Kazalište, Kultura, Vijesti

“Kiklop” uskoro u Gavelli!

Prvi post moderni hrvatski roman dobiva još jednu kazališnu interpretaciju. Nakon 40 godina i mnogobrojnih hrvatskih legendi, od Šerbedžije iz ’76. do Dragana Despota, uloga Melkiora pripala je Franji Dijaku.

Slikovni rezultat za kiklop 1982

Roman je također “doživio” i ekranizaciju 1982. godine

Predstavu je prvo trebao režirati Zlatko Sviben, no nakon nesuglasica glumaca u predstavi i redatelja Svibena za vrijeme višesatnih proba u Gavelli krajem prošle godine na redateljsko mjesto odlukom direktora Gavelle Dražena Ferenčine dolazi Saša Anočić, najpoznatiji kao redatelj “Kauboja”. Prenosi Jutarnji.

“Kiklop” Ranka Marinkovića neosporno se ubraja među klasična djela hrvatske književnosti 20. stoljeća, a neki ga smatraju i prvim postmodernim hrvatskim romanom. Na jednoj razini, “Kiklop” je svojevrsni hommage boemskom ozračju međuratnoga Zagreba u kojem je Tin Ujević pisao i obilazio kavane, što su bile poprišta intelektualnih nadmetanja jednog od posljednjih naraštaja umjetnika-erudita. U tom miljeu kreće se sada već gotovo arhetipski lik Melkiora Tresića, mladoga intelektualca u potrazi za identitetom, u isti mah zadivljena i zgađena plejadom likova s kojima se želi poistovjetiti, poput očinske figure pjesnika Maestra te zbunjujućeg Uga, istodobno neodoljivog, odvratnog i smiješnog. Na drugoj razini, roman je i ljubavna priča kojoj je u žarištu Žena-Nepoznanica. Melkior joj nadijeva ime Vivijana, prema francuskoj glumici Viviane Romance, stvarajući u umu i mašti utjelovljenje vječne žudnje koja poprima obrise niza mitskih i literarnih žena, budeći u Melkioru neizdrživu ljubomoru, ali i idealističku čežnju za ljepotom. Ovaj roman složene strukture može se čitati realistično, kafkijanski, pa čak i pirandellovski, a da se njegova slojevitost pritom ne iscrpi, čemu teži i nova scenska adaptacija – nakon više od četiri desetljeća.

Izvor: Gavella

Uloga Maestra pripala je Draženu Kühnu, Vivjana Dijani Vidušin, a Ugo Živku Anočiću. Popis likova i glumaca možete naći ovdje.

Premjera predstave zakazana je za petak, 22. veljače u 11 sati u Frankopanskoj 10.

LuPuš/ HINA

Oglasi
Standardno
Anwa Friendly!, Kazalište

Trijumf ZKM-a: Frljićev “Hamlet” dvije večeri rasprodan u Gdanjsku

Buran pljesak zaorio se dvoranom novoizgrađenog Shakespeareovog kazališta u Gdanjsku nakon obje izvedbe ZKM-ovog “Hamleta”.

Nagrađivani “Hamlet” u režiji najkontroverzijeg hrvatskog kazališnog redatelja, Olivera Frljića osvojio je poljsku publiku 21. Shakespearevog festivala, a za izvedbe se tražila karta više.

-Veliko mi je zadovoljstvo što je upravo “Hamlet” ušao u uzak krug gostujućih predstava na Shakespeareovom festivalu. Ovo je veliko prizanjanje ZKM-u i redatelju koji je poznat u Poljskoj – rekla je ravnateljica ZKM-a, Snježana Abramović Milković.

Shakespeareov festival koji se u Gdanjsku održava već 21 godinu okuplja najizvrsnije predstave inspirirane Shakespeareom, a nastupaju samo vrhunski umjetnici iz cijeloga svijeta.

hamlet

 

Standardno
Fenomeni, Kazalište, Kultura

“Folk Acts”: Kulturnjaci javno pljuju narodnjake, dok privatno rado derneče po folk klubovima

Piše: Mia Mitrović

Fotografije: Arhiva ZKM-a

Turbofolk u teatru? Zašto ne? Suvremen je fenomen, zahvalan za preispitivanje na sceni, a privlači i publiku. U kazalištu se njime prvi pozabavio Dražen Ferenčina u hit predstavi „Zagrebački orkestar“ koja je dosad imala više od 200 izvedbi. Slijedio ga je Frljić svojim „Turbo-folkom“ ključnim, kaže Wikipedija, za njegovu međunarodnu redateljsku afirmaciju. Prošle sezone narodnjacima su se u Kerempuhu poigrali Ivan Đuričić i Mario Mirković u kabaretskoj predstavi „(B)luzeri narodnjaci“, a najsvježiji kazališni folk event dolazi iz ZKM-a.

