Category Archives: Festivali

Festivali, Film, Kultura

Manjinske hrvatske koprodukcije prikazane na festivalu u Berlinu

Dvije manjinske koprodukcije, čiji je hrvatski koproducent Spiritus movens, prikazane su na ovogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu – filmovi “Bog postoji, njeno ime je Petrunija” Teone Strugar Mitevske, u sklopu glavnog natjecateljskog programa,  i “Šavovi” Miroslava Terzića, u programu Panorama.

“Ovacije kojima je popraćeno prikazivanje oba filma, sjajne kritike i fenomenalne reakcije struke pokazale su da je HAVC, uz pomoć svog umjetničkog savjetnika Marka Njegića, sjajno i pravovremeno reagirao kada se uključio u sufinanciranje filmova pred kojima je sjajna budućnost – kako u smislu velikih i važnih festivalskih nagrada, tako i u iznimnom društvenom značaju”, rekao je ravnatelj HAVC-a Daniel Rafaelić.

Dugometražni igrani film “Bog postoji, njeno ime je Petrunija” makedonske redateljice Teone Strugar Mitevske, nastao je u makedonsko-belgijsko-slovensko-hrvatsko-francuskoj koprodukciji, a osim hrvatske koproducentice filma Zdenke Gold (Spiritus movens) svečanoj premijeri su nazočili art director Željka Burić, snimatelj zvuka Hrvoje Petek, casting direktorica Marina Redžepović te glumci Ljiljana Bogojević i Mario Knezović, izvijestio je HAVC o projekcijama održanima u nedjelju i ponedjeljak.

Radnja filma odvija se u gradu Štipu u istočnoj Makedoniji gdje svakog siječnja lokalni svećenik u rijeku baci drveni križ koji izranjaju stotine muškaraca. Onoga tko ga izroni pratit će sreća i uspjeh. Ovaj put za križem je zaronila i Petrunija te ga uspijeva ugrabiti prije drugih. Njeni suparnici su bijesni.

Dugometražni igrani film “Šavovi” srpskog redatelja Miroslava Terzića, nastao je u srpsko-slovensko-hrvatsko-bosanskoj koprodukciji, a bavi se temom tek rođenih beba nestalih iz bolnica u Beogradu koje su godinama, prema svjedočenju stotina roditelja, proglašavane mrtvima, a zapravo prodavane na usvajanje. Scenarij za film inspiriran je svjedočenjem jedne od majki koja vjeruje da joj je dijete oteto i koja nakon godina na sudovima vjeruje da je konačno, vjeruje da je pronašla svog nestalog sina.

“Obje premijere su prošle izvrsno. Publika je fantastično prihvatila oba filma uz ‘standing ovations’. Jako sam sretna i ponosna na ekipe oba filma, a pogotovo na naše glumce i filmske djelatnike koju su sudjelovali u stvaranju ovih malih remekdjela”, izjavila je hrvatska koproducentica obaju filmova Zdenka Gold.

Scenarij potpisuje Elma Tataragić, direktor fotografije je Damjan Radovanović, montažerka Milena Z. Petrović, a autorica glazbe Aleksandra Kovač.

Ovogodišnje, 69. izdanje Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu održava se do 17. veljače.

Glavni natjecateljski program najbolje uratke nagrađuje Zlatnim i Srebrnim medvjedima, a  Panorama je program Berlinalea posvećen novim filmovima etabliranih redatelja, debitantskim filmovima i otkrićima, filmovi s jakim autorskim vizijama. Filmovi prikazani u tom programu konkuriraju za osam prestižnih nagrada, od kojih je najznačajnija Panorama Audience Award – nagrada koju dodjeljuje više od 20 000 posjetitelja Berlinalea.

