Film, Gastronomija, Najave

Klopa i filmovi o hrani na meniju Fino Film Festivala

Gastrofilmoljupci, iskusite četiri dana revije filmova o renomiranim masterchefovima i kulinarskim entuzijastima te saznajte više o umjetnosti hrane.

Od četvrtka 25.5. do nedjelje 28.5. u art kinu Kaptol Boutique Cinema možete posjetiti Fino Film Festival, višeosjetilnu poslasticu za sve ljubitelje hrane, filmova i finih filmova o hrani.

Prije samih filmskih projekcija, u gastro kutku WOW bara u prostoru kina,  uz kupnju ulaznice moći ćete svakodnevno uživati u odabranim besplatnim kulinarskim zalogajima i piću. U degustaciji možete uživati uz predočenje festivalske narukvice koja se preuzima pri kupnji ulaznice. Cijena ulaznice po projekciji bit će prema cjeniku kinoulaznica Kaptol Boutique Cinema.

blitz

Kino kao stvoreno za hedonističke užitke

Na otvorenju gurmanske filmske revije, prije projekcije filma Oluja na tanjurima, u suradnji s Konfucijevim institutom Sveučilišta u Zagrebu sve posjetitelje očekuje pravi kineski ugođaj, od jezičnog kutka u kojem će profesorice kineskog jezika obučene u tradicionalnu kinesku odjeću ispisivati imena na kineskom do plesa kineskog lava uz pratnju bubnjeva. Posjetitelji će imati priliku pogledati izložbu Lijepa Kina uz zvuke pravih kineskih pop melodija i degustaciju finih spring rolica i dumplingsa.

Na meniju su gastronomski raznoliki filmovi o jelima i pićima iz različitih djelova svijeta. Vidimo se u Kaptol Centru! Dobar tek!

1. Mravi na škampu: Noma u Tokyju (Ants on a Shrimp)
2. Priča o Sakeu (Kampai! For the love of sake)
3. Sergio Herman: Savršeno!
4. Sushi na meksičiki način (East side Sushi)
5. Teatar života (Theater of life)
6. Oluja na tanjurima (Cook up a storm)
7. Uživanje u kavi (Cup of culture)

Oglasi
Standardno
Česi su, prije svega, sjajni domaćini
Gastronomija, Vijesti

Nas i Čeha petnaest miliona

Piše: Siniša Marković

Fotografira: Tony Hnojčik

Otkako je 935. bohemijski plemić Boleslav kopljem probo svog brata, kneza Vaclava Dobrog, Česi su odlučili kako će im bratstvo biti jedna od najvažnijih vrijednosti. Možda je i zato na prošlotjednoj proslavi u Češkom Narodnom domu u Šubićevoj već na ulazu uzvanike čekala tacna s jasnom porukom: u neoznačenim čašicama bila su natočena pića dobrodošlice; u jednakoj količini znamenita Becherovka i šibenska travarica. U duhu bratstva, moralo se probati obje.

Neobična upotreba tanjura za domjenak u Češkom domu

Neobična upotreba tanjura za domjenak u Češkom domu

Iako je povod bio vrlo formalan – slavio se Dan Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba, Dan državnosti Češke te Dan hrvatske neovisnosti – proslava koju su Česi organizirali za pripadnike svoje manjine “I sve koji se Česima osjećaju”, te svoju “hrvatsku braću”, bila je sve samo ne formalna.  Ne pamtim kada sam vidio toliko “kravatdžija”, odnosno raznih visokih dužnosnika, kako opušteno razgovaraju, a u rukama im, umjesto standardne čaše na stalak s biranim vinom, čaša najobičnijeg, hladnog piva. Staropramena, naravno (otvoreni smo za donacije zbog ove reklame).

