Category Archives: Interview

Glazba, Interview, Reportaže

Disorder: “U slobodno vrijeme se drogiramo, masturbiramo i družimo s djecom”

Piše: Lucija Pušonjić

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao, nježnu i pohotnu u ono dvorište u kojem sam vas gledala, dragi Disorderu. Dvije tisuće i sedamnaeste godine, 30. rujna, kada je bila jesen slična ovoj.

Šerbedžiju na stranu, prošlu subotu zagrebačka Medika vrvjela je pankerima. Iako se činilo da nije bilo toliko ljudi, koncert je posjetilo preko 200 gamadi iz cijele Hrvatske. Atmosfera je bila odlična sve dok nije aktiviran suzavac zbog čega mi već 3 dana sve ima okus po papru. Gospon kaže kako je bilo „slučajno“ i kako mu je ispao iako je nemoguće da se aktivira zbog sigurnosnog okidača, no boli me kurac.

Satnica je dosta kasnila, ali je zato bilo više nego dovoljno vremena za predkoncertno trovanje. Predgrupa Disbaja nije dovela pretjerano ljudi u dvoranu.

-Bilo je jebeno stara, jebem ti Boga, sam kaj mi ide na kurac kaj mi se ekipa na Disbaji ne poga kurca, a svi je kao slušaju – rekao mi je Sin. I zaista je bilo tako, par ljudi u pogu, ostali su stajali sa strane, kimali glavom i ispijali piće.

diso sleep

Neki su koncert i prespavali

Na Bakterijama je bilo dosta bolje, više ekipe, zajebancije, poganja i uživancije. Da vam iskreno kažem, veći dio koncerta provela sam sjedeći na upadu preispitujući moral, život, smrt, prošlost, budućnost i egzistencijalizam pokušavajući uzimati izjave.

Zahvaljujući Žikiju iz No More Idolsa (kojem sam još uvijek dužna pivu), omogućio mi je valjda jedinu svjetlu točku ovog teksta- intervju sa Disorderom.

Nakon par dana google udbašenja, pročitala sam kako su ekipa iz benda anti rasisti i vege kurci palci, ali moje primitivne predrasude su me po hiljaditi put prevarile. Simpatični su to momci, koji se zapravo ne opterećuju previše oko sranja u svijetu. Oni su tu da sviraju, piju i zajebavaju se.

Disorder je nastao 22. svibnja 1981. godine u Bristolu. Istina, bend već odavno ne nastupa u originalnoj postavi, a na moje pitanje zašto je popis bivših članova benda duži od ruskog klasika, ni sami nisu znali odgovoriti iz prve.

-Ima mnogo različitih i dugih priča zašto je tako. Ali Disorder je zapravo više orkestar nego bend – rekao mi je Taf, najstariji član benda.

U zadnje vrijeme imaju dosta gigova u ovoj našoj jadnoj jugoslavenskoj regiji prvobitno zbog jeftinog piva, zanimljive pank scene i interesantne povijesti. Rekli su da im je super na turi samo što eto, nikad nisu bili dočekani sa suzavcem u očima, ali kako se zagrebački pankeri ne razlikuju mnogo od britanskih. Po njima je najjača scena u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali kako i Amerika ima dosta dobru underground scenu.

Bristol na primjer, je prepun pankera, možeš doći u rendom pub odsvirati nešto kad god hoćeš, što nije baš česta scena u Hrvatskoj. Ondje je ljudima važnije da mogu cugati i družiti se s ekipom, računati jedan na drugoga nego ostalo. Najbolji gigovi su im bili u Japanu, Grčkoj, zapravo svugdje. Dio života su proveli u Norveškoj. Kažu kako je tamo ekipa dosta agresivna, tuku se s pandurima, nazi pankerima, izbacuju ih iz skvotova i sl.

Došli su u Hrvatsku nakon 29 godina zahvaljujući ekipi iz No More Idolsa s kojima su svirali u Bristolu prije 3 mjeseca. Skompali su se, ostali u kontaktu i shvatili su kako su letovi jeftini pa što ne bi posjetili Lijepu Našu.

Imaju moto: „Fight junk not punk!“ koji se odnosi na njihov prezir prema heroinbu i kokainu. U slobodno vrijeme se drogiraju, masturbiraju i druže s djecom.

Sve u svemu, vrlo ugodan intervju. Dok sam istraživala internetom, pokušavajući maznuti potencijalna pitanja, shvatila sam kako ih ne daju prečesto što je šteta jer imaju dosta pametnoga za reći. Nadam se da će nastaviti rokati i dalje te da nećemo morati čekati još 30 godina da posjete ovu Vukojebinu.

Fotografije atmosfere s koncerta možete pronaći na Anwinom Facebooku.

 

Oglasi
Standardno
Interview, Književnost, Kultura, Poezija

Jasmina Šušić: “Poezija je mrtva starica u komi, prikopčana na aparate, a kisik joj daju rijetki”

Razgovarala: Snježana Žilka

Mlada 27-godišnja pjesnikinja, sa (ne)stalnom zagrebačkom, a ponekad i beogradskom adresom, autorica dviju samostalno napisanih knjiga poezije, pod naslovima ‘Nebo boje Peperminta’ i ‘Osjećam se kao space shuttle’, ovoga ponedjeljka će svoje pjesničko umijeće pokazati pred splitskom publikom po prvi puta, kao gošća umjetničke skupine DADA Anti–udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti. Stoga, ako ste u Splitu, svratite u Ghetto Club i  zajedno s Jasminom opajajte se – vinom, poezijom i krepošću. Kako vam drago.

27-godišnja Jasmina šušić iz Kutine mlada je nada hrvatske suvremena poezije

27-godišnja Jasmina Šušić iz Kutine mlada je nada hrvatske suvremene poezije.

Jasminina poezija čitatelju se približava polako, kao stari drug kojega nismo vidjeli godinama i sada mu imamo mnogo toga za reći. Ona nam stavlja ruku oko ramena i pripovijeda; o bivšim ljubavima, gotovo opipljivima; o razočaranjima, krajevima, počecima… i dotiče samu bit – ŽIVOT. Sto i nešto stranica čistoga života ili kako kaže ona stara: “Take it or leave it”; kada jednom uđete u njezin svijet, sami stihovi stvarno i ostavljaju osvježavajuć’ okus peperminta.

Koliko se već godina baviš pisanjem i bi li to mogla nazvati svojim službenim zanimanjem? Što sve spada u „opis posla“ današnjeg suvremenog pjesnika?

Pišem od dvanaeste godine. Pisanje nikako nije moje službeno zanimanje, ako pod službenim zanimanjem podrazumijevamo posao koji donosi pare za osnovne životne troškove. Po zanimanju sam šljaker:), a po službenoj vokaciji, ili barem onom što mi stoji u radnoj knjižici, sve i svašta. Pisanje ne doživljavam kao posao niti zarađujem od njega (tu i tamo kapne sitni honorar, ali to je više iznimka nego pravilo), ono je jednostavno moja primarna potreba, kao što su to disanje, hrana i slično. Opis posla današnjeg suvremenog pjesnika? Uf, ovo je teško pitanje. Mislim da je to stvar individualne perspektive u koju ne bih ulazila, ali isto tako mi se čini da je pjesnik na neki način dužan društveno se angažirati i dizati svoj glas i pobunu protiv sistema te na svoj skromni način mijenjati svijet. Uključivati se u razne poetske akcije, udružiti se s autorima diljem regije, izvoditi svoju poeziju; pisati, pisati, pisati. Pogledajmo koliko su samo Gil Scott-Heron ili, recimo, The Last Poets učinili kroz svoju poeziju (i glazbu). Ili beat pokret nekoliko desetljeća ranije.

Koliko je vremena prošlo od tvojeg prvog uzimanje pera u ruke do službenog objavljivanja (tvojih) radova? Gdje si sve do sada objavljivala?

Pisati sam počela krajem devedesetih, a moj prvi „izlazak u svijet“ dogodio se tek potkraj 2007. i početkom 2008. godine. Znači, prošlo je jaaaaako dugo vremena. I dan-danas, kad razmišljam o tom periodu, čini mi se da sam imala lude sreće neke. Do sad su moje pjesme i neki tekstovi (recimo, putopis o Irskoj izašao je u sarajevskom „Oslobođenju“ 2010. godine) objavljivani u različitim časopisima, zbornicima, internet portalima. Ovo su neki od njih: zagrebački „Zarez“, „Koraci“, Kragujevac, „Junaci urbane bede“, Beograd, „Antologija jutra poezije“, Zagreb, „Poeziranje“ koje tek treba izaći, „Bundolo offline 3“, „Diogenis“, Sarajevo, „The split mind“, Split, „Libartes“, Beograd, „Nova poetika“, Beograd itd. Prošle godine mi se čak dogodio i blic intervju za zagrebački „24 sata express“ – novine žute da žuće ne mogu biti, ali, što je tu je, iskoristila sam svoje tri minute u novinama i izjavila da me poezija podsjeća na starog djedicu na rolama. Moram priznati da put od prvih, sramežljivih pjesmuljaka do razvitka i sazrijevanja autora i njegovog rada pa i afirmiranja istog, nije baš jednostavan.

Koji je po tebi najlakši put (ako uopće postoji) da mladi pisac, pjesnik, općenito stvaratelj pisane riječi, predstavi stvoreno široj publici?

Nema lakog puta, svi jako dobro znamo da je poezija mrtva starica u komi, prikopčana na aparate, a kisik joj daju rijetki. S jedne strane, potražnja za poezijom je jako slaba, s druge strane imamo hiperprodukciju i ljude koji, eto, tako malo piskaraju, i nakon tri ili četiri napisane pjesme i par objavljivanja na internetu već se doživljavaju kao pjesnici i poete. Prvenstveno mislim da je najbitnije pisati, a ostalo će već doći samo po sebi. Ako je ono što pišemo kvalitetno, naravno. Internet je tu kao pomoćno sredstvo, ogromna virtualna mašinerija gdje svatko ima slobodu govora, svojih warholovskih petnaest minuta, Fejsbljuk i ostale društvene mreže, kao i blogovi, Youtube i slično, svi redom dušu dali za samopromociju.

Jasminina poezija istovremeno je intimna, gorka i snažna

Jasminina poezija istovremeno je intimna, gorka i snažna.

Da, lakše je nego prije. S druge strane, pronaći izdavača i štampati knjigu je jalov posao, ali uz malo upornosti sve se može. Ukoliko autor ostane pri tome da je pisanje najvažnije, a da je sve ostalo zgodan nusprodukt.

Kako su izgledali tvoji počeci?

Moji počeci? Hm… tamo 2007. godine pokrenula sam projekt pod imenom Beat renesansa i okupila ljude koji se bave poezijom, glazbom i slikarstvom. Naš šestero je entuzijastično krenulo u sve to, a prvi nastup nam se dogodio na terasi zagrebačkog Aquariusa. Kasnije smo se raspali, ali bio je to lijep, nevin i krajnje idealističan početak priče. U to sam vrijeme stidljivo proturila nekoliko svojih pjesama online, i to na zagrebački cip.hr, poznatiji i kao Pisaća mašina.

Prije svega toga i te „kobne“ 2007., nisam nigdje objavljivala, samo sam piskarala. Nekom slučajnom providnošću naletjela sam (2008.) na regionalni natječaj „Tkalci reči“, gdje su birali najbolje autorske tekstove u regiji (poezija, kratka priča, drama). Sjećam se da sam poslala dvije pjesme i jednu koju sam smatrala užasnom, ali sam je svejedno poslala, zbog propozicija natječaja. Mjesec i nešto kusur kasnije, saznala sam da je upravo ta najlošija pjesma, pod naslovom „Volim“, pobijedila i osvojila prvo mjesto. Kasnije se to pokazalo na neki način sudbonosnim, jer su tu sami počeci moje suradnje s ljudima u Srbiji. Mjesec ili dva nakon toga došla je i suradnja s Poezinom.