InSlo/HINA

Oglasi
Standardno
Festivali, Fotogalerije, Zagreb

FOTO: Osvijetljeni obraz Zagreba

Fotka: Tony Hnojčik

Piše: Siniša Marković

Da je još među nama i da se ovih dana zatekao u Zagrebu, Goetheove posljednje riječi možda ne bi bile ‘Mehr Licht!’ nego ‘gdje su mi sunčane?’. Jer, svjetla je proteklih dana, od 16. do 19.ožujka, na obroncima starog Zagreba bilo i više nego dovoljno.

festival svjetla

I bi Svjetlo

Održala se, naime jedinstvena manifestacija „Festival svjetla“, koja ozbiljno prijeti postati jednom od najvećih zagrebačkih turističkih atrakcija. Iako je Festival održan po prvi put, već sada se može bez problema reći da se Zagreb svrstao uz bok brojnih drugih europskih metropola koje već imaju ovakve manifestacije – poput Praga, Amsterdama i Lyona.

festival svjetla

Novi sjaj stare dame

Zagrebački festival, organiziran u suradnji Turističke zajednice i gradske uprave Grada Zagreba bio je pomalo paganskog usmjerenja, jer su organizatori htjeli, kroz sedam tematskih cjelina, odati počast buđenju prirode i početku dugoočekivanog proljeća.

festival svjetla

Atmosfera kakva se na Griču ne pamti

No, osim što su u tome uspjeli, Zagrepčanima i njihovim gostima pokazali su Gornji Grad kakav dosad nikad nismo imali priliku vidjeti. Na mahove se tako činilo da je Gornji Grad poprište nekog psihodeličnog sna, a već u drugom trenutku sve bi izgledalo poput najljepših bajki našeg djetinjstva.

Upotrijebljene su pritom najmodernije „rasvjetne tehnologije“, od raskošnih lasera do različitih svjetlosnih efekata kojima su bili zadovoljni i najzahtjevniji posjetitelji. Laserski labirint, slap svjetla, svjetlosne harfe, 3D svjetlosne instalacije samo su dio bogate ponude koja je u mračni svijet iz Zagreba poslala poruku svjetlosti.

festival svjetla

Svjetlosna usta pojela su neke od posjetitelja

Neke od tih magičnih trenutaka ovjekovječio je i Anwin urednik fotografije Toni Hnojčik, za one koji iz nekog razloga nisu mogli prisustvovati (besplatnoj, ne treba izostaviti) manifestaciji u centru grada.

U svjetlima se moglo uživati na Vranyczanyjevoj poljani, platou Gradec, Jezuitskom trgu, u Galeriji Klovićevi dvori, Kuli Lotrščak, tunelu Grič i Tomićevoj ulici, a upravo tih sedam cjelina i čini okosnicu Gornjeg Grada kao jednog od najljepših dijelova Zagreba.

festival svjetla

I grički kit uživao je u spektaklu

 

 

 

Standardno
Festivali, Kultura, Recenzije

Lisinski nasmijan do suza za 40. rođendan

Piše: Vida Starčević

Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski ove godine gasi četrdeset svjećica na torti, što je za jedan Zagreb i zagrebačku kulturnu scenu veliko postignuće. Prije četiri godine Lisinski je prebolio sramotu višemjesečnog zatvaranja zbog azbesta, a dan-danas ostaje jedina koncertna dvorana izgrađena u Zagrebu u posljednih četrdeset godina. Lisinskom valja odati počast zbog toga što je o(p)stao u gradu u kojem se, kako se čini, novac najradije troši na fontane, na brzinu sklepane sportske i jednako orkestralno nepodobne kongresne dvorane.

javierjarquin

Javier Jarquin

Četrdeseti rođendan Lisinski je odlučio obilježiti dvodnevnim festivalom stand-up komedije pod nazivom London Calling Comedy Fair: Lisinski se smije, u organizaciji jednog od najpoznatijih imena vezanih uz stand-up u regiji, udruge London Calling. U obje dvorane Lisinskog nastupali su komičari iz Velike Britanije, Amerike, Kanade i Novog Zelanda, a vrhunac festivala bio je u subotu navečer u velikoj dvorani na gala večeri.

Unatoč kašnjenju programa od sat vremena, zbog tehničkih problema na engleskim aerodromima koji su uzrokovali višesatna kašnjenja svih letova iz Velike Britanije, gala je počela u dobrom raspoloženju, koje su izvođači uspjeli održati do samog kraja programa, a koji je trajao gotovo do ponoći.

