Fenomeni, Kazalište, Kultura

“Folk Acts”: Kulturnjaci javno pljuju narodnjake, dok privatno rado derneče po folk klubovima

Piše: Mia Mitrović

Fotografije: Arhiva ZKM-a

Turbofolk u teatru? Zašto ne? Suvremen je fenomen, zahvalan za preispitivanje na sceni, a privlači i publiku. U kazalištu se njime prvi pozabavio Dražen Ferenčina u hit predstavi „Zagrebački orkestar“ koja je dosad imala više od 200 izvedbi. Slijedio ga je Frljić svojim „Turbo-folkom“ ključnim, kaže Wikipedija, za njegovu međunarodnu redateljsku afirmaciju. Prošle sezone narodnjacima su se u Kerempuhu poigrali Ivan Đuričić i Mario Mirković u kabaretskoj predstavi „(B)luzeri narodnjaci“, a najsvježiji kazališni folk event dolazi iz ZKM-a.

vesna-i-natasa

Nataša Dangubić i Višnja Vitas u “Folk Actsu” ruše sve stereotipe o teatru i narodnjacima

 

„Folk Acts“ autorski je projekt Saše Božića i koreografkinje Petre Hrašćanec u kojem glumica Nataša Dangubić i kavanska pjevačica Višnja Vitas razmjenjuju scenska i poslovna iskustva. Projekt je nastao prema ideji studenta produkcije Marija Gigovića kojemu je ovo diplomski ispit. Prije dvije godine Mario je snimio kratki dokumentarac o Višnjinoj svakodnevici, a Nataša Dangubić je surađivala sa Sašom Božićem u projektu „Born to please“ kojim su preispitivali estetiku pop glazbe. Skupa su udružili snage u ovom nesvakidašnjem kazališnom pothvatu.

-U „Folk Actsu“ se ne bavimo osudom turbofolka niti kulturološkim analizama, već pitanjem što je to izvedba te kroz privatna iskustva Nataše i Višnje kao izvođačica progovaramo o kulturi izlaska u kavanu i odlaska u kazalište- objašnjava redatelj Saša Božić.

-Većinu kazališne publike možete sresti u folk klubovima- dodaje Nataša Dangubić koja se za ulogu pripremala obilazeći sa Sašom sve brojnije zagrebačke narodnjačke klubove.

-Ne slušam folk, ali ga ne osuđujem. U obilasku klubova i uz druženje s Višnjom upoznala sam tu muziku i naučila puno pjesama. Najdraža mi je „Ne dam bolu da me slomi“, ali u izvedbi Marije Šerifović – kaže.

“Što se više pljuje po folku, to ja više gostiju imam”

‘Tour de narodnjaci’ iznenadio je Natašu i Sašu zbog obilne ponude takvih mjesta (koja se više ne moraju tražiti samo u predgrađima) te zbog velikog broja poznanika koje su tamo sreli. Stav kulturne javnosti prema turbo folku stoga je prilično licemjeran. Javno ga se odriču, dok privatno rado ‘derneče’. Pjevačicu Višnju Vitas to nimalo ne smeta.

-Turbo folk u Hrvatskoj ima status zabranjenog voća što mi je jako drago. Ljudi su kao djeca. Ono što se ne smije, to najviše vole. Kritičari folka čine mi veliku uslugu. Što više po njemu pljuju, to ja više gostiju imam-otvoreno će Višnja koja je čitav život posvetila svom pjevačkom pozivu. S druge strane, njena odbojnost prema teatru koju je imala prije rada na projektu „Folk acts“, pokazuje da je stav ljudi koji ne idu u kazalište također dvoličan i neosnovan.

-Priznajem, nisam bila u kazalištu još od osnovne. Mi koji nemamo naviku ići u kazalište mislimo da je dosadno i skupo. Nisam pojma imala koliko je karta jeftina. Sada me nerviraju oni koji pričaju o velikim troškovima kazališne karte, a spiskaju njamanje 50 do 100 kuna na moju pjesmu- objektivna je Višnja. S njom su složni Saša i Nataša koji su, izlazeći na folk mjesta, trošili mnogo više nego na odlazak u teatar.

-S jedne strane vlada stereotip o turbo folku kao jeftinoj zabavi za krkane, a s druge, postoji velika predrasuda prema teatru kao skupoj, elitističkoj ustanovi isključivo za visokoobrazovane. I jedno i drugo nema veze s realnošću. Folk sve više postaje mainstream. Gotovo svi moji studenti redoviti su gosti narodnjačkih klubova. Kažu mi da je turbo folk ultimativna postmoderna- kaže Božić, predavač odsjeka za režiju zagrebačke ADU.

Musik für idioten?

Ljubav Hrvata, posebice onih mlađih, prema istočnjačkim ritmovima turbo folka neki objašnjavaju činjenicom da je naraštaj njihovih roditelja odrastao na rocku, punku i metalu pa im je folk oblik mladenačkog otpora. Oni nepomirljivi i dalje žučno kritiziraju tu naviku mladih, a u prilog njihovoj tezi ide članak austrijskog Vice-a o folku naslovljen „Musik für idioten“ koji se neumorno dijeli po društvenim mrežama.

-Vidio sam taj članak, ali naišao i na gomilu znanstvene literature o povezanosti ženske emancipacije i turbo folka- tvrdi Saša. Naime, mnogi teoretičari tvrde da je feministički boom na Balkanu počeo cro danceom, a nastavio se turbo folkom, u čemu ima istine. U rock pjesmama novog vala, čast izuzecima, žena je najčešće prikazivana kao pasivni objekt muške požude ili ljubavne čežnje. U danceu i folku s druge strane, ona lupa šakom o stol, ravnopravna je muškarcima kako za šankom, tako i veličinom svog seksualnog apetita.

-U narodnjačkim pjesmama 70-ih muškarac se napije, propije plaću i onda dođe ženi koja sjedi doma i kuka. Danas je situacija obrnuta, žene su te koje okreću runde i pokreću razvode- empirijski potvrđuje znanstvenu teoriju Vesna koja je na sceni preko 30 godina. Njeni nastupi u klubu Fontana i kavani „Kod Mome“ ušli su u legendu. Već je s 5 godina znala da će postati pjevačica, a za folk se specijalizirala uglavnom zbog dobre zarade.

-Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija. Glazba je, prije svega, moj posao. Plaćom krpam kredite i plaćam režije, baš kao i svi ostali- govori Višnja te dodaje da njeno zvanje  više nije toliko opasno kao što je bilo nekad. Pucnjave u klubovima i mafijaški obračuni danas su rijetkost. Struktura gostiju se promijenila.

-Na sceni sam već dugo i normalno je da sam se nagledala svega. No, u zadnje vrijeme problema je sve manje. Danas se puca s novcima, ne više iz pištolja. Moja publika sada djeca su mojih starih klijenata i prijatelja. Baš nedavno mi je na nastupu bio sin jednog agresivnog klijenta koji je dolazio pun oružja i metaka. Klijentela je prije bila problematična zbog posljedica rata. Ljudi su se s fronta vratili agresivni i rastrojeni samo zato jer su veliki dobričine i emotivci. Kasnije su se smirili, a njihova djeca su nevjerojatno kulturna. Čak mi katkad govore i vi, što me živcira. Pa nisam stara baba ako imam 50 godina! To je prije bilo nemoguće, da pjevačici u kavani netko kaže vi. Svi smo bili na ti i na pas mater- iskrena je Višnja kojoj je rad u ZKM-u prvi kazališni angažman.

"Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija"

“Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija”

-Sada imam veliki problem. Nakon ovoga, moram se vratiti u kavanu. Svaka joj čast, ali ovdje mi je nekako ljepše- govori pjevačica koja, za razliku od kazališnih umjetnika, vodi poprilično nesiguran poslovni život, isključivo vezan zakonima tržišta i bez ikakvih beneficija. Njen model poslovanja je „kol’ko muzike, tol’ko para”.

Thompson i Ceca skupa u kavani

-U „Folk actsu“ progovaramo i o tržišnim odnosima. Vrlo je zanimljivo iz perspektive tržišta folka promatrati kulturnu industriju u kazalištu i obratno. Mi u kazalištu smo, za razliku od Višnje, još uvijek mnogo zaštićeniji – govori Saša te dodaje da bi, zbog sve veće komercijalizacije kazališta, smanjivanja umjetničkih povlastica i proračuna za kulturu (koji je iz mandata u mandat sve manji), Višnjina priča mogla postati realnost mnogih kulturnjaka. Ona, naime, ovisi o gažama i često mora naporno raditi do ranih jutarnjih sati da bi zaradila par stotina kuna. No ne mari za to jer pjevanjem, kaže, iscjeljuje sebe i druge pa tako u kavani, uz društvo i pjesmu, ljudi nakratko zaborave na ovrhe, probleme i hrvatsku politiku. Kavana nudi jedan sasvim specifičan element zajedništva i apolitičnosti.

-Skoro svaku noć mi se događa da iz Thompsona prijeđem na Marinka Rokvića pa čak i Cecu. Počnem s „Lijepa li si“ pa prijeđem na onu Cecinu „Ima jedan grad, zove se Beograd“. To je kafana i u njoj je sve dozvoljeno- opisuje Višnja svoju ‘repertoarnu politiku’, a mi se nakon svega moramo složiti s Rambom Amadeusom, nomenklatorom turbofolka koji je jednom prilikom izjavio: „Ne znam je li turbofolk dobar ili loš. To je isto kao da me pitate je li mravojed dobar ili loš.“

(Objavljeno u tjedniku Express, svibanj 2016.)