U današnje vrijeme susrećemo se s plagiranjima svih vrsta umjetnosti… Kako, prema tebi, povući granicu između ‘biti pod utjecajem nekog’ i nesvjesno (ili možda svjesno) plagirati nekoga?

Ne postoji nesvjesno plagiranje. Vrlo je jasna granica između autora koji je pod impresijom ili inspiriran nekim drugim, i namjernog plagiranja. Smatram da su plagijatori jadni primjerci ljudskog roda, koji namjerno kopiraju i kradu u nedostatku vlastite kreativnosti. Zanimljivo je da sam nešto slično i sama doživjela. Prije nekoliko godina jedan „pjesnik“ je uzeo jednu moju pjesmu bez pitanja, promijenio ženski rod u muški i potpisao je kao svoju. Kad sam digla halabuku i napala ga, povukao je pjesmu, uz opušten ton u stilu: „To bi ti trebao biti kompliment, a ti histeriziraš. Ja te nisam plagirao, nego sam ‘preradio’ tvoju pjesmu“. Kasnije sam saznala da je to radio i s poezijom drugih autora i autorica. Još je žalosnije da taj autor danas ima nekoliko objavljenih knjiga.

Iza tebe su dvije objavljene knjige poezije veoma intrigantnih naziva – “Nebo boje peperminta” i “Osjećam se kao space shuttle”. Reci mi; odakle nazivi, tko je radio naslovnice (koje su prava mala umjetnička djela)?

Intrigantni naslovi? Oh, pa hvala ti. Same naslove najčešće sanjam ili mi se jednostavno pojave kao ideja i to puno prije nego što imam sam sadržaj ili koncept knjige. Zanimljiv proces. „Nebo boje peperminta“ je naslov koji sam primila kao ideju pet godina prije nego što je uopće bilo govora o izdavanju prve knjige.

Cover jasminine prve zbirke "Nebo boje peperminta"

Naslovnica Jasminine prve zbirke, “Nebo boje peperminta”

Knjiga je izdana 2010. godine za beogradski Liber, u ediciji Total underground. Na naslovnici se nalazi fotografija mog bivšeg cimera Jamesa D. Shawa, londonskog umjetnika i fotografa. James je u jednoj fazi svoga rada po noći obilazio napuštene gradske zgrade i ispisivao stihove i poruke po njima, a drugi dan bi se vraćao na „mjesto zločina“ i fotografirao ono što je prethodne noći napravio. Takav je slučaj i s fotografijom na naslovnici moje knjige. U jednoj zapuštenoj londonskoj četvrti ispisao je stihove iz pjesme „Let the sunshine“. Puno godina kasnije, otkrili smo da se na neki neobičan način poetična atmosfera njegovog rada poklapa s mojom poezijom. Veselin Gatalo, poznati bosanskohercegovački pisac i predivan čovjek, napisao je predgovor za moju knjigu i oduševio me. Pogovor je napisao Siniša Stojanović Sinister, drug, brat, pjesnik, pisac, muzičar, radio voditelj, mudrac, i pogodio u samu beat knjige, spominjući brektajuće vatre, plotune i živi duh nad vatrom.

A “Space Shuttle”? 

Naslovnica moje druge knjige je malo remek-djelce grafičke dizajnerice, ilustratorice, art direktorice izdavačke kuće Treći Trg, Dragane Nikolić iz Beograda. „Osjećam se kao space shuttle“ je inače tipično bijesna post-breakup knjiga, ali ima svojih svijetlih trenutaka i čitav koncept ispleten oko teorije o astronautima-amaterima i dalekim gradovima koje sam prehodala i gdje sam metafizički ostavila svoje noge, ruke, srce, dušu, kosu, nos, jetra i bubrege. Inače, najgorči dio knjige je ciklus pod naslovom „Sekvoja i baobab: tragikomična romansa koja to nije“. Samu srž tog ciklusa nanjušio je kragujevački pisac, pjesnik, drug beatnik Srđan Teofilović, koji je u pogovoru za ovu moju knjigu napisao da se ja kao autorica na trenutke toliko razgolićujem kroz stihove, da mu je neugodno u moje ime.

Zanimljivo je da su obje knjige napravljene pod okriljem srpskih izdavačkih kuća; je li to slučajnost?

Nije slučajnost, nikako nije slučajnost. „Nebo boje peperminta“ izdano je u Beogradu, nakon što mi je urednik Libera sam ponudio da je izda, jer je prije našeg susreta pratio moj rad, a „Osjećam se kao space shuttle“ u Zagrebu, za podetiketu „Slušaj najglasnije“ Zdenka Franjića, koja se zove „Bratstvo duša“. Kako je knjiga izdana u samo tri primjerka, drugo izdanje će, po svemu sudeći, doživjeti u Beogradu, također u limitiranom izdanju, ali ipak znatno većem od tri komada. Po izlasku beogradskog izdanja „Shuttlea“, planiram niz književnih promocija i performansa, koji uključuju spaljivanje primjeraka knjige, ali o tome više kad dođe vrijeme.

Jasminina druga knjiga "osjećam se kao space shuttle" konceptualno je izašla u samo 3 primjerka

Jasminina druga knjiga, “Osjećam se kao space shuttle”, konceptualno je izašla u samo 3 primjerka.

Česta si gošća organiziranih pjesničkih večeri, čitanja poezije, sudionica pjesničkih natjecanja u Srbiji (kao npr. Poezina). Reci mi: kako se rodilo to prijateljstvo, koje, kako čujem, traje već godinama?

Opet ću spomenuti natječaj „Tkalci reči “ i kako je tada sve počelo. Malo nakon toga došla je suradnja s Poezinom, a kasnije i prvi nastupi. Od ovih nedavnih, posebno pamtim fenomenalan festival „Spoken word poetry “ u organizaciji Poezina, koji se dogodio jesenas u Ilegali u Beogradu. Kao i festival koji se dogodio u kolovozu u Kragujevcu, „KG open poetry festival“, koji je također bio fenomenalan. Htjela sam još kratko spomenuti da sam prvi put posjetila Beograd i nastupala tamo 2008., povodom promocije zbornika „Junaci urbane bede“ u SKC-u. A zbornik je izdao beogradski portal Trablmejker. Urednici zbornika bili su Nenad Novković i Milan Mijatović. Eto, da nije bilo Trablmejkerovaca, tko zna kad bih po prvi put navratila u taj grad, koji nakon godina i godina posjeta i uživanja počinjem smatrati pomalo „svojim“. Gostoprimstvo Trablmejkerovaca i promocija koju su organizirali, bili su sjajna odskočna daska. A da ne spominjem samu atmosferu promocije, druženje kasnije i divnu publiku.

Izdvoji mi, po svome mišljenju, par mladih nada pjesničke scene s prostora Ex-Yu?

Dakle: Damir Nedić, Marko Leštanin, Srđan Teofilović, Siniša Stojanović Sinister, Marija Obradović, Vinko Drača, Boris Kvaternik, Marko Štromajer, Nikola Oravec, Goran Živković Gorki, Marko Antić, Violeta Tomić, Jovan Veljković, Downfall s Bundolo.org-a, Ivan Tulić, Milan Mijatović, Ivan Marinković, Stanislav Stojanović, Nenad Stakić, Aleksandar Petrović, Ivana Maksić, Nenad Glišić, Biljana Kosmogina, Dragoslava Barzut, Duško Domanović, Antun Domazet, Jelena Savić… Posve sam sigurna da sam zaboravila neke ljude, ali ovo je spontano, onako iz glave.

Postoji li pjesnička scena u Hrvatskoj? Susrela si se, vjerojatno, s ‘Jutrom Poezije’?

Pa postoji 😀 Postoji zagrebačko Jutro poezije, s prosjekom 50 plus (što nije ništa loše, ali zna biti demotivirajuće za mlade, buntovne snage), postojale su nekakve večeri u Bacchusu, postoji Mario Kovač sa svojim slamovcima. Šteta što ne rade programe češće; mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije. Postoji i neka najnovija akcija; pisci i pjesnici koji se okupljaju u kafiću „Cafe u dvorištu“ i rade sjajne promocije, ali ja nisam dio zagrebačke scene još otkako sam otišla iz Jutra poezije pa nisam najbolji sudac. Ono što je tužna istina, koju hitno treba mijenjati, je da Beograd ima scenu i kolektiv mladih ljudi koji rade četiri-pet različitih projekata i pjesničkih večeri svaki mjesec, a Zagreb ima dinosaure, „podobne” pjesnike, dosadnjikave salonske intelektualce i pokoju usijanu glavu koja tek povremeno proviri van. Ne tvrdim da je u Beogradu sve idealno ni da je u Zagrebu sve mrtvo, ali Zagreb se definitivno treba malo pokrenuti i uraditi nešto po pitanju suvremene poezije i mladih autora. Možda bi se na taj način s godinama stvorila i publika za poeziju, koja u ovom trenutku tvori kriminalno nizak broj ljudi.

"Mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije"

“Mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije.”

Voliš li više pisati poeziju ili romane i kratke priče? Možeš li se vidjeti kao spisateljicu samo jednog književnog roda?

Dugo godina sam mislila da ću pisati samo poeziju. Onda se prije par godina javila potreba za pisanjem priča i romana. Teritorij proze još uvijek je neistražena džungla, u kojoj se hrvam s vlastitim nesigurnostima, ali polako učim. Smatram pisanje proze evolucijskim napretkom svakog autora. Ne bih mogla pisati samo poeziju ili samo prozu, ili uopće, samo pisati. Tu su i slikanje, fotografija pa čak i glazba. Za svako stanje postoji određeni medij u vidu umjetnosti, kroz koji se (čovjek) najlakše izražava. Poezija jest nešto u čemu sam najiskusnija, ali to ne znači da se mogu ili trebam ograničiti samo na nju. Mogla bih reći da je poezija moj glavni, ali ne i jedini, „medij“ izražavanja.

Što misliš o cenzuri tekstova, jesi li se ikad susrela s njom?

S cenzurom sam se, nažalost, susrela više u puta u životu. Zadnja situacija je vezana za jedan zbornik, gdje sam slala svoje pjesme. Između ostalog, poslala sam redakciji i svoju pjesmu „Drugovi“, koja je napisana taman po oslobođenju generala (čitaj: ratnih zločinaca) iz Haaga. Frustrirala me količina nacionalizma, slavlja i besmislenog busanja o prsa tih dana pa sam inspirirana svime time napisala pjesmu. Glavni motiv, osim pacifizma, u pjesmi su i neki dragi autori, pjesnikinje i pjesnici s kojima sam se tjedan-dva prije pisanja pjesme družila. Pjesma je poentirana pozivom na „pjesnički konvoj mira“. Da bih od „velepoštovane“ redakcije primila e-mail u kojem tvrde da mi pjesma ima nacionalističke aluzije (očito je nisu ni pročitali, jer je pjesma upravo suprotno od toga) i da neće objaviti ni nju, zbog nacionalizma, ni preostale, jer u njima ima psovki. Eto, to me doista frustriralo. Isto tako, užasavam se tzv. umjetnika koji bježe od psovki u poeziji i zamišljaju je kao trkeljanje o proljeću i drveću i beskrajnoj ljubavi, a pjesnike koji psuju doživljavaju kao niže organizme. Mislim da smo davno prevazišli romantičnu, sanjarsku poeziju i da je vrijeme za ozbiljne angažmane.

Odakle crpiš inspiraciju za svoje pjesme, romane; tko su tvoje muze? 🙂 Imaš li kakav poseban predmet (“lucky charm”); kemijsku, bilježnicu; kojeg stalno upotrebljavaš dok pišeš?

