Tu je i neizbježni corpse-paint (crno-bijela boja na licu), kao i ponešto mahanja invertiranim križevima. Lik urla kao da je izgubio razum, visokim demonskim urlicima. Gitara stvara mutni zid disharmonije i buke, baš kako i treba. Bubnjar siluje svoje bubnjarske kože.

Pijan sam kao kurva i mašem (svojom) kosom. Tu i tamo prestanem pa okinem koju fotografiju. Ubacujem se u pogo. Vrištim i nalijevam se pivom. Lik na pozornici kuži da ga slikam. Čini se da nema problem s tim. Mržnja. Kaos. Pijanstvo. Dobra zabava.

Na kraju večeri, još se jednom dokazuje kako black metal publika, usprkos svom agresivnom i mrzilačkom imidžu, zapravo predstavlja idealnu ekipu za provod. Koncert prolazi bez ijednog incidenta. Svi su nabrijani na muziku, zadovoljni i naliveni. Idući dan mi očekivano zuji u ušima.

Ujutro na Fejsu vidim komentar još jednog poznanika, koji savršeno sumira ugođaj sinoćnjeg koncerta: „Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega“.

Standardno
Fenomeni, Klubovi, Zagreb

Sidro – posljednja luka u zagrebačkoj noći

Piše: Vinko Drača

Sidro je mjesto gdje odlaze oni najuporniji: sve drugo se već zatvorilo, svi tulumi završili, sve boce su već odavno pokupili marljivi skupljači. Oni usidreni u Sidru žele još – još plesa, još alkohola, još ljubavi, još onoga što im je Zagreb nudio cijelu noć, ali, iako nad Savom već sviće, oni su još uvijek žedni.

U potpalublju ovog na prvi pogled jezivo derutnog brodića kriju se najbolji kasnonoćni tulumi u gradu

U potpalublju ovog, na prvi pogled jezivo derutnog brodića, kriju se najbolji kasnonoćni tulumi u gradu.

Močvara je tog dana bila manje zabavna nego obično, ali smo moji Franjo, Ksenija i ja ipak dočekali zatvaranje. Bilo je već kasno i pao je prijedlog da se prošetamo Savskim nasipom do jedinog mjesta koje još sigurno radi – slavnog Sidra, male splavi u blizini Savskog mosta, s proizvoljnim radnim vremenom i redovno pijanim gostima.

Apokalipsa po Rundeku

Nasip je lijep pred jutro, a kad se noge, otežale od votke i piva, umore, dovoljno je klupica na kojima se mogu lagano dovršavati ostaci alkohola kupljenog dok je noć još bila mlada. Ova večer već je pomalo zalazila u krizu srednjih godina, ali se još nije odlučila predati, iako smo svo troje dobrano teturali. Ubrzo smo čuli zvuk Rundekove Apokalipse i vidjeli otrcan brodić s jednim osvijetljenim prozorom iza šanka i gomilom pijane ekipe koja se spuštala ili penjala po stubama, smijući se, pjevajući i vičući. Djevojke, preoskudno odjevene za sredinu rujna, vrckasto su odvraćale zavodnicima, a oni su im uporno dobacivali. Ponegdje, na mračnijim dijelovima pošljunčane staze, vidjeli bismo neki par kako šapuće, poneko svjetlo ekrana mobitela, zvuk ponekog poljupca… Na ulazu me zaustavio ogroman, ćelav tip, klišeiziran mrzovoljni izbacivač u sumnjivom bircu:

„Ne možeš ući s bocom!“- pokazao je na polupraznu votku koju sam držao u ruci.
„Sve u redu”, rekao sam frendovima – “uđite, a ja ću doći kad popijem.“

Iako sam se u zadnjih nekoliko godina podosta promijenio, ovo mjesto je ostalo isto na onaj ugodan način, kako to samo znani klubovi mogu. Sjedenja na stepenicama ili na terasi koja gleda na Savu, ljudi koji prolaze i uvijek ista mješavina hitova s ovih prostora – od Bajage do Kawasaki 3p-a – pjesme na koje svi ovdje odvaljuju, iako ih možda i ne slušaju. Znao sam upoznati najraznolikije i najnadrealnije ljude u Sidru. Nadrealne zato što je šank Sidra mjesto gdje odlaze oni najuporniji – sve drugo se već zatvorilo, svi tulumi završili, sve boce su već odavno pokupili marljivi skupljači. Samo oni u Sidru žele još – još plesa, još alkohola, još ljubavi, još onoga što im je Zagreb nudio cijelu noć, ali, iako nad Savom već sviće, oni su još uvijek žedni.