Compère (domaćin, op. lekt.) večeri bio je novozelandski komičar Javier Jarquin, dobar znanac zagrebačke stand-up publike. Gotovo dupkom punu veliku dvoranu nasmijao je opažanjima o Zagrebu i našoj kulturi iz perspektive stranca, a jedan od najuspjelijih gegova bila mu je analogija u kojoj je usporedio pad Jugoslavije s ludim tulumom na kojemu sve pođe po zlu nakon smrti domaćina.

Dana Alexader

Dana Alexander

Kanađanka Dana Alexander provokativno i iskreno pričala je o djeci, seksu, muško-ženskim odnosima i kupnji vibratora, zamijetivši kako se muškarci automatski osjećaju ugroženima kada im žena kaže kako ima vibrator. Sudeći prema grohotu iz publike, Dana je stekla nove fanove u Hrvatskoj te se nadamo da će nas opet posjetiti.

Britanski komičar John Gordillo publiku je zabavio komentarima o svom strastvenom ocu Španjolcu, čiji je jedini ton glasa vikanje, bez obzira na to što govori. Komentirao je i ležeran stav Hrvata prema novcu: dok Britanci na svojim kovanicama imaju kraljicu, mi na našima imamo ribe i životinje. U jednom trenutku pitao je publiku tko je od njih večeras došao vidjeti jednog određenog komičara; od čitave velike dvorane ruku je podiglo samo (prema Johnovom računanju) oko petero ljudi. Činjenica je, koliko god oni kvalitetni bili, da su svi komičari na tapeti te večeri bili većinom nepoznati onom (većem) dijelu publike koji vjerno ne prati stand-up. Olakotna okolnost zasigurno nije bila ni cijena karte od 180 kuna te mjesto održavanja, koje je prevelika lokacija za stand-up ovog kalibra i za grad koji se tek upoznaje sa stand-up komedijom, kao što su primijetili i sami izvođači.

Headliner (zvijezda, op. lekt.) večeri bio je poznatiji mladi britanski komičar Seann Walsh, koji je izveo dio svog cjelovečernjeg nastupa koji se u potpunosti mogao vidjeti u nedjelju. Publiku je natjerao u smijeh do suza pričama o svojim vlastitim nedostacima, zvjerskim mamurlucima koje je preživio te lijenosti koja doseže tolike mjere da bi radije dopustio dostavljaču pizze da mu provali u stan nego da se on mora ustati i otvoriti mu vrata. Seannov repertoar neizmijenjen je od prošle godine, ali oprostit ćemo mu – ipak je proveo osam sati na aerodromu u nemilosti aviokompanija i moderne tehnologije.

Uslijed “viših sila” otkazan je nastup najvećeg imena od ovogodišnjih izvođača – Rich Hall nije imao priliku zabaviti zagrebačku publiku. S obzirom na velik interes za ovakva događanja, nadajmo se da će stand-up u Zagrebu nastaviti bujati i širiti se te da će se za njega naći prostori pogodniji od velike dvorane Lisinski. A koncertnoj dvorani želimo još barem četrdeset godina rada. Tko zna, možda se za to vrijeme otvori i još jedan koncertni prostor u Zagrebu.

John Gordillo

John Gordillo

Standardno
Festivali, Film, Recenzije

Ubojiti “Izletnici”

Piše: Vida Starčević

Na prvi dan ZFF-a u kinu Tuškanac je kao dio programa Velikih 5 prikazan film Izletnici Bena Wheatleyja, koji je svoju premijeru doživio prošle godine u Cannesu. Ova izrazito crna komedija kojoj je jedan od producenata i tvorac Cornetto trilogije Edgar Wright prati Chrisa (Steve Oram) i Tinu (Alice Lowe) na proputovanju Engleskom u Chrisovoj kamp kućici. Egzotične lokacije na koje Chris odvodi Tinu uključuju muzej olovaka, pećine fluorita i muzej tramvaja.