Inspiracija je sve oko mene. Ljudi, emocije, okolina, priroda, nepravda, siromaštvo, kapitalistički sistem, radnička prava, ljubav. Sve može biti inspiracija, pogotovo kad je čovjek usklađen s kozmičkim frekvencijama. Inače, primijetila sam da naš jezik ima veliku manu. Naime, ne postoji riječ koja je ekvivalent Muzi u muškom rodu. Već nekoliko godina pišem većinom na tipkovnici, iz jednog praktičnog razloga: puno je brže nego na papiru i lakše je pohvatati misli, pogotovo kad brzo tipkaš. U notezima i billježnicama vodim dnevnike, ali kad se radi o ozbiljnijem pisanju, to je većinom na kompjuteru. Nemam neki „lucky charm“, kao što kažeš, ali imam mali ritual koji koristim pri svakom pisanju: uvijek upalim neki dobar jazz, najčešće Milesa Davisa ili Johna Coltranea, opustim se i krenem. Nekako više ni ne mogu zamisliti pisanje bez jazza. Opušta moždane vijuge, stvara fini ritam i pomaže mi da se lakše uključim u tok svijesti. Volim i tipkati na pisaćoj mašini, to mi je gušt i navika još od tinejdžerskih dana.

Na čemu radiš trenutno?

Uf, dosta je toga u igri. Trenutno pripremam svoju treću knjigu poezije, pišem kraći roman za svoju dušu, organiziram jedan projekt u suradnji s više divnih umjetnika iz regije, koji bi trebali uskoro realizirati… Također sam u fazi kada, uz pomoć nekih divnih ljudi, pokušavam spojiti svoju poeziju s glazbom. To mi je veliki izazov i strašno me raduje. Volim izazove i inače, pogotovo one kreativne.

Za kraj jedna mala poruka za čitatelje Anwe!

Ne gutajte govna koja nam svakodnevno serviraju

ne boj’te se

ne dopustite da nas sistem smrvi

ne dajte se beznađu, letargiji

i gluposti da vas preuzme

vičite

svirajte

plešite

čitajte

protestirajte

pjevajte

pišite

slikajte

fotografirajte

kuhajte

putujte

stvarajte

borite se za sebe

i za one oko sebe

one koji trebaju naš glas i borbu!!!!!!!!!!!

Standardno
Interview

MUUmjetnici: Sergej Vutuc

Razgovarala: Mirta Jurilj

Sergej Vutuc rođen je 1979. godine u Doboju (BiH), a odrastao je u Zagrebu. Trenutno živi i radi u Heilbronnu (Njemačka). Od sredine 90-ih godina, priključuje se punk i skateboard zajednicama; primjetan je značajan utjecaj estetike i filozofije ovih DIY kultura na njegovo stvaralaštvo.

Sergej Vutuc, Repeticija

Sergej Vutuc, Repeticija

Što za tebe znači pojam street art i postoji li uopće u Hrvatskoj street art scena (u svjetskom pogledu)?
Kako opisati značenje nečega što već imenom – mislim na englesku sintagmu ulična umjetnost – govori sve… Iako, za mene, radi se čisto o definiciji umjetnosti koja nastaje u javnom prostoru. Ima li street arta u Hrvatskoj? Da, konstantno. Već sedamdesetih godina prošlog stoljeća postojala je jedna predivna scena koja se u to vrijeme nije etiketirala na bilo koji način, niti ce se ikada etiketirati. Međutim, jedan dio njihovog rada odvijao se u okvirima onoga što javnost danas konzumira kao street art. Samo, za razliku od onog što se događa “danas”, ova je scena bila izvan “svjetskog trenda” – imala je vlastiti identitet, te vlastiti odnos s okolinom koji je čak bio poetičan i edukativan. Nadam se da budućnost street arta nije u šabloni.

Misliš li na šablonu kao tehniku grafitiranja (stencil graffiti, op. aut.) ili na šablonu kao nešto monotono, jednolično?
Da, moj odgovor je vrlo dvosmislen.

Sergej Vutuc, Repeticija

Sergej Vutuc, Repeticija

Gdje je granica umjetnosti i vandalizma?
Umjetnost mora biti ispred vremena, te reflektirati društvo i njegove potrebe. Cijena toga je umjetnički rad. Govoriti o suparništvu ili suradnji između street arta i grafita je glupost… Radi se o ulici, zidu koji pripada ili nekome, ili svima.

Kojim se sve tehnikama služiš? Kako bi opisao svoj stil?
To ovisi o unutarnjim osjećajima, društvenoj situaciji, okolnostima, a najljepši dio svega toga je spontanost. Možda je određivanje tehnike i stila jednako definiranju street arta – to je nešto što se može samo osjetiti.

Standardno
Interview

MUUmjetnici: Dunja Janković

Razgovarala: Vida Starčević

Dunja Janković umjetnica je podrijetlom s Malog Lošinja. Studirala je na Likovnoj akademiji u Zagrebu i na School of Visual Arts u New Yorku. Osim na domaćem terenu, izlagala je u Srbiji, Francuskoj, Rusiji, Americi i Makedoniji. Njezini stripovi i ilustracije objavljivani su u raznim časopisima diljem Europe i svijeta. 2010. godine bila je dio žirija Muzeja ulične umjetnosti. Začetnica je umjetničkog projekta ŠKVER! koji se već treću godinu održava u Malom Lošinju i na kojemu sudjeluje više od 30 umjetnika iz Hrvatske i svijeta. Kao inspiracija, pozornica i plodno tlo za za umjetničke akcije i reakcije, glavnu ulogu u projektu ima brodogradilište Mali Lošinj, a sve o projektu može se doznati na službenim stranicama.

Dunja Janković, intervencija na stepenicama u bivšoj vojnoj bolnici, Vlaška 87, Zagreb. MUU

Dunja Janković, intervencija na stepenicama u bivšoj vojnoj bolnici, Vlaška 87, Zagreb. MUU

Treba li street artu muzej?
Ulica je muzej ulične umjetnosti, koliko god da je prolazan karakter postava. Ionako je poanta u akciji i interakciji. Osim toga, publika se ne bira, umjetnik/ca i njegov/njezin rad se obraćaju svima. Kod ulične umjetnosti me zanima onaj dio koji se bavi preuzimanjem javnih prostora za potrebe umjetničkog izražavanja, za prezentaciju i stvaranje. To ne mora biti niti sama ulica (a vrlo često ni nije), već svi prostori koji su javni, gradski, državni, svačiji. Daleko od galerijskog elitizma, umjetnost se može spontanije i organskije razvijati, kao što se to već dešava i putem interneta. Onaj dio street art pokreta koji se razvija žanrovski i stilski me ne zanima toliko.

Kako je došlo do tvoje suradnje s Muzejem ulične umjetnosti?
Na prvoj MUU akciji sudjelovala sam i kao umjetnica i kao jedan od članova žirija kod odabira radova za oslikavanje Branimirove ulice. Od tada sam sudjelovala na još jednom MUU-u s radovima, iako ne osobno prisutna.

Dunja Janković, intervencija na stepenicama u bivšoj vojnoj bolnici, Vlaška 87, Zagreb. MUU

Dunja Janković, intervencija na stepenicama u bivšoj vojnoj bolnici, Vlaška 87, Zagreb. MUU

Koliko je u Hrvatskoj razvijena street art scena?
Koliko vidim, u zadnje vrijeme se stvorila dosta jaka scena, akcije se sire u raznim smjerovima i dešava se umrežavanje s drugim zemljama i gradovima. Biti ce interesantno vidjeti kako ce se to dalje razvijati. Zagreb može konkurirati svjetskim centrima ulične umjetnosti, ali samo kroz vlastitu i specifičnu priču. Svatko može parirati svakome, ali ne imitacijom nego posebnošću i izgrađenim identitetom. Ne govorim sada samo o street artu, nego i svim drugim vidovima umjetnosti. Pitanje se postavlja što je to vlastiti identitet u ovo doba umreženosti. Ali, sigurna sam da postoji. Od domaćih umjetnika dobri su mi radovi od Brune Pogačnika poznatog kao Filjio i Puma34 (u raznim inkarnacijama) i Sretnog bora, od bosanskih Emira Šehanovića – ESH-a.

Gdje je granica umjetnosti i vandalizma?
Konstruktivni ili dekonstruktivni pristup. E sada, definicija toga će se razlikovati od osobe do osobe. Nekome su vjerojatno i Dinamovi grafiti oplemenjivanje grada i širenje nezasitne ljubavi prema nogometnom klubu. Isto tako, za neke od odličnih radova nastalih na cesti netko bi mogao prokomentirati da ih je i njihovo dijete moglo napraviti. To je dosta kompleksno pitanje. Premda su po meni javne akcije i izražavanja poželjni, za razliku od apatije i straha. Ulična umjetnost postoji oduvijek, samo se mijenja u svojim izrazima i manifestacijama. I grafiti su ulična umjetnost. I plakati su ulična umjetnost. I oglasi dućana, i tako dalje, i tako dalje.

Kako bi opisala svoj stil?
Promjenjiv. Još uvijek se ne služim se plastelinom, iako bih probala.

Standardno
Interview

MUUmjetnici: Vanja Trobić

Razgovarala: Snježana Žilka

Vanja Trobić

Vanja Trobić

Tko je Vanja Trobić?
Akademska sam slikarica, diplomirala slikarstvo 2012. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živim i djelujem u Zagrebu i Rijeci. Prvi put sam sudjelovala u takvom projektu 2009. godine u Puli gdje smo oslikavali javne površine MMC Karlo Rojc, u sklopu festivala Krojcberg. Zatim su uslijedila sudjelovanja na Muzeju ulične umjetnosti s kojim surađujem od samog početka, oslikavanja Branimirove ulice 2010. godine. Tako sam se uključila i u ovaj projekt.

Što za tebe znači pojam street art?
Prije nego sam se uključila u street art scenu pratila sam što se događa, pomalo formalno gledajući na stvari, iz perspektive studenta slikarstva. Nisam se mogla s time u potpunosti poistovjetiti jer je street art kao pojam, označavao nešto marginalno. Kasnije, upoznavajući druge autore, shvatila sam da većina ima vrlo ozbiljne umjetničke ili druge karijere koje paralelno grade, neovisno o tome kako pristupaju streetu pa sam i sama prigrlila tu formu.

Postoji li u Hrvatskoj street art scena?
Možemo reći da je hrvatska street scena u razvoju, traži svoje mjesto pod suncem, a ovakvim projektima se identificira u vremenu i prostoru.

Može li naša scena parirati svjetskim gradovima, kao što neki pišu?
Čini mi se da naša scena ne mora nužno biti velika kako bi imala što ponuditi na svjetskom nivou. Nekolicina naših autora vrlo se jasno razvija, kvaliteta im je neosporna, pa ne dvojim da mogu parirati predstavnicima svjetske street scene. Budući da je Muzej ulične umjetnosti obilježio Zagreb kao središte hrvatskog streeta, moram napomenuti da se i u drugim gradovima street art pokušava približiti javnosti.

Vanja Trobić, "Acid rain", dječji vrtić "Tratinčica" u Dugavama, MUU 2011

Vanja Trobić, “Acid rain”, dječji vrtić “Tratinčica” u Dugavama, MUU 2011

Kako su izgledali počeci street arta u Hrvata?
Od razvijene grafiti scene do pojave umjetnika poput Filjia, street art scena je postepeno sazrijevala po uzoru na svjetske gradove i umjetnike. S vremenom čuješ priče, pa na kraju i upoznaš ljude koji su to pokrenuli, no sretan si što nastavljaš tim tragom iako nisi sudjelovao u samim počecima.

Street art vs. grafiti: suparništvo ili suradnja?
Ne vidim ni jedan razlog zašto bi postojalo suparništvo između grafiti i street art scene, i jedno i drugo temeljeni su na općoj vizualnoj kulturi pa stoga može postojati samo dobar temelj za suradnju.