Majke najavljuju fajrunt

Popio sam svoje piće i odbauljao u gužvu. Mnogima koji prvi put dođu ovdje prizor gomile ljudi, koji se međusobno guraju kako bi došli do šanka i plešu natiskani jedni uz druge, izrazito je neugodan. Ali, jednom kad se usidrite u vibru Sidra, svjetina postaje kao val. Tim je valom lako surfati do iduće boce mlakog, ali jeftinog piva ili snažnog Badelovog pelinkovca s obvezatnim smežuranim limunom kao dodatkom. I već na polovici prve boce netko će vam se obratiti, jer takvi su ovdje ljudi, gladni alkohola i glazbe, ali najviše željni druženja. U mom slučaju, to je bio Beograđanin oduševljen Zagrebom. Na moje uobičajeno „Zvezda ili Partizan” pitanje, odgovorio je da je navijač Rada.

Usprkos takvoj gomili pijanih ljudi, ovo je mjesto relativno sigurno – osobno sam svjedočio samo jednoj tučnjavi. Pripita Euforija ovdje je prvenstveno pomiješana s Umorom noći na izdisaju. Blagi cugerski očaj ipak je vidljiv na svakom licu. Na kraju, oko sedam, odjekne „Vrijeme je da se krene“ Majki – pjesma koja u Sidru najavljuje fajrunt. Rulja naručuje još jednu putnu i kreće prema mostu, lagano otriježnjena prizorom zore. Tamo ih taksiji i tramvaji voze daleko od polagane rijeke i divljih tuluma na njoj. Natrag u monotonu vrevu netom probuđenog grada.


Standardno
Glazba, Klubovi, Koncerti, Kultura, Recenzije, Zagreb

Mlade indie nade ufolkale Kset

Piše i fotka: Vida Starčević

U četvrtak 17. siječnja kroz snijeg i arktički vjetar put me odveo do KSET-a, gdje su se na simpatičnom koncertu izredale mlade i ne tako mlade zagrebačke indie rock nade: Elephant and the Moon, Irena Žilić i Luka Belani.

slikala: Vida Starčević

Nažalost poluprazni KSET prvi je ufolknuo Elephant and the Moon, umjetničko ime pod kojim djeluje Petar Vranić koji svira Americanu i čemerni folk, onakvu glazbu koja vas asocira na prašnjave autoceste, plastične stolce i jeftino pivo – glazbu ceste, neuhvatljivih djevojaka, lude mladosti, noćnog neba i jutarnjeg pijanstva. Da su se Conor OberstFrank Turner i Johnny Flynn sreli u pajzlu negdje u Novom Meksiku i imali kratak, ali strastven ménage à trois, dijete u toj vezi bio bi Elephant and the Moon. Ovaj slon poseban je po tome što je na Božić objavio debi album od deset pjesama, People Sleeping in My Heart, koji je napisan, uglazbljen i snimljen u samo 24 sata. Zadnja pjesma Slonovog seta nova je stvar Old Cars And Old Guitars koja jako puno obećava – Frank Turner u najboljim danima bi vam prodao cijelu šteku cigareta za Slonov glas i bombastičan zadnji dio pjesme koji je tako zarazan da možete zamisliti kako će uskoro puni KSET Slonu povratno pjevati stihove ‘we gotta find someone to keep us young and dumb’.

slikala: Vida Starčević

Irena Žilić još je jedna folk nada čije melankolične melodije i mekan glas uz gitaru slušatelje odmah ubacuju na brzi vlak do zadimljenih sobičaka noir atmosfere, sjetnih maglenih šumaraka i osunčanih proplanaka na kojima se visoka trava povija na vjetru, kao u pjesmama s prva dva albuma Laure Marling i u malo manje produciranim pjesmama s The First Days of Spring od Noah & The Whale. Irena je pokupila najbolje utjecaje britanskog folka i udahnula im svoj senzibilitet i osobnost, što je jako pohvalno: prisutnost na sceni joj je dovoljno jaka da dobrom energijom opskrbi omanji grad. Vokalom i stilom izražaja u stvari je najsličnija australskoj kantautorici Emily Barker s obzirom na način na koji spaja britanski folk i Americanu. Iako je Irenina glazba lijepa u ovako ogoljenom stilu, gotovo da se u pozadini čuju nevidljive flaute i violine. Irena ima EP Days of Innocence, koji se može besplatno preuzeti s Bandcampa. S obzirom da su Frank Turner i Emily Barker snimili duet Fields of June, možda se uskoro možemo nadati nekoj vokalno-instrumentalnoj suradnji Irene i goreopisanog Slona.