vesna-i-natasa

Nataša Dangubić i Višnja Vitas u “Folk Actsu” ruše sve stereotipe o teatru i narodnjacima

 

„Folk Acts“ autorski je projekt Saše Božića i koreografkinje Petre Hrašćanec u kojem glumica Nataša Dangubić i kavanska pjevačica Višnja Vitas razmjenjuju scenska i poslovna iskustva. Projekt je nastao prema ideji studenta produkcije Marija Gigovića kojemu je ovo diplomski ispit. Prije dvije godine Mario je snimio kratki dokumentarac o Višnjinoj svakodnevici, a Nataša Dangubić je surađivala sa Sašom Božićem u projektu „Born to please“ kojim su preispitivali estetiku pop glazbe. Skupa su udružili snage u ovom nesvakidašnjem kazališnom pothvatu.

-U „Folk Actsu“ se ne bavimo osudom turbofolka niti kulturološkim analizama, već pitanjem što je to izvedba te kroz privatna iskustva Nataše i Višnje kao izvođačica progovaramo o kulturi izlaska u kavanu i odlaska u kazalište- objašnjava redatelj Saša Božić.

-Većinu kazališne publike možete sresti u folk klubovima- dodaje Nataša Dangubić koja se za ulogu pripremala obilazeći sa Sašom sve brojnije zagrebačke narodnjačke klubove.

-Ne slušam folk, ali ga ne osuđujem. U obilasku klubova i uz druženje s Višnjom upoznala sam tu muziku i naučila puno pjesama. Najdraža mi je „Ne dam bolu da me slomi“, ali u izvedbi Marije Šerifović – kaže.

“Što se više pljuje po folku, to ja više gostiju imam”

‘Tour de narodnjaci’ iznenadio je Natašu i Sašu zbog obilne ponude takvih mjesta (koja se više ne moraju tražiti samo u predgrađima) te zbog velikog broja poznanika koje su tamo sreli. Stav kulturne javnosti prema turbo folku stoga je prilično licemjeran. Javno ga se odriču, dok privatno rado ‘derneče’. Pjevačicu Višnju Vitas to nimalo ne smeta.

-Turbo folk u Hrvatskoj ima status zabranjenog voća što mi je jako drago. Ljudi su kao djeca. Ono što se ne smije, to najviše vole. Kritičari folka čine mi veliku uslugu. Što više po njemu pljuju, to ja više gostiju imam-otvoreno će Višnja koja je čitav život posvetila svom pjevačkom pozivu. S druge strane, njena odbojnost prema teatru koju je imala prije rada na projektu „Folk acts“, pokazuje da je stav ljudi koji ne idu u kazalište također dvoličan i neosnovan.

-Priznajem, nisam bila u kazalištu još od osnovne. Mi koji nemamo naviku ići u kazalište mislimo da je dosadno i skupo. Nisam pojma imala koliko je karta jeftina. Sada me nerviraju oni koji pričaju o velikim troškovima kazališne karte, a spiskaju njamanje 50 do 100 kuna na moju pjesmu- objektivna je Višnja. S njom su složni Saša i Nataša koji su, izlazeći na folk mjesta, trošili mnogo više nego na odlazak u teatar.

-S jedne strane vlada stereotip o turbo folku kao jeftinoj zabavi za krkane, a s druge, postoji velika predrasuda prema teatru kao skupoj, elitističkoj ustanovi isključivo za visokoobrazovane. I jedno i drugo nema veze s realnošću. Folk sve više postaje mainstream. Gotovo svi moji studenti redoviti su gosti narodnjačkih klubova. Kažu mi da je turbo folk ultimativna postmoderna- kaže Božić, predavač odsjeka za režiju zagrebačke ADU.

Musik für idioten?

Ljubav Hrvata, posebice onih mlađih, prema istočnjačkim ritmovima turbo folka neki objašnjavaju činjenicom da je naraštaj njihovih roditelja odrastao na rocku, punku i metalu pa im je folk oblik mladenačkog otpora. Oni nepomirljivi i dalje žučno kritiziraju tu naviku mladih, a u prilog njihovoj tezi ide članak austrijskog Vice-a o folku naslovljen „Musik für idioten“ koji se neumorno dijeli po društvenim mrežama.

