Anwa Friendly!, Kafići, Klubovi, Koncerti, Zagreb

Zug Bar ne beži nigdje

Piše: Nikola Pušonjić

Pisati o kvartovskom kafiću nije zahvalan, a ni lagan zadatak. Kafić, prostor koji zauzima mjesto u tvojem životu kroz dio osnovne, čitavu srednju školu, kafić koji vidiš doslovno s prozora i provodiš mamurna jutra u pidžami i šlapama, jednostavno nije tema o kojoj isuviše razmišljaš – spustiš se iz haustora, kupiš cigarete i šutke sjedneš i, ako si dovoljno pribran, čitaš novine ili gledaš televiziju. Takav kafić (kafić je preotmjena riječ) bio je čuveni Caffe bar „Rasno“, smješten u passageu Doma za starije i nemoćne na Iblerovom trgu.

Cafe "Rasno" - krasno.

Cafe “Rasno” – krasno.

Izlizani tapecirung na stolcima i separeima, besmisleno predimenzionirani polukružni drveni šank progoren čikovima i izrauban kriglama lokalnih nalokanih susjeda, pokoji policajac u civilu s nezaobilaznom torbicom – popularnom „pederušom“, dvije sestre, penzionerke štićenice doma piju konjačić od ranog jutra, a kasnije viču na konobara da žele pivo, ali da nikako nije onako toplo kako su ga dobile prošli put. U takvoj atmosferi moja mlađa sestra i ja godinama smo guštali i najčešće trijeznili, a kada bi na spomen kolegama ili prijateljima rekli kako smo eto, na kavi u „Rasnom“, bili bi predmet sprdnje.

Kako je u međuvremenu odnos moje male sestre i mene prerasao one tinejdžerske bolesti, počeli smo navraćati u „Rasno“ i navečer na pivo – blizu nam je doma, nije skupo, nije ni gužva ni buka – pokoji pijanac koji marljivo ispunjava listić za kladionicu, konobar i žohari koji ispadaju sa stropa iz ventilacijskih cijevi. Kada bi već svima dopizdilo sjediti u kafani, teta spremačica oprala bi podove, dala meni i sestri ključeve da zatvorimo kad odlazimo, a ključeve ostavimo na porti Staračkog.

“Kerumovi”

Tipična večer u staračkom domu

Tipična večer “Kerumovih” u staračkom domu

Nekako smo u cijeloj toj obiteljskoj atmosferi zaradili i nadimak: „Kerumovi, braco i seka, kaj ćete, kavu ili pivu?“ Je li nadimak zaslužen pričanjem o politici, ali pak jer smo učestalo djelovali dovoljno blentavo da bi usporedba bila na mjestu, ne vjerujem da ćemo ikada saznati.

No u jednom trenutku – „Rasnog“ više nema. Zatvoreno. Bez najave. Što ćemo sad? Susrećemo konobare i susjede – pitamo što se događa, nitko ništa ne zna.

I tako mjesecima. I odviknuli se, prebacili obiteljske nedjelje malo dalje od kuće, u Radićevu ulicu.

Nakon izvjesnog vremena primjećujemo da se nešto u prostoru ipak događa. Šankovskim kuloarima razvija se priča kako je netko uzeo prostor u najam – živi bili pa vidjeli.

 

 

Prolazimo jedan dan i ugledamo poznato lice – konobara koji nas je prozvao „Kerumovi“.

– Pa di ste?

– Pa di ste vi?

– Evo, kolega i ja smo nakon totalne zajebancije s natječajima konačno uzeli prostor u najam. Znaš kaj ćemo napraviti od ove rupe, sve ćemo preurediti.

Krenuli su radovi, seka i ja smo redovito onako penzionerski znatiželjno buljili kroz prozor i pratili napredak preuređenja. Jedno jutro nas je novi gazda pozvao unutra.

– Pred kraj smo, treba sad samo ušminkati sve. Otvaramo za ljeto, a zvat će se – Zug.

– Zug, kao vlak ili kao cuganje?

– I jedno i drugo!, smijao se gazda.

I onda odjednom, nakon par mjeseci cupkanja oko „Zuga“ – dođite na piće – otvaramo u subotu.

Zug is born

Imali smo što vidjeti. Prostor koji je „krasila“ aura socrealistične kafane sada je suvremeno opremljen i uređen u industrijskom stilu, šank je savršen, kaubojski dugačak, detalji koji jasno, ali diskretno upućuju na naziv kafića, a povrh svega, ovo je sad mjesto koje se ne može zvati kvartovskom birtijom u staračkom domu. Ovo je sada nešto novo i sasvim neočekivano – ovo je sada potencijal za pravi pravcati klub i beer bar. Besprizorne pijance zamijenila je mlada i urbana publika, željna mjesta gdje može popiti odličnu kavu, profesionalno servirani čaj (i to čaj, lišće, ne one bezvezarije koje nazivaju čajem u kafićima po čitavom gradu), golemu ponudu domaćih i stranih piva i sve popularnijeg gina.

Metamporphoseon libri

Metamorphoseon libri

Kolege iskusne pivopije guštaju u točenom Erdingeru, šmekeri u ginu i whiskeyu, a seka i ja, ipak malo konzervativniji, u gemištu i Budweiseru kojeg sam se dohvatio od prvog dana na prijedlog osoblja i od tada ga ne puštam iz ruke.

Osoblje je posebna priča, kao i atmosfera koju stvaraju zajedno s dva bračna para koji su uložili vrijeme, novac, ali i evidentnu ljubav i golemi trud. Metamorfoza stare rupe u mjesto gdje si istovremeno u obiteljskom i frajerskom okruženju mjerljiva je u startrekovskim dimenzijama.

Ljubazno osoblje

Ljubazno osoblje

Uređenje, svirke, tulumi, atmosfera, sve je na strani da Zug bar, kako se službeno zove, postane jedno od glavnih destinacija publike svih dobi i afiniteta. Bilo da je riječ o jutarnjoj kavi, afterwork tulumu, zagrijavanju za izlazak petkom ili ples uz bendove subotom.

U slučaju ovog Zuga, uparkiranog na Iblerovom trgu, nikako ne možemo zapjevati onu veseljačku: „Beži Jankec“. Zug je tu da ostane i vodi nas u nove veseljačke avanture.

Pa bumo si onda malo i za promjenu zugnuli.

Oglasi
Standardno
Fenomeni, Kafići, Kultura, Zagreb

I tebe (ni)sam sit kafano: povijest zagrebačkih kavana i krčmi (1242.-2013.)

Piše: Mia Mitrović

Ovaj tekst prošetat će vas kroz povijest zagrebačkih kavana i krčmi te otkriti kako su postale politički, književni i kulturni centri, ali i novinarske redakcije.  Posjetit ćemo i kultna mjesta 80-ih i 90-ih i suvremena okupljališta zagrebačkih boema/hipstera, šminkera, pozera, zgubidana, studentarije i alkonostalgičara. Ugodnu vožnju!

(članak je originalno objavljen u magazinu Playboy, veljača 2012.)