Oglasi
Standardno
Fenomeni, Politika

Rezultati referenduma: Hrvatima jedinica iz razumijevanja osnovnih politoloških pojmova

Piše: Borna Zgurić

Rezultati državnog referenduma, održanog prvog prosinca prošle godine, vrlo su jasni. U brojkama, prema službenim podacima DIP-a, oni govore sljedeće: referendumu je pristupilo 37,90% svih birača, 65,87% je glasovalo „za“, a 33,51% protiv, dok je nevažećih ili neubačenih listića bilo sveukupno 0,62%. Desnica je na temelju ovih rezultata proglasila apsolutnu pobjedu, dok je ljevica više-manje proglasila „Pirovu pobjedu“, navodeći kako je izlaznost bila mala, no da će se novim Zakonom o životnom partnerstvu gay populaciji ionako omogućiti skoro sva prava koja proizlaze i iz heteroseksualnih brakova.

Razlikovanje i definicija pojmova ustav, demokracija i liberalizam potpuna su nepoznanica akterima hrvatskog javnog diskursa

Razlikovanje i definicija pojmova Ustav, demokracija i liberalizam potpuna su nepoznanica akterima hrvatskog javnog diskursa.

Drugim riječima, ništa se bitno nije promijenilo, dok smo na referendum uzalud potrošili puno novaca kojih tako i tako nemamo, upozoravaju mnogi komentatori i analitičari. Mnogi također smatraju kako je niska izlaznost na referendum pokazala slabu zainteresiranost Hrvata za ovakve „vrijednosne“ teme u vremenu kada nam je gospodarsko stanje iz dana u dan sve lošije. Drugi pak smatraju da do ovoga ne bi ni došlo da Vlada RH nije mijenjala referendumska pravila prije referenduma o ulasku u EU. Međutim, čak i da je izlaznost bila veća, rezultati ne bi bili bitno drugačiji, jer je i ovakva niska izlaznost dobar statistički uzorak, koji pokazuje stvarno stanje stvari kada se govori o temeljnim vrijednostima hrvatskoga društva.

U tom smislu Hrvatska je većinom konzervativno, ali i društvo duboko podijeljeno između konzervativnih i progresivnih snaga. Zbog toga nas mnogi komentatori svrstavaju među istočne zemlje, koje imaju slične odredbe u svojim ustavima, za razliku od zapadnijih zemalja, koje su progresivnije. Međutim, mora se uzeti u obzir da je Hrvatska mlada liberalna demokracija, koja nema dugo liberalno i demokratsko nasljeđe. Također, Hrvatska nije jedinstven slučaj u kojem nailazimo na „borbe“ između različitih vrijednosti. Ako pogledamo malo istočnije, vidimo podijeljenost Ukrajine između Istoka i Zapada te Turske između islamizma i kemalističkog nasljeđa.

Agonistički element demokracije

Međutim, ni zapadne demokracije nisu cijepljene protiv takvih „borbi“. Prva liberalna demokracija svijeta, Sjedinjene Države, pokazala je, u prošlogodišnjim predsjedničkim izborima, kako su temeljne vrijednosti društva važne za birače. Vrijednosti i strasti koje proizlaze iz tih vrijednosti za birače su važne! Poznata neomarksistička politička teoretičarka Chantal Mouffe podsjeća nas da demokracija ima i svoj „agonistički“ element. Demokracija se ne može samo ograničiti na svoje agregatne i deliberativne elemente, odnosno demokracija nije samo periodična borba za glasove birača na izborima ili racionalno javno pregovaranje dok se ne postigne konsenzus. Demokracija ima svoj borbeni element, konflikt je u politici neizbježan, a konsenzus oko vrijednosti ne može se postići. Demokracija je stoga oblik institucionalnoga sukoba, kojemu je cilj da se politički konflikti riješe putem izbora, kroz institucije, a ne na ulici šakama i oružjem. Oni koji su u jednom trenutku jači, demokratskim procesom uspostavljaju hegemoniju svojih vrijednosti nad ostatkom društva, što je, u biti, i rezultat referenduma održanog prvog prosinca prošle godine. Oni koji tvrde (uglavnom ljevica) da je time ugrožena hrvatska demokracija, u krivu su. U svakom slučaju, ovdje se zaista radi o „festivalu“ demokracije. Međutim, ni desnica u potpunosti ne razumije da djeluje unutar granica liberalne demokracije.

Liberalizam i demokracija

U javnome diskursu oko referenduma može se uočiti potpuno nerazumijevanje pojma liberalna demokracija, čak i nerazlikovanje demokracije od liberalizma. Liberalizam i demokracija nikako nisu istoznačnice, a liberalna demokracija spoj je dviju suprotstavljenih političkih doktrina, koje su uvijek u napetosti jedna s drugom.

Još je doajen liberalne teorije Immanuel Kant u svojem spisu Prema vječnom miru pisao kako je demokracija nužno despotizam, jer ona konstituira izvršnu vlast gdje „svi odlučuju o jednom ili protiv jednog koji s time možda i nije suglasan“. Kant tvrdi kako onda zapravo „odlučuju svi koji ipak nisu svi“, a „to znači proturječnost opće volje same sa sobom i slobodom“. Drugim riječima, Kant smatra, pozivajući se na grčke klasike, da je demokracija loš oblik vladavine, jer može rezultirati tiranijom većine. Slično su vjerovali i očevi osnivači Sjedinjenih Država, smatrajući kako ne bi trebalo biti previše demokracije te da ona pravno mora biti ograničena.

Tu u igru ulazi republikanski građanski ustav, koji treba garantirati ravnopravnost svih građana pred zakonom (isonomia). Liberalni konstitucionalizam mora garantirati zaštitu građana, pogotovo manjina, od demokratske volje većine. Čak i sam naziv „ustav“ u hrvatskom jeziku ima značenje brane koja treba braniti od samovolje vlasti i tiranije većine. Međutim, ovaj je referendum otvorio „Pandorinu kutiju“ novim referendumima, od kojih neki ciljaju na derogiranje prava manjina. U tom smislu, desnica ne razumije ni ulogu međunarodnog prava.

Hrvatska je zemlja članica Europske unije, ali i Vijeća Europe. Članstvom u tim međunarodnim organizacijama Hrvatska je prihvatila pravne obveze, a pogotovo obveze zaštite ljudskih prava i prava manjina. Kako međunarodno pravo ima veću snagu od domaćeg ustavnog prava, jer djeluje po principu lex superior derogat legi inferiori (viši zakon potiskuje slabije zakone, op. lekt.), odredbe prihvaćene potpisivanjem međunarodnih sporazuma moraju se uvrstiti u ustav i nikakva volja demokratske većine ne može ih ukinuti. Međutim, to ne znači ujedno i iskorjenjivanje borbe iz političkog života, samo ograničavanje te borbe na manji broj pitanja, čime će se napetosti, između onog liberalnog i onog demokratskog, u liberalnoj demokraciji nastaviti i dalje.

Standardno
Fenomeni, Gastronomija, Kultura

Burek s krastavcima? Zašto ne?

Piše: Krešimir Međeral – Sučević

Vjerojatno ste i sami čuli priču, prežvakaniju od bureka samog, o tome kako burek može biti samo od mesa, a sve ostalo su pite. Zagovaratelji ove teze na jednoj su razini u pravu. U Bosni i Hercegovini, burek je doista naziv za jelo od vučenog tijesta punjenog mesom, obično sjeckanim ili mljevenim, najčešće spiralnog oblika. Problem je, međutim, što takva podjela vrijedi samo u BiH.

i mi isto!

I mi isto!

Burek je sastavni dio prehrambene kulture Balkana. Iako se tradicionalno jede kao gablec, uz obvezatni jogurt, mlađa populacija nerijetko ga konzumira kao dobrodošlo sredstvo za utaživanje gladi pri povratku s izlaska. Mnogi od nas pamte kako u sitne sate, kad ugodni efekti pijanstva već prelaze u mamurluk, pred nekom pekarnicom ili na stanici, trpamo u sebe kipući, netom ispečeni burek, kao dobrodošlu okrepu (ako imamo sreće i ne naletimo na neku okaminu od prethodnog popodneva).

I tad se obvezno, barem jednom, u našem društvu zatekne netko tko ima potrebu pametovati o tome kako Hrvati imaju pogrešnu percepciju o bureku, jer burek ne može biti… Znate već; vjerojatno ste i sami čuli tu prežvakanu priču o tome kako burek može biti samo od mesa, a sve ostalo su pite. „Samo je burek pitac“, slavodobitno će zaključiti taj prosvjetitelj, koji je priču o pravoj bȋti bureka pokupio ili od vlastitih korijena u Bosni ili pak od nekoga drugoga s takvim korijenima. Na jednoj razini, on je svakako u pravu. U Bosni i Hercegovini, burek je doista naziv za jelo od vučenog tijesta punjenog mesom, obično sjeckanim ili mljevenim, najčešće spiralnog oblika. Ostala jela, ista principom, ali različita nadjevom, nazivaju se pitama, koje obično uz sebe imaju apoziciju tvorenu od vrste nadjeva: sirnica, zeljanica, tikvenica, krumpiruša… Problem je, međutim, što takva podjela vrijedi samo u BiH.

Kako je burek osvojio Europu

Burek potječe iz Turske; štoviše, stariji je od Turske i vjeruje se da su to jelo spravljali još Turci u svojoj pradomovini u srednjoj Aziji. Etimološki, povezan je s turkijskim korijenom bur-, koji znači ‘savijati’. Upravo stoga, u Turskoj i danas vlada najveća raznolikost u pogledu nadjeva i oblika: od malih smotuljaka nazvanih sigara böreği (‘cigarasti burek’), polumjesečastog çiğ börek (‘sirovi burek’) prženog u ulju pa sve do uobičajenog su böreği (‘vodeni burek’), koji je najsličniji našemu – u obliku velikog kruga koji se reže na četvrtine. Turci su svojim osvajanjima proširili burek diljem Bliskog Istoka i Balkana pa su burek tako počeli spravljati i arapski beduini, a preuzeli su ga i Židovi Sefardi, koji su se u većem broju naselili u Otomanskom Carstvu nakon što su ih kršćani protjerali iz Španjolske.