-Vidio sam taj članak, ali naišao i na gomilu znanstvene literature o povezanosti ženske emancipacije i turbo folka- tvrdi Saša. Naime, mnogi teoretičari tvrde da je feministički boom na Balkanu počeo cro danceom, a nastavio se turbo folkom, u čemu ima istine. U rock pjesmama novog vala, čast izuzecima, žena je najčešće prikazivana kao pasivni objekt muške požude ili ljubavne čežnje. U danceu i folku s druge strane, ona lupa šakom o stol, ravnopravna je muškarcima kako za šankom, tako i veličinom svog seksualnog apetita.

-U narodnjačkim pjesmama 70-ih muškarac se napije, propije plaću i onda dođe ženi koja sjedi doma i kuka. Danas je situacija obrnuta, žene su te koje okreću runde i pokreću razvode- empirijski potvrđuje znanstvenu teoriju Vesna koja je na sceni preko 30 godina. Njeni nastupi u klubu Fontana i kavani „Kod Mome“ ušli su u legendu. Već je s 5 godina znala da će postati pjevačica, a za folk se specijalizirala uglavnom zbog dobre zarade.

-Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija. Glazba je, prije svega, moj posao. Plaćom krpam kredite i plaćam režije, baš kao i svi ostali- govori Višnja te dodaje da njeno zvanje  više nije toliko opasno kao što je bilo nekad. Pucnjave u klubovima i mafijaški obračuni danas su rijetkost. Struktura gostiju se promijenila.

-Na sceni sam već dugo i normalno je da sam se nagledala svega. No, u zadnje vrijeme problema je sve manje. Danas se puca s novcima, ne više iz pištolja. Moja publika sada djeca su mojih starih klijenata i prijatelja. Baš nedavno mi je na nastupu bio sin jednog agresivnog klijenta koji je dolazio pun oružja i metaka. Klijentela je prije bila problematična zbog posljedica rata. Ljudi su se s fronta vratili agresivni i rastrojeni samo zato jer su veliki dobričine i emotivci. Kasnije su se smirili, a njihova djeca su nevjerojatno kulturna. Čak mi katkad govore i vi, što me živcira. Pa nisam stara baba ako imam 50 godina! To je prije bilo nemoguće, da pjevačici u kavani netko kaže vi. Svi smo bili na ti i na pas mater- iskrena je Višnja kojoj je rad u ZKM-u prvi kazališni angažman.

"Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija"

“Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija”

-Sada imam veliki problem. Nakon ovoga, moram se vratiti u kavanu. Svaka joj čast, ali ovdje mi je nekako ljepše- govori pjevačica koja, za razliku od kazališnih umjetnika, vodi poprilično nesiguran poslovni život, isključivo vezan zakonima tržišta i bez ikakvih beneficija. Njen model poslovanja je „kol’ko muzike, tol’ko para”.

Thompson i Ceca skupa u kavani

-U „Folk actsu“ progovaramo i o tržišnim odnosima. Vrlo je zanimljivo iz perspektive tržišta folka promatrati kulturnu industriju u kazalištu i obratno. Mi u kazalištu smo, za razliku od Višnje, još uvijek mnogo zaštićeniji – govori Saša te dodaje da bi, zbog sve veće komercijalizacije kazališta, smanjivanja umjetničkih povlastica i proračuna za kulturu (koji je iz mandata u mandat sve manji), Višnjina priča mogla postati realnost mnogih kulturnjaka. Ona, naime, ovisi o gažama i često mora naporno raditi do ranih jutarnjih sati da bi zaradila par stotina kuna. No ne mari za to jer pjevanjem, kaže, iscjeljuje sebe i druge pa tako u kavani, uz društvo i pjesmu, ljudi nakratko zaborave na ovrhe, probleme i hrvatsku politiku. Kavana nudi jedan sasvim specifičan element zajedništva i apolitičnosti.

-Skoro svaku noć mi se događa da iz Thompsona prijeđem na Marinka Rokvića pa čak i Cecu. Počnem s „Lijepa li si“ pa prijeđem na onu Cecinu „Ima jedan grad, zove se Beograd“. To je kafana i u njoj je sve dozvoljeno- opisuje Višnja svoju ‘repertoarnu politiku’, a mi se nakon svega moramo složiti s Rambom Amadeusom, nomenklatorom turbofolka koji je jednom prilikom izjavio: „Ne znam je li turbofolk dobar ili loš. To je isto kao da me pitate je li mravojed dobar ili loš.“

(Objavljeno u tjedniku Express, svibanj 2016.)