 „Zagrebačkim ulicama, cesta mog života teče“ postao je već pomalo iritantan napjev koji često slušam dok čekam da mi  se javi operater taksi službe i pošalje kočiju da me odvede kući u kasan noćni sat…

Zagrebačkim ulicama uistinu teče cesta mog života. Već dvadeset i više od kusur godina. Taksijem, tramvajem, biciklom i cipelcugom svakodnevno putujem Ilicom, Savskom, Zelenim valom, od Trešnjevke do Centra i natrag. Prije nekoliko godina poznati turistički online vodič TripAdvisor proglasio je Zagreb (uz Bruxelles i Oslo) najdosadnijom europskom metropolom, što je zaista nepravedna titula. Zagreb možda nema Montmartre, Soho ili Red Light District, ali zato posjeduje cijeli kaleidoskop različitih kafića i birtija za sve uzraste i ukuse te ima kavansku i krčmarsku tradiciju koja seže duboko u povijest.

Na Harmici se kava točila gotovo stoljeće prije nego u Londonu i Parizu

Na Harmici se kava točila gotovo stoljeće prije nego li u Londonu i Parizu

Pivo se u Zagrebu toči još od 13. stoljeća. Kad je Zlatnom Bulom Zagreb proglašen „slobodnim kraljevskim gradom“, pod Sljemenom su se nastanili njemački pivarski cehovi. Zbog blizine Osmanskog Carstva, blagodati ispijanja kave Zagrepčani su otkrili puno prije Parižana, Bečana i Londonaca. Prva „kavotočija“ u šatoru na Harmici otvorena je još 1636. godine. Europski kavopije do pojave prvih kavana morali su čekati još gotovo cijelo stoljeće.

U ovom tekstu prošetat ću se kroz povijest zagrebačkih kavana i krčmi, pokušati otkriti kako je sve počelo te kako su one postale politički, književni i kulturni centri, ali i novinarske redakcije.  Posjetit ću i kultna mjesta 80-ih i 90-ih, ali i suvremena okupljališta zagrebačkih boema/hipstera, šminkera, pozera, zgubidana, studentarije i alkonostalgičara.

„Zagreb je jedna udobna, stara fotelja s pogledom na Evropu“, rekao je pokojni Momo Kapor. Udobna i stara svakako. Ali ne baš tako dosadna i učmala kao što tvrde administratori TripAdvisora!

U početku bijaše krčma

Riječ „karcsma“ mađarskog je podrijetla i prvi se put spominje u rječniku Fausta Vrančića iz 1595. godine. Nema puno podataka o ranim zagrebačkim krčmama, ali zanimljivo je izlaganje Ivana Perišića, vlasnika popularne krčme na Dolcu s kraja 19. stoljeća. Preko dana u Perišićevoj krčmi uglavnom su objedovali šljakeri na pauzama i kumice s placa. Kasno poslijepodne dolazili bi tzv. „štovatelji gemišta“. Oni bi ispijali gembače, kartali i šalili se. Navečer, piše Perišić, „krčma postaje kazalište, koncertna dvorana i sabornica“. Pilo se, pjevalo i raspravljalo o politici. Pojavljuju se i prvi boemi. Oni često nisu imali novca, no Perišić im je opraštao dugove jer su „zbijali pošalice i pjevali kao u operi“. U krčmama su se skupljali svi društveni slojevi – od težaka i radnika, pa sve do političara, što krčmi daje dozu demokratičnosti. Slavna je bila i krčma Sofije Gundrum u Frankopanskoj 10. Na istom mjestu nalazi se danas kazalište i kultni kafić Gavella (koji je očito zadržao auru dobre krčme gdje dolaze svi).

Zagrebački krčmari su zbog radnog vremena bili na ratnoj nozi s bludilištima u Kožarskoj

Zagrebački krčmari su zbog radnog vremena bili na ratnoj nozi s bludilištima u Kožarskoj

Zagrebački krčmari na ratnoj su nozi zbog konkurencije bili i s „bludilištima“ u Kožarskoj i Tkalčićevoj ulici. Tužili su se da im odvlače goste i pogubno djeluju na moral građana. I da se u “kurverajima” smije svirati i pjevati cijelu noć, a u krčmi ne. Međutim, prostitucija je bila legalna, a u bludilišta se nije išlo samo „bluditi“. U bordele se dolazilo i na „after-partyje“. Jedini su oni smjeli 24/7 točiti alkohol i svirati glazbu. Bordeli su kao mjesto za izlazak bili popularni među mladim buntovnicima i dekadentima.  Janko Polić Kamov u svojim je pjesmama od bordela napravio hramove, a opisuje ih i Krleža u Latinoviczu, tako da su bludilišta zapravo preteča underground noćnih klubova za najsmjelije, najpijanije i najupornije.

Prve zagrebačke kavane

Zagreb 1900. godine ima nešto više od 60 000 stanovnika i 25 kavana. Porastom standarda i broja stanovnika raste i broj kavana. Najskuplje su bile one na Trgu bana Josipa Jelačića. Narodna Kavana nalazila se na križanju Praške i Trga, na južnoj strani Harmice bile su kavane Croatia, New York i Europa, a na sjevernoj Royal i Merkur. Popularna je bila i kavana Palainovka, osnovana 1837. godine. Kavane se grade (naravno) po uzoru na bečke i od krčmi se razlikuju po uređenju i klijenteli.  Nasuprot krčmama, gdje se konzumira pivo, vino i limunada, kelneri u kavanama poslužuju uglavnom kavu, čaj i žestoka pića. Svaka kavana morala je po zakonu imati barem jedan biljarski stol!

O kavanskom životu Zagreba prvi piše Šenoa u Narodnim novinama 1880-ih. Opisuje Veliku Kavanu (danas hotel Dubrovnik): „Ni u Beču nema veće“, tvrdi. Šenoa prati dnevni ritam Velike Kavane. Rano ujutro dolaze putnici na brzu cugu prije vlaka, a stalni gosti prolistati novine pa diskutirati o vrućim temama. Popodne gosti igraju biljar, šah ili karte. Navečer se svraća prije i/ili poslije kazališta, a neki uvečer dođu kako bi prolistali svježe sutrašnje novine. Poneki u kavani sjedi i ništa ne radi te „šuti i mudruje sam za se kao Turčin“, piše Šenoa. Drugi pak sjednu uz prozor te promatraju „zgodne zagrebačke milostive“ kako šetaju Trgom.

Matoš – kavanski rabi i „kralj hrvatske bohemije“

Za procvat kulturnog života u kavanama najzaslužniji je stari AGM.  Sa svojih višegodišnjih lutanja po Europi donio je u Zagreb duh Pariza. Matoš je bio učitelj i guru svim zagrebačkim mladim umjetnicima, što se uostalom uči iz lektire. Manje je poznato da je čuvena zbirka „Hrvatska mlada lirika“, gdje su svoje prve pjesme (između ostalih) objavili Andrić i Ujević, nastala u kavani Korzo (križanje Ilice i Gundulićeve). Pjesnik Ljubo Weissner za Matoša kaže da je u kavani „uništio nekoliko plantaža kave i ispio nekoliko podruma vina“.