Na zapadu, burek je dospio do zemalja Magreba (gdje je poznat kao brik), a i do sjeverne Italije, kamo su ga i opet prenijeli Sefardi (tamo se naziva burriche i isključivo je punjen slatkim nadjevom, poput marmelade od mandarina). Na istoku je burek, zahvaljujući Tatarima, pokorio velik dio bivšeg SSSR-a, prodrijevši tako posredno i u neke sjevernoeuropske kuhinje (litavsku, poljsku). Na čitavom tom ogromnom području, burek se puni sijasetom različitih nadjeva – od uobičajenog mesa, sira, špinata, sve do neobičnijih, poput kiselice, slanutka, tunjevine – a postoji i prazni burek.

Niš – mjesto rođenja jugoslavenskog bureka

Na područje bivše Jugoslavije burek dolazi potkraj 15. st., kad je u Nišu stvoren recept za „okrugli burek“. Niš će se tako ovjenčati naslovom „pradomovine balkanskog bureka“, a od 2004. godine ondje se održava i manifestacija Buregdžijada, na kojoj je 2011. ispečen najmanji, ali i najveći burek na svijetu: najmanji su ispekli u pivskom čepu, a najveći je imao površinu od 8 m2 i bio je težak 200 kg. Nažalost, organizatori nisu imali sredstava da plate put službenicima Guinnessove knjige rekorda, koji bi time potvrdili službenost.

Do prodora bureka u Hrvatsku i Sloveniju dolazi u međuraću i nakon Drugoga svjetskog rata, kad su se u Zagrebu počele otvarati prve buregdžinice, koje su držali Makedonci. Još i dan-danas jedna takva postoji na početku moje ulice i uobičajeno je navratiti „kod Jončeta“ na burek. U Sloveniju je burek dospio nešto kasnije, 1960-ih, gotovo isključivo kao hrana useljenika iz drugih dijelova Jugoslavije. Štoviše, u Sloveniji je i dan-danas burek ostao snažno povezan s negativnim predrasudama vezanima uz “čefurje“, pa je o temi kulturne uloge i semantike bureka u slovenskom društvu napisan čak i jedan doktorat!

I tako smo mi u Hrvatskoj 50-ak godina nevino žvakali burek sa sirom, potpuno nesvjesni da on zapravo uopće ne postoji, sve dok se nisu pojavili dušebrižnici koji će nas izvesti na pravi put i objasniti nam bȋt bureka. Kad vam idući put netko pokuša „pojasniti stvari“ i uvjeriti vas da zapravo jedete pitu, moj je prijedlog da se vratite u pekaru iz koje ste netom izišli, a u kojoj će, ako imate sreće, imati i ono što se u Zagrebu zove pita – jelo od prhkog tijesta, punjeno sirom, jabukama, višnjama… Postoji mala vjerojatnost da će uvidjeti veličanstven primjer kulturne relativnosti. Ako ne, barem ćete znati da ste informiraniji o bureku od njega.

 

Standardno
Fenomeni, Kultura, Zagreb

Frtalj šest do pola sedam ili o zagrebačkom računanju vremena

Piše: Krešimir Međeral Sučević 

Oni koji dosele u Zagreb iz južnijih krajeva vrlo brzo shvate logiku polovice sata. Umjesto „prethodni sat + i po(l)“ u Zagrebu i drugim sjevernim krajevima kaže se „pola + sljedeći sat“. Ali kad se krene u manje odsječke (tj. frtalje), mnogi ni nakon desetljećâ provedenih ovdje ne proniknu u potpunosti u tu logiku.

Frtalj 7 nije 6:45 nego 6.15. 6:45 su tri frtalja 7

Frtalj 7 nije 6:45 nego 6.15. 6:45 su tri frtalja 7.

U sjeni još jednog vječnog nogometnog derbija sjetio sam se događaja otprije desetak godina. Studentici iz Splita, dan prije utakmice prišla je grupica mladića, navijača Dinama, postavivši joj banalno pitanje: “Koliko je sati?”. Ona je naivno odgovorila onako kako joj je bilo prirodno – da je šest i po. Uslijedile su psovke, uvrede, a pao je i pokoji udarac, jer je „tovarka“, a oni su „pravi zagrebački dečki“ i znaju da se u Zagrebu kaže samo „pola sedam“.

Uvijek kad bih se sjetio tog događaja, javila bi mi se misao što bi bilo da sam ja te iste navijače sreo petnaestak minuta ranije i postavio im isto pitanje? Rođeni sam Zagrepčanin, unatrag mogu pratiti predačku liniju u Zagrebu do 1821. i koristim brojne starozagrebačke izraze u svakodnevnom govoru. No dao bih ruku u vatru da bih dobio odgovor „šest i petnaest“. Njihovom logikom, trebao bih ih ispsovati, izvrijeđati i fizički napasti, jer su „dotepenci“. Štoviše, vjerujem da bih i sâm riskirao batine da sam im dao zagrebački odgovor „frtalj sedam“, jer me tupani jednostavno – ne bi razumjeli.

Frtalji i trifrtalji

Svatko tko se doseli u Zagreb iz južnijih krajeva ubrzo shvati logiku polovice sata. Umjesto „prethodni sat + i po(l)“ u Zagrebu i drugim sjevernim krajevima kaže se „pola + sljedeći sat“. Ali kad se krene u manje odsječke (tj. frtalje) mnogi ni nakon desetljećâ provedenih ovdje ne proniknu u potpunosti u tu logiku. Etimološki, stvar je prilično jasna: frtalj dolazi od njemačkoga „viertel“, tj. „četvrt“. Premda može značiti i gradsku četvrt (stari Zagrepčani znaju reći da netko „živi v našem frtalju“), češća je njegova vremenska upotreba. Dakle, „frtalj sedam“ možemo na hrvatski prevesti kao „četvrt sedam“ i stvari bi trebale postati jasne (četvrt je polovica polovice, pola od 30 minuta je 15 minuta, dakle 6:15). Ili?

Iz nekog razloga, mnogi će „frtalj/četvrt sedam“ shvatiti kao 6:45. Dugo vremena mi je izmicala ta logika, sve dok nisam shvatio osnovnu pogrešnu premisu koja stoji u pozadini. Premda s „pola sedam“ naizgled nema nikakvih praktičnih poteškoća, ta je sintagma zapravo dvoznačna. Oni koji „frtalj sedam“ shvaćaju kao 6:45 odabiru drugačije shvaćanje od nas ostalih. Za njih sintagma „pola sedam“ ima značenje „pola (sata do) sedam“ pa je onda sasvim jasno i da „frtalj sedam“ vide kao „četvrt (sata do) sedam“. I eto nam 6:45.

Sedam manje kvarat nije isto što i frtalj sedam

Sedam manje kvarat nije isto što i frtalj sedam.

Kvaka leži u činjenici da se u hrvatskome brojevi ne dekliniraju – do 4 još kako-tako, ali nerado, a dalje baš nikako. Broj u izrazu s „pola“ zapravo je sintaktički u posvojnom genitivu: „pola sedam“ je „pola (od) sedam; polovica sedmoga sata“. Da je tomu tako, potvrđuje nam i susjedni slovenski, u kojem se brojevi dekliniraju, a u kojem se kaže „pol sedmih“. „Frtalj sedam“ tada je, naravno, „četvrtina sedmoga sata“, što će reći 15 od ukupno 60 njegovih minuta. S druge strane, u 6:45 proteklo je 45 od ukupno 60 minuta, odnosno tri četvrtine sedmoga sata pa je to „trifrtalj sedam“.

Romanski i germanski sustav gledanja na sat

Ukratko, dok u južnom dijelu Hrvatske vrijedi romanski sustav gledanja na sat, gdje se do polovice sata referira na prethodni (6:20 = šest i dvadeset), a nakon polovice na sljedeći (6:40 = dvadeset do sedam), u sjeverozapadnoj Hrvatskoj sustav je preuzet iz njemačkoga, gdje se, čim prođe puni sat, on zanemaruje i pogled upravlja prema idućem. U praksi se to ipak svodi na 4 glavne referentne točke, jer bi ipak bilo previše upotrebljavati na primjer „zehcl sedam“ za 6:10. To se rješava mnogo praktičnijim „pet do frtalj 7“. 🙂

Nažalost, sistem postaje sve manje transparentan i napretkom tehnike, budući da je prilagođen analognim satovima. No, sada kada znate algoritam, više vam se ne bi smjeli dogoditi upitnici nad glavom kad vam frend veli da je čvenk u „pet do trifrtalj 10“. Ako su purgeri na moru skužili da je to „deset manje dvadeset“ (-10?), sjest će to i vama. Za svaki slučaj, pohranite si ovaj tekst u bookmarke.

Standardno
Fenomeni, Gastronomija, Internet

Epic Meal Time: „Odreži, nareži, poliži tu membranu i zaradi salmonelu!“

Piše: Boris Kvaternik

Često nazivan „Jackassom” kulinarskih videa, internetski fenomen „Epic Meal Time“ u samo 3 godine prikazivanja na Youtubeu prikupio je fanbazu veću od populacije Hrvatske. Protagonisti se u svakoj epizodi do besvijesti prežderavaju abnormalnim količinama punomasne hrane daleko ispod svake granice dobrog ukusa. Ovaj šou definitivno nije za one slabijeg želuca, kao ni za vegetarijance.