Gdje je granica umjetnosti i vandalizma?
Definiranje granica umjetnosti danas je gotovo nepotrebno jer su obilježja našeg vremena upravo sažimanje različitih medija i neprestana promjenjivost, i van umjetničke sfere. U kreativnim dosezima grafita i street arta, treba razlučiti da se radi o dva različita izričaja koji mogu biti jednako kvalitetni i izazovni, no uvriježeno je mišljenje šire javnosti da “ti dečki samo šaraju” ili da smo svi besposlene bitange. U krajnjoj liniji, dug je put do osvješćivanja javnosti i legalizacije rada u javnim prostorima, no nije nemoguće.

Vanja Trobić, MUU + Kvartura 2012

Vanja Trobić, mural na zgradi Centra Ribnjak, MUU + Kvartura 2012

Imaš li problema s policijom?
Osobno nisam imala problema s policijom jer od početka radim u sklopu organiziranih projekata ili prema narudžbi ugovorenoj prije crtanja. No dok sam radila na zgradi Centra Ribnjak, znatiželjno su mi prišli i raspitivali se o projektu, vjerujem iz puke dosade.

Koliko je Banksy utjecao na popularizaciju street arta?
Banksy je prvi primjer kojeg se većina prisjeti kad se povede priča o nastajanju street arta. Njegov doprinos je izuzetan, iako se paralelno uz njegov rad taj oblik likovne umjetnosti razvijao diljem svijeta…

Koji su novi trendovi u street artu vani i doma?
Ne znam može li se govoriti o trendovima jer obilje je autora različitih izričaja, no što je važnije, sve je više organiziranih velikih projekata koji populariziraju formu ulične umjetnosti.

Kako bi opisala svoj stil?
Murale koje izvodim najčešće baziram na svojim slikama koje imaju obilježja nadrealnog eklektičnog stila, apstrahirane figurativnosti. Medij slikarstva najviše odgovara mom temperamentu, a mural kao forma mi omogućava rad na puno većim površinama u čemu jako uživam!

Vanja Trobić, mural na osnovnoj školi u Jelenju kraj Rijeke, 2013

Vanja Trobić, mural na osnovnoj školi u Jelenju kraj Rijeke, 2013

Tko su po tvom mišljenju najbolji domaći i strani ulični umjetnici u svijetu?
Od domaćih kolega izdvojila bi Pekmezmed, Nindžu Tigera, Sretnog Bora, Mirona Milića, Lonca i OKO, kao najaktivnije street autore, no sve više mladih umjetnika se uključuje u ovakve projekte i razvija scenu dalje. Od regionalnih i svjetskih autora izdvojila bi Esha, Ema Ema Emu, Dem Dema, Tellasa i nezaobilaznog Blua. Bolje da ovdje stanem jer popis raste…

Kakva je budućnost street arta?
Predviđam svijetlu budućnost street arta! Kad zažmirim vidim prekrasne živopisne zidove gradova diljem svijeta!

Je li street art štetan za zdravlje?
Neobično pitanje. Kako bi street art bio štetan za zdravlje?! Ako mislite na korištenje boja i lakova, za sve postoji rješenje… a od nečeg se mora umrijeti, zar ne? (smijeh)

Kojim se sve tehnikama služiš?
Do sada sam zidove uglavnom oslikavala fasadnim bojama, no sklona sam i kolažiranju direktno na površinu kako bi uklopila elemente koje ne mogu ili ne želim naslikati.

Vanjine radove možete vidjeti na njezinoj samostalnoj izložbi u Džamiji (HDLU, PM galerija gore na katu) od 20. do 29. 09. 2013.

Standardno
Glazba, Interview

Shamso 69 (Brkovi): “Večeras slavimo do zore”

Razgovarala: Snježana Žilka

Zasićeni sotoniziranjem tzv. “narodne” glazbe u medijima i uštogljenim podjelama glazbe na urbanu i neurbanu, petorica mladića punkerske provenijencije odlučuju svirati narodnjake na način na koji jedino znaju – žestoko i beskompromisno, sa ciljem konačnog oslobođenja od vladajuće malograđanštine koja im pritišće grud. Rezultat je svima dobro poznat – punkfolkwellness bend Brkovi. Zahvaljujući licemjerju koje vlada u tzv. urbanim krugovima, koje se gnuša narodnjaka, ali istodobno potajno uživa u njima, Brkovi brzo ostvaruju uspjeh. Njihovo tankoćutno muziciranje, šovinistički tekstovi, buđenje niskih strasti, općenito – larpurlartizam, pronalaze publiku u onima koji se srame svoje rodovske prošlosti i genetskog podrijetla. Uoči večerašnjeg, rasprodanog koncerta u Tvornici, novinarka Anwe razgovarala je s frontmenom benda, Shamsom 69. Evo šta kaže:

Brkovi večeras nastupaju u rasprodanoj Tvornici kulture

Brkovi večeras nastupaju u rasprodanoj Tvornici kulture

Za početak reci koliko godina već postoje Brkovi, otkuda ti nadimak te predstavi malo članove Brkova te njihova alter ega?

Brkovi postoje već jedno 8-9 godina, a ja sam s njima 6 ili 7. Nadimak sam dobio po engleskom punk bendu Sham69. U bendu su, osim mene, još i Prasac, on je gitarista i portir kao i ja i prilično je lagodna i, što bi naš narod rek’o, “easy going” osoba. Recimo da je poseban, jer ne želim sada više govoriti o njemu, dosta mi je ovog šugavog vremena i još moram u noćnu. Na drugoj gitari je Žorž, nekad ga zovemo i Đoko. On je propali pokušaj menadžera, dosta je jednostavan. Njega ističemo kao seks simbol, ja ga zovem bad blue playboy nekad. Uvijek je otrovan i gladan. Na bubnjevima je Šarac, on jedini nema stalni civilni posao. Dosta duhovan tip, imao je malo problema sa zakonom, ali sad je sve ok. Udara te bubnjeve kao da je sudnji dan. Na basu je Tomac, on pomaže u logistici, radi kao novinar inače. Bio je dobar čovjek i pokvarili smo ga koliko smo mogli. Da nema njega nikad ne bi sjeli u isti auto. On je naša mama.

Tko to donosi folk, a tko punk i metal u Brkove?

Folk najviše donosimo Tomac i ja, a najmanje Prasac. Šarac više voli Južni Vetar, a Tomac i ja izvornu i turbo.

Tvrdite da svirate folk na način na koji bi se trebao svirati; pa dobro što fali folku u njegovom prvotnom obliku, da ste ga morali poboljšati? I tko to ima nešto protiv harmonike? 🙂

Ne, mi ga sviramo onako kako znamo. Ima i harmonike u našim pjesmama, ali je ne sviramo mi, jer ne znamo.

Kad ste započinjali s Brkovima, jeste li očekivali da će na tisuće ljudi za nekoliko godina znati Vaše tekstove ili su to bila ipak malo skromnija očekivanja pa vas je ovaj uspjeh jednostavno zapljusnuo?

Naravno da nisam ovo očekivao. Desilo se i sad smo tu gdje jesmo.

Iako popularan diljem Balkana, Shamso 69 se ne želi uspoređivati s Mišom Kovačem

Iako popularan diljem Balkana, Shamso 69 se ne želi uspoređivati s Mišom Kovačem.

Na Pozitivnom koncertu u Domu Sportova 5000 ljudi pjevalo je s vama tekstove pjesama. Možeš li u ovom trenutku karijere reći da imaš moć Miše Kovača – kad podigneš lijevu ruku, na noge se digne lijeva tribina… itd.?

Primijetio sam da dosta ljudi zna tekstove, to je i mene prilično iznenadilo, ali ne bih se uspoređivao s Mišom Kovačem iz više razloga.

Tko je autor tekstova pjesama Brkova? A tko glazbenih dionica?

Većinom doma napravim pjesmu na gitari pa je na probi odsviram ostalima i tada zajedno dovršimo stvar.

Gdje kupuješ odjeću za nastupe, kako bi opisao svoj modni izričaj i smatraš li ga relevantnim za cjelokupnu sliku benda?

Često mi poklanjaju stvari, ponekad kupim na putovanju ili u nekom second hand shopu, buvljaku. Trudim se koliko mogu, mislim da uvijek može i treba bolje. Na publici je da prosudi koliko je relevantno.

Pojasni malo punkfolkwellness žanr, bi li on trebao opuštati široke mase ljudi na vašim koncertima kao da su na spa-wellness tretmanu?

Kako sam već spomenuo, sviramo folk na pankerski način, jer samo tako znamo. Wellness se odnosi na live atmosferu.

Koje su priče iza tekstove pjesama “Bolje da sam s frendovima pio rujno vino” i “Kurvo Prokleta”, jesu li to vlastita iskustva pretočena u stihove ili jednostavno karikiranje muško-ženskih odnosa?

I da jesu vlastita iskustva, to ne bih nikad javno priznao, jer mislim da to nije pametno.

Jesu li se ljepše, ali ne nužno i bolje polovice zauzetih članova Brkova prepoznale u nekim stihovima vaših pjesama? I koji su komentari?

Nemam nikakvih saznanja o tome. Možda neke i jesu, ali šute o tome.

Odrađujete promociju bez posredstva ikakvih izdavačkih kuća. Otkud vam sredstva za vlastito izdavanje albuma, ako nije tajna? Bi li potpisali ugovor da Vam sutra jedna od, npr. stranih izdavačkih kuća, ponudi ugovor na 500 milja novaca, s izgovorom da u vama vidi nove glazbene nade desetljeća?

Albume financiramo sami, honorarima s live nastupa. Zvuči mi nevjerojatno da bi takav ugovor došao nama na stol, a o tome ću razmišljati ako se takvo što slučajno i desi.

Brkovi svoje albume financiraju sami, honorarima live nastupa

Brkovi svoje albume financiraju sami, honorarima live nastupa.

Ovaj spoj mahom narodne glazbe i žestokih ritmova, prije 3 desetljeća otprilike, kombinirali su i neki drugi legendarni bendovi, poput Vatrenog Poljupca i Nervoznog Poštara; jesu li možda oni jedni od glazbenih uzora Brkova?

Naravno da jesu. Svirali smo s jednima i drugima i upoznali se i zbog toga smo jako zadovoljni i sretni.

Što da publika očekuje od Vašeg koncerta u Tvornici… A što da očekuje poslije njega? 🙂

Spremni smo za ono što nas očekuje. Organizator najavljuje rasprodan klub, tako da bi moglo biti zaista vatreno. Nakon toga ćemo slaviti do zore!

Standardno
Glazba, Interview, Zagreb

Alec Empire: Pozdravljam ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, dobro je da smo zajedno

Razgovarala: Mia Mitrović

Napisao, preveo i prilagodio: Franko Burolo

Svaki politički osviješteni rejver barem jednom u životu imao je kratku ali dinamičnu Atari Teenage Riot fazu. Na repeatu je slušao “Speed”, “Delete Yourself i druge hitove ovog radikalnog i buntovnog benda na afterima i afterima aftera svog burnog života. Osnovani 1992. godine u Berlinu, Atari Teenage Riot su kroz devedesete postali jedan od najutjecajnijih underground bendova našeg vremena. Ostavili su traga na mnoge glazbenike među kojima su i Prodigy, Beasty Boys i Rage Against the Machine. A zbog njihovog eksplicitno slobodarsko-ljevičarskog i anarhističkog političkog stava dobili su titulu savjesti elektronske glazbe. Desetak godina nakon razlaza, Atari se ponovno okupio 2010., a već iduće godine izdali su povratnički album. Frontmena Atarija, Aleca Empirea uspjeli smo uloviti prije koncerta u zagrebačkoj Tvornici Kulture. Alec se dobro drži, nikad čovjek ne bi reko’ da ima 4 banke te je s novinarima Anwe rado popričao o glazbi, aktivizmu, internetskim slobodama, politici i budućnosti radikalne ljevice.