Kako su Česi branili Hrvatsku (i beherovku)

Česi su svoje bratstvo s Hrvatima dokazali u više navrata. Baš je ovih dana u Daruvaru otvorena izložba fotografija Anwinog urednika fotografije, Tonyja Hnojčika, koji je i sam pripadnik češke nacionalne manjine. Tony, kojeg zovu i “dobrim duhom Zapadne Slavonije” je početkom devedesetih fotoaparatom zabilježio kako su Česi organizirali konvoj autobusa u kojem su put Praga otišla slavonska djeca, napustivši tako Daruvar i okolicu odakle se, sa zgarišta prvih spaljenih sela, već opako širio opaki zadah smrti i rata.

Manje je poznato da je i pjesma Moja Domovina”, neizostavan dio TV programa devedesetih, snimljena upravo na pozornici Češkog doma u Šubićevoj, svega nekoliko desetaka metara od INA-ine zgrade u kojoj je iz sigurnosnih razloga Hrvatski sabor zasjedao kada je raskinuo veze sa SFRJ. Baš je “Mojom Domovinom” i počela prošlotjedna svečanost u Šubićevoj, a u duhu bratstva izvele su se hrvatska i češka himna te čitale pjesme S. S. Kranjčevića

Iako Čeha u Hrvatskoj uistinu ima mnogo, a samo u Zagrebu ih je gotovo devet stotina, oni su tiha manjina, za sebe gotovo ništa ne traže. Želja im je tek da negdje u Zagrebu osvane trg ili ulica s imenom posljednjeg čehoslovačkog i prvog češkog predsjednika Vaclava Havela, što im je predsjednik Gradske skupštine Andrija Mikulić i obećao (kasnije doznajem da im Zagreb to obećava već dvije godine, ali strpljiv je češki narod).

Mladi diplomat Jan iz političkog odjela Veleposlanstva Češke, inače zagrebački student koji je tri godine studirao na Filozofskom fakultetu, tumači mi kako su veze između Zagreba i Praga neraskidive, zbog čega se Česi ovdje uistinu osjećaju kao kod kuće.

A naš fotograf Toni ne bi bio Toni da mladog diplomata nije pošao zbuniti svojom malom provokacijom.

-Znaš li ti Jan kako je gadno bilo devedesetih između Češke i Slovačke, pa to je bilo skoro na rubu rata. Znaš li da je samo jedna stvar presudila – pitao je s najozbiljnijim izrazom lica.

Jan se malo promeškoljio, jer opće je poznato da su Česi i Slovaci svoju državu razdružili u vrlo mirnom tonu, bez opaljenog šamara, a kamoli ispaljenog metka.

-Pa, da, bilo je tih slovačkih nacionalista – počeo je Jan, no vidjelo se da mu nije ništa nije jasno.

-O, da, jako je bilo ružno. Ma moglo je to i krvavo završiti da Česi nisu pristali na kompromis – nije se dao Toni pa onda konačno pojasnio – Česi su Slovacima, eto, udovoljili njihovom zahtjevu da Borovička bude slovačko, a Becherovka češko nacionalno piće. I bi mir!

Tako nasmijani, uz još jednu čašu točenog, dočekali smo i tacne prepune nečeg u dubokom ulju pečenog.

“Branborov narod”

Branborci – govore mi Česi punih ustiju. Legenda kaže kako su Česi u Slavoniju donijeli kulturu krumpira koji se dotad nije uzgajao čak ni za napoj svinjama. U Slavoniju je došao “Branborov narod”, odnosno narod krumpira, pa otkrio svoje delicije. A branborci su doslovce pogačice od ribanog krumpira, vrlo ukusne i zasitne, upravo ono što je potrebno nakon nekoliko čaša piva. Kad je uz sve to krenula i pjesma dame prekrasnog glasa, Vesne Dostal, inače medicinske sestre u KBC Zagreb, ‘mam smo se svi pobratimili.