Matoša je u periodu neposredno prije rata zauvijek pokopao Ranko Marinković u “Kiklopu”, ovjekovječivši ga u liku Maestra. Njegovo samoubojstvo pišanjem po dalekovodu označilo je raskid s tradicijom i početak suvremenog književnog i kavanskog života. Marinković, iz perspektive mladog novinara Melkiora, opisuje lumpovanja zagrebačkih glumaca, umjetnika, sportaša i novinara u ne baš tako imaginarnoj krčmi Dam Daj. Ta simbioza aktera uvijek željnih dobre kapljice zadržala se sve do danas.

 

Unutrašnjost kavane Corso gdje je stari AGM popio

Unutrašnjost kavane Corso, gdje je stari “AGM” popio “cijelu plantažu kave i čitav podrum vina”

Od kuhanih jaja, mussolinija i špricera, do tosta i viski kole

Kavanski život Zagreba, kakvog znamo danas, nastao je u 70-im i 80-ima. Kavane i krčme smanjuju se i počinju sve više ličiti na današnje kafiće. Bilo je to vrijeme sretne djece, ratnih filmova u boji i rokenrola. Darko Rundek luta periferijskim krčmama u potrazi za Enom, dok Štulić teatralno brije bradu i brkove te se u Kavkazu uz pljuge i pivo troši vremenom, zajedno sa ostalim pametnim, knjiškim ljudima. Skroz-naskroz.

Na mnogo mjesta opjevan je i okovan u legendu zlatni trokut 80-ih: Zvečka-Kavkaz-Blato. No osim njih, bilo je i drugih kultnih mjesta. Kuhana jaja i mussolinije (gemišt sa sokom od maline, op.a.) zagrebačkih birtija zamijenili su tost i whiskey cole u pomodnim kafićima. Prve toast sendviče Zagrepčani su jeli u Preradovićevoj kod Vukasa. Nedugo zatim otvoren je i kultni Pingvin.

Malo dalje od Vukasa cvjetale su Pinta i Karaka. U dubrovačkoj lađi okupljala se  impresivna ekipa: od akademika, glumaca, sportaša, redatelja, pisaca, pa sve do poznatih zagrebačkih klošara. U eri Ćirinog „bijelog šala“ Zajec, Mlinarić, Kranjčar, Mustedanagić i društvo u Karaki su imali dnevni, a vrlo često i noćni boravak.

„U Karaku su mi provalili one šampionske ’82. Sa šanka su ukrali samo Mlinkin dres, a novac, cugu i bijelu tehniku ostavili nedirnute.“ — prisjeća se gazda Pavo Kremenić koji sad, umjesto u Karaki, gazduje u Gavelli, okupljajući slično društvo.

Njegovi dubrovački frendovi Albert Papo i Vlaho Srezović otvorili su nekoliko kultnih klubova i kafića: od Saloona, Orient Expressa, Hard Rock Cafe-a, Buldoga... Kad su uoči otvaranja prvog zagrebačkog Hard Rock Cafe-a pitali Alberta zašto sam usred noći šarafi žarulje po lokalu, kratko je odgovorio:

„Tuđa ruka može ti dignuti samo kurac i ništa više!“

U to doba počinju nicati i kafići poznatih sportaša; Papagaj rukometaša Žagmeštera, Charlie nogometaša Mirka Brauna, Match Ball tenisača Bore Jovanovića, Sahara, kafić legendarne plave devetke Slavena Zambate, Kerempuh Pere Močiboba i mnogi drugi kafići opisali su birtijašku povijest hrvatske metropole.

Treba spomenuti i to da su skorašnje pretvorbe opjevane trešnjevačke birtije Dvije Lipe u kockarnicu te legendarne Mocce u pizzeriju istinski kulturološki genocid birtijaške povijesti Zagreba.

90-e i nisu bile tako crne. Piva u bircu je bila duplo jeftinija!

Kao sugovornik za stanje u kafićima 90-ih poslužio mi je moj susjed, novinar, poduzetnik i zen majstor Vlado Milinović. Vlado je 90-ih živio u Gornjoj Dubravi, studirao na Filozofskom i često ružio po kafićima u Centru. Pitam ga je li bilo grozno odrastati u ratnim 90-ima.

„Pa i nije baš . Bilo je puno više mjesta za izlaske, vladao je veći kaos. A velika piva u kafiću koštala je oko 5 kuna!“

Kultno mjesto toga doba bio je Grand Slam u Vlaškoj. Tamo se skupljala (pseudo)intelektualna bagra i bilo je zabavno u svako doba dana.

„Takvo mjesto fali Zagrebu. Grand Slam imao je veliku terasu, a jelo se i pilo skoro za džabe.“, priča mi Vlado.

Oni koji su htjeli biti viđeni išli su i u Plazu u Gajevoj, Grand Theatar, Atrij i Thaliju kod ZKM-a. Tamo je bila glavna gradska zajebancija.

„Svi smo imali manje para ali smo se bolje zabavljali.“

Opatovina je bila puno aktivnija nego danas, pogotovo birtije Domus i Sakristan. Najpopularnije mjesto bio je Buffet Dolac, ekvivalent današnjeg Krivog Puta. Čak im je i gazda isti, legendarni Barbić.

„ Vikendom bi se tamo znala okupiti masa ljudi. Uopće ti nije trebao mobitel, svi koje si željela sresti bili bi tamo. Pošto je prostor samog kafića bio vrlo malen, kao terasa služili su stolovi kumica s tržnice. U tom metežu bilo je teško pozvati konobara da te posluži pa je hit piće bila četverostruka loza. Desetak kvadrata oko šanka zvali smo “Šok soba” i tamo su se događale mračne stvari.“

Kavana Palainovka među najstarijima je u Zagrebu. Otvorena je davne 1837.

Kavana Palainovka među najstarijima je u Zagrebu. Otvorena je davne 1837. godine.

Još mračnije stvari zbivale su se na Cvjetnom trgu u podrumskoj prostoriji amaterskog rukometnog kluba. Zbog svoje opskurne prirode prostor je dobio zlokobni nadimak Jama Jazovka.

„Jazovka je bila okupljalište okultista, avanturista, plaćenika, dilera i političara iz malih, ali ekstremnih stranaka. Atmosfera je oscilirala od strahotne do strahovito strahotne“, prisjeća se Vlado. „Ponekad je glavni konobar smirivao situaciju u kavani otpuhujući raznorazne prahove koje su pomoćni konobari slagali na šanku.“

Jedan od historijskih događaja u Jami zbio se 1989. godine, kada je u u pijanom zanosu osnovana vojska koja će osloboditi Hrvatsku. Tako je nastao ozloglašeni HOS. Definitivno najmračnija sekvenca u Jazovki odvila se sredinom devedesetih. Pijani mladić za šankom je izgubio na ruskom ruletu, uz nezaboravne posljednje riječi: „E stari, gle ovo, jesam li faca ili šta???“. Podrum je nakon toga bio zatvoren tjednima, što je izazvalo opću pomutnju u narko-sustavu Zagreba.