Standardno
Kazalište, Recenzije

Hitno skratite “Michelangela” i preselite ga u MSU

Piše: Mia Mitrović

Fotografije: Aljoša Rebolj

O najnovijoj interpretaciji Krležine drame „Michelangelo“ izašlo je već previše negativnih kritika pa mi se skoro i ne da napisati još jednu. Predstava je toliko nebitna da mi se čini suvišnim previše pljuvati po njoj. Ipak…

 Gej (ni)je okej

HNK-ov „Michelangelo“ u medijima je najavljen kao interpretacija Krležine drame iz ciklusa „Legende“ pod redateljskom palicom Tomaža Pandura. Zvuči super, ali nije mi jasno što u naslovu komada traži prefiks Krleža kada Mrkog ovdje nema ni u tragovima? Drama se jednostavno mogla zvati Michelangelo, bez miješanja Krleže i funkcionirala bi puno bolje (doduše, više kao performans nego kazališni komad). „Michelangelo“ Tomaža Pandura je ostarjela tetka, neurotični drag queen izmučen godinama i autodestrukcijom. Genija visoke renesanse prikazao je kao heroinom oslabljenog Marilyn Mansona ili Gorana Bareta, što je na trenutke postajalo zabavno. Čini mi se da je  Livio Badurina odlično odradio ono što je redatelj od njega tražio te odglumio Michelangela onako kako bi to napravila Marina Abramović.

Livio Badurina kao Michelangelo ostarjela je heroin chicu sklona drag queen tetka

Livio Badurina kao Michelangelo ostarjela je, heroin chicu sklona, drag queen tetka

Kad smo već kod pedera i inih im srodnika, moram priznati da mi se sviđa dašak queer glamura koji se u posljednje vrijeme može  uočiti na zagrebačkim pozornicama. Uveo ga je Aleksandar Popovski (Na Tri kralja), a drugi objeručke prihvatili. Ali ovdje se s queerstvom i gejstvom pretjeruje bez poante. Citirat ću svog (LGBT) frenda kojeg sam vodila na predstavu:

Ok, znam da je Michelangelo bio gej, ali zar baš svaka scena mora sadržavati mahanje kitom, naprćene gole guzice i istospolne cjelove?“, cinično je izjavio dok smo nakon predstave pušili kraj Zdenca života.  Iznenadio me njegov stav jer sam mislila da će on kao aktivni borac za LGBT slobode biti oduševljen razvojem događaja na sceni. U potpunosti se slažem da je forsiranje pederluka i kritiziranje Crkve u komadu posve suvišno, čak iritantno.

Krleža 3D

Pandurov „Michelangelo“ ima istu funkciju kao 3D filmovi: vizualno je zanimljiv, ali smisleno šupalj. Sve vizualne komponente jednočinke obećavaju dobru predstavu. Na crno-bijeli plakat s upečatljivim, lajbahovskim fontom vjerojatno masturbiraju svi studenti dizajna, scenska rješenja su inovativna (velika šuplja željezna konstrukcija i bazen s vodom u podnožju), kao i poprilično oskudni kostimi te usporeno kretanje glumaca. Najupečatljivija je video projekcija Dorijana Kolundžije prikazana na početku i kraju komada. Likovi izrezani sa svoda Sikstine, izvučeni iz konteksta (baš kao i cijela predstava) padaju i dižu se umjesto HNK-ova svečanog zastora. Nažalost, ispod zaista impresivnog vizualnog celofana krije se redateljeva bezidejnost, stoga bi „Michelangela“ valjalo skratiti za pola sata te iz HNK preseliti u MSU kao instalaciju-performans.

Iza upečatljivog vizualnog celofana krije se redateljeva bezidejnost

Iza upečatljivog vizualnog celofana krije se redateljeva bezidejnost.

Iako sam militantni fundamentalist kada je u pitanju adaptacija ostavštine starog MK, ovaj put sam blaža u osudi jer je primjerenije napraviti ovakav eksperiment na tekstu koji pripada Krležinoj ranoj fazi (koju je ionako gotovo nemoguće postaviti na scenu), nego kada redatelji nevješto petljaju po zrelijim mu tekstovima. Ovaj „Michelangelo“ napravljen je za europske festivale, a naši novi zapadni sunarodnjaci ionako neće predstavi zamjeriti nedostatak Krleže, čiji mentalni konstrukt još uvijek ostaje teško prevediv na strane jezike.