Iako više nije tinejdžer, Alec se dobro drži s 4 bane na grbači

Iako više nije tinejdžer, Alec se dobro drži s 4 bane na grbači

Započet ćemo s vašim zadnjim albumom, Is This Hyperreal?. U njemu govorite o slobodama na internetu. Koliko su one danas važne i što možemo činiti da ih štitimo?

Protivnik sam bilo kakvog oblika cenzure. Živimo u vremenu u kojem su tradicionalni mediji usredotočeni samo na određene vijesti i informacije, a i njih često iznose iskrivljeno ili prenapuhano. Stoga smatram da je jako važno što internet omogućava neke alternativne vidove širenja informacija. Kao što se vidi iz slučaja WikiLeaks, naročito loše prolaze upravo “zviždači”. Ovo su vrlo opasna vremena. I ako dozvolimo da takve stvari prolaze i ne budemo li dovoljno upozoravali ljude, bit će još i opasnija. Tehnologija danas mnogo olakšava špijuniranje ljudi i razvijaju se novi oblici nadzora.

Ima li onda uopće slobode na internetu ili je sve pod kontrolom odozgo?

Sve je više i više kontrole, naravno. Radi se o određenim kompanijama, koje postaju vrlo velike i koje posjeduju gomilu podataka… Mislim da svatko zna za Google, Facebook, Apple… Što te kompanije postaju moćnije, postaju i opasnije. Neki ljudi kažu: “Ja nemam što skrivati.” Ali onda ih pitam: “Zašto zaključavaš kuću? Ako nemaš što skrivati, daj mi lozinku za svoj e-mail račun.” Želimo li to? Želimo li npr. da radi osiguranja kuće, osiguravajuće društvo ima pristup mejlovima koje smo slali svojim bolesnim roditeljima ili nešto slično? I onda mi kažu: “Ah pa ne!” Kužiš! Ljudi ni ne misle što netko može činiti s podacima…

Je li to razlog zašto odbijate da vas se fotografira?

Ne, ne, ne! To je zato što nam se čini da već ima puno loših fotografija naokolo pa nam ih ne treba još. Ali stvar koja nas najviše ljuti – pa neki fotografi ispadnu žrtve svega toga – je ta što ima puno fotografa koji onda prodaju te fotografije svakojakim magazinima, gdje su one izvučene iz konteksta i nemaju nikakvog smisla. Sori, ali eto, takvi smo. Doduše, ako neki obožavatelj jednostavno uhvati fotku s mobitelom, nije nas briga. Oni će si to možda samo staviti na Facebook ili nešto slično… Naravno da ne želimo sprječavati to. Ali profesionalne fotografije su nešto drugo. Zato ponekad radije kažemo ne, nego da trošimo masu vremena na slaganje posebnih ugovora, koji se ponekad opet izjalove. Pa si kažemo, ma dobro, ljudi će pamtiti koncert kakav je bio i… baš nas briga.

Iako odbijaju fotografiranje, Alec je spremno pozirao s novinarkom Anwe

Iako odbijaju fotografiranje, Alec je spremno pozirao s novinarkom Anwe

Obnovili ste Atari Teenage Riot 2010. u špici ekonomske krize. Je li motivacija za to bila aktualno stanje u Njemačkoj i u svijetu?

Zapravo i ne… Prvo smo mislili da ćemo odsvirati samo jedan koncert. Mi zapravo nikada nismo ni raspustili bend. Napravili smo pauzu, jer je Carl Crack umro. Sve je zapravo potaknula Hanin Elias. Ona je kroz devedesete nekoliko puta napuštala bend, a taj put u Londonu nas je napustila usred tonske probe. Time nas je stavila u vrlo neugodan položaj, odjednom nismo mogli odraditi londonski koncert, koji nam je svima mnogo značio. Napravila je veliku scenu i od tada je sve skupa postalo i vrlo osobno. U svakom bendu je vrlo važan i taj neki timski duh, nije to doslovno samo posao. Svima nam je to njeno ponašanje bilo blesavo. Trudili smo se da joj pomognemo, da joj idemo na ruku, a ona nas je iznevjerila. I onda nam je 2009. godine ponovno pristupila i ispričala se za sve i predložila da odsviramo jedan koncert u Londonu. To je uvijek ostalo kao neko nedovršeno poglavlje… Znaš, kad s nekim prođeš toliko toga i izgradiš prijateljstvo pa se dogodi ovakva stvar, dok se god sve ne razjasni, to vam uvijek ostaje negdje na umu.

Kako su fanovi prihvatili novi Atari?

Vremena su danas sasvim drugačija. Glazbena scena 2009. nije baš izgledala kao da bi nas mogla prihvatiti… Bilo je ponešto bendova oko kojih su se donekle skupljali i fanovi nekakvog MIDI zvuka, kao Bloody Beetroots ili Crystal Castles, ali nije izgledalo kao da bi ljudi htjeli opet vidjeti Atari. Osim toga, nisam računao na stare fanove, uopće. Bio sam skeptičan po tom pitanju.

Kako to misliš? Stari fanovi su posvuda..

Šta ja znam, nisam ih bio vidio desetak godina, i to dugih desetak godina. I radili smo mnogo drugih stvari u međuvremenu… Ali odlučili smo da svejedno odradimo taj koncert u Londonu i ispalo je stvarno odlično. Zvučali smo kao nešto svježe i novo. A baš tjedan dana prije koncerta, u Engleskoj je bila izabrana vlada. Odjednom, usred sve aktualne politike i financijske krize, ljudi su rekli: “evo benda koji progovara!” Bio je to neki sasvim drugi scenarij, a ne onaj tipičan, gdje se stari bend ponovno okupi, odsvira stare pjesme i doviđenja. Dobili smo novi kontekst. Zbog toga nam je i bilo uzbudljivo to učiniti. Meni je najveća noćna mora bila da se pretvorimo u bend koji svoj uspjeh temelji tek na nostalgiji za devedesetima…

Dakle Atari još uvijek ima što reći i još uvijek progovara s pozicije radikalne ljevice. Što misliš o sadašnjosti i budućnosti radikalne ljevice u politici i  glazbi, o pokretu uopće?

Živimo u vremenima u kojima je potrebno redefinirati mnogo stvari. Npr. u devedesetima se mnogo ulagalo u kritiku i upozoravanje na loše strane globalizacije. I danas zaista vidimo efekte toga na sve strane pa i u Europi. Mislim, volim ja kada stvari postaju internacionalnije, naravno. Zaista nisam za nacionalne države. Mislim da su nepotrebne. Dakle, nisam protiv globalizacije same po sebi, ali nije u redu da manjina ljudi slobodno vrti svoj novac po svijetu i čini što ih volja, dok se svi ostali moraju suočavati sa svakojakim restrikcijama. Ako stvar nije temeljena na jednakosti pa da odgovara svakome, onda je nepravedna i zapravo još i gora, nego kada si pod zaštitom svoje nacionalne države. A čini se da u nekim zemljama nekim ljudima to itekako odgovara, dok većina baš i ne vidi nekog zaista pozitivnog učinka. Zato mislim da je važno te stvari objasniti ljudima, zašto ih se to tiče. Često ljudi misle da je njihova krivica kada izgube posao, kada se tvornica u kojoj rade zatvori slično…

Govoriš o radničkim pravima. O tome se rijetko priča u eri (neo)liberalnog kapitalizma..

Točno. A još jedan od razloga zašto sam protiv ovakvog načina je i taj što ovako ne dobivamo najbolje rezultate. Npr. u Njemačkoj je obrazovanje stvar koju si mogu priuštiti samo mladi iz dobrostojećih obitelji, pogotovo ako govorimo o odlasku na sveučilište. Mislim da je glupost ako svoj posao i svoju poziciju u društvu možeš jedino naslijediti. Time gubimo vrlo talentirane ljude, kojima je jednostavno onemogućeno da se iskažu. Osim toga, na visokim upravnim pozicijama stoje ljudi iz uvijek istog društvenog miljea, koji nisu u stanju razumjeti određene aspekte, kao npr. što motivira ljude. Ako se svaki dan osjećaš kao da si lako zamjenjiv, onda sigurno nećeš dati sve od sebe. A mislim da se ljudi žele osjećati ispunjeno time što rade u životu. Radnici nisu lijenčine koje nije briga i samo žele da im se plati, kao što ih neki žele prikazati. To je užasno negativno, a nema ni smisla. Osim toga, svi moji aktivistički prijatelji iz škole, većinom su postali “nešto”: osamostalili su se i postigli rezultate u struci, iskazujući nevjerojatan nezavisni duh i talent. Dok su mnogi od onih koji su bili iz vrlo bogatih obitelji završili u zastrašujućim scenarijima – netko se ubio, netko je narkić itd… Oni nisu uopće bili u stanju da iskoriste tu svoju prednost. Sve mi se čini da ovaj društveni model uopće ne funkcionira.

postavu Atarija danas čine Alec, Nic Endo i reper CX KIDTRONIK

postavu Atarija danas čine Alec, Nic Endo i reper CX KIDTRONIK

A što misliš o Occupy modelu?

Occupy je vrlo fragmentiran pokret. U njemu ima i stvari koje mi se sviđaju i stvari koje ne. Jedna od stvari koje mi se sviđaju je i činjenica da nije vezan isključivo za jednu ideologiju. Ne može se reći da su to sve komunisti ili socijalisti ili pacifisti… Tu se okupljaju ljudi svih političkih pozadina, čak i dobnih skupina, i svi zajedno ukazuju na neke probleme, pokušavaju ih identificirati i naći rješenja za njih. Mislim da je jako dobro što su ljudi aktivni. To je pokazatelj da je ljudima stalo. Mnogi su ljudi po cijelome svijetu trenutno uključeni u politički aktivizam, što se baš i ne vidi u mainstream medijima, koji ostavljaju dojam da više nikoga nije briga za politiku. Stvarnost je ipak drugačija. Čini mi se da se ljudi brinu više sada, nego pred dvadesetak godina. Pomaže i to što je sada dostupno više informacija. I to je dobro. Ne bih rekao da je Occupy odgovor na sve probleme ali ipak je to jako dobar početak.

Hrvatska uskoro postaje 28. članica Europske Unije. Je li to dobro za nas kao zemlju?

Pozdravljam vas! Ne zbog EU same po sebi, nego jednostavno mislim da je dobro da smo što više zajedno. Govorim to više iz kulturne perspektive. Mnogi Nijemci su toliko arogantni da misle kako su najbolji i najveći na svijetu. A ja mislim da je totalno sranje kad si neki uzimaju za pravo da budu ponosni na djela nekih ljudi koji su živjeli prije njih, samim time što dolaze s istog zemljopisnog područja, a bez da su sami u njima ikako sudjelovali. Mislim da je to vrsta nacionalizma koja vodi do rasizma i ostalih problema. Zato je dobro da ti ljudi što više upoznaju i prihvaćaju različite narode. Što je i unutar same Europe također vrlo zanimljivo, jer Europljani jesu poprilično raznoliki. Tu ima i više različitosti nego u Americi. Nadam se da bi više komunikacije moglo otvoriti neke umove i dovesti do bolje interakcije. Naravno, politika EU je druga stvar i ne podržavam je. Ali sam ulazak u Uniju ima i pozitivnih strana, jer naglašava činjenicu da smo svi dio iste priče.

Vratimo se malo na glazbu. Kao dugogodišnji i počasni član berlinske scene, kako gledaš na propast Love Paradea i stravičnu nesreću koja obilježila njen kraj?