Steve i Tina nadaju se da im sva ta brutalna ubojstva neće upropastiti doživljaj muzeja olovaka

Chris i Tina nadaju se da im sva ta brutalna ubojstva neće upropastiti doživljaj muzeja olovaka

Kampiranje u kamp kućici, smrzavanje u sivo-smeđem, kišnom krajoliku i klipsanje kroz blato su britanske vikendaške tradicije kojih se Chris i Tina čvrsto pridržavaju, iako im to likovi kao bučni hipiji, književnici u potrazi za inspiracijom i razuzdane članice djevojačke zabave pokušavaju onemogućiti. Na njihovu sreću, ali na žalost svih koji im se zamjere, Chrisu, a kasnije i Tini, ubojstvo uopće ne pada teško. Cijeli film, osim onih dijelova u kojima se događaju ubojstva, je toliko nevjerojatno svakodnevni i običan da je po izlasku iz kina vrlo lako povjerovati da su u publici s nama sjedili ljudi kao Chris i Tina, koji uživaju u pletenju seksi donjeg veša, vole pse, kuhaju lošu tjesteninu i u stanju su zatući čovjeka kamenom zato što ih je poprijeko pogledao.

Izletnici je morbidno smiješan i smiješno morbidan film koji prekrasno dočarava sve ljupkosti engleskog krajolika i patologije njegovih stanovnika. Alice Lowe je jako dobra kao neurotična i društveno neprilagođena Tina, a Steve Oramov Chris od početka filma hoda po vrlo tankoj crti između (pomalo otkačenog) razuma i (sasvim uznemirujućeg) ludila. Kamp-kućica dvoje glavnih likova vodi na put kroz prostor ali i kroz psihu: oboje otkriju nove stvari o sebi, iako je Tina jedina koja je promijenjena i čije putovanje ima kako-tako sretni završetak, uz kamp kućicu u plamenu i The Power of Love. Ako volite pitoreskne vizuale prirode, crni humor i brutalna ubojstva, ovo je film definitivno dobar izbor.

Ponovu projekciju Izletnika možete pogledati danas u 21 sat u Muzeju suvremene umjetnosti.

Standardno
Festivali, Film, Recenzije

“Nakon Lucije” više nećete biti isti

Piše: Mia Mitrović 

Tematika odnosa oca i kćeri nakon smrti majke bio mi je više nego dovoljan razlog da odem pogledati hvaljeni prvijenac Michela Franca. Uz to, volim poetiku filmova novijih meksičkih redatelja. Guglielmo Del Toro, Alejandro Gonzales Inarritu i Alfonso Cuaron već desetljeće čuda rade kod kuće i u obližnjoj tvornici snova, a po svemu sudeći, uskoro će im se pridružiti i Franco.

Preživjeti adolescenciju neoštećen teže je nego preživjeti u džungli

Preživjeti adolescenciju neoštećen teže je nego preživjeti u džungli

Djeco, ne snimajte seks Ajfonom!

Iako je dio publike pobjegao s projekcije, a nakon filma hipsteri su mladi negodovali zbog dugačkih, statičnih kadrova od kojih je građen, smatram da bi „Nakon Lucije“ trebao pogledati svaki tinejdžer i svaki roditelj. Štoviše, mogao bi služiti kao nastavni materijal na predmetu seksualnog odgoja. Svi nemili događaji kojima se film pozabavio zbili su se zbog nedostatka iskrene komunikacije između oca i kćeri. Dragi roditelji i oni koji će to tek postati, iz ovog filma sam naučila da je prvo što morate objasniti vašoj dječici, pogotovo djevojčicama kada uđu u nježne godine je da nikad, ali baš nikad i nikome ne dozvole da ih snima za vrijeme seksa, ma koliko pijane ili zaljubljene bile! Seksualni odgoj današnjim je klincima potrebniji nego ikad!

Iako je smrt majke lajtmotiv (hmm, možda bolje reći darkmotiv) filma te već na samom početku stavlja knedlu u grlo likovima i gledateljima, ono najupečatljivije je prikaz nasilja među adolescentima koje je pojavom društvenih mreža i pametnih telefona postalo svirepije no što je bilo u prošlosti. Maltretiranje prikazano u filmu nije umjetnička sloboda autora, nego, nažalost, surova stvarnost odrastanja tinejdžera diljem lijepe naše globalizirane planete.