Česi su, prije svega, sjajni domaćini

Česi su, prije svega, sjajni domaćini

Naš domaćin, predsjednik Vijeća Juraj Bahnik s veseljem nam je objašnjavao kako je češki dom pun života, tu se događaju razne manifestacije, a češka manjina uistinu živi cijele godine. Imaju i osnovnu i srednju školu, gdje učenici različitog uzrasta “nakon škole, dobrovoljno, ma nitko ih ne tjera, sami dolaze kako bi učili češki, kulturu, književnost, običaje”.

Potvrđuje nam to i Vladimir Bilek, saborski zastupnik Čeha u Hrvatskoj, pa veselo nazdravi pivom. Česi su, prije svega, izvrsni domaćini. Podsjetilo me to na moju prašku avanturu od prije nekoliko godina, kada sam se u češkoj metropoli, negdje u siječnju ili veljači, zatekao posve sam. Zaštitu od oštre hladnoće odlučio sam potražiti u jednoj od pivnica. Ušavši unutra naočale su mi se trenutno zamaglile. Skinuo sam ih pa unatoč visokoj dioptriji vidio kako mi netko iz prepune pivnice maše. Isprva misleći kako ne maše meni, ignorirao sam poziv, no taj je netko bio uporan. Rukom je pokazao na prazno mjesto za velikim stolom, gdje je sjedilo oveće društvo. Objasnili su mi, kada sam sjeo i dobio kriglu točenog, kako je to naprosto normalno.

-Nitko ne dolazi u pivnicu sam piti pivo, to može i doma pred televizorom. Ako je čovjek došao u pivnicu, znači da želi društvo, pa je red gosta pozvati da sjedne za prvo slobodno mjesto – pojasnili su mi moji češki domaćini.

Večer smo okončali posjetom vrlo sličnom mjestu, Čeh Pubu, jedinstvenom lokalu na uglu Preradovićeve i Hebrangove, gdje se izvrsni točeni Kozelov Plsner dobiva za deset kuna, a otkrivamo tu i nešto što se zove Mliko (to valjda piju dječica u Čeha) – pola litre pivske pjene. Bilo bi neumjesno reći da je druženje s Česima samo pivo i krumpir, jer oni su narod bogate, stoljetne kulture i zanimljive povijesti. No, u hladnim danima koji dolaze, srce se ipak najbolje ugrije uz kriglu i bratsku srdačnost, a to je nešto što vas kad ste u društvu s Česima, budite bez brige, uvijek očekuje.

Ahoy! Živjeli! Cheers!

Ahoy!

Standardno
Gastronomija, Recenzije

Je li Pizzeria Veloce dostojan nasljednik Victory Cluba?

Piše: Boris Kvaternik

Tek sam nedavno, slučajno prolazeći pokraj prostora stare pizzerije po imenu Victory club, primijetio da ta legendarna kvartovska pizzerija više ne postoji. Na njezinom mjestu otvorila se nova pizzerija Veloce. Nakon što sam neko vrijeme proveo u mozganju nad tim neočekivanim preobratom, odlučio sam Veloceu dati šansu i što pravednije ga usporediti sa pokojnim Victoryjem. Želio sam otkriti je li Victory dobio dostojnog nasljednika.

interijer je ugodan, posluga ljubazna

interijer je ugodan, posluga ljubazna

Victory se nalazio na toj lokaciji u Dubravi sve dokle moje sjećanje seže unatrag pa sam ovu promjenu doživio kao svojevrstan šok, udar na vlastito djetinjstvo. Victory je u kvartovskim okvirima s vremenom postala kultnom pizzerijom, prvenstveno zahvaljujući tada u kvartu rijetkoj uporabi prave krušne peći, kao i zahvaljujući podebljem pizza majstoru koji je slovio kao čovjek koji zaista zna kako je pravilno upotrijebiti. Iako famoznost Victoryja, koliko ja znam, nikada nije prešla okvire (Gornje) Dubrave, u mojem sjećanju će uvijek označavati pojam dobre, velike i jeftine kvartovske pizze.