slikala: Vida Starčević

Glavna atrakcija večeri bio je Luka Belani, koji je polovicu seta odradio s bendom, a za kratki intermezzo latio se Gibsona i odsvirao par pjesama solo. Odani fanovi popunili su KSET dok su Luka i bend (kojima se pridržila ritam sekcija iz Pipsa, Tin Ostreš) uspješno podigli atmosferu držeći se sigurnih recepata i obrazaca koji van naših granica inače slijede malo jači bendovi kao što su Kasabian te eventualno Beady Eye i The Vaccines. Luka iza sebe ima već dva albuma, Changin’ Chapters i B-Side Of My Mind. Oba su pohvaljena od kritike, a Changin’ Chapters je 2011. čak uvršten u top pet najboljih domaćih albuma, tako da ta sigurna igra na rock očito dobro funkcionira, no Lukin talent bolje dolazi do izražaja kad je sam s gitarom. Za fanove je ovaj njegov nastup sigurno bio poslastica jer je trajao skoro 100 minuta, a na kraju je kao bis odsvirana ‘Blood Bank’ od Bon Ivera.

Svaka čast indie naporima i mladim kantautorima, nadamo se da će na sljedećoj žurci biti više pjesama od Slona i Irene i da će vrijeme sviranja biti ravnomjernije raspoređeno, te da će se publika pojaviti u većem broju jer konačno, vrijeme je da se opet ustali kultura hodanja na koncerte.

Elephant and the Moon opet svira 31. siječnja u Griču, a na isti datum Irena Žilić je u Booksi. Luka Belani svira u Sisku i Umagu i krajem veljače kreće na englesku turneju, a ostale njegove gaže pratite na MySpaceu.

Standardno
Klubovi, Koncerti, Reportaže, Vijesti, Zagreb

Dvije priče o Atari Teenage Riot

Revolucija je pretiha: Atari Teenage Riot @ Tvornica, 14.04.2012.

Piše: Maja Čuljak

Atari Teenage Riot jedan je od onih bendova koje vjerojatno niste baš slušali, ali ste sigurno za njih čuli od nekog iz širokog spektra njihove publike – od frenda koji sluša samo politički angažiranu glazbu ili od onog koji je zaključio da su najbolje stvari one s najvišim brojem BPM-a. Atarijevci, od čije je jezgre ostao samo nabrijani subverzivac Alec Empire, zaslužni su za stvaranje digital hardcorea, u kojem su spojili anarhističke stavove hardcore punka sa zvukom njemačkog techna ranih devedesetih da bi proizveli čistu agresivnu buku. Nakon što su se raspali 2001. godine te se posvetili svojim samostalnim projektima, ATR se 2010. vratili na posao – Empire je sa starom miljenicom publike Nic Endo i novim članom koji se krije iza imena CX Kidtronik izdao album Is This Hyperreal? te odradio turneju tokom koje su posjetili i riječku Harteru.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

S obzirom na to da se radi o jednom, možda ne mainstream, ali svakako poznatom bendu s dugom poviješću i ogromnim utjecajem – što u glazbi, što u drugim područjima – poprilično sam se iznenadila kada sam po dolasku u Tvornicu vidjela da se pojavilo tek stotinjak ljudi. Na eventu na kojem se po nekim mojim, očito prevelikim očekivanjima trebalo pojaviti oko petsto ljudi, Velika je dvorana Tvornice izgledala samo još praznije s tom šačicom raspršenih ljudi. Ipak, malobrojna publika nije spriječila Atarijevce da krenu u akciju – s malim su zakašnjenjem (valjda su u nadi očekivali još koga?) izašli u klasičnim crnim outfitima i s dobro definiranim mišićima, što je stvarno samo još jedan razlog zašto ih je trebalo doći vidjeti. Koncert su otvorili s Activate! sa svojeg zadnjeg albuma i nastavili s novijim stvarima. Čini se da je višak prostora dobro došao onima koji su se odlučili razbacati jer se ispred pozornice odvijala sasvim pristojna tjelovježba uz zborno deranje – bučna trojka čeličnih glasnica i meni je dala razloga da dižem šaku u zrak i pridružim im se u izvedbi tekstova poput Destroy 2000 Years Of Culture. Posebno priznanje večeri ide tipu koji je odlučio isprobati do koje su granice ATR prijateljski raspoloženi, pa se na pozornicu popeo nekih pet puta dok ga zaštitar nije odvukao – ako ovaj tekst ikojim slučajem dođe do njega, legendo, zaslužuješ pet!