EMP je ekstremna parodija kulinarskih emisija i bizarna kritika svjetskih prehrambenih navika

EMP je ekstremna parodija kulinarskih emisija i bizarna kritika svjetskih prehrambenih navika.

Ljutito bradato lice urla u kameru: „Pištolji! Špek! Hamburgeri! Prijatelji! I cuga… Pa, ovo je jebeno dobar internetski video, zar ne, kujo?!“ Tim riječima voditelj koji sebe naziva „Sauce Boss“ poziva gledatelje da im se pridruže u uživanju u najnovijoj kreaciji ovog ekstremnog i pomaknutog kulinarskog šou-a.

Prežderavanje do smrti

Često nazivan „Jackassom” kulinarskih videa, ovaj internetski fenomen snima se i prikazuje na Youtubeu već malo više od tri godine, postavljajući online novi uradak gotovo svakog tjedna. Njihov kanal do sad je skupio već više od 5.820.000 pretplatnika. Kad ih u intervjuima pitaju nisu li zabrinuti zbog svog zdravlja, članovi grupe koja čini postavu „Epic meal timea“ odgovaraju kako nisu posjetili liječnika već tri godine jer ne žele znati što se događa s njihovim tijelom. U svojim videima samouvjereno i bahato viču u kameru kako će sve do svoje skorašnje smrti nastaviti snimati epizode u kojima se do besvijesti prežderavaju abnormalnim količinama mesa i masnoće. Netko bi pomislio da se morbidno šale, no dovoljno je pogledati samo nekoliko videa s njihovog kanala da bismo shvatili suludost i ozbiljnost njihovih namjera.

„Epic meal time“ mogao bi se sažeti u nekoliko karakteristika: skupina bradatih ili nabildanih, vječito pijanih muškaraca agresivnog gangsterskog imidža (koji je očito zamišljen u djelomično satiričnom tonu) spremaju jela isključivo od mesa (i uz nikakvo kulinarsko obrazovanje), koja obično sadržavaju od nekoliko desetaka do nekoliko stotina tisuća kalorija, a zatim svoju gnjusnu kreaciju proždiru na najneodgojenije moguće načine pred kamerom. Cijeli proces pripreme jela popraćen je velikom količinom degutantnog humora, napijanja litrama žestice, politički nekorektnih i seksističkih opaski te ismijavanja i parodiranja kulinarskih emisija općenito.

Kršeći sva pravila kulture, pogotovo ona kulinarskih šouova, u njihovim videima možemo svjedočiti pečenju titanskih količina lazanja u perilici za suđe, mahanju vatrenim oružjem u kuhinji, opijanju do besvijesti, zavijanju za prolaznicama u supermarketima, jedenju sendviča s nekoliko kila mesa i umaka gnjureći u njega licem, mesu koje frca na sve strane u toku trajanja divljačkih gozbi, mahnitom udaranju glavom o svinjsku lubanju prije obroka, kao i mnogim drugim općeneprihvatljivim akcijama i izjavama.

„Imamo gro mesa, dečko! Imamo GRO mesa!“, vidno pijani voditelj urla u kameru. Dok njegov suradnik reže planine sirovih odrezaka ližući nož, on reži: „Nareži to sranje! Zaradi salmonelu!”

Kritika svjetskih prehrambenih navika

“Zaradi još salmonele, like a boss! Napij se!“. Počinje trganje sirovih mesnih odrezaka golim rukama, na što „Sauce boss“ zabavljeno komentira: „Poliži tu membranu!“

Evo parafraze „Sauce Bossovog” opisa jednog od njihovih „kulinarskih kreacija“: „Uzeli smo prepelicu i stavili je u kokoš. To smo stavili u pilića, zatim u patku i sve zajedno nagurali u puricu. Zatim smo sve to uzeli i omotali špekom i stavili u cijelu svinju. Onda smo uzeli deset svinja i povezali ih tako da smo im spojili anuse sa ustima.“

Ovaj šou definitivno nije za one slabijeg želuca, kao niti za vegetarijance. Mnogima će već pri prvom gledanju biti beskrajno degutantan, štetan i uvredljiv. Upitnost morala ljudi koji su spremni za slavu umrijeti pred kamerama, kao i traćenje ogromnih količina hrane i životinjskih života u svrhu zabave predstavlja ozbiljan problem pri vrednovanju ovog šoua. Da slučajno i ne spominjem promoviranje nezdravih, upravo smrtonosnih prehrambenih navika. Čemu se, dakle, može zahvaliti neviđena popularnost koju je stekao u samo tri godine, krenuvši praktički od nule?

Ako šou uzmemo kao ekstremnu parodiju žanra kulinarskih emisija i kao možebitnu kritiku svjetskih prehrambenih navika, donekle možemo shvatiti ogromnu bazu obožavatelja diljem svijeta. Iako time izostavljamo najbitniju komponentu – zabavu. Ovaj šou je, zahvaljujući svojem degutantnom i uvredljivom sadržaju, slično South parku, većini ljudi jednostavno zabavan, prvenstveno zbog svog šok-efekta.

Mesijanski sjaj kulinarskih anarhista

U svijetu okovanom krutim pravilima i normama te sve većom depresijom koja izvire iz naših robotiziranih i uštogljenih života 21.-og stoljeća, razumljivo je da se ovi kulinarski anarhisti mogu nekim ljudima ukazati u gotovo mesijanskom sjaju. Kršeći sva pravila pristojnosti, dobrog ukusa i globalno prihvaćenih postavki o normalnom ponašanju te propagirajući neki novi nihilizam, ovi suludi Kanađani u velikom dijelu svoje publike bude osjećaj bunta i prezira prema normama, prema javnom moralu i društvenim obrascima.

Dakako, nemojmo se zavaravati, njihove ambicije su daleko prizemnije, što je jasno čitljivo iz svakog videa – napiti se, nažderati se, postati slavan, dobro se zabaviti i zaraditi putem interneta hrpetinu novaca. No, stav koji prenose na svoje široko gledateljstvo mogao bi se opisati širenjem buntovništva i „jebe-mi-se“ filozofije.

Dakako, postoje različita mišljenja o tome koliki postotak njihovih gigantskih kreacija bude doista i pojeden, pošto šou zapravo nikad ne prikazuje puno vrijeme objeda. S druge strane, članovi EMT-a tvrde kako ništa od spravljene hrane ne bacaju, već sve uvijek pojedu do kraja, ako ne isti dan, onda u idućih nekoliko dana.

Na kraju, svatko će ovaj fenomen doživjeti u svojem svjetlu; jedni će ih svesrdno proglašavati parazitima, širiteljima dekadencije, nemorala i nezdravih životnih navika, dok će im drugi aplaudirati zbog rušenja svih mogućih znakova STOP, kao i zbog propagiranja buntovništva, nihilizma i anarhije u ovom (očito) trulo i nezdravo uređenom svijetu, zbog pomicanja granica do točke pucanja i urušavanja već ionako urušenog poretka i sustava vrijednosti.

http://www.youtube.com/watch?v=wZDv9pgHp8Q

Standardno
Fenomeni, Klubovi, Zagreb

Sidro – posljednja luka u zagrebačkoj noći

Piše: Vinko Drača

Sidro je mjesto gdje odlaze oni najuporniji: sve drugo se već zatvorilo, svi tulumi završili, sve boce su već odavno pokupili marljivi skupljači. Oni usidreni u Sidru žele još – još plesa, još alkohola, još ljubavi, još onoga što im je Zagreb nudio cijelu noć, ali, iako nad Savom već sviće, oni su još uvijek žedni.

U potpalublju ovog na prvi pogled jezivo derutnog brodića kriju se najbolji kasnonoćni tulumi u gradu

U potpalublju ovog, na prvi pogled jezivo derutnog brodića, kriju se najbolji kasnonoćni tulumi u gradu.

Močvara je tog dana bila manje zabavna nego obično, ali smo moji Franjo, Ksenija i ja ipak dočekali zatvaranje. Bilo je već kasno i pao je prijedlog da se prošetamo Savskim nasipom do jedinog mjesta koje još sigurno radi – slavnog Sidra, male splavi u blizini Savskog mosta, s proizvoljnim radnim vremenom i redovno pijanim gostima.

Apokalipsa po Rundeku

Nasip je lijep pred jutro, a kad se noge, otežale od votke i piva, umore, dovoljno je klupica na kojima se mogu lagano dovršavati ostaci alkohola kupljenog dok je noć još bila mlada. Ova večer već je pomalo zalazila u krizu srednjih godina, ali se još nije odlučila predati, iako smo svo troje dobrano teturali. Ubrzo smo čuli zvuk Rundekove Apokalipse i vidjeli otrcan brodić s jednim osvijetljenim prozorom iza šanka i gomilom pijane ekipe koja se spuštala ili penjala po stubama, smijući se, pjevajući i vičući. Djevojke, preoskudno odjevene za sredinu rujna, vrckasto su odvraćale zavodnicima, a oni su im uporno dobacivali. Ponegdje, na mračnijim dijelovima pošljunčane staze, vidjeli bismo neki par kako šapuće, poneko svjetlo ekrana mobitela, zvuk ponekog poljupca… Na ulazu me zaustavio ogroman, ćelav tip, klišeiziran mrzovoljni izbacivač u sumnjivom bircu:

„Ne možeš ući s bocom!“- pokazao je na polupraznu votku koju sam držao u ruci.
„Sve u redu”, rekao sam frendovima – “uđite, a ja ću doći kad popijem.“

Iako sam se u zadnjih nekoliko godina podosta promijenio, ovo mjesto je ostalo isto na onaj ugodan način, kako to samo znani klubovi mogu. Sjedenja na stepenicama ili na terasi koja gleda na Savu, ljudi koji prolaze i uvijek ista mješavina hitova s ovih prostora – od Bajage do Kawasaki 3p-a – pjesme na koje svi ovdje odvaljuju, iako ih možda i ne slušaju. Znao sam upoznati najraznolikije i najnadrealnije ljude u Sidru. Nadrealne zato što je šank Sidra mjesto gdje odlaze oni najuporniji – sve drugo se već zatvorilo, svi tulumi završili, sve boce su već odavno pokupili marljivi skupljači. Samo oni u Sidru žele još – još plesa, još alkohola, još ljubavi, još onoga što im je Zagreb nudio cijelu noć, ali, iako nad Savom već sviće, oni su još uvijek žedni.