Ružna ali funkcionalna terasa

Kada se zimi približite mjestu nekadašnjeg Victoryja i sadašnjeg Velocea, na prvu vas se loptu može neugodno dojmiti vanjski izgled pizzerije. Malena terasa pred ulazom sa svih je strana okružena beskrajno ružnim plastičnim pokrovom. Naravno, sama zamisao je nadasve pohvalna – funkcija tog nakaznog plastičnog omotača je da pri hladnijem vremenu omogući ugodno obitavanje na terasi gostima koji imaju želju zapaliti cigaretu. Sama terasa nije impresivna – nekoliko jeftinih kafićkih stolova i stolica razbacanih unaokolo. No, ako vas ne odbije vanjski dojam, na temelju kojega objekt izgleda kao obična prčvarnica, unutra ćete naići na sasvim drugačiju situaciju.

Interijer je uređen sa mnogo više ukusa. Neki od zidova izgrađeni su od opeke, što u kombinaciji sa masivnim drvenim stolovima i stolicama pridaje ugodnom starinskom ugođaju. Preostali zidovi obojeni su u nenametljivu zelenu nijansu, a utori u zidovima minimalistički su ukrašeni ukusno odabranim i raspoređenim ukrasnim biljem. U samom objektu obično svira neka nenametljiva i ne odviše glasno navijena muzika s radija. Što se sanitarnog čvora tiče, on definitivno nije glamurozan i blještav kao u McDonaldsima ili kasinima. Bijele pločice prekrivaju podove i zidove. Ipak, cijeli prostor je čist, u njemu nema smrada izlučevina u zraku. Opremljen je sapunom i wc papirom. Posluga je veoma ljubazna, te vas uljudno pozdravljaju pri ulasku, a na kraju nenametljivo pitaju jeste li svime bili zadovoljni. Ako u objektu nije gužva, vašu pizzu vjerojatno ćete dobiti već za petnaestak minuta.

Seciranje pizze

Izbor pizza je pozamašan. Veloce nudi 18 vrsta pizza, te sam na prvi pogled ustanovio da su čak i nešto maštovitije zamišljene od onih u cjeniku prijašnje pizzerije. Cijene su veoma pristupačne, kreću se od 30 do 40 kuna, ovisno o vrsti pizze (klasična velika Miješana košta pohvalnih 30 kn!). Objekt u ponudi ima i petnaestak vrsta piva, uglavnom domaćih, i uglavnom po cijeni od 12 kn. Osim pizza, Veloce radi i sendviče, lazanje i ćevape.

za 36 kuna dobije se pizza veličine automobilskog kotača

za 36 kuna dobije se pizza veličine automobilskog kotača

Napokon je došao i trenutak same degustacije. U svojoj požrtvovnoj misiji da vas informiram prežderavajući se i dodatno unakazujući svoje tijelo, odabrao sam veliku pizzu ‘Callum’, čiji su sastojci rajčica, sir, šunka, šampinjoni, vratina, špek, jaje i luk. Cijena je bila 36 kuna, što je sasvim prihvatljivo u današnje vrijeme luđačkog elitizma nekih pizzerija koje svoje proizvode naplaćuju i preko 50 kuna.

Kada nakon kratkog čekanja dobijete na stol svoju pizzu, prvi vizualni dojam je da je ona pozamašna. Zapravo, velika je poput kotača automobila. Bio sam siguran da neću otići gladan. Također, doima se veoma bogata svim mogućim sastojcima, šarena, tusta i dobro pečena. Na sastojcima se ne škrtari i ravnomjerno su raspoređeni površinom. Oni su, istina, kupovni, no nisu i niske kvalitete te su u samom osmišljanju i pripremi pizze maksimalno iskorišteni. Okusi su skladni i neagresivni, kao i začinjenost. Kao posebnu dekadentnu opciju, možete za dodatnih 5 kn zatražiti punjeni rub.