Standardno
Anwa Friendly!, Festivali, Kazalište, Kultura

Kazališno-glazbeni vrtuljak na 2. Kotar Festu

Napisao i snimio: Franko Burolo

Evo nas već u rujnu. Pomalo smo se svi već vratili svojim školama, fakultetima i poslovima, svojoj rutini. Anwa se nakon poduže neplanirane ljetne odsutnosti konačno vratila u pogon. No rezimirajući ljeto, mora se svakako spomenuti KotarFest!2, na kojem je poseban gost bio i novinar Anwe. 

Zla kraljica i lovac u predstavi Snjeguljica mora umrijeti

Zla kraljica i lovac u predstavi Snjeguljica mora umrijeti

Drugi po redu KotarFest! ove se godine održavao od 20. do 25. srpnja u Delnicama i Fužinama. Program je započeo u subotu 20. srpnja u kasnojutarnjim satima u delničkom Parku kralja Tomislava humanitarnom utrkom “Tvoj korak za osmijeh djeteta”. Utrkom su se skupljala sredstva za delnički Dječji vrtić “Hlojkica”, a pobjednicima su dodijeljene vrlo simpatične drvene medalje, najveća za prvo i najmanja za treće mjesto. Istu večer, u aranžmanu delničke udruge Arterija, održan je u Goranskom sportskom centru u Delnicama, odmah do parka, 10. Park Rock – koncert na kojem su ovoga puta hedlajneri bili Teška industrija. Istaknuo bih i zagrebački bend Kevlar Bikini, koji su imali daleko najmoderniji i, po meni, najupečatljiviji nastup te večeri.

Judita Franković briljirala u Gorkom, Pinkleci oduševili Snjeguljicom

Glavni program festivala počeo je u nedjelju navečer 21. srpnja u delničkom Radničkom domu popularnom predstavom Mani Gotovac Pričaj mi o Gorkome, u ponešto izmijenjenoj glumačkoj postavi. Lelu Margitić na Kotar festu zamijenila je mlada Judita Franković, što je izazvalo određenu skepsu kod dijela publike. Brinulo ih je što je ulogu pripovjedačice, koja se pod stare dane prisjeća svoga kompleksnog odnosa s Gorkim, tumači glumica koja je najmlađa od njih troje. No Judita je, zajedno sa svojim kolegama, uskoro pokazala da razloga za zabrinutost nema. Ulogu je odlično odradila. Naravno, efekt na publiku ne može biti isti kao onaj Lele Margitić, ali s Juditom Franković dolazi bolje do izražaja podvojenost i “shizofrenost” protagonistkinje. Odlično je i što se predstava odvija kroz gledalište i povremeno uključuje komunikaciju s pojedinim gledateljima, čime je i publika konkretnije umiješana u dramu. Ne ostavlja se dovoljno prostora za ravnodušnost, i to je dobro.

A kad smo kod angažiranja publike, na drugi je način to sljedeći dan učinila i Kazališna družina “Pinklec” iz Čakovca u predstavi Rone Žulj i Mirana Kurspahića Snjeguljica mora umrijeti, također u Radničkom domu u Delnicama. U svakoj svojoj nedoumici, junak bi upitao publiku što učiniti. Publika bi onda glasala za opciju A ili opciju B, od kojih svaka ima svoje moralne motive, ali i posljedice koje po svakoj odluci slijede. Tako se u konačnici dogodilo da je publika odlučila smilovati se zloj kraljici i ne ubiti je, što je ova iskoristila kako bi konačno ubila i Snjeguljicu i junaka. Radi se, dakle, o vrlo poučnoj predstavi koja potiče na promišljanje o uzrocima i posljedicama odluka koje svatko od nas svakodnevno donosi. Urnebesna komičnost ove predstave naglašava kako je moguće, kao u našem slučaju, da niz nevinih, čak i opravdanih odluka, može jednu veselu, razdraganu i dobronamjernu igru uskoro pretvoriti u tragediju.

Interakcija s publikom zaštitni je znak Kotar Festa

Interakcija s publikom zaštitni je znak Kotar Festa

Sljedeće jutro, u utorak 23. srpnja, Pinkleci su imali još jedan angažman, ovaj put pred najmlađom publikom u Domu kulture u Fužinama. Tamo su pred oduševljenim dječjim licima igrali lutkarsko-igranu predstavu A tko si ti? redatelja Romana Bogdana. Predstava je to po motivima iz bajke Neposlušno mače Ivana Bjeliševa, u kojoj se na djeci pristupačan način problematiziraju pitanja identiteta.