Majke najavljuju fajrunt

Popio sam svoje piće i odbauljao u gužvu. Mnogima koji prvi put dođu ovdje prizor gomile ljudi, koji se međusobno guraju kako bi došli do šanka i plešu natiskani jedni uz druge, izrazito je neugodan. Ali, jednom kad se usidrite u vibru Sidra, svjetina postaje kao val. Tim je valom lako surfati do iduće boce mlakog, ali jeftinog piva ili snažnog Badelovog pelinkovca s obvezatnim smežuranim limunom kao dodatkom. I već na polovici prve boce netko će vam se obratiti, jer takvi su ovdje ljudi, gladni alkohola i glazbe, ali najviše željni druženja. U mom slučaju, to je bio Beograđanin oduševljen Zagrebom. Na moje uobičajeno „Zvezda ili Partizan” pitanje, odgovorio je da je navijač Rada.

Usprkos takvoj gomili pijanih ljudi, ovo je mjesto relativno sigurno – osobno sam svjedočio samo jednoj tučnjavi. Pripita Euforija ovdje je prvenstveno pomiješana s Umorom noći na izdisaju. Blagi cugerski očaj ipak je vidljiv na svakom licu. Na kraju, oko sedam, odjekne „Vrijeme je da se krene“ Majki – pjesma koja u Sidru najavljuje fajrunt. Rulja naručuje još jednu putnu i kreće prema mostu, lagano otriježnjena prizorom zore. Tamo ih taksiji i tramvaji voze daleko od polagane rijeke i divljih tuluma na njoj. Natrag u monotonu vrevu netom probuđenog grada.


Standardno
Fenomeni, Zagreb

Na placu će se i dalje kupovati grincek, a ne povrće za juhu

Piše: Mia Mitrović

Imaju li partviš, hozntregeri i gemišt budućnost, ili će ih sa smajlom progutati lajkanje, šeranje i jutjubanje? O sudbini starozagrebačkog govora i svih njegovih germanizama popričali smo s mladim jezikoslovcem Krešimirom Međeralom Sučevićem.

iako agramerština lagano odumire u svakodnevnom govoru ulice, ostala je očuvana u šansonama Zvonka Špišića i filmovima poput "Tko pjeva zlo ne milsi"

Iako “agramerština” lagano odumire u svakodnevnom govoru ulice, ostala je očuvana u šansonama Zvonka Špišića i filmovima poput “Tko pjeva zlo ne misli”

Sloj koji je govorio starozagrebački polako izumire. Nove generacije potomci su doseljenika iz krajeva gdje nema germanizama pa donose nove riječi u zagrebački svakodnevni govor. Ipak, na placu će se i dalje kupovati grincek, a ne povrće za juhu“, tvrdi Krešimir Međeral Sučević, novopečeni doktor pri Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i zaljubljenik u germanizme. Krešo tvrdi da je pogrešno starozagrebačke tuđice zvati germanizmima jer su one zapravo – austrijanizmi, što je, kad malo bolje pogledate, logično, jer je Austrija kroz našu povijest bila prisutnija od Njemačke. 

Neke austrijske riječi toliko su se duboko ukorijenile u jezik da nitko više ni ne zna da su stranog porijekla, kao što je na primjer riječ “palačinka”. Za neke druge predmete zadržali su se germanizmi, jednostavno zato što još nije smišljena adekvatna zamjenska riječ. Nitko ne zna što su to pahalica i smetiljka, no većina nas domove čisti partvišem i miščaflom.

Dragi naš kaj

„Najviše germanizama zadržalo se u pojmovima vezanima uz stanovanje, kulinarstvo i automehaniku“, objašnjava Krešo i dodaje: “Što se tiče zamjenskih, novohrvatskih riječi, u redu je koristiti kreativnu jezičnu tvorbu, no nije dobro nametati oblike koji se nisu ukorijenili u jezik. Rezime je postao sažetak, ali nitko živ ne pali dalekovidnicu, nego televiziju.”

U zagrebačkom svakodnevnom govoru i dalje je zadržan kaj kao jedan od simbola govora grada, ali gotovo sve ostalo je promijenjeno: „U svakodnevnom govoru ulice prevladava štokavski. Zadržao se i kajkavski futur drugi, ali nije uvijek prirodan i često je zamjenjiv. Najrjeđe se upotrebljava glagolski pridjev na l“, tumači Krešo promjene u jeziku. „Prirodno je da se jezici mijenjaju. Loše je s aspekta odumiranja. Veliki gradovi imaju najveće probleme s očuvanjem izvornog jezika, jer se u njima miješaju različiti utjecaji.“ Kod nas je to najočitije u Zagrebu i Rijeci, gdje gotovo nitko ne govori na čakavštini: „Budućnost zagrebačkih germanizama nije izgledna. Oni općeprihvaćeni će preživjeti te oni za koje nema adekvatne zamjene u hrvatskom.“ U novije vrijeme, germanizmi su u zagrebačkom uličnom jeziku dobili ozbiljnog konkurenta, a to su anglizmi:

„Anglizmi su u jezik prodrli preko pop-kulture i interneta. U neke sfere jezika oni nikad neće ući. Sumnjam da će itko za ajngemahtec upotrijebiti anglizam. Pitanje je koliko su anglizmi konkurent, a koliko pitanje trenutnog pomodarstva“, kaže.

Starozagrebački kao starodubrovački

„Mlađi ljudi koji i dalje upotrebljavaju tradicionalni zagrebački govor čine to zbog prisnosti s precima i uspomene na djetinjstvo“, tvrdi Krešo, inače purger sedme generacije. O tome koliko se jezik u posljednjih 50 godina promijenio svjedoči i činjenica da ne postoji suvremena zagrebačka književnost na kajkavskom. Starozagrebački je očuvan u šansonama Zvonka Špišića i drugih zagrebačkih šansonijera te u starim filmovima kao što je Golikov „Tko pjeva zlo ne misli“.

„Svaki pokušaj oživljavanja pomalo je besmislen. To je gotovo kao da mladi Dubrovčanin krene pisati na renesansnom dubrovačkom. Moguće je, ali neprirodno.“ Koliko čudno zvuči starokajkavski iz današnje perspektive, demonstrirali smo u kratkoj priči na “agramerštini”, natječući se tko će smisliti više germanizama:

Crko mi je auspuh i getriba, auto mi nemre ić’ u rikverc pa sam na plac išla cipelcugom. Kupila sam pol kile mlevenog meseka, paradajz i putericu za šalatu, grincajg za ajngemahtec jer ga više imam rad neg ajnpren juhu. Natrpala sam pun ceker špeceraja, za ručak i za fruštik. U birtiji pored placa, lokalni luftinšpektori pili su gemišt. Jedan mi je čak i hofiral, a na kraju me pozdravil sa servus milostiva. Bedak. Ispred zgrade bedinerica je klofala tepih na kloferštangi kraj vešeraja. Ušla sam u haustor i primila se za gelender jer mi je već bilo dost šalabajzanja s punim cekerom. U stanu sam prvo ušla u badecimer i oprala ruke. Zatvorila sam i obrliht jer je bil propuh. Presvukla sam se i metnula reigelmantl na aufinger. Obukla sam šlafrok jer mi je tak komotnije. Bil je strgan pa sam ga priheftala sa zihericom. Izvadila sam veš iz vešmašine i obesila na štrik. Kad sam sve skuhala, počistila i zgotovila bil je već mrak. Metnula sam si viklere, navila vekericu i stavila je na šrajptiš. Prek glave sam navukla novi šlifer i tuhicu, utrnula svetlo i prešla spat.

Standardno
Fenomeni, Kafići, Kultura, Zagreb

I tebe (ni)sam sit kafano: povijest zagrebačkih kavana i krčmi (1242.-2013.)

Piše: Mia Mitrović

Ovaj tekst prošetat će vas kroz povijest zagrebačkih kavana i krčmi te otkriti kako su postale politički, književni i kulturni centri, ali i novinarske redakcije.  Posjetit ćemo i kultna mjesta 80-ih i 90-ih i suvremena okupljališta zagrebačkih boema/hipstera, šminkera, pozera, zgubidana, studentarije i alkonostalgičara. Ugodnu vožnju!

(članak je originalno objavljen u magazinu Playboy, veljača 2012.)

 „Zagrebačkim ulicama, cesta mog života teče“ postao je već pomalo iritantan napjev koji često slušam dok čekam da mi  se javi operater taksi službe i pošalje kočiju da me odvede kući u kasan noćni sat…

Zagrebačkim ulicama uistinu teče cesta mog života. Već dvadeset i više od kusur godina. Taksijem, tramvajem, biciklom i cipelcugom svakodnevno putujem Ilicom, Savskom, Zelenim valom, od Trešnjevke do Centra i natrag. Prije nekoliko godina poznati turistički online vodič TripAdvisor proglasio je Zagreb (uz Bruxelles i Oslo) najdosadnijom europskom metropolom, što je zaista nepravedna titula. Zagreb možda nema Montmartre, Soho ili Red Light District, ali zato posjeduje cijeli kaleidoskop različitih kafića i birtija za sve uzraste i ukuse te ima kavansku i krčmarsku tradiciju koja seže duboko u povijest.