Nulte godine: pankeri, skinsi, partijaneri i prvi internet kafei

Milenijska 2000-ta nije bila tako mračna. Štoviše, bilo je to proljeće mog života. Upisala sam Klasičnu gimnaziju u Križanićevoj; 1.e, legendarni razred još legendarnije profesorice Ružice Peršić. Prvu kavu popila sam u obližnjem Kulušiću markirajući nulti sat matematike. Kulušić je tada nažalost bio pred zatvaranjem i tamo je noću zalazila samo rave ekipa. Često su, vidno raspoloženi, ravno s partija znali doći u subotu ujutro na grčki i latinski!

Opatovinom su zavladali skinheadsi pa sam je se uglavnom klonila. Podjednako degutantni bili su mi Gradec i “Tkalča”, gdje su se skupljali šminkeri, odnosno “šabani”. Upravo u to doba cajke lagano postaju mainstream te ih se sve više može čuti kako trešte iz skupih autiju, mobitela, ali i iz kavana oko Centra, što nikada prije nije bio slučaj.

Osim cajki, u gradu se pojavljuju i prvi internet kafei. Bili su to kafići s kompjuterima s kojih se moglo ići na internet! Sat vremena surfanja koštao je 10 kuna. Jedan od prvih internet café-a bio je VIP na Cvjetnom, MAMA u Preradovićevoj i Ptica (a.k.a. Aquarius Net café) kod Džamije.

Nama, pank banditima novog milenija, bilo je ispod časti pohoditi birtije pa smo i po najvećoj zimi znali ispijati Ribar (tj. “Rigar”), Simfoniju (s ilustracijom pijanog Beethovena) i ostale “vrsne” sorte na klupicama Mažuranca, Ribnjaka, Botaničkog vrta i ostalih parkova. Jedini punkt iz srednjoškolskih dana bio nam je Melin u Tkalčićevoj,  Klub studenata Istre te Dobar Zvuk u Gajevoj, gdje se dobar zvuk može čuti i dan-danas.

Krivi Put tj. Pivi Krut (R.I.P. 2004.-2010.)

Sve se mijenja 2004. godine otvaranjem Krivog Puta u Runjaninovoj. Lutalice koje su izgubile stazu, doajeni studentskog zgubidanstva i ostali srodnici u KP-u su dobili svoj krov nad glavom. Godina otvaranja Krivog Puta poklopila se s godinom uvođenja Bolonjskog sistema, ali i s mojim upisom na fakultet. Zbog odlične lokacije (na razmeđi Trešnjevke i Centra) Krivi Put je postao moje često prebivalište.

Poput Hesseovog magičnog kazališta i filmova Davida Lyncha, Krivi Put nije (bio) za svakoga. Neki su KP prozvali i „Zvečkom novog milenija“. U dvorištu i krovištu Krivog Puta odvijalo se sve i svašta, od neslušljivog koncerta pijanog Darka Rundeka do bakantskih Jutara Poezije. Krivi Put nije imao biljarski stol, ali su odmah preko ceste bila dva ping-pong stola, gdje se popodne igrao ping-pong, a navečer sjedilo i razglabalo kao u starim kavanama Agrama.

Krivi Put prozvan je Zvečkom novog milenija

Krivi Put prozvan je “Zvečkom novog milenija”

Nažalost, era Krivog Puta okončana je 2010. godine, kad su ugostiteljskom mogulu Nenadu Barbiću gradske vlasti po 4. put odbile produžiti najam nad prostorom. Po istom postupku izgubio je već spomenute Dolac i Melin te Olivu na Jarunu. Ne vjerujem u teorije zavjere, ali ovo je stvarno previše. Na mjestu današnjeg KP-a niknula je odvratna limena konstrukcija nazvana H20 . Ipak, na radost svekolike studentarije i probisvijeta, Krivi Put 2 nanovo je otvoren u Savskoj 14. U ovim prohladnim danima nije baš preporučljivo ispijati pivu u prostranom dvorištu novog KP-a. A za šank ponovno ne stanu svi koji bi to željeli.

Kafići Zagreba danas

Što reći o trenutnoj ponudi ugostiteljskih objekata? U Hrvatskoj je registrirano više od 18 000 ugostiteljskih lokala, najviše café barova. Velik broj ih se nalazi u Zagrebu. Izbor je stvarno povelik, od opskurnih kvartovskih rupčaga, do snobovskih „terarija“ u Kaptol Centru.

U istraživanje suvremenog kavanskog života uputili smo se jedan petak uvečer. Krenuli smo prvo u Tkalčićevu, nekad poznatu po “kurverajima”, a danas žilu kucavicu zagrebačkog kavanskog života. Tuga je gledati uređenje stare “Tkalče”. Jedino što je tamo zapravo autentično i zagrebački jest Zagorkin kip. Beograd ima kafane i svirače starogradskih pjesama u Skadarskoj. Sarajevo Baščaršiju. Tužno je da Zagreb nema jednu takvu, baš Svoju ulicu Identiteta. No dobro. Žurimo “Tkalčom” i promatramo birtije. Iz bezličnosti šminkerskih rupetina na početku ulice iskače možda jedino Cica. Pedesetak metara uzvodno, pogled nam privuče reklama za kafić Giardino preko puta. Akcija: veliko Karlovačko – 10 kn! Bilo je to i više nego dovoljno da uđemo. Poslužio nas je razgovorljivi konobar Željko iz Slavonskog Broda:

„Ma šta uopće pišete o Centru? Centar je pušiona! Preskupo, preglupo. U Centru uopće nema dobrih ženski i zato mi je lokal prazan. Bez pičke nema posla! Dođite radije kod mene u Malešnicu, da vidite kako se partija.“

Nervira ga “Tkalča” jer dolaze samo klinci i alternativci praznih džepova. Još ga više nerviraju ljubavni parovi koji mu se u kafiću žnjaraju cijeli dan na jednoj kavi. Mene nerviraju preglasni house hitovi koje pušta pa idemo dalje.

Uz standardno pune i zabavne Funk, Melin i Portal, te nedavno otvoreni History, u “Tkalči” postoji i jedna mala nenametljiva pivnica gdje se toči Nikšičko. Zove se Baza. Sramežljivi konobar Darko ima sasvim drukčiji pogled na stvari.

„Ma kakve pičke? Pijane trebe mi samo tjeraju goste. Ovo je opuštena pivnica. Neki dolaze jer vole lokal, drugi zbog Nikšičkog i Baron piva. Ove godine me ugodno iznenadio priljev inozemnih turista. Pogledajte, ima ih više nego domaćih“, govori Darko i rukom pokazuje na susjedni stol, gdje sjedi grupica pripitih Britanki i ispija točeno, glasno se smijući. Darko je u pravu, ove sezone Zagreb se pretvorio u pravi turistički grad!

