Važnost HNK kao kulturno-političke institucije – upitan moral današnje mladeži

Piše: Lucija Pušonjić

Već nekoliko dana “ekipa s HNK” glavna je vijest svih portala. Uglavnom prikazani u lošem svjetlu i to s vrlo dobrim razlogom. Nigdje se ne spominje određena skupina ljudi, u ovoj priči svi su glavni krivci. Razumiju li ono što rade ili ih samo boli briga?

Početak kaosa

Kada je počela pandemija svi smo bili društveno ograničeni. Zatvorilo se sve što se moglo zatvoriti, grad je utihnuo. Svi smo se mi kolko tolko držali određenih mjera. No kada je strah krenuo slabjeti bezobrazluk i teorije zavjere su stupile na “pozornicu”. Ne bih sada htjela toliko ulaziti u same teorije zavjere jer je to priča za sebe.

Kafići su napokon ponovno počeli s radom, ali s određenim mjerama. Ne razumijem kako su ljudi nezahvalni, budi sretan s onime što imaš, ako baš želiš ići u birtiju za vrijeme faking pandemije i ako ti je to već i omogućeno, drži se jebenih mjera ako ne radi sebe barem radi zaposlenika koji ugrožavaju svoje postojanje jer ti želiš popit pivu s frendovima, svojih bližnjih, starijih i drugih ugroženih skupina. Samo ograničenje rada kafića, klubova i sl. ne pomaže previše u prevenciji širenja virusa, jer svi znaju gdje je (korona) parti kada u ponoć objekti zaključaju svoja vrata – HNK.

Razumijem kako mladi imaju želju i potrebu za druženjem, ali za sve postoji mjesto i vrijeme. Možda pandemija i 125 godina stara kulturna institucije nisu prigodni uvjeti za to. Osobno nisam onak za prav bila vani od 01.mjeseca ove godine, čim je počela priča o pandemiji ozbiljno sam ju shvatila, pogotovo jer mi je pola bliže obitelji (koja mi je uopće ostala) rizična skupina, i da ja sad zbog par sati zajebancije ugrozim živote svojih bližnjih? Nema šanse. Žao mi je što je ostatak naše generacije, čast iznimkama, toliko sebično, ali i razmaženo. Zar se ne možete strpiti par mjeseci dok se sve malo ne smiri?

Smeće, bljuvotina, pišalina i ostali “epiteti” koji krase naše kulturno i nacionalno blago

Ajde da vas boli kurac za virus, za vaše i naše bližnje, da mislite da ne postoji i ostale budalaštine, ali da vi morate doslovce uništavati jednu od najvažnijih kulturnih institucija u našemu gradu, to je neoprostivo. Povraćati, šarati, pišati i zagađivati zgradu ispred koje je počela borba protiv mađarizacije, u kojoj su se izvodile prve opere na hrvatskom jeziku…sve to samo dokazuje nedostatak odgoja, obrazovanja i morala kod današnje mladeži, a ponajviše poštovanja!

Operni pjevač , Kristijan Beluhan podjelio je na svom facebook-u zgražajuće prizore koje svakodnevno vidimo.

Eto vam Bad Blue Boysića, “čuvari grada” koji šaraju biser našega grada, wannabe skinsića kojih bi se stara generacija sramila da znaju što rade ovoj instituciji i ostalih “careva” koji crtaju kurce, glupave tegove i ostale pizdarije oko zgrade, ali i na nju, razbijaju prozore zgrade i pljuju po Zdencu života našega Maestra Meštrovića…lista je beskonačna.

Pola ure kulture za one koje (ne) žele znati više

Za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu je bilo dosta planova, ali 05. siječnja 1894. ugovorena je lokacija institucije, današnji Trg Republike Hrvatske. Na proljeće iste godine započeti su radovi te je datum, koji je bio predviđen za kraj radova, 01. listopad 1895. godine. Preko 200 radnika je radilo na izgradnji našega kazališta. Tadašnji, ali ujedno i prvi intendant Stjepan Miletić daje zeleno svjetlo našem velikom umjetniku Vlahu Bukovcu za izradu svečanog zastora Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti, drugim imenom, Hrvatski preporod. Izgradnja je napredovala prema planu i poslije 16 mjeseci 08. listopada 1895. godine izdana je uporabna dozvola. 

Novo kazalište svečano je otvoreno 14. listopada 1895., kad je u 2 sata poslijepodne car Franjo Josip I. na stupiću balkona, pred brojnim Zagrepčanima i gostiju iz svih hrvatskih krajeva, simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem što ga je za tu prigodu izradio kipar Robert Frangeš Mihanović. Prva svečana predstava, također u nazočnosti cara i brojnih uzvanika, u novoj je zgradi održana istoga dana u 19 sati, naslovljena Slava umjetnosti, bila je alegorijski scenski prolog u 3 slike Stjepana Miletića uz glazbu Ivana pl. Zajca, u čemu su nastupali prvaci Drame Opere i Baleta, a izvedena je i osma slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski.

(izvor: https://www.hnk.hr/hr/o-nama/o-zgradi/povijest-zgrade/)

S obzirom na to da smo tada bili u dubokoj mađarizaciji i kako je Hrvatska država kao i jezik bila praktički negirana, hrvatski studenti su preuzeli stvar u svoje ruke 2 dana nakon svečanog otvorenja. S Vladimirem Vidrićem na čelu studenti su na Trgu bana Jelačića mađarsku zastavu polili žesticom te ju spalili vičući: “Mađarskoj zastavi je mjesto u Mađarskoj!”. Time pokušavajući skrenuti pozornost caru Franji Josipu I. kojemu je “hrvatski” ban Khuen-Héderváry mazao oči u stilu “Vidi kak je tu sve okej i kak nam Hrvati puše kurac.” Zagreb je bio nakićen vrpcama, zastavama, cvijećem, organizirala se svečana postrojba zagrebačkih studenata u kojoj je čak bio i Stjepan Radić, tada mladi student prava. Poslije samog čina spaljivanja zastave 24 studenata je uhićeno te izgonjeno sa sveučilišta. Svoje akademske karijere, većina njih je nastavilo u Pragu ili Beču.

Druga strana ploče

Super je što postoji mjesto gdje se svi mladi iz različitih đireva miješaju, druže, vesele i piju, ali smatram kako nije trenutak za ovu “revoluciju”, iako je sada potrebna više nego ikada, čisto iz sigurnosnih razloga mislim kako bi to trebalo odgoditi za neki drugi put. Što se tiče uništavanja kulturne baštine, to vam ne mogu oprostiti. Znam da sad sigurno ako si vani opijen čime god i pripiša ti se i odeš pišat u grm si ne misliš: “Joj jebote tu je bio car Franjo Josip I. i tu mi je baka išla na balet svaki vikend.”, al dajte malo poštovanja prosim vas lepo. Počistite iza sebe, ponesite si vrećicu za riganje, pišaku i govna držite do primjerenog mjesta jer niste peseki, iako se čak i iza peseka pokupi govno.

Za sve one koji su zaboravili, više cvijeća manjee smećaaaaa!! 😀