Atarijevcima definitivno ne nedostaje energije, štoviše, imaju je i viška, a to su u petak i pokazali. No unatoč načelno dobroj svirci, nešto jednostavno nije bilo kako treba. Bili su nabrijani, ali na kraju i pomalo dosadni, jer pet uzastopnih zahtjeva publici od stotinu ljudi da „stvori nešto buke“, kada ona to očito ne može, neće baš uroditi plodom. Zvuk je bio glasan, ali ne dovoljno za bend od kojeg očekujem da para bubnjiće – ako mogu normalno pričati s osobom do sebe tokom koncerta, a mogla sam, jednostavno nije dovoljno glasno. Iako mi se činilo da je većina publike uživala, a ni meni nije bilo loše, ipak nisam dobila ono što sam očekivala. Sve je nekako bilo nespretno, pa je i koncert završio na pomalo blesav način – čini se da su spržili mašineriju, pa smo od totalne buke odjednom ostali u totalnoj tišini. Kraj.

Neću reći da sam razočarana koncertom, daleko od toga – iznimno mi je drago što sam vidjela Atari Teenage Riot u Zagrebu, kad sam ih već propustila na navodno puno boljem koncertu na Harteri. Nažalost, prazan i u ovom slučaju preveliki prostor učinio je svoje. A nisam vidjela ni Aleca Empirea da skida majicu. U konačnici, žao mi je Atari, više sreće drugi put.

A Slight Glimmer of Hope: Atari Teenage Riot @ Tvornica kulture, 14.12.2012.

Piše: Franko Burolo

Dvije godine nakon ponovnog okupljanja, Atari Teenage Riot konačno nastupaju u Zagrebu.

U vremenu kada su zagrebački klubovi preplavljeni dosadom nostalgičnih slušaona, šminke i ofucanog dubstepa – nastup ovog pionirskog digital hardcore benda svakako dolazi kao dah svježeg zraka. Konačno nešto drugačije.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Priznajem da sam i sam pred dvije godine bio vrlo skeptičan kada sam čuo za ponovno okupljanje ATR-a, zbog čega sam, uvjeren da se radi o još jednom nostalgičnom reunionu, propustio njihov nastup u Rijeci na Harteri 2010. No čim sam poslušao njihov prvi album u tom obnovljenom sastavu, shvatio sam da sam bio u krivu. Is This Hyperreal? (2011.) ostavlja dojam o bendu koji ne odbacuje svoju prošlost, ali nije niti njome opterećen, nego živi i djeluje u aktualnom trenutku.

U petak 14. prosinca ove godine, ATR su svirali u zagrebačkoj Tvornici Kulture. Po prvi put u Zagrebu. Doduše, Alec Empire je već svirao u Močvari 2005. godine, kada je promovirao svoj solo album Futurist, a u pratećem bendu bila je i Nic Endo. Tako da možemo reći da su dvije trećine benda već jednom svirale u Zagrebu, ali ne kao Atari Teenage Riot.

Kada smo u petak sestra i ja tek ušli u Tvornicu, malo poslije 21 sata, nije još bilo mnogo ljudi. Ništa čudno, pomislio sam. Iako se i radi o bendu s kultnim statusom, ipak nije da raspolažu pretjerano moćnom propagandnom mašinerijom. A ne radi se ni o zvuku ni poetici na koje su ljudi ovdje navikli. Pjesnici s megafonima nisu nikada bili pretjerano dobro viđeni u ovim krajevima. A dodaju li si kao zvučnu kulisu gomilu buke koju nazivaju glazbom, bit će u najboljem slučaju proglašeni djetinjastima, a njihova publika još gorom. Pa ipak, kroz kojih sat vremena, Tvornica se čisto fino popunila, mada nije da se može pričati o nekoj gužvi, čak ni pored toga što je Veliki pogon bio prepolovljen za ovu priliku. I tad se odjednom čula buka sa pozornice i Nic Endo je već vikala na mikrofon. Koncert je počeo.

Otvoren je s pjesmom Activate, dok se ljudi skupe. A već na drugoj pjesmi, Black Flags, krenuo je i pogo u prvim redovima, koji nije prestao do kraja koncerta. Ali publika u začelju mi se činila ipak malo presuzdržanom za tako nabrijani koncert.

Alec Empire, Nic Endo i Rowdy Superstar su se svo troje izmjenjivali podjednako na konzoli i na vokalu. Time ostavljaju dojam jednakih uloga u grupi, što je i u skladu sa slobodarskim idejama koje provlače kroz svoj rad. I treba reći da svatko od njih zaista čini upečatljivu prisutnost na pozornici svojim sigurnim i energičnim nastupom. Nakon kojih sat vremena Alec Empire je predstavio članove benda, a nakon još nekoliko pjesama je održao i govor u kojem je objasnio kako se od 1992, kada je bend prvi put osnovan, do danas nažalost nije nimalo izgubila potreba za društveno angažiranom umjetnošću i da oni, kao glazbenici, ne mogu i ne smiju jednostavno zažmiriti pred rastućim fašizmom i autoritarnošću, kako na ulici, tako i u institucijama. Nakon čega su nastavili sa Start the Riot! i još nekoliko pjesama do kraja koncerta.