Na Harmici se kava točila gotovo stoljeće prije nego u Londonu i Parizu

Na Harmici se kava točila gotovo stoljeće prije nego li u Londonu i Parizu

Pivo se u Zagrebu toči još od 13. stoljeća. Kad je Zlatnom Bulom Zagreb proglašen „slobodnim kraljevskim gradom“, pod Sljemenom su se nastanili njemački pivarski cehovi. Zbog blizine Osmanskog Carstva, blagodati ispijanja kave Zagrepčani su otkrili puno prije Parižana, Bečana i Londonaca. Prva „kavotočija“ u šatoru na Harmici otvorena je još 1636. godine. Europski kavopije do pojave prvih kavana morali su čekati još gotovo cijelo stoljeće.

U ovom tekstu prošetat ću se kroz povijest zagrebačkih kavana i krčmi, pokušati otkriti kako je sve počelo te kako su one postale politički, književni i kulturni centri, ali i novinarske redakcije.  Posjetit ću i kultna mjesta 80-ih i 90-ih, ali i suvremena okupljališta zagrebačkih boema/hipstera, šminkera, pozera, zgubidana, studentarije i alkonostalgičara.

„Zagreb je jedna udobna, stara fotelja s pogledom na Evropu“, rekao je pokojni Momo Kapor. Udobna i stara svakako. Ali ne baš tako dosadna i učmala kao što tvrde administratori TripAdvisora!

U početku bijaše krčma

Riječ „karcsma“ mađarskog je podrijetla i prvi se put spominje u rječniku Fausta Vrančića iz 1595. godine. Nema puno podataka o ranim zagrebačkim krčmama, ali zanimljivo je izlaganje Ivana Perišića, vlasnika popularne krčme na Dolcu s kraja 19. stoljeća. Preko dana u Perišićevoj krčmi uglavnom su objedovali šljakeri na pauzama i kumice s placa. Kasno poslijepodne dolazili bi tzv. „štovatelji gemišta“. Oni bi ispijali gembače, kartali i šalili se. Navečer, piše Perišić, „krčma postaje kazalište, koncertna dvorana i sabornica“. Pilo se, pjevalo i raspravljalo o politici. Pojavljuju se i prvi boemi. Oni često nisu imali novca, no Perišić im je opraštao dugove jer su „zbijali pošalice i pjevali kao u operi“. U krčmama su se skupljali svi društveni slojevi – od težaka i radnika, pa sve do političara, što krčmi daje dozu demokratičnosti. Slavna je bila i krčma Sofije Gundrum u Frankopanskoj 10. Na istom mjestu nalazi se danas kazalište i kultni kafić Gavella (koji je očito zadržao auru dobre krčme gdje dolaze svi).

Zagrebački krčmari su zbog radnog vremena bili na ratnoj nozi s bludilištima u Kožarskoj

Zagrebački krčmari su zbog radnog vremena bili na ratnoj nozi s bludilištima u Kožarskoj

Zagrebački krčmari na ratnoj su nozi zbog konkurencije bili i s „bludilištima“ u Kožarskoj i Tkalčićevoj ulici. Tužili su se da im odvlače goste i pogubno djeluju na moral građana. I da se u “kurverajima” smije svirati i pjevati cijelu noć, a u krčmi ne. Međutim, prostitucija je bila legalna, a u bludilišta se nije išlo samo „bluditi“. U bordele se dolazilo i na „after-partyje“. Jedini su oni smjeli 24/7 točiti alkohol i svirati glazbu. Bordeli su kao mjesto za izlazak bili popularni među mladim buntovnicima i dekadentima.  Janko Polić Kamov u svojim je pjesmama od bordela napravio hramove, a opisuje ih i Krleža u Latinoviczu, tako da su bludilišta zapravo preteča underground noćnih klubova za najsmjelije, najpijanije i najupornije.

Prve zagrebačke kavane

Zagreb 1900. godine ima nešto više od 60 000 stanovnika i 25 kavana. Porastom standarda i broja stanovnika raste i broj kavana. Najskuplje su bile one na Trgu bana Josipa Jelačića. Narodna Kavana nalazila se na križanju Praške i Trga, na južnoj strani Harmice bile su kavane Croatia, New York i Europa, a na sjevernoj Royal i Merkur. Popularna je bila i kavana Palainovka, osnovana 1837. godine. Kavane se grade (naravno) po uzoru na bečke i od krčmi se razlikuju po uređenju i klijenteli.  Nasuprot krčmama, gdje se konzumira pivo, vino i limunada, kelneri u kavanama poslužuju uglavnom kavu, čaj i žestoka pića. Svaka kavana morala je po zakonu imati barem jedan biljarski stol!

O kavanskom životu Zagreba prvi piše Šenoa u Narodnim novinama 1880-ih. Opisuje Veliku Kavanu (danas hotel Dubrovnik): „Ni u Beču nema veće“, tvrdi. Šenoa prati dnevni ritam Velike Kavane. Rano ujutro dolaze putnici na brzu cugu prije vlaka, a stalni gosti prolistati novine pa diskutirati o vrućim temama. Popodne gosti igraju biljar, šah ili karte. Navečer se svraća prije i/ili poslije kazališta, a neki uvečer dođu kako bi prolistali svježe sutrašnje novine. Poneki u kavani sjedi i ništa ne radi te „šuti i mudruje sam za se kao Turčin“, piše Šenoa. Drugi pak sjednu uz prozor te promatraju „zgodne zagrebačke milostive“ kako šetaju Trgom.

Matoš – kavanski rabi i „kralj hrvatske bohemije“

Za procvat kulturnog života u kavanama najzaslužniji je stari AGM.  Sa svojih višegodišnjih lutanja po Europi donio je u Zagreb duh Pariza. Matoš je bio učitelj i guru svim zagrebačkim mladim umjetnicima, što se uostalom uči iz lektire. Manje je poznato da je čuvena zbirka „Hrvatska mlada lirika“, gdje su svoje prve pjesme (između ostalih) objavili Andrić i Ujević, nastala u kavani Korzo (križanje Ilice i Gundulićeve). Pjesnik Ljubo Weissner za Matoša kaže da je u kavani „uništio nekoliko plantaža kave i ispio nekoliko podruma vina“.

Matoša je u periodu neposredno prije rata zauvijek pokopao Ranko Marinković u “Kiklopu”, ovjekovječivši ga u liku Maestra. Njegovo samoubojstvo pišanjem po dalekovodu označilo je raskid s tradicijom i početak suvremenog književnog i kavanskog života. Marinković, iz perspektive mladog novinara Melkiora, opisuje lumpovanja zagrebačkih glumaca, umjetnika, sportaša i novinara u ne baš tako imaginarnoj krčmi Dam Daj. Ta simbioza aktera uvijek željnih dobre kapljice zadržala se sve do danas.

 

Unutrašnjost kavane Corso gdje je stari AGM popio

Unutrašnjost kavane Corso, gdje je stari “AGM” popio “cijelu plantažu kave i čitav podrum vina”

Od kuhanih jaja, mussolinija i špricera, do tosta i viski kole

Kavanski život Zagreba, kakvog znamo danas, nastao je u 70-im i 80-ima. Kavane i krčme smanjuju se i počinju sve više ličiti na današnje kafiće. Bilo je to vrijeme sretne djece, ratnih filmova u boji i rokenrola. Darko Rundek luta periferijskim krčmama u potrazi za Enom, dok Štulić teatralno brije bradu i brkove te se u Kavkazu uz pljuge i pivo troši vremenom, zajedno sa ostalim pametnim, knjiškim ljudima. Skroz-naskroz.

Na mnogo mjesta opjevan je i okovan u legendu zlatni trokut 80-ih: Zvečka-Kavkaz-Blato. No osim njih, bilo je i drugih kultnih mjesta. Kuhana jaja i mussolinije (gemišt sa sokom od maline, op.a.) zagrebačkih birtija zamijenili su tost i whiskey cole u pomodnim kafićima. Prve toast sendviče Zagrepčani su jeli u Preradovićevoj kod Vukasa. Nedugo zatim otvoren je i kultni Pingvin.

Malo dalje od Vukasa cvjetale su Pinta i Karaka. U dubrovačkoj lađi okupljala se  impresivna ekipa: od akademika, glumaca, sportaša, redatelja, pisaca, pa sve do poznatih zagrebačkih klošara. U eri Ćirinog „bijelog šala“ Zajec, Mlinarić, Kranjčar, Mustedanagić i društvo u Karaki su imali dnevni, a vrlo često i noćni boravak.

„U Karaku su mi provalili one šampionske ’82. Sa šanka su ukrali samo Mlinkin dres, a novac, cugu i bijelu tehniku ostavili nedirnute.“ — prisjeća se gazda Pavo Kremenić koji sad, umjesto u Karaki, gazduje u Gavelli, okupljajući slično društvo.

Njegovi dubrovački frendovi Albert Papo i Vlaho Srezović otvorili su nekoliko kultnih klubova i kafića: od Saloona, Orient Expressa, Hard Rock Cafe-a, Buldoga... Kad su uoči otvaranja prvog zagrebačkog Hard Rock Cafe-a pitali Alberta zašto sam usred noći šarafi žarulje po lokalu, kratko je odgovorio:

„Tuđa ruka može ti dignuti samo kurac i ništa više!“

U to doba počinju nicati i kafići poznatih sportaša; Papagaj rukometaša Žagmeštera, Charlie nogometaša Mirka Brauna, Match Ball tenisača Bore Jovanovića, Sahara, kafić legendarne plave devetke Slavena Zambate, Kerempuh Pere Močiboba i mnogi drugi kafići opisali su birtijašku povijest hrvatske metropole.