Zadovoljavajuće, usprkos nedostacima

Ipak, pomalo očekivano, sama pizza nije bila bez ikakvih nedostataka. Olakotna je okolnost da su ti nedostaci gotovo identični onima pizze iz Victoryja i nisu veliki. Unatoč talijanskom nazivu lokala i pizza, one nemaju talijanski štih. Glavni problem je tijesto. Ono jest veoma hrskavo i dobro pečeno, no stekao sam dojam da nije dovoljno slano. Također, za nečiji ukus moglo bi biti mrvicu predebelo. Rezultat je tijesto koje ima pomalo ‘pekarski’ štih, no treba uzeti u obzir da se ovdje pizza i spravlja u krušnoj peći, te da je neki i cijene upravo takvu. Samoj pizzi kao da nedostaje malo dodatne sočnosti, pogotovo što ste bliže rubu. Krajnji je dojam da bi bila veoma dobra da su dodali još malo soka od rajčice.

Sve u svemu, ako niste pretenciozni, ako ne priznajete isključivo talijansku pizzu te cijenite obilnu pizzu bogatu raznolikim sastojcima, i ako volite atmosferu malih kvartovskih ugostiteljskih objekata u kojima dobivate poštenu protuvrijednost u zamjenu za vaš novac, pretpostavljam da ne biste trebali biti razočarani, i da biste sa mnom mogli zaključiti kako je Victory dobio nasljednika koji neće oblatiti njegovu uspomenu.

OCJENE:

Objekt:                                Pizza:

terasa ……………..6/10     cijena ……………..8/10

interijer …………..7/10     vizualni dojam …8/10

wc …………………7/10      veličina …………..8/10

posluga ………….8/10       sastojci ……………8/10

cijena …………….8/10       tijesto ……………..6/10

izbor jela ……….8/10       vrijeme pripreme..8/10

KONAČNA OCJENA: 7.5

Standardno
Fenomeni, Gastronomija, Kultura

Burek s krastavcima? Zašto ne?

Piše: Krešimir Međeral – Sučević

Vjerojatno ste i sami čuli priču, prežvakaniju od bureka samog, o tome kako burek može biti samo od mesa, a sve ostalo su pite. Zagovaratelji ove teze na jednoj su razini u pravu. U Bosni i Hercegovini, burek je doista naziv za jelo od vučenog tijesta punjenog mesom, obično sjeckanim ili mljevenim, najčešće spiralnog oblika. Problem je, međutim, što takva podjela vrijedi samo u BiH.

i mi isto!

I mi isto!

Burek je sastavni dio prehrambene kulture Balkana. Iako se tradicionalno jede kao gablec, uz obvezatni jogurt, mlađa populacija nerijetko ga konzumira kao dobrodošlo sredstvo za utaživanje gladi pri povratku s izlaska. Mnogi od nas pamte kako u sitne sate, kad ugodni efekti pijanstva već prelaze u mamurluk, pred nekom pekarnicom ili na stanici, trpamo u sebe kipući, netom ispečeni burek, kao dobrodošlu okrepu (ako imamo sreće i ne naletimo na neku okaminu od prethodnog popodneva).

I tad se obvezno, barem jednom, u našem društvu zatekne netko tko ima potrebu pametovati o tome kako Hrvati imaju pogrešnu percepciju o bureku, jer burek ne može biti… Znate već; vjerojatno ste i sami čuli tu prežvakanu priču o tome kako burek može biti samo od mesa, a sve ostalo su pite. „Samo je burek pitac“, slavodobitno će zaključiti taj prosvjetitelj, koji je priču o pravoj bȋti bureka pokupio ili od vlastitih korijena u Bosni ili pak od nekoga drugoga s takvim korijenima. Na jednoj razini, on je svakako u pravu. U Bosni i Hercegovini, burek je doista naziv za jelo od vučenog tijesta punjenog mesom, obično sjeckanim ili mljevenim, najčešće spiralnog oblika. Ostala jela, ista principom, ali različita nadjevom, nazivaju se pitama, koje obično uz sebe imaju apoziciju tvorenu od vrste nadjeva: sirnica, zeljanica, tikvenica, krumpiruša… Problem je, međutim, što takva podjela vrijedi samo u BiH.