S tehničke strane, htio bih čak i pohvaliti i bend i tonce, pošto mi se čini da su zaista izvukli maksimum iz Velikog pogona Tvornice. Ne znam je li to samo do mene ili je ipak do prostora, ali imam dojam da tamo redovito nešto ne štima sa zvukom, ma tko da svira. Tako sam i ovaj put povremeno imao poteškoće kod prepoznavanja prvih taktova čak i nekih od meni najdražih pjesama. No ipak, vokali su se uglavnom čuli vrlo jasno i razgovijetno i bio je to jedan od rijetkih slučajeva kada sam izašao iz Velikog pogona Tvornice bez zujanja u ušima, unatoč zaista glasnoj glazbi.

No na kraju, koncert je nakon sat i pol naprasno prekinut, i to usred legendarne Revolution Action, jer im je sva oprema odjednom jednostavno prestala svirati. Odjednom, samo tišina… Alec se još i vratio iza pulta i nešto prčkao, da bi konačno odustao i spustio se s pozornice da bi se rukovao i izgrlio s publikom u prvim redovima. Ubrzo poslije nastupa, zahvalili su se zagrebačkoj publici i na svojim službenim Twitter i Facebook profilima, uz isprike za ovaj incident s opremom.

Sve u svemu, bio je to jedan zaista energičan i nabrijan nastup. ATR su se stvarno potrudili i dokazali da drže do svoje publike. Relativno mali broj prisutnih nije ih pokolebao i pružili su brdo energije. Sve je skupa trajalo kojih sat i pol vremena, što se meni učinilo čak i za nijansu kratko… ali tko zna da ne bi odsvirali još koju pjesmu da nije bilo tehničkih problema. No i ovako je sasvim u redu, zapravo. Najveća zamjerka s moje strane ide na after u Malom pogonu. Dubstep mi jednostavno nije nikako odgovarao nakon ovakvog koncerta.

Na kraju, mogu reći da jedva čekam sljedeći ATR album i nadam se da ćemo ih imati još prilike vidjeti u Zagrebu ili već negdje u blizini.

Start the riot! NOW!!

Standardno
Klubovi, Koncerti, Reportaže, Vijesti, Zagreb

Return of the super grandads: NoMeansNo @ KSET, 04.12.2012.

Piše: Maja Čuljak

NoMeansNo su prošle godine održali odličan koncert u KSET-u: duga svirka, super zajebancija s publikom, skakanje, znojenje i nabrijana atmosfera unatoč totalnoj natrpanosti prostora i manjku zraka. Ove godine su to isto ponovili, a i zagrebačka publika im je uzvratila. Unatoč sigurnom mršavljenju novčanika koje je uzrokovala ova (pre?)bogata koncertna sezona i nimalo ugodnim vremenskim uvjetima, KSET je bio pun do te granice da su neki manje sretni morali potpuno rasprodani koncert gledati s ulaznih vrata. U takvoj je gužvi svako micanje zahtjevalo popriličan trud, pa sam po dolasku otišla po obveznu ksetovsku CO2 pivu i osigurala si mjesto u prvim redovima u nadi da ću možda nešto i fotkati (nažalost, ajfoni su dobri jedino za instagramanje doručka).

IMG_2403[1]

Onima koji su došli na NoMeansNo po prvi put možda i nije bio jasan sav hype oko benda ni sva ta gužva – uđeš u KSET i kratkom demografskom analizom zaključiš da većinu publike čine tipovi od 35+ godina, a na balkonu je i jedan tata s klincima koji cuclaju Red Bull. I onda u pol deset na stejdž izađu tri dedeka – koji počnu svirati kao da im je to zadnja stvar na svijetu. A ONDA dođe do trenutka prosvjetljenja koji se dogodio i mojoj frendici Renati – „Isse, gle ga kako sviraaaa, ovo je genijalno!“ Ekipa iz NoMeansNoa, braća Rob i John Wright, s podrškom Toma Hollistonea, već je odavno udomaćena u Zagrebu i dočekana je s oduševljenjem publike koja ih gleda po tko zna koji put. I oni znaju uzvratiti dobrodošlicu – jedan su od rijetkih bendova koji ima pravu komunikaciju s publikom, pa kad nakon zahvala Mati Škugoru koji ih je ponovno doveo u Zagreb Rob kaže da smo wonderful, a čujte, ja se tako i osjećam.