Lucija u Klipu

Sličnom tematikom bavi se i film „Klip“ Maje Miloš, prikazan na prošlogodišnjem ZFF-u. „Klip“ i „Nakon Lucije“ dva su sjajna i prilično komplementarna filma. „Nakon Lucije“ govori o rasapu u obitelji uslijed smrti majke dok „Klip“ prati lagano odumiranje oca. Francovi tinejdžeri pripadaju višem sloju, voze skupe aute, pohađaju elitnu školu i snimaju se ajfonima; junaci Maje Miloš žive u jednoj od beogradskih faveli, jebu se na gradilištima, piju domaće pivo, kupuju robu na pijaci i šmrču speed. Debi Maje Miloš je eksplicitan, Francov je implicitan, ali oba su, svaki svojim sredstvima uboli u srž problema- apsolutni nedostatak bilo kakvih vrijednosti među tinejdžerima današnjice.

Dok Maja Miloš svoj film inovativno gradi od clipova zabilježenih mudrofonom, Michel Franco služi se statičnom kamerom koju često postavlja na neobična mjesta. Upravo taj postupak pojačao je anksioznost gubitka i okrutni realizam iživljavanja razrednih kolega nad mladom protagonisticom. Kamera se ni u jednoj sceni ne miče sa svog stativa, likovi su zatočeni u svakoj sceni i u svojim košmarima. Samo nasilje nije eksplicitno prikazano, nego se daje naslutiti iz konteksta, baš kao u grčkoj tragediji. „Nakon Lucije“ sadrži mnoge karakteristike grčke tragedije (tragični junak, tragična krivnja, tragični kraj, moralni sukob). Dodatnu napetost i osjećaj boli uzrokuje izostanak bilo kakve prateće glazbe u filmu. U filmskom stvaralaštvu, glazba je često ta koja budi emocije, no ovdje, upravo zbog njenog nedostatka , osjećaji i spoznaje gledatelju dolaze nefiltrirane pa stoga lupaju i bole mnogo jače.

Na ovaj film i teme koje je otvorio mislit ćete još dugo nakon povratka kući pa ga ne preporučujem onima koji u kino idu zbog razonode. Međutim, iz njega možete puno toga naučiti i direktno primijeniti u vašu vlastitu svakodnevnicu, pogotovo ako ste (budući) roditelj adolescenta.

Standardno
Anwa Friendly!, Festivali, Kazalište, Kultura

Kazališno-glazbeni vrtuljak na 2. Kotar Festu

Napisao i snimio: Franko Burolo

Evo nas već u rujnu. Pomalo smo se svi već vratili svojim školama, fakultetima i poslovima, svojoj rutini. Anwa se nakon poduže neplanirane ljetne odsutnosti konačno vratila u pogon. No rezimirajući ljeto, mora se svakako spomenuti KotarFest!2, na kojem je poseban gost bio i novinar Anwe. 

Zla kraljica i lovac u predstavi Snjeguljica mora umrijeti

Zla kraljica i lovac u predstavi Snjeguljica mora umrijeti

Drugi po redu KotarFest! ove se godine održavao od 20. do 25. srpnja u Delnicama i Fužinama. Program je započeo u subotu 20. srpnja u kasnojutarnjim satima u delničkom Parku kralja Tomislava humanitarnom utrkom “Tvoj korak za osmijeh djeteta”. Utrkom su se skupljala sredstva za delnički Dječji vrtić “Hlojkica”, a pobjednicima su dodijeljene vrlo simpatične drvene medalje, najveća za prvo i najmanja za treće mjesto. Istu večer, u aranžmanu delničke udruge Arterija, održan je u Goranskom sportskom centru u Delnicama, odmah do parka, 10. Park Rock – koncert na kojem su ovoga puta hedlajneri bili Teška industrija. Istaknuo bih i zagrebački bend Kevlar Bikini, koji su imali daleko najmoderniji i, po meni, najupečatljiviji nastup te večeri.