Čilanje i gala koncert bez orkestra

Festival je zatvoren u četvrtak 25. srpnja navečer u Radničkom domu u Delnicama uz Opera Night, u izvedbi Goranke i Marina Tuhtana, sopranistice i tenora. Riječ je o klasičnom gala koncertu uz multimediju. Pohvalna je ideja da se pomoću suvremene tehnologije ovaj žanr može dovesti čak i tamo gdje možda nema uvjeta za dovesti čitav orkestar, zbor i sve ostalo što bi inače bilo potrebno za operni gala koncert. K tome, ovaj koncert ima i vrlo bitnu didaktičku notu, pošto audiovizualne projekcije koje najavljuju arije pružaju crtice iz života skladatelja, anegdote ili rezime radnje opere kojoj pripada sljedeća arija.

Ni u srijedu nije bila rupa u programu. Taj su dan organizatori izabrali za “Chill Day”, tj. opušteno druženje u parku u Delnicama uz glazbu, piće i žonglerski nastup s vatrom. Isti dan je na obližnjem zidu slikarica Jasmina Jogić započela raditi mural u čast Kotar teatru – organizatoru festivala. Fešta je tako trajala do kasnih noćnih sati, kada je pomalo počelo i kišiti. U ponedjeljak i srijedu bile su organizirane i kreativne radionice za djecu vrtićkog uzrasta u Delnicama i Fužinama. Dječji su radovi bili izloženi u predvorju Radničkog doma u Delnicama sat vremena prije početka završne predstave.

Umjetnica Jasmina Jogić oslikala je zid u čast festivalu

Umjetnica Jasmina Jogić oslikala je zid u čast festivalu

Sve u svemu, ako je motivacija i cilj ovoga festivala oživjeti kulturni sadržaj Gorskoga kotara, rekao bih da odrađuje odličan posao, pogotovo po pitanju specijalnosti organizatora, a to je kazalište. Predstava možda i nije bilo jako puno, ali njihova kvaliteta to itekako nadoknađuje i nadilazi. Izdvojio bih tu svakako Pričaj mi o Gorkome, Snjeguljica mora umrijeti i A tko si ti? kao tri vrhunske predstave, što za jedan mali festival nije uopće loše. Recepcija i posjećenost festivala pokazuju da su ovakve stvari Gorskome kotaru itekako potrebne, ali i da organizatore čeka još puno posla. Nastave li s ovim istim entuzijazmom i zadržavajući fokus na teatru, ne vidim zašto s vremenom ne bi i Gorski kotar svako ljeto postao jedan od centara vrhunskog kazališta u Hrvatskoj.

Standardno
Kazalište, Kultura, Recenzije

Je li ovo najbolji mogući od svih Voltairea?

Piše: Mia Mitrović

Štovateljica sam lika i djela Francoisa Marie Aroueta pa sam se veselila druženju s njim u kazalištu još otkako saznah da ga namjeravju ugostiti u Frankopanskoj. Iako sam strahovala da će iz svega ispasti zgusnuta i neukusna kaša, Gavellin Candide pravi je kazališni blockbuster koji pršti energijom, inteligentnim humorom i uigranom glumom. Iako je adaptacijom izgubljeno podosta od mračne ironije kojom se Filozof obračunavao s europskim institucijama 18. stoljeća, Voltairerov je bestseller, zahvaljujući vještoj režiji Kreše Dolenčiča i umijeću Gavellina ansambla, dobio novo značenje i moderno, hrvatsko ruho.

Raskrinkavanje optimizma

Je li potrebno nemilosrdno se sprdati s optimizmom u ovim teškim, olovnim vremenima, pitaju se dežurni dušebrižnici? Itekako! Bilo je i vrijeme da netko, pa makar i u kazalištu, raskrinka tu plitku mantru moderne svakodnevnice i nju ejdž self help priručnika kojima nas bombardiraju na svim kioscima Tiska. Nema veze što se država raspada, premijer bulazni, ministar financija žica po svjetu na naš račun, nitko nema posao i svi umiru od raka- samo misli pozitivno i spasit češ se. Moš’ mislit’. Pozitivno mišljenje najveća je opsjena, veo kiča koji nam omogućuje da živimo u šarenoj iluziji dok nam unutarnji vrt vene jer spavamo umjesto da ga obrađujemo. Naslovni junak se na kraju probudio iz tog čudovišnog sna. Vrijeme je da se probudimo i mi ostali.