Kako je burek osvojio Europu

Burek potječe iz Turske; štoviše, stariji je od Turske i vjeruje se da su to jelo spravljali još Turci u svojoj pradomovini u srednjoj Aziji. Etimološki, povezan je s turkijskim korijenom bur-, koji znači ‘savijati’. Upravo stoga, u Turskoj i danas vlada najveća raznolikost u pogledu nadjeva i oblika: od malih smotuljaka nazvanih sigara böreği (‘cigarasti burek’), polumjesečastog çiğ börek (‘sirovi burek’) prženog u ulju pa sve do uobičajenog su böreği (‘vodeni burek’), koji je najsličniji našemu – u obliku velikog kruga koji se reže na četvrtine. Turci su svojim osvajanjima proširili burek diljem Bliskog Istoka i Balkana pa su burek tako počeli spravljati i arapski beduini, a preuzeli su ga i Židovi Sefardi, koji su se u većem broju naselili u Otomanskom Carstvu nakon što su ih kršćani protjerali iz Španjolske.

Na zapadu, burek je dospio do zemalja Magreba (gdje je poznat kao brik), a i do sjeverne Italije, kamo su ga i opet prenijeli Sefardi (tamo se naziva burriche i isključivo je punjen slatkim nadjevom, poput marmelade od mandarina). Na istoku je burek, zahvaljujući Tatarima, pokorio velik dio bivšeg SSSR-a, prodrijevši tako posredno i u neke sjevernoeuropske kuhinje (litavsku, poljsku). Na čitavom tom ogromnom području, burek se puni sijasetom različitih nadjeva – od uobičajenog mesa, sira, špinata, sve do neobičnijih, poput kiselice, slanutka, tunjevine – a postoji i prazni burek.

Niš – mjesto rođenja jugoslavenskog bureka

Na područje bivše Jugoslavije burek dolazi potkraj 15. st., kad je u Nišu stvoren recept za „okrugli burek“. Niš će se tako ovjenčati naslovom „pradomovine balkanskog bureka“, a od 2004. godine ondje se održava i manifestacija Buregdžijada, na kojoj je 2011. ispečen najmanji, ali i najveći burek na svijetu: najmanji su ispekli u pivskom čepu, a najveći je imao površinu od 8 m2 i bio je težak 200 kg. Nažalost, organizatori nisu imali sredstava da plate put službenicima Guinnessove knjige rekorda, koji bi time potvrdili službenost.

Do prodora bureka u Hrvatsku i Sloveniju dolazi u međuraću i nakon Drugoga svjetskog rata, kad su se u Zagrebu počele otvarati prve buregdžinice, koje su držali Makedonci. Još i dan-danas jedna takva postoji na početku moje ulice i uobičajeno je navratiti „kod Jončeta“ na burek. U Sloveniju je burek dospio nešto kasnije, 1960-ih, gotovo isključivo kao hrana useljenika iz drugih dijelova Jugoslavije. Štoviše, u Sloveniji je i dan-danas burek ostao snažno povezan s negativnim predrasudama vezanima uz “čefurje“, pa je o temi kulturne uloge i semantike bureka u slovenskom društvu napisan čak i jedan doktorat!

I tako smo mi u Hrvatskoj 50-ak godina nevino žvakali burek sa sirom, potpuno nesvjesni da on zapravo uopće ne postoji, sve dok se nisu pojavili dušebrižnici koji će nas izvesti na pravi put i objasniti nam bȋt bureka. Kad vam idući put netko pokuša „pojasniti stvari“ i uvjeriti vas da zapravo jedete pitu, moj je prijedlog da se vratite u pekaru iz koje ste netom izišli, a u kojoj će, ako imate sreće, imati i ono što se u Zagrebu zove pita – jelo od prhkog tijesta, punjeno sirom, jabukama, višnjama… Postoji mala vjerojatnost da će uvidjeti veličanstven primjer kulturne relativnosti. Ako ne, barem ćete znati da ste informiraniji o bureku od njega.