Judita Franković briljirala u Gorkom, Pinkleci oduševili Snjeguljicom

Glavni program festivala počeo je u nedjelju navečer 21. srpnja u delničkom Radničkom domu popularnom predstavom Mani Gotovac Pričaj mi o Gorkome, u ponešto izmijenjenoj glumačkoj postavi. Lelu Margitić na Kotar festu zamijenila je mlada Judita Franković, što je izazvalo određenu skepsu kod dijela publike. Brinulo ih je što je ulogu pripovjedačice, koja se pod stare dane prisjeća svoga kompleksnog odnosa s Gorkim, tumači glumica koja je najmlađa od njih troje. No Judita je, zajedno sa svojim kolegama, uskoro pokazala da razloga za zabrinutost nema. Ulogu je odlično odradila. Naravno, efekt na publiku ne može biti isti kao onaj Lele Margitić, ali s Juditom Franković dolazi bolje do izražaja podvojenost i “shizofrenost” protagonistkinje. Odlično je i što se predstava odvija kroz gledalište i povremeno uključuje komunikaciju s pojedinim gledateljima, čime je i publika konkretnije umiješana u dramu. Ne ostavlja se dovoljno prostora za ravnodušnost, i to je dobro.

A kad smo kod angažiranja publike, na drugi je način to sljedeći dan učinila i Kazališna družina “Pinklec” iz Čakovca u predstavi Rone Žulj i Mirana Kurspahića Snjeguljica mora umrijeti, također u Radničkom domu u Delnicama. U svakoj svojoj nedoumici, junak bi upitao publiku što učiniti. Publika bi onda glasala za opciju A ili opciju B, od kojih svaka ima svoje moralne motive, ali i posljedice koje po svakoj odluci slijede. Tako se u konačnici dogodilo da je publika odlučila smilovati se zloj kraljici i ne ubiti je, što je ova iskoristila kako bi konačno ubila i Snjeguljicu i junaka. Radi se, dakle, o vrlo poučnoj predstavi koja potiče na promišljanje o uzrocima i posljedicama odluka koje svatko od nas svakodnevno donosi. Urnebesna komičnost ove predstave naglašava kako je moguće, kao u našem slučaju, da niz nevinih, čak i opravdanih odluka, može jednu veselu, razdraganu i dobronamjernu igru uskoro pretvoriti u tragediju.

Interakcija s publikom zaštitni je znak Kotar Festa

Interakcija s publikom zaštitni je znak Kotar Festa

Sljedeće jutro, u utorak 23. srpnja, Pinkleci su imali još jedan angažman, ovaj put pred najmlađom publikom u Domu kulture u Fužinama. Tamo su pred oduševljenim dječjim licima igrali lutkarsko-igranu predstavu A tko si ti? redatelja Romana Bogdana. Predstava je to po motivima iz bajke Neposlušno mače Ivana Bjeliševa, u kojoj se na djeci pristupačan način problematiziraju pitanja identiteta.

Čilanje i gala koncert bez orkestra

Festival je zatvoren u četvrtak 25. srpnja navečer u Radničkom domu u Delnicama uz Opera Night, u izvedbi Goranke i Marina Tuhtana, sopranistice i tenora. Riječ je o klasičnom gala koncertu uz multimediju. Pohvalna je ideja da se pomoću suvremene tehnologije ovaj žanr može dovesti čak i tamo gdje možda nema uvjeta za dovesti čitav orkestar, zbor i sve ostalo što bi inače bilo potrebno za operni gala koncert. K tome, ovaj koncert ima i vrlo bitnu didaktičku notu, pošto audiovizualne projekcije koje najavljuju arije pružaju crtice iz života skladatelja, anegdote ili rezime radnje opere kojoj pripada sljedeća arija.

Ni u srijedu nije bila rupa u programu. Taj su dan organizatori izabrali za “Chill Day”, tj. opušteno druženje u parku u Delnicama uz glazbu, piće i žonglerski nastup s vatrom. Isti dan je na obližnjem zidu slikarica Jasmina Jogić započela raditi mural u čast Kotar teatru – organizatoru festivala. Fešta je tako trajala do kasnih noćnih sati, kada je pomalo počelo i kišiti. U ponedjeljak i srijedu bile su organizirane i kreativne radionice za djecu vrtićkog uzrasta u Delnicama i Fužinama. Dječji su radovi bili izloženi u predvorju Radničkog doma u Delnicama sat vremena prije početka završne predstave.