U preko sat i pol vremena svirke, NoMeansNo cijeli su KSET držali napetim – čak su i oni koji obično stoički mrko promatraju koncerte sa strane nabacili čagicu jer koncert je zapravio bio best of gdje je svatko mogao čuti svoju najdražu stvar, bilo da se cupka na Oh no! Bruno! ili malo uspori tempo na The World Wasn’t Built In A Day. Moram reći da mi sjećanje nije najjasnije, što zbog piva, što zbog ventilacije u KSETU zbog koje sam bila fino ošamućena na trideset i nešto stupnjeva, pa setlistu nećete dobiti. Ionako vam ne treba ako ste bili na koncertu, a ako niste, samo bih vam vadila mast jer ja jesam. Ali da, tema članka je načelno NoMeansNo. Iako mi se činilo da je publika nekako premirna tokom koncerta, to se promijenilo negdje oko drugog bisa kada su zaredom odsvirali moja dva favorita, The Tower i The End of All ThingsWrong mi je najdraži album, je li to klišej? – i kada se u prvim redovima jedan momak valjda sjetio da je kao na pank koncertu pa šta ne bi malo i zaplesao k’o panker. Kako šutka djeluje kao zaraza, na trećem se bisu, kada su se NoMeansNo vratili već potpuno mokri i umorni (Rob u seksi deda izdanju bez majice, uf!), razvila punokrvna bacarka nakon koje sam bila zahvalna što sam obula čizme. Kratko i jasno, a već i s dosta truda, NMN su koncert zatvorili s Two Lungs, Two Lips And One Tongue – i nije da ih ne bih mogla još gledati i prakticirati svoje plesne pokretne u čitavih četvrt metra kvadratnih prostora što mi je bilo dostupno, ali jedva sam čekala da dođem do svježeg zraka pa sam i ja požurila vani, zanemarujući poprilično širok izbor mercha koji su dofurali.

Kad NoMeansNo svira, svi slušaju. Rijetko kad se dogodi da publika zaista toliko voli bend koji gleda, a da i bend voli tu publiku. Rob, John i Tom su nam izveli još jedan „NAJBOLJI KONC IKAD, FRENDE“, a euforija će potrajati barem do sljedeće sezone – možda i tad navrate?

Ja bih da su NoMeansNo moji dede. Eh.

Standardno
Klubovi, Koncerti, Vijesti, Zagreb

PARTY UNITED: Tresla se brda – rodilo se niš’

Piše: Nikola Pušonjić

Organizacija i izvedba ovogodišnjeg Party Uniteda u najmanju ruke bila je– kilava. I prazna, u najveću ruku. Kriza? Recesija? Depresija? Dvije i dvanaesta, godina apokalipse? Jesu li to faktori koji su utjecali na dosadnu večer, zamišljenu kao ”najbolji party ikada”? Zaista ne znam, nisam pametan i teško bi bilo čak i znanstvenom metodom to ispitati.

Nouvelle Vague su u Tvornici Kulture uradili izvrstan show, ako izvrstan show određuje samo mehaničko muziciranje. Sve ostalo prštalo je prenaglašenom porno energijom. Parovi se zamišljeno drže za ruke (on si misli, ‘dobro, za koji vrag sam ja ovdje’, ona to kuži ali joj je lijepo jer sluša francuski) jer potrebe za plesom nema – glazba zvuči kao pozadina europskog eksperimentalnog (naravno, art) porno filma. Sama Tvornica nije izgledala loše ali za ”najbolji party u gradu ikada” nije bitno izgleda li klub dobro.

Najlakše je prepjevati pjesmu, a još je lakše nešto prepjevati na francuskom. Zamislimo kako bi zvučao npr. Škoro kada bi ga intetrpretirale gospođice u kratkim suknjama, najlon čarapama i tim (meni sasvim nejsasno zašto) erotičnim francuskim štihom. O usnoj harmonici da i ne govorim. Gospođice izvođačice su bile opako, opako sexy ali… Stenjanje, lamatanje svjetlosnom sabljom, neumjesni komentari i falusoidne ”zafrkancije” s mikrofonom….

Priznajem da me je uzbudilo ali kada želim biti uzbuđen ne odem na koncert nego se družim s drugim sisavcima koji me privlače ili u toploti i intimi svoje sobe pogledam dobar švedski film, naravno, ako nije art.

Ostatak večeri protekao je u razočaranju. Autobusi koji su bili namjenjeni razvažanju opuštene i razularene gradske i seoske mladeži, prometovali su gradom sablasno prazni. Na drugim tulumima nije bilo bolje od porno sajma u Tvornici. Dapače, tamo je bilo i najbolje.