Glam barock kostimi pojačavaju grotesknu atmosferu

Glam barock kostimi pojačavaju grotesknu atmosferu

Volatireov Candide magično je putovanje kroz filozofiju, politiku, geografiju, svjesno i nesvjesno u pojedincu te iz tog razloga vrlo težak za kazališnu adaptaciju. No, Dolenčić se, zahvaljujući svojoj megalomaniji izvrsno snašao. Za ono što je dočarao u 150 kvadrata Gavelle, nekim filmskim redateljima bi trebalo 10 lokacija diljem svijeta i milijuni budžeta. Dolenčić scenu koristi kao zemljopisnu i psihološku kartu, obilato se služeći groteskom. Njegov Candide je epska avantura od dvorca Thunder-ten-tronckha do Lisabona, Buenos Airesa, Pariza, Venecije i Istanbula, preko mora, oceana i južnoameričkih prašuma sve do Eldorada. Scene se izmjenjuju brzinom PowerPoint prezentacije. Iz Eldorada naši junaci stižu ravno u središte hrvatske noćne more, što je uvjerljivo najbolja scena komada. Robotizirana blagajnica slomljene kičme klizi scenom u vozilu koje je nešto između kase u trgovačkom lancu i invalidskih kolica te robuje pretilom Todoriću u bijelom, s motornom pilom u rukama (bolni rezovi u tijeku). “Imate li karticu za bodove”??

Put u središte hrvatske noćne more. Imate li karticu za bodove?

Put u središte hrvatske noćne more. Imate li karticu za bodove?

Sjajan spoj “starog” i mladog

Jednakom vještinom Dolenčić je spojio stari klasik s novim momentima i napravio sjajan miks “starog” i mladog ansambla. Već dugo nisam vidjela uigraniju ekipu. Uopće ne izgledaju kao da glume, nego kao da se dobro zabavljaju. Naslovna uloga odlično je pogođena. Enes Vejzović djeluje 10 godina mlađe; kao Candide je blesav, mlad, naivan i komičan, iako ne pretjeruje sa slapstickom. Duško Valentić u ulozi učitelja Panglossa vjerno je interpretirao stanje uma (i tijela) negdašnjih i današnjih vrlih Akademika. Rasturio je i Siniša Ružić u nizu sjajnih minijatura. Najupečatljiviji je kao Veliki Inkvizitor kada pjeva rock ariju spaljujući heretike. Ženski dio ansambla možda je još i jači od muškog. Žare i pale Mirjana Majurec, Jelena Miholjević i Ankica Dobrić, a posebno Barbara Nola u ulozi sarkastične starice. Za njima pomalo kaska Nataša Janjić. Cunegodnu je iznijela za nijansu kričavo, neujednačeno i nedovoljno komično. Iskupila se tek zadnjoj sceni naricanjem versi iz dalmatinskih poskočica i “šansona”. Neusporedivo je bolja u Finim mrtvim djevojkama. Kostimi su također pogođeni. U predstavu su unjeli dašak glam (ba)rocka koji je sjajno funkcionirao. Jedino mi nije jasna scenografija. Čemu viseći stolovi i kreveti? Predstavljaju li tanke konce navike ili su aluzija na Dalija? Potpuno su nepotrebni jer nisu u funkciji predstave ni teksta i samo smetaju glumcima pri ulasku i izlasku s bine.

Sve u svemu, tri put hura za Gavellu i za Krešu! Napravili su pametnu predstavu, grotesknu do bola, u skladu s aktualnom situacijom u državi. Nakon Finih mrtvih djevojki, Gavella je po svemu sudeći dobila još jedan hit koji će rado gledati svi; od Voltaireovih fanova, kazališnih sladokusaca, slučajnih padobranaca do srednjoškolaca primoranih da dođu u teatar zbog lektire. Je li ovo najbolji od svih mogućih Voltairea? Ne znam je li najbolji, ali je zasigurno najzabavniji!

Standardno
Kazalište, Kultura, Zagreb

Blijeda Leda ili silovanje Krleže u ZKM-u

Piše: Mia Mitrović

Loša režija i još gora gluma iskasapile Krležu u Zagrebačkom kazalištu mladih

Kad je 1930-ih u zagrebačkom HNK prvi put izvedena ‘Leda’, kritika ju je pokopala. Osamdeset godina poslije, na repertoaru je tri hrvatske kazališne kuće istodobno. Najnovija je ona redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić u koprodukciji ZKM-a, Kraljevskog pozorišta Zetski dom i festivala Kotor art, premijerno izvedena u petak. Postavljanje Krleže očito je bio prevelik zalogaj za mladi autorski tim, jer je dopustio da se bogatstvo Krležina britkog jezika izgubi u besmislenim prikazima pijančevanja, seksa i nasilja.