Umjetnica Jasmina Jogić oslikala je zid u čast festivalu

Umjetnica Jasmina Jogić oslikala je zid u čast festivalu

Sve u svemu, ako je motivacija i cilj ovoga festivala oživjeti kulturni sadržaj Gorskoga kotara, rekao bih da odrađuje odličan posao, pogotovo po pitanju specijalnosti organizatora, a to je kazalište. Predstava možda i nije bilo jako puno, ali njihova kvaliteta to itekako nadoknađuje i nadilazi. Izdvojio bih tu svakako Pričaj mi o Gorkome, Snjeguljica mora umrijeti i A tko si ti? kao tri vrhunske predstave, što za jedan mali festival nije uopće loše. Recepcija i posjećenost festivala pokazuju da su ovakve stvari Gorskome kotaru itekako potrebne, ali i da organizatore čeka još puno posla. Nastave li s ovim istim entuzijazmom i zadržavajući fokus na teatru, ne vidim zašto s vremenom ne bi i Gorski kotar svako ljeto postao jedan od centara vrhunskog kazališta u Hrvatskoj.

Standardno
Festivali, Fotogalerije

Dobro američko auto na Trash & Burn festivalu

Fotografije: Matija Vasić

Anwa donosi fotogaleriju s 5. po redu Trash & Burn festivala, koji se održao 7. i 8. lipnja u Svetom Martinu na Muri.  Livade međimurskog mjestašca okupiralo je stotinjak modela američkih automobila, od koji su neki bili stari i preko pedeset godina. Posjetitelji su mogli razgledavati Ford Mustange, Pontiace, Aston Martine i AMX-ove iz svih razdoblja američke automobilske industrije. Bilo je i dobre klope i gemišta (kako i priliči gradiću koji je ime dobio po zaštitniku vina), zgodnih pin-up cura i zločestih rockabilly dečkiju u crnim kožnim jaknama. Nama se činilo kao da smo zalutali na car show negdje u Winsconsinu kasnih 60-ih. Uživajte u galeriji!

Standardno
Festivali, Glazba, Recenzije

Iggy i Arctic Monkeys slamke spasa ovogodišnjeg INmusic festivala

Pišu: Vida Starčević i Snježana Žilka

 Snimila: Snježana Žilka

Snilo se i našem INmusicu da je Glastonbury, tako da je ove godine festival na Jarunu bio zavijen u blato, kišu i crne oblake. S obzirom da se naša dijeta za vrijeme tri dana trajanja festivala sastojala od medice, sangrije, mesa i duhana, i da nam je pamćenje više vizualno nego verbalno, sjećamo se samo određenog slijeda pokretnih slika.

 inmjuz

Dvije djevojke u kratkim hlačama i najlonkama – što je bio glavni modni trend ovogodišnjeg INmusica, ako vjerujemo fensi modnim portalima – kako plešu u blatnoj lokvetini uz zvukove Stealing Sheep, twee trio iz Liverpoola, čija muzika je apsolutno i sasvim prikladna za takvo vježbanje slobode. Dečki s ortodontskim željezom u ustima koji započinju poganje na Bloc Party, viču “Skini se!” i “Sviraj Majke!”; i kako smo, nakon nasilnog uključivanja u rečeni mosh pit, imali blata do koljena.

Čekanje u redu na zloglasnim fiskalnim blagajnama, dok Stooges sviraju u daljini i trčanje pred glavni stejdž čisto kako bismo vidjeli izgleda li Iggyjeva koža jednako fascinantno uživo kao i na telki. Točno u minutu, kao što je najavljeno, nabildani kum panka izlazi na pozornicu i instantno povlači masu u svoj punk/riot mood. Set lista – sami klasici: ‘I got Riot’, ‘Gimme Shelter’ te ‘Fun House’, tijekom koje Iggy poziva publiku da mu se pridruži na pozornici. Publika je doslovno proždrla Iggyja grljenjem, tako da je u jednom trenutku morao biti iznesen sa stage-a. No, stari vuk se ubrzo vraća i odrađuje nastup do kraja s ‘I wanna be your Dog’ i novom ‘Burn’ s friškog albuma ‘Ready to Die’. Publici se zahvalio nebrojeno puta, u svom stilu: ‘Thanks for fucking listening to us’, a mi otišli sa mišlju da će Iggy i sljedećim generacijama biti kum, djed pa i pradjed panka, ali će ostati dobar stari i neponovljivi Iggy.