Standardno
Klubovi, Koncerti, Kultura

ROJC: Kultura, umjetnost i bambus

Piše: Maja Čuljak

Photo by Mia Miletić & Dora Tominić

Nekada jugoslavenska kasarna i „partizanska mašinska škola“, kompleks Karlo Rojc danas je društveni centar u kojem djeluju deseci pulskih udruga raznih djelatnosti – od kazališta i klubova preko manjinskih udruga do gimnastike i izviđača. Kultna oaza pulske alternative, smještena u širem centru Pule, poznata je daleko van granica Istre kao punkt slobodnog razvoja kulture i umjetnosti, ali i kao fino mjesto za našikat se i radit haos.

Iako nam je danas poznata po imenu narodnog heroja Drugog svjetskog rata, ex-kasarna Rojc otvorila je svoja vrata 1870. godine kao Marinen Schule za austro-ugarske mladiće i sve do početka devedesetih djelovala u službi države i vojske. S raspadom Jugoslavije, vojska JNA napustila je Rojc, a prazne prostorije popunile su izbjeglice, skvoteri i pankeri. Tu počinje priča Rojca kakav je danas – melting pot različitih subkultura i generacija, mjesto na kojem se danju druže mažoretkinje i održavaju tečajevi šivanja, a noću se na parkiralištu pije bambus iz kanistra. Ili veliki Löwen.

Kako ja nemam ambicija ka tekstilnom dizajnu, a pretrapava sam da lovim štapove u zraku, preostali su mi kanistri. U noćni život Rojca ušla sam kao derište od četrnaest godina dok sam bježala starcima kroz prozor da bih se mogla družiti s kul starijom ekipom koja fura kožnjake i smije ostati vani i nakon ponoći. Bilo je novo, bilo je uzbudljivo i ubrzo sam se udomaćila u Rojcu i njegovom sustavu funkcioniranja: metalci se rugaju pankerima, pankeri seru po metalcima, cuga se ispija tinejdžerskim žarom i brzinom, vode se svađe oko bendova i, u pravom anti-fa duhu Rojca, netko se hvali kako je skinjari pokazao srednji prst. Za odrastanje buntovne tinejdžerice koja misli da je anarhizam stvarno ok, a martensice najljepša obuća, jednostavno nije bilo boljeg mjesta.

Tamo sam otkrila i klub zbog kojeg je Rojc i dobio na svojoj popularnosti i iz kojeg po dolasku zapravo nikad nisam otišla – Monteparadiso, „podzemlje“ Rojca. Prvi put kada sam ušla unutra, hodnik je bio izrigan, smrdilo je po pišalini, neki čudni deda me pokušavao zbariti, svirao je neki opskurni srpski punk za kojeg vjerojatno ni onaj za kompom nije znao što je. Ali piva je bila jeftina, a većina ekipe zapravo prilično simpatična. Ekipa je i danas super, ali u puno boljim uvjetima – šank odgovara osnovnim higijenskim zahtjevima, a većina odjeljaka u WC-u ima vrata, pa čak i vodu.

Monteparadiso je dom istoimenog punk festivala s dugom tradicijom – ove se godine slavila dvadeseta godišnjica! – koji privlači brojnu, vrlo zanimljivu publiku iz regije, što bi reklo svakog pankera/krastera u krugu od 1000 kilometara. Iako se Paradiso kroz godine mijenja, osnove ostaju iste – DIY fest na kojem se kampira gdje se stigne, tušira gdje se stigne (ako uopće), pije dok se ne popije, a misao vodilja je „Tko šteka, uštekat će!“ Kako zadnjih nekoliko godina radim na upadu festivala, poseban sam svjedok realizaciji te misli, pa sam vidjela sve od dosadnih osnova štekanja („Ma fali mi samo dvajs kuna, šta me ne možete pustit samo da vidim Bolesno Grinje?“) do zajebantsko-majstorskih razina (furanje ovećeg komada drva koje je postalo „pravi dječak“ imenom Ante pa ne može ući bez ulaznice).

DIY filozofija zapravo i jest duh Rojca. Iako zgrada pripada Gradu Puli, njeni stanari su ti koji vladaju i uređuju prostor. Od prostorija udruga do hodnika koje su oslikali što naši, što inozemni umjetnici, sve je rađeno na samostalnoj razini zajednice. Ali ta zajednica ne postoji samo na službenoj razini – ona je tu i kada se oko devet žgadija počne skupljati po stepenicama i zidićima na parkiralištu i krene prva runda Vranca i Sky Cole. Neslužbena tradicija nalaže da se pije u grupicama: pankerija pije u kutu lijevo, metalci u kutu desno, klinci na najjačem svjetlu, nesvrstani u mraku preko puta. Ali i sa takvom podjelom, svi se znaju, sigurno imaju frenda u drugoj grupi, a vjerojatno su se i zbarili s neprijateljem. Univerzalni ujedinitelj naroda Rojca je definitivno i teta koja skuplja boce. Već je par godina u Rojcu, ne znam joj ime, ali to je jedina žena tamo prema kojoj nitko nikad nije bio bezobrazan. Štoviše, ekipa skuplja boce posebno za nju. A ona se pak šeta parkiralištem sa svojim bijelim maltezerom i nudi ljudima trešnje. Zvuči čudno? Malo i je.