Love Parade je u jednom trenutku isključio mnoge ljude, sound systeme i klubove. Do sredine devedesetih postao je već vrlo iskvaren. Nije više bilo toga da se bilo tko može pridružiti sa svojim kolima i što je nekad bila velika slobodna parada, postajalo je sve više kontrolirano i htjelo se isključiti mnoge podžanrove techna i elektronske glazbe uopće. Sve u svemu, ono što je bilo zamišljeno kao veliko okupljalište različitosti, postalo je mainstream koji diskriminira manjine. A to baš i nije bila ideja kada se stvar pokretala… Mada ja ionako nisam nikada ni bio pobornik Love Paradea. Bio sam na prvome Paradeu i tada se nije činilo kako će tu uskoro dolaziti milijun ljudi… Već kad se skupilo njih tisuću, činilo se nevjerojatno, a stvar je samo nastavila rasti. A do 1993. već sam zaključio da ne želim imati ništa s tim. I čini mi se da način na koji se sve završilo pokazuje da je zaista krenuli lošim putem. Sve se više stvar svodila samo na stvaranje profita… I mislim da je to na neki način i dovelo do te velike nesreće, u kojoj su neki ljudi umrli. Jer, recimo, u početku tamo nije bilo nikakvih ograda, sve je bilo otvoreno. Onda su počeli npr. prodavati prava za prodaju pića na paradi pa da bi se to moglo regulirati, trebali su stvar zatvoriti, ograditi. Da nisu bili ograđeni, ljudi bi se lakše i bolje rasporedili po prostoru i vjerojatnost da se dogodi ovakvo nešto bi bila mnogo manja. Mislim da je to bila kobna pogreška.

Za koje današnje bendove smatrate da idu u pravcu digital hardcorea ili da možda proizlaze iz njega?

Digital hardcore? Vrlo dobro pitanje. Ne znam. Ima elemenata u mnogo današnje glazbe. Npr. jednom kad smo svirali u New Yorku, Skrillex je htio otvoriti večer pred nama. Tada još nije bio toliko poznat. Bio je sav nabrijan, rekao da je veliki obožavatelj… Danas kada ga pogledate, to više nije toliko očito… I bilo je smiješno kada smo DJ-ali na Dim Mak stejdžu u Portugalu, čak nam je i AfroJack uletio i s oduševljenjem govorio da ima naše ploče. Mnogi su od tih ljudi slušali tu muziku u devedesetima i odrastali uz nju. Tako da ima i toga. Ali ima i očitijih, underground stvari, kao Venetian Snares, Otto von Schirach… ili Death Grips bi također bili dobar primjer…

Možda i južnoafrički Die Antwoord…

A da, da, mnogi ljudi to kažu… hahahaha…

Priča se da su članovi Prodygija postali pankeri tek nakon što su svirali s vama..

Da, zbilo se to na jednom festivalu na Islanu 1995. Tada su imali duge kose i izgledali kao dobri hipi dečki. Trebali su nastupiti odmah nakon nas i njihovi su menadžeri zahtijevali od nas da ne unosimo toliko energije u svoj nastup, jer su se bojali da će Prodigy ostaviti slab dojam kad izađu poslije nas. Tako da je cijela situacija bila nezgodna… I oko dvije godine kasnije, pojavili su se s Firestarterom i Fat of the Land. Ali normalno je to. Svi smo na neki način povezani, tako da ne bih brzao sa zaključcima. Svi ljudi jednostavno utječu jedni na druge cijelo vrijeme.

Standardno
Glazba, Interview

Jernej Šavel (Lollobrigida): “Naša misija je drogiranje muzikom, vožnja Balkanom i širenje prijateljstva širom Bivše”

Jedan od tri muška (slovenska) člana Lollobrigide, basist Jernej Šavel za Anwu govori o životu, svemiru i svemu ostalome

Razgovarala: Snježana Žilka

c vsfavsfvggff

Bend koji se razvio iz ideje osnivačice,’majke superiore’ svima nam poznate,svestrane Ide Prester. Bend koji već skoro desetljeće svojim imidžem, ponekad (ma uvijek) ironičnim tekstovima uveseljava naše ekrane, tulume, partyje žurke i igranke. Možda je stvar u šljokicama, možda u blještavim disko kuglama, ali jedno je sigurno: ova ekipa definitivno širi pozitivnu vibru. U zadnjih nekoliko godina Lollobrigida se iz synth-pop-karaoke zajebancije pretvorila u uspješan projekt koji je napredovao i u glazbenom smislu, a ne samo imidžem. Svrsishodno tome Lolla je morala proširiti svoju ‘kreativnu tvornicu’ s još par članova. Tražila je tražila.. i pronašla! Muško pojačanje u vidu 4 momka. Shinec (gitarist Pipsa) te 3 Slovenca: Kleemar, Jernej Šavel. Jernej je u međuvremenu zauzeo prazno mjesto ‘daddyja’ i preuzeo na sebe komunikaciju sa fanovima.Izrešetali smo ga hrpom potrebnih i nepotrebnih pitanja i provjerili njegove vještine odnosa s javnošću.. Što mislite je li se snašao?

Zašto ime Lollobrigida? Je li netko u bendu fan Gine Lollobrigide?
Ima tu nekoliko anegdota. Dok još nisam svirao u Lollama, bio sam uvjeren, da je to fora jer ide uz ime Ida. U stvari, Ida je bila inspirirana pjesmom Lollobrigida grupe Cinerama. Je li netko fan Gine? Ako je onda je to skriveni fan. Ali mislim da je dobro da se hrvatski sastav “oženio” dvojicom Slovenaca i osnivao pravi bend. Isto kao Gina Lollobrigida, koja se je udala za slovensku fiziku.

Koliko su muškarci pridonijeli dosada isključivo all girl bendu?
To bi morala pitati cure. Ako se mene pita, onda ti mogu samo reći, da su all girl ili all boy bendovi nešto najdosadnije na svijetu. Osim nekoliko iznimka.

Gdje si svirao prije Lollobrigide?
Svi smo se bavili sa glazbom. Ida svira klavijature bolje od Kleemara, Petra i Levi dolaze iz familije s glazbenom tradicijom i karijerom. Kleemar je totalni kompjuter frik koji je umjesto igrica skladao već na Atari kompovima. Marko je ove godine postao Guitar master Hrvatske, a to se ne postigne preko noći. Ja sam u glazbi, ako zaboravim djeda koji je bio ravnatelj Glazbene škole i dirigent, ako zaboravim glazbenu školu, već dobrih dvadeset godina. Loše sviramo, ako uzmemo u obzir svu tu našu edukaciju i genski kod.

Što slušaš privatno? Možeš li nam izdvojiti po jednog omiljenog izvođača sa slovenske, hrvatske i srpske scene?
Uf… Ja sam dosadan oko toga. Slušam sve. Od Abbe do Žbuke. Jedini žanr kojeg volim je dobar žanr. Ostalo mi je totalno sranje. Od slovenskih izvođača mi je definitivno najbolji electro-hoper N’toko. Ali to je jako nezahvalno govoriti. Sada ću se sjetiti nekoga, sutra ću biti inspiriran i oduševljen nekim trećim. Sorry, nije da želim biti diplomat ali to je jednostavno tako.

Možemo li uskoro očekivati hit na slovenskom?
Na slovenskom ne ali sigurno bi mogli napravit nešto na prekmurskom jeziku. To je službeno slovenski dijalekt, kojeg pričamo u Prekmurju, ma da ga ne ni Slovenci ne razumiju.

lolobrig

Koliko je synth pop kvalitetna glazba?
Koliko je metal kvalitetna glazba? Koliko su dalmatinske klape kvalitetna glazba? Imaš dobrih, jebeno dobrih, a imaš i jebeno loših.

Ima li Lollobrigida kao bend neke glazbene uzore?
Svakako. Bez uzora u životu ne bi bilo realizacije života. Ne mogu pričati za ostale, ali na meni je najveći trag ostavio bend The Beatles. “All boy” bend.

Što misliš, zbog čega vam se uporno lijepi etiketa gay friendly benda?
Pa zar gejevi nisu ljudi? Ne želim biti uvredljiv ali meni se čini jako, jako, jako dosadno u 2013. godini pričati o hetero, homo, bi, trans ili žnjseksualnim osobama. Mi smo svima na svijetu friendly, pa i gejevima. A ostalo ti ide uz ono iz osmog odgovora “tko voli, nek izvoli”. Sorry ali ja sam Slovenac. Nedavno smo imali referendum o gay brakovima. Onih protiv bilo je neznatno više. Godinu nakon toga su slično postupili u SAD-u.

Kako komentiraš kada vašu glazbu opisuju kao..’Toliko loše da je ustvari dobro’?
Pa to je dobro. To je u stvari odlično! Ja volim bendove, koji so toliko loši, da su najbolji. Ozbiljno mislim.

Da li su bogata scenografija (šljokice,perike,sintići  itd) pomogli da vas se lakše uoči na sceni?
Sigurno. Nema tog benda, koji nema imidža a da je uspješan.

Što bi izdvojili kao dosadašnji Lollobrigidin najsvjetliji trenutak u karijeri?Koji bi nastup izdvojili kao najupečatljiviji?
Najsvijeetliji je sigurno bio onaj na Exitu 2009, kada smo počeli u tami, a završili nakon zore. Genijalna atmosfera. Ali ima tu nekoliko koncerta, kojih se volimo sjećati. No ja imam tu mali problem. Često se mi desi, da sam razočaran dok je cijeli bend oduševljen nastupom, te suprotno.

Što bend radi poslije nastupa? Nastavlja li se žurka ili se ide u krevet?
Kako kad, kako gdje. Zavisi od situacije. Imam naviku da prvi legnem, jer vozim ekipu, i nemam više toliko potrebe da tulumarim. Ajde, volim da tulumarim ali mi je puno draže, kada smo sami negdje u hotelu usred Srbije ili kod mene na selu, kad spremim mojim dragim kolegama i prijateljima iz benda roštilijadu.

Postoji li stalni redatelj vaših spotova i koji je proces stvaranja priče za spot?
Ne. Volimo raditi sa što više različitih ljudi. Tu Ida ima glavnu riječ, a sve više uključuje i druge. Sa Kleemarom so snimili pretposlijednji spot za “Ja se resetiram”, Isključivo za iPhone4. Montirali su zajedno, dok je Ida furala režiju. Slično se dešava sada, gde smo nekako Ida i ja našli temu za spot “Pilula”. Snimio ga je beogradski super fotograf Vladimir Miladinović, dok ga je Ida montirala i režirala. Prije toga se radilo sa različitim kreativcima i režiserima. Svi su nam dragi. Nisam fin, samo kažem istinu.

A sad mi priznaj jeste li očekivali nagradu najboljeg izvođača MTV Adrie 2009?
Ni u snovima! Bili smo nominirani zajedno sa Dubiozom, Elvis Jacksonom, Darkwoodim, Superhiksima… Ne možeš tu očekivati niti brončane medalje ali eto, desilo se. Nije nam jasno kako. Možda je bila naša prednost to što smo već tada bili puno bolje angažirani na internetu.

Hoćete li i nakon 25.godina postojanja i dalje pozivati na tulum, party, žurku, igranku?
Ozbiljna pitanja traže ozbiljne odgovore. Ako je to to, onda mogu reći: živi bili pa vidjeli.

Koja je zapravo misija ovog benda?
Drogiranje muzikom, vožnje Balkanom, upoznavanje novih ljudi. Prijateljstvo, održavanje prijateljstva širom Bivše. I ostale male radosti.

Smatraš li Lollobrigidu uspješnim bendom tipa ‘sviram, lova curi,dobro mi je’?
Uspješni smo, jer još postojimo. To je naš najveći uspjeh. Ostalo je sve nagrada. Ali ne, ne možemo živjeti samo od nastupa sa Lollama. Možda je tako i bolje. Da ne prodajemo muda da bi bili svuda.

Kako izgledaju probe benda? Tko kamo putuje? Koliko saznajemo, Ida se preselila u Srbiju?
Prošle godine imali smo samo jednu pravu probu u Zagrebu. Najviše “probnih” aktivnosti je u Zagrebu. Tako barem možemo reći, da smo svirali u Hrvatskoj. Tu i tamo se desilo, da je došla ekipa u Mursko Sobotu. No, dolazila je Ida često, dok smo sa Kleemarom pripremali album Pilula. Često smo bili i u Ljubljani kod našeg producenta Gregora Zemljiča. Ida sada živi u Srbiji, to je istina. Ne znam još kako će to utjecati na bend. Možda će čak i naći ekipu u Beogradu pa ćemo mi dobiti nogu.