 

Standardno
Fenomeni, Gastronomija, Internet

Epic Meal Time: „Odreži, nareži, poliži tu membranu i zaradi salmonelu!“

Piše: Boris Kvaternik

Često nazivan „Jackassom” kulinarskih videa, internetski fenomen „Epic Meal Time“ u samo 3 godine prikazivanja na Youtubeu prikupio je fanbazu veću od populacije Hrvatske. Protagonisti se u svakoj epizodi do besvijesti prežderavaju abnormalnim količinama punomasne hrane daleko ispod svake granice dobrog ukusa. Ovaj šou definitivno nije za one slabijeg želuca, kao ni za vegetarijance.

EMP je ekstremna parodija kulinarskih emisija i bizarna kritika svjetskih prehrambenih navika

EMP je ekstremna parodija kulinarskih emisija i bizarna kritika svjetskih prehrambenih navika.

Ljutito bradato lice urla u kameru: „Pištolji! Špek! Hamburgeri! Prijatelji! I cuga… Pa, ovo je jebeno dobar internetski video, zar ne, kujo?!“ Tim riječima voditelj koji sebe naziva „Sauce Boss“ poziva gledatelje da im se pridruže u uživanju u najnovijoj kreaciji ovog ekstremnog i pomaknutog kulinarskog šou-a.

Prežderavanje do smrti

Često nazivan „Jackassom” kulinarskih videa, ovaj internetski fenomen snima se i prikazuje na Youtubeu već malo više od tri godine, postavljajući online novi uradak gotovo svakog tjedna. Njihov kanal do sad je skupio već više od 5.820.000 pretplatnika. Kad ih u intervjuima pitaju nisu li zabrinuti zbog svog zdravlja, članovi grupe koja čini postavu „Epic meal timea“ odgovaraju kako nisu posjetili liječnika već tri godine jer ne žele znati što se događa s njihovim tijelom. U svojim videima samouvjereno i bahato viču u kameru kako će sve do svoje skorašnje smrti nastaviti snimati epizode u kojima se do besvijesti prežderavaju abnormalnim količinama mesa i masnoće. Netko bi pomislio da se morbidno šale, no dovoljno je pogledati samo nekoliko videa s njihovog kanala da bismo shvatili suludost i ozbiljnost njihovih namjera.

„Epic meal time“ mogao bi se sažeti u nekoliko karakteristika: skupina bradatih ili nabildanih, vječito pijanih muškaraca agresivnog gangsterskog imidža (koji je očito zamišljen u djelomično satiričnom tonu) spremaju jela isključivo od mesa (i uz nikakvo kulinarsko obrazovanje), koja obično sadržavaju od nekoliko desetaka do nekoliko stotina tisuća kalorija, a zatim svoju gnjusnu kreaciju proždiru na najneodgojenije moguće načine pred kamerom. Cijeli proces pripreme jela popraćen je velikom količinom degutantnog humora, napijanja litrama žestice, politički nekorektnih i seksističkih opaski te ismijavanja i parodiranja kulinarskih emisija općenito.

Kršeći sva pravila kulture, pogotovo ona kulinarskih šouova, u njihovim videima možemo svjedočiti pečenju titanskih količina lazanja u perilici za suđe, mahanju vatrenim oružjem u kuhinji, opijanju do besvijesti, zavijanju za prolaznicama u supermarketima, jedenju sendviča s nekoliko kila mesa i umaka gnjureći u njega licem, mesu koje frca na sve strane u toku trajanja divljačkih gozbi, mahnitom udaranju glavom o svinjsku lubanju prije obroka, kao i mnogim drugim općeneprihvatljivim akcijama i izjavama.

„Imamo gro mesa, dečko! Imamo GRO mesa!“, vidno pijani voditelj urla u kameru. Dok njegov suradnik reže planine sirovih odrezaka ližući nož, on reži: „Nareži to sranje! Zaradi salmonelu!”