EPILOG

Odabir kafića ovisi o dobu dana, budžetu koji imate na raspolaganju , vrsti zabave koju želite postići i ljudima koje želite sresti. Ipak, postoje neka mjesta koja su posjećenija od drugih, bez nekog pretjerano očitog razloga. Što je to što neki kafić čini posebnim? Svakako legendarni gazda, kao što je slučaj Karake i Gavelle Pave Kremenića te lokala Nevena Barbića. Presudna je i dobra atmosfera, kakva vlada npr. u Funku (Tkalča), Sedmici ili u Limbu kod FER-a. Cijeni se autentičnost kod uređenja prostora (pop-art Divas u Martićevoj ili 22000 Milja pod morem, uređenim u stilu podmornice). Bitna je i dobra mjuza pa je zbog toga popularna Vespa u Ilici, koja ima džuboks (vrti sve, od „Bižuterije“ do metala), Runa na Gornjem gdje dolaze metalci te Dobar Zvuk, sjecište rokenroldžija svih uzrasta.

U Funku je veselo u svako doba dana i noći

U Funku je veselo u svako doba dana i noći

Zagrebačke kavane prošle su kroz razne metamorfoze. Tužno je vidjeti kako se Corso već godinama skriva iza ružnih plakata; razbijene prozore i lascivne grafite na zidovima gostione K Zagorcu; posh zalogajnicu umjesto Zvečke; prazni Kavkaz ili lagano odumiranje Blata. Prošlo je vrijeme čak i internet café-a. Sada se od svake birtije traži da ima besplatan bežični internet za mudrofone bez kojih više ne možemo živjeti.

Ipak, neke stvari ostale su vječne. Oduvijek se dobro pilo i zabavljalo na Dolcu i u Frankopanskoj 10. Kavane na Trgu oduvijek su najskuplje. Palainovka je ljeti još uvijek rado posjećena, kao i terasa hotela Dubrovnik. Napaćeni narod uvijek će htjeti popiti jutarnju kavu, omladina večernju pivu. Sve ostalo se mijenja i teče… Panta rei, čovječe!

Napomena: Velika hvala Ines Subotić, čija mi je knjiga „Zagrebačke kavane i krčme s kraja 19. i početka 20. stoljeća” uvelike pomogla u pisanju ovog članka!

Standardno
Hipstagram dana, Izložbe, Kafići, Kultura, Zagreb

Foto dana: Radićeva s Nebodera

Radićeva

Za razliku od sterilne Tkalče, Radićeva ulica relativno je mirna. Umjesto mora dosadnih i jednoličnih terasa ugostiteljskih objekata, ova, još uvijek starinski popločena ulica, dom je svega par kafića, ali je zato bogata suvenirnicama i malim obrtima. Doduše, turisti pridaju veću pozornost takvim detaljima nego stanovnici Metropole. Zagrepčani Radićevu ulicu doživljavaju dosadnom i praznom, kao da ne znaju kako je upravo ova strma uličica najbrži put ka Gornjem gradu, najšarmantnijem dijelu Zagreba. Možda će turisti, ali i Zagrepčani, nakon što se popnu na novootvoreni vidikovac Nebodera na Trgu i bace pogled na Grič, za svoju destinaciju ipak odabrati Gradec i muzeje, umjesto Kaptola i birtije. (np)

Standardno
Anwa Friendly!, Kafići, Recenzije, Zagreb

Rođo na tri flora i Merlinka u separeu

Piše: Nikola Pušonjić

Dobra kapljica, dobar ambijent i dobra zabava zajamčeni su, a domaće rakijice i likeri koštaju svega deset kuna

Photo by Kristijan Tabet

Photo by Kristijan Tabet

Iskreno, Opatovina nije neko pretjerano zabavno mjesto za izlazak. Dapače, ne znam postoji li opskurnija ulica u Centru. Čitava istočna strana ulice nagruvana je drvenim štandovima na kojima se prodaje roba iz Turske ili Kine. Zašto nema suvenira ili tradicijskih rukotvorina koje bi mogle biti interesentne turistima, nemam blagog pojma. Navečer štandovi postaju mali priručni šankovi srednjoškolcima koji su kupili demižon jeftinog bijelog vina.

Nama, koji smo ipak nešto stariji, nije više do smrzavanja i klošarenja. Pošminkerili smo, reći će netko. Ma nismo, malo nam je splasnuo prvotni pankerski entuzijazam. Sada se više volim udobno smjestiti i naručiti pivo, a na Opatovinu, iskreno, idem samo ako mi je cilj piće u Caffe Baru ‘Ro&Do’. Sigurno ga ne znate pod tim imenom, ali ste sigurno čuli, bili, vidjeli i popili u – Rođi!

Zašto ‘Rođo’?

Zašto otići u ‘Rođu’ ili zašto se zove ‘Rođo’? Mislim da je ime standardna hrvatska iskrivljenica od službenog naziva. Ali, zapravo, je li ime uoće bitno, ako je zabava dobra? Pa naravno da nije. Bitno je to da je ‘Rođo’ u svim mogućim izdanjima mjesto koje jamči dobru zabavu i dobru kapljicu i to ‘na tri flora’ – natkrivenoj i ograđenoj terasi, separeima i šanku. Tamo je posebno zanimljivo ukoliko se poznajete s gazdom, u gradu popularniji pod imenom – Šef. To je onda pravi urnebes! U ‘Rođi’ su posebno popularne voćne rakijice i likeri po popularnoj cijeni od 10 kuna. Za nas koji ipak volimo samo pivo situacija je jednako dobra – Žuja košta 14 kuna.

Čitavi kafić prepun je popkulturalnih referenci, fotografija velikih glumaca poput Petera Sellersa ili Marilyn Monroe, postera starih filmova, a drveni ambijent daje nekako ‘domaću’ atmosferu. ‘Rođo’ je rijetko zagrebačko mjesto u kojem se večer može tek ‘zagrijavat’ prije glavnog izlaska, a s druge strane ovdje se vrlo ludo može provesti i čitava noć.

Gazda 'Šef' photo by Kristijan Tabet

Gazda ‘Šef’ photo by Kristijan Tabet

Svojeg prvog ulaska u Caffe ‘Ro&Do’ se donekle sjećam. Izlaska i dolaska doma ne. Čim me spazio Šef, htio me izbaciti iz kafića. Što ću, čovjek je osjećajan i temperamentan, a ja mu se, na prvu loptu, nisam nikako uklapao u subotnju gužvu. Nakon pola minute objašnjavanja da nisam nikakva prijetnja pohvalio mi se svojom kolekcijom finih i skupih viskija. Napravio sam se fin pa sam rekao: ‘Ha, i ja se ponešto razumijem u Scotch!’ Nemaš ti pojma što je Scotch! odvratio mi je Šef. Dvije čaše padnu onako kaubojski na šank i ostalo je povijest. Netko će reći, jasno da ti je u ‘Rođi’ dobro kad se poznaješ s gazdom. Ne, u ‘Rođi’ je dobro jer je gazda svima Šef.