Planirate li dovesti još kojeg člana u bend? Možda nekog iz Srbije?:D Pa da to bude all ex-yu bend?
Nadam se, da ne. Proračun benda to ne može izdržat. Osim ako ta osoba svira za sok i sendvič.

Poruka za čitatelje anwe?
Volite sebe, da bi mogli voljeti druge.

Standardno
Interview, Vijesti, Zagreb

Bebe na Vole: Vjerujte u to što radite i ne očekujte ništa. Radite to zbog puta i procesa, a ne zbog nekakvog cilja.

Razgovarala: Snježana Žilka

‘Živim isključivo od glazbe zadnjih 10 godina. Radim glazbu za kazališne predstave. Član sam koautorske inicijative OOUR-Zagreb, kazališta TRAFIK u Rijeci. Imam preko 15 cjelovečernjih plesnih predstava iza sebe. Podučavam gitaru, bass, banjo, mandolinu…sve sto ima žice. Trudim se ulagati svoje vrijeme u ljude koje zanima glazba i koji žele učiti i od kojih mogu učiti. Snimam film o Bebe Na Vole s ubertalentiranim redateljem, divnim čovjekom i prijateljem Vladimirom Gojunom. Raditi ću glazbu za novi animirani film genijalne Ivane Jurić. Vjerojatno ću raditi glazbu za sljedeću kazališnu predstavu Renea Medvešeka. Sestra i ja opet surađujemo na zajedničkom projektu Calajimes, a s Višeslavom Labošem pripremam materijal za 1. BNV LP vinil. Svakodnevno razrađujem aktivističke koncepte i ideje sa svojom partnericom i sretnom kućanicom Selmom Banić. Uglavnom freelancer. Živim vrlo skromno ali živim ono što želim, a to je glazba.’

bebe 2

Sa svim ovime odmah mi je na početku intervjua začepio usta mladi blues glazbenik (za kojeg ćemo još i te kako čuti u budućnosti pa i sadašnjosti) kada sam počela sa svojim uobičajenim podpikavanjima ‘da li se u Hrvatskoj može živjeti od glazbe..’..Skromni tridesetogodišnjak, svira čistokrvni ‘root’ blues kao da ga je majka ljuljala u kolijevci,negdje na delti Mississipija. A kao pravi moderni bluzer ‘novoga vremena’ opire se izdavačkim kućama, i odrađuje sam svoju promociju na youtube kanalu. Ime mu je Adam Semijalac, ali možda ćete ga bolje prepoznati ako ga nazovemo samonadjenutim pseudonimom Bebe na Vole…

Reci nam Adame tko su (ili bolje) tko je Bebe na Vole, zašto taj pseudonim? Meni iskreno zvuči kao francuska inačica za nešto. Ispričavam se ako nije, ne poznajem baš francuski.

Ja sam Adam Semijalac i kad nastupam kao one man band zovem se BNV. Ime je nastalo kad je prijateljica izjavila da joj mala djeca toliko idu na živce da bi ih šutirala po aerodromu. Naime, pri povratku sa gostovanja s plesnom predstavom u Španjolskoj, zaglavili smo cijelu noć na Bečkom aerodromu. Uglavnom, u tom trenu kad je ona to izjavila ja sam samo rekao: ‘Aha! Bebe Na Vole!’

Iako se ‘vole’ u principu piše volley, nije mi se svidjelo kako izgleda na papiru, pa je ostalo više fonetski s prijeglasima. Ime nekako najbolje opisuje način na koji se obračunavam s pjesmama koje izvodim uživo. A one su moja djeca.

Kako je ustvari počela tvoja glazbena priča?

Bebe na Vole je čak i prije imena nastao raspadom bivšeg benda Gloft. Akumulirale su se neke pjesme koje smo Marko Jurić (bubnjar) i ja svirali par puta uživo prije nego što smo zaključili da bend nema više smisla držat na okupu. Te pjesme su poslije u kućnoj produkciji završile na albumu ‘Channels’. Na tom albumu zapravo samo jedna stvar stilski koketira sa bluesom.

Čitam o tebi neki članak gdje je tvoja glazba okarakterizirana kao ‘autentični hrvatski delta blues’ i sad si ja mislim, ako je hrvatski da nije sa delte Save? Kliknem na jedan od tvojih klipova i sve mi postade jasno ali pojasni čitateljima malo taj pojam. Onima koji još nisu vidjeli ni jedan tvoj nastup niti čuli za tebe?

Ako je ljudima lakše tako tumačiti ono sto čuju kad me slušaju onda ok. Ja se ne bih nikada stavljao u takve kategorije čisto iz poštovanja prema onima koji su tu glazbu stvarali kroz protekle decenije i zbog toga što su na mene su utjecaj vršili i svakodnevno vrše razni ljudi kojima je zajednička stvar da su iskreni u tome što rade i da kroz svoju kreaciju i postojanje beskompromisno komuniciraju sa mnom kao ljudskim bićem. Prije bih rekao da je moja glazba za mene terapija i način da se nosim sa svijetom oko sebe. Ili ne. Blues forma je nešto što najbolje kanalizira moje emocije. Da citiram Alberta Camusa: ‘One must imagine Sisyphus happy.’ Tako doživljavam kreativni i izvedbeni proces u BNV. Ma što bilo, uvijek nastojim asimilirati svoje glazbene utjecaje u nešto svoje, makar to bio i potpuni promašaj. Inače cijeli proces ostaje na kopiranju postojeće forme, što obično završi loše.

Koliko sam vidjela nastupaš sam. Nisi li se ikada imao potrebu proširiti u bend? Ili si od početka htio svu slavu samo za sebe? (smijeh)

Ljudi me često na koncertima to pitaju. Iskreno, imati bend košta, a novaca ionako nema. Već 7 godina nastupam sam i to čovjeka transformira u sasvim drugačijeg izvođača. Povremeno bih našao načina da surađujem s drugim ljudima. Izdvojio bih Melitu Sabljo koja je jedno vrijeme svirala bubanj. Njoj sam snimio i donekle producirao prvi demo uradak. Onda Vedran Jozić (Markiz). Npr. tu je bio program koji sam 2 godine vodio svaki ponedjeljak u klubu “Soba” te je po tom pitanju jako dobro funkcionirao. Svirao bih jedan set nakon čega bi slijedio gost večeri te bi onda zajedno muzicirali. Bilo je fantastičnih situacija no niti jedna još nije zaživjela kao dugotrajnija suradnja. Iskreno volio bih imati tonu projekata no ne vidim načina kako bi ih financijski suportirao.

Jesi li ikada svirao na ulici?

Kao BNV nisam. Kao klinac jesam. Kvartovska spika. Nije me to nikad privlačilo. Ulica je bučna, a glazba koju izvodim ima velik dinamički raspon. Sumnjam da bi išta uspio prenijeti na prolaznike. No kako stvari stoje u ovoj našoj ‘državi’ možda bolje da počnem spremati repertoar, hehehehe.

bebe 3

I tako imaš nastup recimo jedan petak navečer i pojavi ti se 350 ljudi. Sljedeći petak opet nastup, a ovaj puta dođe 7 ljudi. Koji ti je draži? Gubiš li nekad entuzijazam i samu volju za nastupom zbog manjka publike?

U mom slučaju nebitno koliko je ljudi. Sviram za jednog isto kao i za sto. Bitnija je kvaliteta publike nego kvantiteta. Imao sam koncerata gdje prostor bio krcat no koncert je bio katastrofa.

Najdraži nastupi su mi gdje publika participira jednako slušanjem kao i aktivnom interakcijom s izvođačem. Mislim da ljudi koji dolaze na koncerte nisu ni svjesni koliku ulogu imaju u nastupu izvođača. Takvi su koncerti rijetki jer obično ljudi dolaze na koncerte vise da bi bili viđeni te razglabali o tekućim problemima, nego da uživaju u glazbi. Malo se sluša a puno se priča. U tim situacijama žalim sto nemam bend. Puno lakše bi bilo nadglasati zamor ljudi nego ovako kad nastupam sam. Da publike fali na koncertima (govorim općenito o klupskoj scenu u ZG) to je istina. Puno toga se promijenilo. Od koncentracije do motivacije slušatelja. Glazba je već dugo vremena sporedna stvar. Soundtrack na koji se pije pivo i lamentira o politici ili ljubavnim problemima. Lakše je dat 20kn za 2L pive i sjedit u parku nego kupit kartu za koncert i tim novcem direktno podržati izvođača. Nekad mi se čini da bi mi glazbenici trebali početi nakon svakog nastupa pisati kritiku kakva je bila publika. Možda to počne formirati neku novu publiku koja ce na koncerte dolaziti isključivo zbog glazbe. Ovako se često početno oduševljenje kad vidiš broj posjetitelja, pretvori u mukotrpno odrađivanje koncerta jer interakcije gotovo da niti nema kao niti koncentracije da se koncert ispercipira u potpunosti i do kraja.

Gdje te se može najčešće vidjeti (da obavijestimo sve zaluđene obožavateljice tebe i bluesa) mislim što se tiče nastupa naravno, čujem da si rezident u Booksi i da imate svako malo neke svirkice tamo, daj mi reci nešto više o tome? Baci reklamu 🙂

Zaluđene obožavateljice? Hahhhahaha! Nisam ja Sane pa da horde predivnih dama pohode moje nastupe. U Booksi moderiram “Škrabicu” no ne nastupam. Nakon dvije godine sviranja svakog ponedjeljka u klubu Soba zaključio sam da je vrijeme da regrupiram snage i malo promijenim taktiku.

Sljedeći nastup ce biti u Križevcima u Siječnju na Crosstown music festivalu koji organizira moj dragi kolega i prijatelj Luka Belani.

Što je u stvari Škrabica i koji je njezin cilj?

Škrabica je glazbeni program kojeg su u Booksi prije dvije godine pokrenuli Ante Perković, Nina Romić i Luka Belani i koji vam je predstavio mlade i/ili još neafirmirane i/ili još naširoko popularne glazbenike-kantautore.Svirka se održava svaki četvrtak,dakle uz prisustvovanje možete učiniti i dobro djelo. Naime, kako je upad slobodan za sve, a u svirku koju čujete uloženo je vrijeme, trud, entuzijazam, da ne kažemo i putni troškovi za neke, fer je i suvislo da glazbenici dobiju nešto zauzvrat. A to nešto su dobrovoljni novčani prilozi koje svi prisutni mogu ubaciti u škrabicu. Sva skupljena lova ide glazbenicima.

Koje bi glazbenike izdvojio kao one koji su možda najviše utjecali na tvoj glazbeni izričaj..ili neke koji uopće nisu ali ih jednostavno voliš slušati dok kuhaš ručak?:)

Sramota me reci al jako malo slušam glazbu u zadnjih par godina. To je valjda kao kad si postolar pa svi misle da cijelo vrijeme gledaš cipele po gradu. Trudim se naci nešto sto je novo a da valja sto postaje nemoguća misija. Recimo od recentnijih imena Anna Calvi pa, kći pokojnog Chrisa Whitleya – Trixie Whitley, Sunny War. Uglavnom se vrtim oko starih već utabanih staza i trudim se otkrit nove izvođače iz minulih vremena. Npr. John Lee Hooker (solo albumi), Fred McDowell, sva tri Kinga, pa cijela north Mississippi hill country blues scena. Frend iz Austina ima dobar band: “Old Gray Mule” . Ima stvarno tona toga. S jednakom strašću obožavam band Meshuggah kao i japansku noiz scenu ili NYC eksperimentalnu glazbu ili pakistanski quawwali ili recimo ortodoksni country. Sve sto me “pogodi” obožavam slušati i proučavati. Život je prekratak za lošu glazbu.

bebe

Uuuu..’život je prekratak za lošu glazbu’ tu se definitivno slažem.Što je sa domaćom blues scenom,tko su po tebi mladi i perspektivni..ili možda tvoja najveća konkurenciji (prijateljska naravno )..i prokomentiraj mi malo našu glazbenu scenu općenito.