Kritika svjetskih prehrambenih navika

“Zaradi još salmonele, like a boss! Napij se!“. Počinje trganje sirovih mesnih odrezaka golim rukama, na što „Sauce boss“ zabavljeno komentira: „Poliži tu membranu!“

Evo parafraze „Sauce Bossovog” opisa jednog od njihovih „kulinarskih kreacija“: „Uzeli smo prepelicu i stavili je u kokoš. To smo stavili u pilića, zatim u patku i sve zajedno nagurali u puricu. Zatim smo sve to uzeli i omotali špekom i stavili u cijelu svinju. Onda smo uzeli deset svinja i povezali ih tako da smo im spojili anuse sa ustima.“

Ovaj šou definitivno nije za one slabijeg želuca, kao niti za vegetarijance. Mnogima će već pri prvom gledanju biti beskrajno degutantan, štetan i uvredljiv. Upitnost morala ljudi koji su spremni za slavu umrijeti pred kamerama, kao i traćenje ogromnih količina hrane i životinjskih života u svrhu zabave predstavlja ozbiljan problem pri vrednovanju ovog šoua. Da slučajno i ne spominjem promoviranje nezdravih, upravo smrtonosnih prehrambenih navika. Čemu se, dakle, može zahvaliti neviđena popularnost koju je stekao u samo tri godine, krenuvši praktički od nule?

Ako šou uzmemo kao ekstremnu parodiju žanra kulinarskih emisija i kao možebitnu kritiku svjetskih prehrambenih navika, donekle možemo shvatiti ogromnu bazu obožavatelja diljem svijeta. Iako time izostavljamo najbitniju komponentu – zabavu. Ovaj šou je, zahvaljujući svojem degutantnom i uvredljivom sadržaju, slično South parku, većini ljudi jednostavno zabavan, prvenstveno zbog svog šok-efekta.

Mesijanski sjaj kulinarskih anarhista

U svijetu okovanom krutim pravilima i normama te sve većom depresijom koja izvire iz naših robotiziranih i uštogljenih života 21.-og stoljeća, razumljivo je da se ovi kulinarski anarhisti mogu nekim ljudima ukazati u gotovo mesijanskom sjaju. Kršeći sva pravila pristojnosti, dobrog ukusa i globalno prihvaćenih postavki o normalnom ponašanju te propagirajući neki novi nihilizam, ovi suludi Kanađani u velikom dijelu svoje publike bude osjećaj bunta i prezira prema normama, prema javnom moralu i društvenim obrascima.

Dakako, nemojmo se zavaravati, njihove ambicije su daleko prizemnije, što je jasno čitljivo iz svakog videa – napiti se, nažderati se, postati slavan, dobro se zabaviti i zaraditi putem interneta hrpetinu novaca. No, stav koji prenose na svoje široko gledateljstvo mogao bi se opisati širenjem buntovništva i „jebe-mi-se“ filozofije.

Dakako, postoje različita mišljenja o tome koliki postotak njihovih gigantskih kreacija bude doista i pojeden, pošto šou zapravo nikad ne prikazuje puno vrijeme objeda. S druge strane, članovi EMT-a tvrde kako ništa od spravljene hrane ne bacaju, već sve uvijek pojedu do kraja, ako ne isti dan, onda u idućih nekoliko dana.

Na kraju, svatko će ovaj fenomen doživjeti u svojem svjetlu; jedni će ih svesrdno proglašavati parazitima, širiteljima dekadencije, nemorala i nezdravih životnih navika, dok će im drugi aplaudirati zbog rušenja svih mogućih znakova STOP, kao i zbog propagiranja buntovništva, nihilizma i anarhije u ovom (očito) trulo i nezdravo uređenom svijetu, zbog pomicanja granica do točke pucanja i urušavanja već ionako urušenog poretka i sustava vrijednosti.

http://www.youtube.com/watch?v=wZDv9pgHp8Q

Standardno