Standardno
Kafići, Klubovi, Zagreb

Beertija – The place to be(eer)

Piše: Mirta Jurilj

Već deset-petnaest godina imamo prilike promatrati kako se u Zagrebu zatvaraju mjesta kojih se malo stariji i malo mlađi sa sjetom prisjećaju kao kultnih. Prepričavanje bilo kakve anegdote vezane uz te lokale ravno je internoj fori i povlači za sobom rizik da slušatelj, odnosno čitatelj stane kolutati očima, a u mislima mu krenu asocijacije na Broja Jedan. Usprkos tome, ostaje činjenica da je mjesta za pripadnike i štovatelje tzv. urbane kulture sve manje iako od te sintagme mnogima ispada kosa s glave (dok zaista ne postanu Urban).

Prije nekog kraćeg vremena, u Zagrebu je ipak zasjala nova zvijezda na urb**** nebu. Riječ je o baru/klubu The Beertija koja se nalazi u dvorištu u Hatzovoj 16, lijevo od prostora bivšeg Globala. Lokacija je veliki plus i olakšava (s)nalaženje, ali i orijentacijsko spoticanje ako ste se tamo zaputili u neko doba i slučajno ostali do fajrunta. Prvo što upada u oči je razmjerno velika unutrašnjost s vrlo dobrim potencijalom, a koji se povećava ako se ubroji dvorišna terasa. Druga stvar je pušiona u kojoj je u svako doba dana najživlje, ali se iz nekog razloga nikad ne čini pretrpanom. Opći (iako subjektivan) dojam prostora i atmosfere – kad zatvoriš oči, kao da si u Lapidariju, a kad ih otvoriš, kao da si u Thaliji kojoj su dodali koji kvadrat više.

Fajrunt službeno nastupa u 4 ujutro. Sljedeći radni dan počinje već za nekoliko sati, što Beertiju čini idealnim mjestom za dnevni coffee-break, večernju cugu ili pripite rasprave o smislu života u sitne noćne sate. Plesanje i cupkanje je izvedivo bez većih sudaranja i sličnih poteškoća zbog već spomenute veličine interijera. Ako se slučajno ipak počnete sudarati s ljudima ili inventarom u više od nekoliko navrata, možda je vrijeme da naručite čašu vode vulgaris.

Cijene? Uglavnom u redu i bez prevelikih zamjerki. Međutim, najzamjetnija karakteristika cjenika je njegov veliki format i sadržaj po kojem je Beertija i dobila ime. Cijela jedna strana je hvalospjev proizvodu od hmelja i tu se zbilja može naći svega, od piva dostupnih u svakom lokalu, do onih koja su se dosad mogla naći na jednom ili dva mjesta u gradu. Tu zbilja ima svega i za svaki džep. Dakle, ako ste pivopija (za razliku od autorice ovog teksta), u Beertiju ćete uistinu rado zalaziti. Kad se svemu ovome pridoda dobra do odlična zvučna kulisa – od punk/rock evergreena, novog vala, pa sve do glazbe novijeg datuma i klupskih setova – može se reći da se radi o klubu koji obećava i kao mjesto na kojem preko dana možete popiti kavu, i kao glavno odredište subotnjeg izlaska. Možda živi prekratko da bi bilo kultno, ali zbog neupitnog entuzijazma i dobrog temelja svakako zaslužuje uspjeh.

Standardno
Kafići, Klubovi, Kultura, Zagreb

Rekvijem za Krivi Put

Piše: Nikola Pušonjić

Milenijska ”Zvečka” i centar urbane kulture zatvoren kako bi se na istoj lokaciji otvorio narodnjački klub! Tako su novine pisale o popularnom okupljalištu veseljaka na dnu Runjaninove ulice. Budimo potpuno iskreni – Krivi Put zaista, ali zaista nije bio kulturno mjesto. Reći će netko da su se tamo održavale izložbe, jutra poezije i slične manifestacije ali pogledajmo duboko u svoja srca i sjetimo se kako je sve to izgledalo. To nije bila kultura, to je bila staja i pojilište. I voljeli smo je.

Zašto? Iskreno, ne znam gdje uopće početi. Jeftino pivo? Ma nađe se i jeftinijih birtija!  Lokacija? Pih, nije baš ni to nešto. Zašto je Krivi Put redovito bio pun i zašto je stekao ”kultni” status? Stručan odgovor na to pitanje mogu smišljati (i smišljali su) sociolozi, psiholozi i marketinški stručnjaci. S obzirom da ja nisam ni jedno ni drugo, suzdržati ću se mudrovanja jer je stvar vrlo jasna – u Krivi Put se išlo kako bi se bilo viđenim. Alternativne djevojke, u velikoj većini nažalost vrlo neuglednog (i nesretnog) fizičkog izgleda dudlale bi veliko pivo i komentirale druge djevojke: ”Daj pogle dredove debeloj jebote koja krava!” ili ”Vidi Maju, tu cuga cijeli dan, a rekla je da ne može doći na Plenum jer je bolesna! Pička jedna!”, dok bi se alternativni momci napuhavali jedan ispred drugog tko ima veće znanje o Šopenhaueru ili nekoj drugoj knjizi iz srednje škole. Dobro, možda (mrvu) pretjerujem ali to je manje ili više bio ustaljeni folklor.

A onda se Krivi Put zatvorio i ušao u legendu. Poput nesretnih umjetnika, postao je popularan tek kad je umro. Mjesecima su u krugovima alternativnog obavještajnog podzemlja kružile informacije o tome tko je zapravo i zašto zatvorio ”Krivi”, a oni zaista duboko u obavještajnom lancu zagrebačkog undergrounda širili su informacije o nadolazećoj novoj inkarnaciji popularnog pojilišta. Hip pokret jedva je dočekao da sjedne i popije Staropramen pivo u tom mitskom mjestu, El Doradu alternative…

Otvorenje Cafe bar/noćnog kluba Savska 14 bio je kulturni događaj godine i svatko tko imalo drži do svojeg društvenog statusa je morao biti viđen tamo. Kao svjetski čovjek, nažalost nisam bio na otvorenju jer sam bio van grada ali sam otišao vidjeti kako sve izgleda čim sam se vratio.

Terasa je lijepa i šarena, cijene piva se nisu mijenjale, a sanitarni prostor je, ako ga usporedimo s prostorijama u Runjaninovoj, kao u Hotelu Ritz. Međutim, kao da nešto nedostaje. Razgovarao sam s par starih Krivoputdžija i slažu se kako je nekako sterilno i da nedostaje ”onog nečeg” iako nitko ne zna što točno. Ljudi se i ovako i onako stalno žale na nešto.

Ovlaš sam promotrio ekipu. Sve neki šeširdžije s velikim naočalama. Dobro, mislim si, Hip je sada moderan, to valjda mora biti tako. U jednom kutu su stari pijanci, u drugom dva – tri pankera, na terasi neke zalutale djevojke u štiklama kojima je teško hodati po šoderu, blatu i stepenicama, Medikamenti, Dredovi…Ok, sve je tu. Čitava slika alternativne zlatne mladeži je posložena – svi promatraju jedni druge i komentiraju se i svi imaju novaca da piju od 20 do 02.