Najzabavnije je bilo na popratnim žurkama

Najzabavnije je bilo na popratnim žurkama.

Hipsteri pjevali Rihannu, hipici masakrirali Linkin Park

Iako je Iggy izvukao nulti dan festa, ove godine je glazbeni švedski stol bio nešto siromašniji, ali Bloc Party i Editorsi su odradili sasvim solidne nastupe. Doduše, Arctic Monkeys su apsolutno ukrali srca rokera i gaćice curica diljem Otoka hrvatske mladeži. Začuđujuće je bilo da NOFX, koji je svirao prije Monkeysa, nije dočekan ni s približno jednakim oduševljenjem od strane publike. Na ekipu iz Sheffielda bilo je guranja opasnog po ruke i noge, pjevanja opasnog po glasnice i pljeskanja koje je predstavljalo ozbiljan rizik integritetu kože na dlanovima. Drugačiji je to bend od onog koji je nastupao na Prokurativama, a i bolje je tako. Samouvjereniji su, Alex Turner se konačno ošišao, i čuje se kako jako dobro sazrijevaju u svoj zvuk. Nisu od plastelina, ali nisu ni od kamena, i na svu sreću svoj Sheffield uvijek nose sa sobom, i u pjesmama, i u činjenici da im je bubnjar gotovo uvijek u donjem dijelu trenirke.

Ono što je ove godine iznenadilo jesu zaista bogati popratni festivalski sadržaji. Našlo se tu svega: ‘Nargila Chill out’ prostora, ‘Balkan Partyja’, bolje reći afterpartija; ‘Tko To Tamo Peva’ bus iz istoimenog filma preuređen u mini disco, ‘Tko Pjeva Zlo ne Misli’ retro party na kojem su se izmjenjivali rockabilly bendovi i širila vibra kakvog stajliš plesnjaka iz 50-ih. Najviše smo ipak ljudi zatekli ispred ‘Human Jukeboxa’ –čitav bend naguran u malu plastičnu kutijicu 2×2 koja je odašiljala odlične vibracije i tresla se od glazbe iznutra. U ugodnom sjećanju od 2013. će nam svakako ostati karaoke, na kojima smo doživjele hipstere kako pjevaju Rihannu i hipije kako masakriraju Linkin Park, i Šuma Striborova koja je u stvari samo šumarak osvijetljen lampionima i ozvučen zvukovima Ministarstva psihodelije.

MTV pojma nema!

I eto odradili smo i ovaj INmusic, da sada ne davim sa fiskalizacijama, nefiskalizacijama i nespremnosti organizatora na istu te drugim očitim propustima, koji su lako rješivi, osvrnimo se na pravi problem ovog festivala. S obzirom na cijenu trodnevne karte očekivali smo, u najmanju ruku, isto ono što nam pružaju strani festivali s 5 i više godina staža. Najmanje 3-4 headlinera po danu, da znamo da ne dolazimo uzalud. Jer sve ostalo je pičkin dim i nema isprike za festival kojem je ovo osma godina održavanja.

Svaka čast Iggyju, koji je izvukao nulti dan, i Arctic Monkeysima, ali s obzirom da se In Music hvali i reklamira od strane MTV-a kao jedan od 10 najperspektivnijih europskih festivala i naziva ‘Woodstockom 21. stoljeća’, zaključili bismo:

Rakije žedni posjetitelji na Otoku hrvatske mladeži

Rakije žedni posjetitelji na Otoku hrvatske mladeži

a) MTV nema pojma po običaju

b) MTV nije ustvari nikad bio na In Musicu pa ne zna

c) In Music se jako srozao posljednjih godina

(Izaberite točan odgovor, ili sva tri… ali uzmite u obzir da se pod izgovor ne uvažava recesija)

Konačna presuda? INmusic nam je pružio ono po što smo došli, plus još puno više blata nego što smo očekivali, i izgleda da je nakon sedam godina organizacija uspjela shvatiti koji sastojci čine kvalitetan festival, samo još trebaju usavršiti recept.

U duhu Balkana Živjeli!

Standardno