Ovakve priče su ono što čine Rojc. Raznovrsna zajednica ljudi koji su u stalnoj svađi, ali ne mogu jedni bez drugih, koji iznenada nude trešnje (cugu, obuću, pirseve, lakiranje noktiju, karte za koncerte… vjerojatno bih se mogla sjetiti još toga), koji bježe pred nadrkanim zaštitarima, koji svi znaju motat i uvijek će rađe piti na stepenicama nego u kafiću. Klošarski šarm zagrebačke klupice na pulski način. Na zidiću ionako ima više mjesta nego na klupi, pa ako se zateknete u Puli, prođite do Rojca – garantirano ćete imati o čemu pričati svojima kad se vratite.

Standardno
Kafići, Klubovi, Zagreb

Beertija – The place to be(eer)

Piše: Mirta Jurilj

Već deset-petnaest godina imamo prilike promatrati kako se u Zagrebu zatvaraju mjesta kojih se malo stariji i malo mlađi sa sjetom prisjećaju kao kultnih. Prepričavanje bilo kakve anegdote vezane uz te lokale ravno je internoj fori i povlači za sobom rizik da slušatelj, odnosno čitatelj stane kolutati očima, a u mislima mu krenu asocijacije na Broja Jedan. Usprkos tome, ostaje činjenica da je mjesta za pripadnike i štovatelje tzv. urbane kulture sve manje iako od te sintagme mnogima ispada kosa s glave (dok zaista ne postanu Urban).

Prije nekog kraćeg vremena, u Zagrebu je ipak zasjala nova zvijezda na urb**** nebu. Riječ je o baru/klubu The Beertija koja se nalazi u dvorištu u Hatzovoj 16, lijevo od prostora bivšeg Globala. Lokacija je veliki plus i olakšava (s)nalaženje, ali i orijentacijsko spoticanje ako ste se tamo zaputili u neko doba i slučajno ostali do fajrunta. Prvo što upada u oči je razmjerno velika unutrašnjost s vrlo dobrim potencijalom, a koji se povećava ako se ubroji dvorišna terasa. Druga stvar je pušiona u kojoj je u svako doba dana najživlje, ali se iz nekog razloga nikad ne čini pretrpanom. Opći (iako subjektivan) dojam prostora i atmosfere – kad zatvoriš oči, kao da si u Lapidariju, a kad ih otvoriš, kao da si u Thaliji kojoj su dodali koji kvadrat više.

Fajrunt službeno nastupa u 4 ujutro. Sljedeći radni dan počinje već za nekoliko sati, što Beertiju čini idealnim mjestom za dnevni coffee-break, večernju cugu ili pripite rasprave o smislu života u sitne noćne sate. Plesanje i cupkanje je izvedivo bez većih sudaranja i sličnih poteškoća zbog već spomenute veličine interijera. Ako se slučajno ipak počnete sudarati s ljudima ili inventarom u više od nekoliko navrata, možda je vrijeme da naručite čašu vode vulgaris.

Cijene? Uglavnom u redu i bez prevelikih zamjerki. Međutim, najzamjetnija karakteristika cjenika je njegov veliki format i sadržaj po kojem je Beertija i dobila ime. Cijela jedna strana je hvalospjev proizvodu od hmelja i tu se zbilja može naći svega, od piva dostupnih u svakom lokalu, do onih koja su se dosad mogla naći na jednom ili dva mjesta u gradu. Tu zbilja ima svega i za svaki džep. Dakle, ako ste pivopija (za razliku od autorice ovog teksta), u Beertiju ćete uistinu rado zalaziti. Kad se svemu ovome pridoda dobra do odlična zvučna kulisa – od punk/rock evergreena, novog vala, pa sve do glazbe novijeg datuma i klupskih setova – može se reći da se radi o klubu koji obećava i kao mjesto na kojem preko dana možete popiti kavu, i kao glavno odredište subotnjeg izlaska. Možda živi prekratko da bi bilo kultno, ali zbog neupitnog entuzijazma i dobrog temelja svakako zaslužuje uspjeh.

Standardno