Sjednem tako nekim poznanicima za stol, gledam oko sebe i mislim si: Nije ovo tako ni loše, ipak sam i ja dio alternativne zlatne mladeži.

I krene neizbježni razgovor o visokoj politici.

Jadna naša Lijepa Naša. Lako je sada govoriti da su za sve krivi komunisti, pederi i ini protivnici stoljetnog sna o samostalnoj, suverenoj i međunarodno priznatoj domovini kada znamo, i više nije teorija zavjere, kako su i domoljubni dušebrižnici također komunisti i pederi.

Jedini mogući izlaz je revolucija i uspostavljanje komuna baziranih na onima iz španjolskog građanskog rata gdje će na deset obitelji biti jedna veš-mašina koja će se koristiti po potrebama i sposobnostima! – mudro objašnjava neugledna, ispirsana i čudno odjevena gospođica sa humanističkih studija i nastavlja ”Plenume na radna mjesta! Radnici koji samostalno odlučuju o tome što će i koliko proizvoditi puno su zadovoljniji i produktivniji!” Doista je uvjerena u svoj stav iako vjerovatno nikada nije prodavala ni sladoled na moru.

Ma kada dođe naša nacionalna revolucija na vlast, odvratiti će mrki gospodin za susjednim stolom, onda ćemo sve vas bradonje – hop – u bunar! Ko mačke vas podaviti! Tako otprilike zvuče društveno-politički razgovori u Cafe baru i noćnom klubu Savska 14, kojeg hipsteri ali i svi ostali i dalje zovu Krivi Put.

Kada bi se ovakvo birtijaško prepucavanje odvijalo bilo gdje drugdje, netko bih sigurno završio prepucane glave. Ovdje to nije slučaj. U Savskoj 14. vlada sveopća nacionalna pomirba i svi su zapravo ujedinjeni u veliku koaliciju ”Alkoholom i drogama protiv društva i reda”. To je to – to je korijen popularnosti čitavog projekta.

Samo da nam je alkohola i krova nad glavom, sve ostalo je nebitno i prolazno. Tako i tako smo svi već godinama na Krivom putu.

Standardno
Kafići

Go to Europe, they said. It will be fun, they said…

Piše: Nikola Pušonjić

Lijepa Naša Republika 2013. postaje punopravnom članicom EU. Unatoč činjenici da su isključivo Hrvati zaslužni što Beč nikada nije pao u ruke Otomana i inih ne-europejaca i što su izmislili struju, padobrane, kemijske olovke i Apaurin, u elitnu zajednicu naroda Europe ulazimo relativno kasno i to baš u trenutku ozbiljnih previranja u istoj. Ali, u slučaju nekih drugih stvari, nevezanih uz ekonomiju, kriminal i korupciju, europejizirali smo se vrlo brzo. Čim smo u krvavom ratu izvojevali svoju samostalnost od jugoboljševičke tamnice naroda, Kino Balkan postalo je – Kino Europa!

Otvoreno 1924. Kino Europa ima veliku povijesnu ulogu u Zagrebu. Bla bla kultura, bla bla umjetnost, bla bla film – od kada su se hip i hipi građani Zagreba financirani od Soroša 2007. godine udružili u borbi protiv poludjelog Milana Bandića i njegovih halucinacija, malo ljudi ovdje stvarno dolazi radi filma. U sklopu kina nalazi se cafe bar koji je iznjedrio Zagrebačku Školu Hip-a. Smješten u Varšavskoj ulici, omiljeno je okupljalište mladeži koja voli biti viđena ali je isuviše kul da bi marila za to. Neki od njih toliko čitaju mudre knjige pa im trebaju jako velike naočale, a zbog toga što su jako zaposleni i boemski dezorijentirani, ponekad izađu odjeveni u kombinacijama odjeće koju su prvu stigli, onako ovlaš, nabaciti na sebe.

Kava nije loša i na nju se ne čeka predugo. Veliku čašu vode je, kao i u ostatku birtija na ”Špici”, nemoguće dobiti tako da ni to nije neki preveliki minus. Čak su i sanitarne prostorije ugodne. Postoji tek jedan ili dva tehnička problema…

U cafe baru Europa se ne puši, baš kao što naši ulagivački vlastodršci svih boja i opcija misle da se u Europi ne puši. Monoksid je super, bijeli azbest također ali glavni zdravstveni problem čovječanstva je uvlačenje duhanskog dima. Sasvim je jasno da eurobirokrati i njihovi pobočnici nisu nikada sjeli u Bruxellesu u birtiju. U svaku birtiju u glavnom gradu Unije u koju sam ušao se bez problema pušilo! Kada bi barem malo skrenuli pogled sa samih sebe i bacili pogled na život ljudi u suprancionalnom hibridu kojeg su stvorili, možda bi shvatili što je stvarnost. Opet, oni su tako i tako reptili pa ih mi i ne zanimamo.

I Kinoeuropljani su reptili. Hladni, proračunati i relativno skupi (i konobari nam nisu dali da zaljepimo plakat za Anwa Party! iako nam je resident DJ Danny Bwoy svjetski pomogao u Gjuri). Za pivo ćete izdvojiti 15, 16 kuna ali zato je vinska karta izrazito hip i cijena proizvoda na njoj je hip. Možda sam samo neuki Južnjački seljak, ali matematika je na mojoj strani – ako butelja vina u nabavi košta 35 kuna, 2 dcl ne može koštati 20. Nuff said.

Ali to je Hip. I Hip ima novaca. I ne smeta ga što su stolci na terasi namjerno dizajnirani tako da na njima ne možeš sjediti dulje od dvadesetak minuta ako si muško jer – nisu samo mošnje u lošem položaju već i kralježnica i stražnjica ali nema veze, možda sam prekomotan.

Spominjati kulturološku bitnost mjesta koje u startu to nije bila bi teška demagogija. JFF? ZFF? BlaFF? Tako je svejedno.

Hipu nije bitno ništa od toga jer je Hip, a Hip je Cool.

E pa, jedva čekam neku novu modu. Kao što čekam i mitsku Europu. Uglađenu ali realnu – cigansku ali i uređenu. Možda će tek nakon 2013. (pod jasnim uvjetom da preživimo 21.12.2012.) Lijepa Naša dobiti neke nove ugostiteljske vrijednosti.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.

Kako sam i sam, očito, Hip, Europo, čuj moj vapaj i vrati pušenje! I daj neki normalan stolac!

Standardno
Kafići

Limb – Samo za taj osjećaj!

Piše: Nikola Pušonjić

Limb je orginalno zamislio Toma Akvinski kad su ga pitali: Što se događa s djecom koja, spletom okolnosti, umru nekrštena. Kasnije je taj koncept proširen pa je tako, kroz Danteovu ”Božansku Komediju” ali i neke druge, teološke ”istine” Limb postao zrakoprazni prostor između Raja i Pakla, čekaonica i Asfodelska poljana kršćanstva. Iako su 2007. godine vatikanski mislioci ukinuli postojanje Limba i time ostavile stotine tisuća poklonika Pustinjskog Skitnice bez mjesta gdje će im ići mala, nekrštena djeca, jedan Limb se ipak održao i to onaj preko puta Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

Limb je jedno u nizu od onih ”kultnih mjesta” o kojima sam često znao slušati svakakve mitske priče ali sam ih čuo u zadnjih par godina toliko da se stvarno više ne sjećam što je od toga poluistina, a što sam izmislio sam. Navodno su ga neke strane novine spomenule kao najkul alternativno mjesto za izlazak u ovom dijelu Svemira ali i taj podatak je zapravo nevažan.