Treba spomenuti i to da su skorašnje pretvorbe opjevane trešnjevačke birtije Dvije Lipe u kockarnicu te legendarne Mocce u pizzeriju istinski kulturološki genocid birtijaške povijesti Zagreba.

90-e i nisu bile tako crne. Piva u bircu je bila duplo jeftinija!

Kao sugovornik za stanje u kafićima 90-ih poslužio mi je moj susjed, novinar, poduzetnik i zen majstor Vlado Milinović. Vlado je 90-ih živio u Gornjoj Dubravi, studirao na Filozofskom i često ružio po kafićima u Centru. Pitam ga je li bilo grozno odrastati u ratnim 90-ima.

„Pa i nije baš . Bilo je puno više mjesta za izlaske, vladao je veći kaos. A velika piva u kafiću koštala je oko 5 kuna!“

Kultno mjesto toga doba bio je Grand Slam u Vlaškoj. Tamo se skupljala (pseudo)intelektualna bagra i bilo je zabavno u svako doba dana.

„Takvo mjesto fali Zagrebu. Grand Slam imao je veliku terasu, a jelo se i pilo skoro za džabe.“, priča mi Vlado.

Oni koji su htjeli biti viđeni išli su i u Plazu u Gajevoj, Grand Theatar, Atrij i Thaliju kod ZKM-a. Tamo je bila glavna gradska zajebancija.

„Svi smo imali manje para ali smo se bolje zabavljali.“

Opatovina je bila puno aktivnija nego danas, pogotovo birtije Domus i Sakristan. Najpopularnije mjesto bio je Buffet Dolac, ekvivalent današnjeg Krivog Puta. Čak im je i gazda isti, legendarni Barbić.

„ Vikendom bi se tamo znala okupiti masa ljudi. Uopće ti nije trebao mobitel, svi koje si željela sresti bili bi tamo. Pošto je prostor samog kafića bio vrlo malen, kao terasa služili su stolovi kumica s tržnice. U tom metežu bilo je teško pozvati konobara da te posluži pa je hit piće bila četverostruka loza. Desetak kvadrata oko šanka zvali smo “Šok soba” i tamo su se događale mračne stvari.“

Kavana Palainovka među najstarijima je u Zagrebu. Otvorena je davne 1837.

Kavana Palainovka među najstarijima je u Zagrebu. Otvorena je davne 1837. godine.

Još mračnije stvari zbivale su se na Cvjetnom trgu u podrumskoj prostoriji amaterskog rukometnog kluba. Zbog svoje opskurne prirode prostor je dobio zlokobni nadimak Jama Jazovka.

„Jazovka je bila okupljalište okultista, avanturista, plaćenika, dilera i političara iz malih, ali ekstremnih stranaka. Atmosfera je oscilirala od strahotne do strahovito strahotne“, prisjeća se Vlado. „Ponekad je glavni konobar smirivao situaciju u kavani otpuhujući raznorazne prahove koje su pomoćni konobari slagali na šanku.“

Jedan od historijskih događaja u Jami zbio se 1989. godine, kada je u u pijanom zanosu osnovana vojska koja će osloboditi Hrvatsku. Tako je nastao ozloglašeni HOS. Definitivno najmračnija sekvenca u Jazovki odvila se sredinom devedesetih. Pijani mladić za šankom je izgubio na ruskom ruletu, uz nezaboravne posljednje riječi: „E stari, gle ovo, jesam li faca ili šta???“. Podrum je nakon toga bio zatvoren tjednima, što je izazvalo opću pomutnju u narko-sustavu Zagreba.

Nulte godine: pankeri, skinsi, partijaneri i prvi internet kafei

Milenijska 2000-ta nije bila tako mračna. Štoviše, bilo je to proljeće mog života. Upisala sam Klasičnu gimnaziju u Križanićevoj; 1.e, legendarni razred još legendarnije profesorice Ružice Peršić. Prvu kavu popila sam u obližnjem Kulušiću markirajući nulti sat matematike. Kulušić je tada nažalost bio pred zatvaranjem i tamo je noću zalazila samo rave ekipa. Često su, vidno raspoloženi, ravno s partija znali doći u subotu ujutro na grčki i latinski!

Opatovinom su zavladali skinheadsi pa sam je se uglavnom klonila. Podjednako degutantni bili su mi Gradec i “Tkalča”, gdje su se skupljali šminkeri, odnosno “šabani”. Upravo u to doba cajke lagano postaju mainstream te ih se sve više može čuti kako trešte iz skupih autiju, mobitela, ali i iz kavana oko Centra, što nikada prije nije bio slučaj.

Osim cajki, u gradu se pojavljuju i prvi internet kafei. Bili su to kafići s kompjuterima s kojih se moglo ići na internet! Sat vremena surfanja koštao je 10 kuna. Jedan od prvih internet café-a bio je VIP na Cvjetnom, MAMA u Preradovićevoj i Ptica (a.k.a. Aquarius Net café) kod Džamije.

Nama, pank banditima novog milenija, bilo je ispod časti pohoditi birtije pa smo i po najvećoj zimi znali ispijati Ribar (tj. “Rigar”), Simfoniju (s ilustracijom pijanog Beethovena) i ostale “vrsne” sorte na klupicama Mažuranca, Ribnjaka, Botaničkog vrta i ostalih parkova. Jedini punkt iz srednjoškolskih dana bio nam je Melin u Tkalčićevoj,  Klub studenata Istre te Dobar Zvuk u Gajevoj, gdje se dobar zvuk može čuti i dan-danas.

Krivi Put tj. Pivi Krut (R.I.P. 2004.-2010.)

Sve se mijenja 2004. godine otvaranjem Krivog Puta u Runjaninovoj. Lutalice koje su izgubile stazu, doajeni studentskog zgubidanstva i ostali srodnici u KP-u su dobili svoj krov nad glavom. Godina otvaranja Krivog Puta poklopila se s godinom uvođenja Bolonjskog sistema, ali i s mojim upisom na fakultet. Zbog odlične lokacije (na razmeđi Trešnjevke i Centra) Krivi Put je postao moje često prebivalište.

Poput Hesseovog magičnog kazališta i filmova Davida Lyncha, Krivi Put nije (bio) za svakoga. Neki su KP prozvali i „Zvečkom novog milenija“. U dvorištu i krovištu Krivog Puta odvijalo se sve i svašta, od neslušljivog koncerta pijanog Darka Rundeka do bakantskih Jutara Poezije. Krivi Put nije imao biljarski stol, ali su odmah preko ceste bila dva ping-pong stola, gdje se popodne igrao ping-pong, a navečer sjedilo i razglabalo kao u starim kavanama Agrama.

Krivi Put prozvan je Zvečkom novog milenija

Krivi Put prozvan je “Zvečkom novog milenija”

Nažalost, era Krivog Puta okončana je 2010. godine, kad su ugostiteljskom mogulu Nenadu Barbiću gradske vlasti po 4. put odbile produžiti najam nad prostorom. Po istom postupku izgubio je već spomenute Dolac i Melin te Olivu na Jarunu. Ne vjerujem u teorije zavjere, ali ovo je stvarno previše. Na mjestu današnjeg KP-a niknula je odvratna limena konstrukcija nazvana H20 . Ipak, na radost svekolike studentarije i probisvijeta, Krivi Put 2 nanovo je otvoren u Savskoj 14. U ovim prohladnim danima nije baš preporučljivo ispijati pivu u prostranom dvorištu novog KP-a. A za šank ponovno ne stanu svi koji bi to željeli.

Kafići Zagreba danas

Što reći o trenutnoj ponudi ugostiteljskih objekata? U Hrvatskoj je registrirano više od 18 000 ugostiteljskih lokala, najviše café barova. Velik broj ih se nalazi u Zagrebu. Izbor je stvarno povelik, od opskurnih kvartovskih rupčaga, do snobovskih „terarija“ u Kaptol Centru.

U istraživanje suvremenog kavanskog života uputili smo se jedan petak uvečer. Krenuli smo prvo u Tkalčićevu, nekad poznatu po “kurverajima”, a danas žilu kucavicu zagrebačkog kavanskog života. Tuga je gledati uređenje stare “Tkalče”. Jedino što je tamo zapravo autentično i zagrebački jest Zagorkin kip. Beograd ima kafane i svirače starogradskih pjesama u Skadarskoj. Sarajevo Baščaršiju. Tužno je da Zagreb nema jednu takvu, baš Svoju ulicu Identiteta. No dobro. Žurimo “Tkalčom” i promatramo birtije. Iz bezličnosti šminkerskih rupetina na početku ulice iskače možda jedino Cica. Pedesetak metara uzvodno, pogled nam privuče reklama za kafić Giardino preko puta. Akcija: veliko Karlovačko – 10 kn! Bilo je to i više nego dovoljno da uđemo. Poslužio nas je razgovorljivi konobar Željko iz Slavonskog Broda:

„Ma šta uopće pišete o Centru? Centar je pušiona! Preskupo, preglupo. U Centru uopće nema dobrih ženski i zato mi je lokal prazan. Bez pičke nema posla! Dođite radije kod mene u Malešnicu, da vidite kako se partija.“

Nervira ga “Tkalča” jer dolaze samo klinci i alternativci praznih džepova. Još ga više nerviraju ljubavni parovi koji mu se u kafiću žnjaraju cijeli dan na jednoj kavi. Mene nerviraju preglasni house hitovi koje pušta pa idemo dalje.

Uz standardno pune i zabavne Funk, Melin i Portal, te nedavno otvoreni History, u “Tkalči” postoji i jedna mala nenametljiva pivnica gdje se toči Nikšičko. Zove se Baza. Sramežljivi konobar Darko ima sasvim drukčiji pogled na stvari.