Photo by ZKM

‘Leda’ je završna drama ciklusa ‘Glembajevi’, posvećenog kritici nakaradnosti buržoazijskog društva. Društvo je i danas na isti način pokvareno: starlete se udaju za primitivne tajkune koji žvaču čačkalice, grad je prepun preplaćenih (konceptualnih) umjetnika, a novinari pišu lažne tekstove zbog prijateljstava s gore navedenima. U mondenim salonima zagrebačkih kuća i dalje se loču butelje te nemilice troši nikotin i kokain. U pauzama i za vrijeme bračnih preljuba. Možda je zato ovaj tekst našim kazališnim direkcijama zanimljiv. Međutim, 3. ‘Leda’ u 2 godine je nepotrebna. Pogotovo ovako loša izvedba.

Kritika je ‘Ledi’ 30-ih zamjerala vulgarnost, lascivnost i perverziju. Autorski tim gradi komad tako da upravo kroz te segmente naglašava tragičnu stranu drame. Njihova ‘Leda’ ustvari je antipredstava. Međutim, ‘Leda’ nije pisana kao tragedija, nego kao ‘ljubavna igra’. U Krležinu tekstu ima više elemenata sapunice nego tragedije.

Glumatanje umjesto glume

Možda bi takav pristup bio sasvim legitiman, da su glumci uspjeli suvislo izgovarati Krležine rečenice. Međutim, nisu. Muški dio ansambla najviše je razočarao. Seksepilni Srđan Grahovac pokušao je Olivera Urbana interpretirati kao kombinaciju ruskog suvišnog čovjeka i Nicka Cavea. Oliver Urban nije Cave niti Pečorin, Urban je autoironični prikaz Krleže samog. Tekst je izgovarao nerazgovijetno i tiho, za razliku od Dejana Ivanića (Aurel), koji je bio preglasan. Ženski dio bio je nešto bolji.

Također, dodatno osuvremenjivanje autora koji je sam po sebi suvremen, postmodernistička je besmislica. Tekst i kontekst ‘Lede’ aktualni su jednako kao i u vrijeme kad je pisana, nije bilo potrebno radnju nasilno smještati u 21. stoljeće. Nije bilo potrebe ni za dodatnom dekadencijom na sceni, nauštrb dijaloga, jer su sami Krležini dijalozi dekadentniji i crnji od eksplicitnog prikazivanja silovanja, šamaranja i pijančevanja.

Jedino što je pogođeno jest scenografija, koju potpisuje isti dvojac kao dramaturgiju i režiju. Stolovi od crnog drveta i prigušene blijedožute stolne lampe bolje su opisali atmosferu Krležinih drama, nego li glumačko mahnitanje na pozornici.

Bolje je u Gaveli

Hvatanje u koštac s Krležom težak je redateljski pothvat. Rijetko kome uspije iščitati ga na pravi način. Jedan od onih kojima je to uspjelo je Boris Svrtan i zato je Gavellina ‘Leda’ bolja. Svrtan je shvatio da treba naglašavati ironiju teksta, ne tragične elemente. A imao je i bolje glumce. Ansambl u Gavelli ne glumata, već prirodno izgovara Krležine teške rečenice, za razliku od ZKM-ove koprodukcije.

Photo by ZKM

ZKM-ova interpretacija ‘Lede’ nezadovoljavajuća je, pogotovo za pasionirane krležijance. Krležin tekst izgubio se u lošoj režiji i još goroj glumi. Mladi autorski tim pokušao je kroz Ledu prikazati suvremeni hrvatski spleen. Raspadanje jednog društva, poremećene vrijednosti i međuljudski odnosi; seks, droga, alkohol, nasilje i autodestrukcija, kulise su u kojima je stasala generacija osamdesetih, kojoj autorice pripadaju. Međutim, to se nije trebalo raditi na Krležinu tekstu. Ovako, umjesto da uživa u Krležinim dijalozima, publika je gledala eksplicitne scene silovanja, besmislenog pathosa i urlanja, zalijevanja alkoholom i gađanja hranom. Izvorni tekst je iskasapljen; pijani i drogirani likovi jedva ga izgovaraju. Krležin mač, kojim je bespoštedno sjekao nepravilnosti u društvu, su sarkazam, cinizam i gorka ironija, a ne forsiranje tragičnosti kroz scensku eksplicitnost. Ako je ovo Krležino ruho za mlađe generacije, ne ‘lajkam’ ga.

Standardno