Kad god nije bilo mjesta u starom Krivom putu ili kad god bih tamo pokušavali nekoga izbjeći, frend i ja smo provodili večere na ostakljenoj terasi Limba. Mislim da je razlog zbog kojeg smo u hladnom zimskom vrtu umjesto u relativno udobnim separeima unutra je dosta jednostavan – u Limbu je uvijek gužva i pronaći mjesto bilo je gotovo nemoguće. Drugi mogući razlog je što vas tamo ljupke konobarice ne vide baš dobro, a naša tadašnja navika da se kretenski cerećemo opijeni hlapljenjem gay afrodizijaka je zahtijevala ipak malo diskrecije, ne znaju svi da je alkil-nitrit legalan.

Piće nije lako dobiti jer je šank generalno okupiran ”starim limbašima”, a vrlo je rijetko da ljupka konobarica dođe do vašeg stola, osim da vam kaže da je fajrunt ili da moramo napustiti objekt iz nekih drugih razloga.

Unatoč svemu, Limb je česta postaja ”Križnog puta” mnogima, bilo da tamo počinju večer ili su samo u prolazu, a i zgodno je kada čekate početak tuluma u KSET-u, udaljenom tek desetak metara.

Kako su me pritisnule obaveze poluodraslog života, u zadnje vrijeme baš i ne zalazim tamo često ali malo-malo banem, onako usput, popiti barem piće.

Točeno pivo je i dalje 14 kuna i moram reći da se pokvarilo. Je li riječ o konstanti ili ne, ne znam, ali zadnjih par puta pivo stvarno nije valjalo.

Sjedimo tako nekidan jedan drugi frend i ja i mislimo si: ”Što je to Limb? Zašto smo ovdje?”

”Pa Limb je, znaš ono, nešto između Raja i Pakla. Ko Tantalove muke i Asfodel i sve to.” – mudro razmišljam.

”Ma znam to ali – što je Limb točno? Stanje duše, duha, uma, čega?” – nadovezuje se prijatelj i odlazi u WC.

”Da, što je Limb ali zaista?” – mrmljam si u bradu kad evo frenda, zadovoljnog što je obavio nuždu; ”Znaš što je Limb!”

”Ne, reci.”

”To je onaj osjećaj kad ti se ful kenja ali si u liftu i živiš na 15 katu. I znaš da ćeš se skenjati sigurno ali, znaš kako je s liftovima, ne znaš kad ćeš kenjati!”

”Pa to je to!” – ushićeno sam se složio.

I tako smo, oduševljeni spoznajom, krenuli nazdraviti.

”Pivo je ful odvratno, ajmo u Gjuru.”

”Ajmo.”

Standardno
Kafići

Quousque tandem abutere, Baccho, patientia nostra?

Piše: Nikola Pušonjić

Pita žena muža – gdje si bio sinoć, pička li ti materina pijana? Zajebo sam se draga! Molim? Zajebo? Što ti to znači? Pa znaš, nastavlja muž, kako se dijete zaigra, tako se ja zajebem! 

Svaki put kad sjednem u Bacchus prolete mi kroz misli mudrosti anonimnog mučenika.

Ne volim obično biti a priori negativan kada je riječ o birtiji. Znalo mi se više puta u karijeri hodočašćenja ka ugostiteljskim objektima dogoditi da krivo procjenim mjesto – ne valja ovo, ne valja ono, loše je pivo, neudobni su stolci, a čitavi dojam zapravo je ishitren i potenciran težim oblicima pijanstva. Međutim, Bacchusu sam više puta dao šansu. Čak i kada me je otac prvi put u homofobnom čudu pogledao na spomen odlaska tamo, branio sam ga. E, znate kako rulet automat kaže – ne ide više!

Doista Bacchuse, koliko si još mislio iskušavati moju strpljivost i stoicizam? Koliko si još puta morao dokazati svoju neobazrivost prema gostima i manjak ugostiteljske etike?

Mislio si, Bacchuse, da je dovoljno što se predstavljaš kao ”intelektualno” mjesto s divnom terasom u tihoj veži na Tomislavovom trgu i nudiš neloše točeno pivo za 14 kuna da narod neće prozrijeti kroz tvoju nacerenu masku?

Mislio si da ćeš organiziranjem pseudo jazz večeri skinuti sa sebe crnu auru koja je zapravo treniranom oku vidljiva na prvi pogled?

Dokle ćeš, Bacchuse, upošljavati lijene dementne krave koje ignoriraju i one najosnovnije moduse društvenog ophođenja koje čine našu civilizaciju i razlikuju nas od zvijeri i stoke?

Dokle, pitam sebe i svakog osvještenog slobodnog čovjeka, misliš lagati ovaj napaćeni narod?

Dokle, dokle?

Terasa na kojoj gosti dobiju piće samo ako su s otoka Lezbosa nije ugodna i nije ”pariška”. I kestenje koje poštenom svijetu pada na glavu nije šarmantno. I stolci sa Hrelića nisu ”vintage” nego su neudobni i krive kralježnicu i duh.

Nadam se, zaista se nadam, da će odličnici naše Republike biti obavješteni o neizdavanju računa i barbarskom ponašanju osoblja. Nadam se, zaista se nadam.

Tolerirali smo te predugo. I kada si zabranio pušenje, tolerirali smo te. I kada je bila gužva, tolerirali smo te. Pitam se, zašto?

Je li moguće da smo svi toliko glupi da ne vidimo kroz tvoju laž?

Je li moguće da unatoč svim lažima kojima nas truješ ti i dalje prkosiš logici i estetici?

Ma čekaj malo, je li moguće da si se drznuo dio terase nazvati VIP stolom? I to baš na onom mjestu gdje su stolci najneudobniji i gdje ljenčine koje zapošljavaš ne zalaze makar im potencijalne mušterije mogu ostvariti bilo kakav promet?

Kada samo pomislim koliko sam puta bio u prilici vidjeti nečasne ljude sumnjivog morala kod tebe u gostima i iz dobrog odgoja nikada nisam reagirao, obuzme me očaj, užas i osjećaj srama. A tek koliko sam puta pozvao nekog k tebi u goste? Groza.

Među mladeži popularan hip pokret i njegovi pripadnici samo su zabili poslijednji čavao u lijes u kojem će počivati tvoj, sada već pomalo truli leš.

Optužujem te Bacchuse, za izdaju osnovnih ideala ugostiteljstva i proklinjem te. I neka su mi Interneti svjedoci, nikada više neću prijeći preko tvog praga jer – Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipientis in errore perseverare.

Standardno