Ne znam sto je s domaćom blues scenom i da li ona uopće postoji. Po svemu viđenom blues se kod nas interpretira kao glazbena forma u kojoj grupica glazbenika vrti “dvanaesticu” te se uz pjevanje na lošem engleskom izmjenjuju beskrajno dosadne pentatonske solaže. Cijeloj priči se pristupa jako površno i bez imalo respekta. Kao i kod drugih žanrova, često je tu bitniji image nego stvarna kvaliteta. Lijenost glazbenika se očituje u odabiru vječito istog repertoaru koji se bazira na 10-tak provjerenih blues standarda. Na sve ostalo se gleda prijekim pogledom. S druge strane postoji npr. http://www.myspace.com/iggyknucklehead . Njega bih izdvojio zato što čovjek ima svoj film i na svoj način odaje počast onima koji su nas zadužili da nastavimo s glazbom sviđalo se to nekome ili ne. Volio bih da mogu izdvojiti više primjera gdje naši izvođači odvode blues u nekom novom pravcu no zasad se stvar više bazira na reprodukciji nego autorstvu. Barem koliko ja pratim “scenu”.

Možeš li poručiti nešto za kraj čitateljima Anwe.com.hr? Znaš ono neku mudru za buduće naraštaje bluzera koji su još sada u pelenama?

Nebitno koji žanr glazbe je u pitanju. Vjerujte u to što radite i ne očekujte ništa. Radite to zbog puta i procesa, a ne zbog nekakvog cilja. Odluka da budete glazbenik, slikar, plesač, kipar je jednako legitimna kao i to da želite postati inženjer ili stolar stoga se ne sramite svojih unutarnjih poriva da stvarate i dijelite to što imate u sebi. To što infrastruktura ne funkcionira na istom nivou kao u drugim profesijama ne znači da vas rad neće doprinijeti nekoj pozitivnoj promjeni. Zajebite izdavaštvo i priče kako je trava zelenija kod susjeda. To je čisto gubljenje vremena. Nitko drugi ne može bolje od vas obavljati i razumjeti vaš “posao”.Poštujte i podržavajte svoje sadašnje i buduće kolege. Oni nisu konkurencija, već potencijalna inspiracija.

Standardno
Interview, Koncerti, Vijesti

Drak iz Igre Staklenih Perli za Anwu: Imamo sjajnu ekipu i mislim da zvučimo bolje nego ikad ranije

Razgovarala: Snježana Žilka

Povodom nedavnog koncerta Staklenih Perli – The next Generation, kultnog srpskog benda, koji je prošle godine nakon skoro 3 desetljeća odlučio ponovno zasvirati, porazgovarali smo sa utemeljiteljem samih Perli Draškom Nikodijevićem ‘Drakom’.

30969_4357428531873_1823522454_n

Dakle Drak, čija je ustvari bila ideja za reunion Perli nakon skoro 30 godina, koliko je sada novih članova, a koliko ste uvezli novih snaga?

2011. sam se posle 25 godina provedenih u Americi vratio u Beograd. Uželeo sam se bio svirke sa svojim starim prijateljima, pa smo veoma brzo okupili originalni sastav Igre Staklenih Perli i krenuli sa probama. Održali smo dve svirke u Beogradu u 12. mesecu kao Igra Staklenih Perli, a vecć trećem mesecu ove godine došlo je do osipanja, pa smo od originalne postave ostali samo Wolf i ja. Odlučili smo da nastavimo kao IGRA STAKLENIH PERLI THE NEXT GENERATION. Sada imamo sjajnu ekipu i mislim da zvučimo bolje nego ikad ranije.

Znači razlaz orginalnih Perli se dogodio relativno brzo (nakon dva albuma) praktički na početku, koji je bio glavni razlog tome?

Ja sam bend bio napustio pred samo snimanje drugog albuma, jer nisam bio zadovoljan muzičkim materijalom drugog albuma, a bend se ubrzo posle toga i raspao. Teško je odrediti stvarne uzroke uzroka, ali mislim da je došlo do razmimoilaženja između Zorana Lakića, našeg orguljaša, i ostatka benda jer je on insistirao na zvuku u kome dominira njegova Farfisa organa, dok je ostatak benda više gravitirao ka “gitarskom” zvuku. (Zato smo, posle raspada Igre Staklenih Perli, Vojkan Rakić i ja napravili White Rabbit Band u kome nije ni bilo klavijatura….)

O čemu govori ‘Apokaliptus’, novi album sadašnjih Perli,misliš li da nas čeka smak svijeta za par tjedana?

APOKALIPTUS zaista najavljuje kraj sveta, ali istovremeno i nailazak jednog novog razdoblja u ljudskoj evoluciji. Jos su hipici 60ih godina najavili dolazak doba Aquariusa u kome će vladati ljubav, razumevanje i međuljudska saradnja. Moj učitelj meditacije Sri Sri Ravi Shankar je često govorio o nailasku perioda mira na planeti u trajanju od oko 5000 godina. To vreme nastupa sada. O tome u biti govori APOKALIPTUS.

Koja je razlika sadašnjeg zvuka benda,i starih Perli?Da li su mlade snage doprinjele nekim novim idejama?

Za razliku od starih Perli, IGRA STAKLENIH PERLI THE NEXT GENERATION ima povećanu dinamiku, bolji ritam i kristalno čist zvuk (za to veliko hvala Koji). Priznajem, izgubili smo nešto od onog “mističnog” zvuka Perli sa Prvog Albuma, ali smo zato otkrili nove horizonte produkcije, nove dimenzije zvuka. Drago mi je da smo na snimanju APOKALIPTUS-a imali prilike da eksperimentišemo i sa stilom i sa zvukom. Na albumu su gostovali Koja (Disciplin A Kitschme), Ljubomir Djukić (Elektricni Orgazam, Collateral Damage), Dejan Utvar (Partibrejkersi, Kazna za Usi) i Spomenka Milić. Sa svima njima me vezuje dugogodišnje prijateljstvo, sa Kojom se znam od malih nogu, sa Ljubom sam u prošlosti zajedno i svirao i išao na kurseve meditacije, čak smo i u Indiju isli zajedno 2006. Spomenku znam preko časopisa Treće Oko u kome se puno govori o legendama o kraju sveta. Bilo mi je bilo veliko zadovoljstvo da podelim svoju ljubav sa svojim prijateljima na stvaranju ovog albuma. Mislim da APOKALIPTUS sadrži u sebi i veliku dozu duhovnosti, koju raniji albumi nisu imali.

Nazivaju vas kultnim Kraut rokerima, psihodeličarima, sada i progresivcima.Kako bi vas ti okarakterizirao što se tiče žanra?

Koliko se ja sećam, u 70-im zvali su nas “jugoslovenskim Pink Floydima”, a onda kad je u 90-im godinama nemac Thomas Werner osnovao u Nemačkoj Kalemegdan Disk i krenuo da izdaje nova izdanja Igre Staklenih Perli, počeli su nas svrstavati u kraut rock. U New Yorku sam u jednoj radnji našao nas Prvi Album na CD-u, a našao sam ga u “kraut rock” sekciji.

IGRU STAKLENIH PERLI THE NEXT GENERATION vidim kao jedan altrenativni rock bend koji je uvek otvoren za eksperiment i za istraživanje novih muzićkih horizonata.

Kako je izgledao proces stvaranja ovoga albuma?

Dakle, u trećem mesecu smo se oformili kao IGRA STAKLENIH PERLI THE NEXT GENERATION i odmah se postavilo pitanje naseg identiteta: da li ćemo svirati samo stare stvari ili ćemo praviti i novu muziku, da li ćemo zvukom pokušati da oponašamo nekadašnji zvuk ili ćemo ići na više “contemporary” varijantu… Odlučili smo se za kombinaciju svega navedenog i počeli praviti i nove stvari. Onda negde u petom ili šestom mesecu je neko predložio da bi trebalo snimiti i singl. Nismo mogli da odlučimo koju stvar da izaberemo kao singl, pa smo rešili da napravimo EP sa četiri stvari, ali nismo mogli da odlučimo koje četiri stvari, pa smo ih na kraju (u eksploziji kreativnosti) snimili dupli album sa 11 muzičkih numera. Prva i poslednja stvar na albumu su nastale tokom snimanja.

Ja sam odavno želeo da saradjujem sa Kojom na nekom muzičkom projektu, pa je to bila dobra prilika. On nam je miksao zvuk na beogradskom koncertu u Gun klubu, a rado je prihvatio da radi kao producent na snimanju APOKALIPTUS-a. Na snimanju u Digimedia studiju je vladala veoma opuštena radna atmosfera, gosti muzičari su dolazili i odlazili, koristili smo miks digitalne i analogne tehnologije…. Dosta smo ekperimentisali, puno toga se desilo na licu mesta, dok je ceo album ipak zadržao super radiofonični zvuk.

Naslovnica vaših albuma od ranije su pozante po izuzetno kvalitetnom artworku. Tko vam je radio naslovnicu za ‘Apokalipso’?

Artwork jer radio Pedja “Wolff” Vukovic, nas perkusionista i illustrator. On je radio ilustracije za skoro sve albume Perli, kako za domaća, tako i za nemačka izdanja. Wolff je izuzetan crtač i njegovi radovi savršeno idu uz muziku Perli.

U Domu Omladine Beograda biće izložba njegovih originalnih radova od 17. do 21. 12. 2012.

Koliko je danas lakše plasirati glazbu publici, uz sve te društvene mreže te internet kao krajnji glavni prijenosnik svih mogućih poruka svijetu, koji je kao filter veoma rijedak i svašta propušta?

Pa, svako vreme ima i svoje prednosti i svoje nedostatke. Nekada je jako teško bilo doći do ploče, a samim tim do radio i tv difuzije, a sada uz pomoć laptopa svako može snimiti muziku solidnog kvaliteta i okačiti je na youtube. Konkurencija je prevelika i opet je teško doći do publike.

Međutim, verujem da je kvalitet sam po sebi jedna pokretačka energija i da dobra muzika nađe načina da dopre do publike.

Što si radio u međuvremenu nakon raspada Perli? Gdje živiš trenutno?

Nakon raspada Perli sam napravio sa Vojkanom, gitaristom Perli bend koji se zvao White Rabbit Band i sa tim bendom smo proputovali celu bivšu Jugoslaviju. U Zagrebu smo 1986. gostovali na televiziji i nastupali u Jabuci.

E, onda je meni već 1987. vec bilo dosta svega, pa sam zapalio za New York, gde sam radio kao prevodilac za američku vladu i izucavao meditaciju, reiki i slične discipline. Posle dugih godina treninga postao sam učitelj Art of Livinga i reiki majstor-učitelj. Godinama sam predavao meditaciju po zatvorima, centrima za rehabilitaciju narkomana i u mentalnim institucijama.

Dosta sam svirao i objavio nekoliko CD-ova sa različitim muzičarima. Interesantan je CD na kome sam svirao djembe u grupi koja se zvala Bhakti Singers. World music.

Onda sam se 2005. iz New Yorka preselio u državu Michigan i tamo sam pet godina pokušavao da uživam u blagodatima provincijske Amerike, međutim taj eksperiment nikako nije uspeo, pa sam odatle 2011 pobegao nazad za Beograd i za sada mi je super ovde.

Dosta si putovao po svijetu,što bi izdvojio kao najljepše iskustvo sa svojih putovanja? Kada bi morao preporučiti meni jednu jedinu destinaciju na cijelom svijetu za posjetiti, koja bi to bila?

Santa Monica, California!

Standardno