„Ma kakve pičke? Pijane trebe mi samo tjeraju goste. Ovo je opuštena pivnica. Neki dolaze jer vole lokal, drugi zbog Nikšičkog i Baron piva. Ove godine me ugodno iznenadio priljev inozemnih turista. Pogledajte, ima ih više nego domaćih“, govori Darko i rukom pokazuje na susjedni stol, gdje sjedi grupica pripitih Britanki i ispija točeno, glasno se smijući. Darko je u pravu, ove sezone Zagreb se pretvorio u pravi turistički grad!

EPILOG

Odabir kafića ovisi o dobu dana, budžetu koji imate na raspolaganju , vrsti zabave koju želite postići i ljudima koje želite sresti. Ipak, postoje neka mjesta koja su posjećenija od drugih, bez nekog pretjerano očitog razloga. Što je to što neki kafić čini posebnim? Svakako legendarni gazda, kao što je slučaj Karake i Gavelle Pave Kremenića te lokala Nevena Barbića. Presudna je i dobra atmosfera, kakva vlada npr. u Funku (Tkalča), Sedmici ili u Limbu kod FER-a. Cijeni se autentičnost kod uređenja prostora (pop-art Divas u Martićevoj ili 22000 Milja pod morem, uređenim u stilu podmornice). Bitna je i dobra mjuza pa je zbog toga popularna Vespa u Ilici, koja ima džuboks (vrti sve, od „Bižuterije“ do metala), Runa na Gornjem gdje dolaze metalci te Dobar Zvuk, sjecište rokenroldžija svih uzrasta.

U Funku je veselo u svako doba dana i noći

U Funku je veselo u svako doba dana i noći

Zagrebačke kavane prošle su kroz razne metamorfoze. Tužno je vidjeti kako se Corso već godinama skriva iza ružnih plakata; razbijene prozore i lascivne grafite na zidovima gostione K Zagorcu; posh zalogajnicu umjesto Zvečke; prazni Kavkaz ili lagano odumiranje Blata. Prošlo je vrijeme čak i internet café-a. Sada se od svake birtije traži da ima besplatan bežični internet za mudrofone bez kojih više ne možemo živjeti.

Ipak, neke stvari ostale su vječne. Oduvijek se dobro pilo i zabavljalo na Dolcu i u Frankopanskoj 10. Kavane na Trgu oduvijek su najskuplje. Palainovka je ljeti još uvijek rado posjećena, kao i terasa hotela Dubrovnik. Napaćeni narod uvijek će htjeti popiti jutarnju kavu, omladina večernju pivu. Sve ostalo se mijenja i teče… Panta rei, čovječe!

Napomena: Velika hvala Ines Subotić, čija mi je knjiga „Zagrebačke kavane i krčme s kraja 19. i početka 20. stoljeća” uvelike pomogla u pisanju ovog članka!

Standardno
Fenomeni, Internet, Kultura

Anonymous – postmoderni anarhizam, digitalni aktivizam ili kulturni fenomen?

Postoji li korisnik world wide weba koji nije čuo za pokret Anonymous?

Postoji li korisnik world wide weba koji nije čuo za pokret Anonymous?

Piše: Višeslav Raos

Tko ili što je Anonymous? Vjerujem da malo koji korisnik svjetske Mreže nije čuo za ovaj fenomen. Vizualno je izrazito prepoznatljiv u svojem offline obliku, na različitim protuvladinim i protubankarskim prosvjedima poput Occupy Wall Streeta po osobama zakrabuljenima s maskama Guya Fawkesa, jednog od vođa neuspjele Urote praha (Gunpowder Plot) 1605., bombaškog napada kojim je trebao biti srušen engleski kralj Jakov I. i na prijestolje vraćeni katolički vladari. Putem antiutopijskog stripa, pa onda i filma V for Vendetta, maska je izgubila svoj izvorni smisao, dok pak suvremene obljetnice ovog događaja (5. studenog) u Engleskoj ponajviše nalikuju pučkim veselicama obilježenima raskošnim vatrometom te više nemaju protukatoličko značenje.

Borci za slobodan Internet- bez cenzure

Pojava Anonymousa vezuje se uz 2003. godinu i stranicu 4chan. Radi se o imageboardu (forum baziran na slikama i popratnim komentarima), koji je također izvor popularizacije internetskih memova (memes), odnosno različitih slika i popkulturnih referenci popraćenih natpisima koji im daju specifičan humorističan, sarkastičan ili kritičan ton, a šire se mrežom dijeljenjem od osobe do osobe.

Originalni Guy (Guido) Fawkes bio je jedan od vođa neuspjele urote kojom se htjelo vratiti katoličkog vladara na vlast u Britaniji

Originalni Guy (Guido) Fawkes bio je jedan od vođa neuspjele urote kojom se htjelo vratiti katoličkog vladara na vlast u Britaniji

Ovaj je pokret sastavljen od anonimnih pojedinaca koji čine virtualnu zajednicu koja se trudi djelovati kao jedan deindividualizirani metakolektiv. Slogan Anonymousa govori kako se radi o „legiji koja ne zaboravlja i ne oprašta te koju se može očekivati“. Usprkos ovakvom pokušaju konstruiranju imidža jedinstva, radi se o labavo povezanoj skupini hakerskih aktivista (hacktivists) bez jasne strukture, hijerarhije ili pregleda o sastavu članstva. Baš poput suvremenih terorističkih organizacija, ova decentraliziranost i slaba povezanost omogućuje samostalno djelovanje pojedinaca i manjih skupina u skladu sa zajedničkim ciljevima i stavovima, neovisno o drugim članovima šire skupine. Međutim, važno je napomenuti da Anonymous nema koherentne ciljeve niti politički program. Hakerski aktivisti koji ga čine djeluju s namjerom obrane slobode govora i protoka informacija te se žestoko opiru svakom obliku cenzure, nadzora interneta i zadiranja u privatnost te podupiru softver otvorenog koda, kao i slobodnu razmjenu podataka na internetu, što implicira podršku torrentima i drugim peer-to-peer poslužiteljima za razmjenu. Anonymousi su također izrazili jasnu potporu WikiLeaksu. Za razliku od gusarskih stranaka (također izvorno izraslih iz grupacije ljudi oko poslužitelja PirateBaya u Švedskoj) koje su razvile čitav niz političkih sadržaja i prijedloga javnih politika, Anonymous nije politička grupacija, iako njene akcije mogu, dakako, imati političke implikacije, kao što pokazuje njegova uloga u širenju proturežimskih informacija i medijskih sadržaja uoči i za vrijeme Arapskog proljeća. Članovi ove skupine motive svojih hakerskih akcija vrlo često objašnjavaju time da su željeli postići komični efekt („I did it for the lulz“ u internom žargonu). Također, treba naglasiti da se radi o ljudima kojima djelovanje u digitalnom prostoru postaje zamjena za stvarni, materijalni svijet, tj. da se u mrežnom okruženju bave aktivnostima i samoprezentiraju sebe kao pojedince na način koji im ne bi bio moguć u svakodnevici offline života.

Na udaru scientolozi, Sjeverna Koreja i Izrael

Aktivnosti Anonymousa uključuju napade na stranice vlada i drugih organizacija koje smatraju izvorom medijske i društvene cenzure. Napadi se mogu sastojati od koncentriranog priljeva korisnika stranici koji onda mijenja tijek kolanja informacija na njoj, ali i od ubacivanja novog sadržaja (najčešće kritičko-satiričnog sadržaja s jasnim vizualnim identitetom Anonymousa), pa do rušenja stranica, odnosno obustave pristupa nekom URL-u. Na udaru se našli Sjeverna Koreja, ali i Izrael te YouTube i Pokret čajanke (Tea Party Movement). Predmet haktivističkih akcija također su bile stranice povezane s rasizmom i pedofilijom. Posebno je zapažena ostala borba protiv scijentologije koju su „uzeli na zub“ zbog pokušaja ove vjerske zajednice da suzbija sadržaje na internetu koji govore loše o njoj. U sklopu različitih akcija potpore WikiLeaksu, Anonymousi su proveli niz napada na stranice i kompanije koje su odbile raditi s WikiLeaksom, primjerice PayPal, što je pak rezultiralo milijunskim štetama za tog pružatelja online platežnih usluga.

Antiutopijski film i strip V for Vendetta ustoličio je masku Guya Fawkesa kao simbol borbe za (internetsku) slobodu

Antiutopijski film i strip V for Vendetta ustoličio je masku Guya Fawkesa kao simbol borbe za (internetsku) slobodu

Mnoge zemlje haktivističke akcije, s pravom, doživljavaju kao akt kibernetičkog terorizma te su stoga mnogi članovi Anonymousa do sada uhićeni. Njihove akcije svakako predstavljaju izazov i opasnost za internetsku sigurnost. S druge pak strane, upravo njihove kampanje protiv prijedloga zakona o povećanju nadzora nad internetom ACTA osvijestile su u široj javnosti problematiku privatnosti na internetu i slobodne dostupnosti informacija. Anonymousi nisu anarhistički teroristi u klasičnom smislu riječi, no neki aspekti njihovog djelovanja svakako se mogu okarakterizirati kao sigurnosna ugroza. Oni su iskaz specifične hakerske kulture koja osjeća internet kao svoj matični prostor koji valja braniti od vanjskog uplitanja i nadzora. Hakeri koji uspijevaju nadmudriti sigurnosne sustave vlada i velikih kompanija osjećaju se nadmoćno i važno, čime im raste ugled u krugu istomišljenika, dok im pak taj novoosvojeni status moći može služiti i kao sredstvo bijega od stvarnog života u kojemu se možda suočavaju s nizom socijalnih i ekonomskih problema koje haktivizam ne može riješiti, no kreativne internetske spačke mogu predstavljati koristan ispušni ventil za frustracije svakodnevice suvremenog svijeta.

Standardno