Elon Musk i ja gola u Amazonskoj prašumi

Piše: Antonia Erent Ondrušek

Danas je utorak, jedan sasvim običan dan, ni po čemu drugačiji od ostalih, nažalost. Danas sam se probudila živčana i bijesna, bez nekog posebnog razloga. Pričam neki dan s frendicom, analiziramo mrzimo li ponedjeljke, volimo li ih, ili smo pak indiferentne prema njima, ja se našalim da uopće ne mrzim ponedjeljke, već mrzim sve dane podjednako. Danas mi ta šala baš i nije smiješna.

Vodila sam jutros u vrtić svoju uskoro dvogodišnju curicu i, iako inače nemamo problema s odlaskom u vrtić, danas je bilo suza i nije se htjela odvojiti od mene. Odlazim iz vrtića s knedlom u grlu i zatezanjem u prsima. Nekad mi zbilja dođe da pošaljem sve u jedno lijepo mjesto, u tri lijepa mjesta. Kaže moja sestra: „Ja bih te spucala u Amazonu s onim plemenima što ne poznaju civilizaciju, da hodaš okolo gola i skupljaš bobice. Tam’ bi ti bilo super.“ Toliko sam puta maštala o tome kako bi bilo super samo živjeti život, u bliskoj zajednici, povezana s prirodom, trčati bosa po zemlji, jesti ne-plastičnu hranu, pjevati i plesati. Da, ok, znam da život u plemenu ne izgleda tako romantično. Kažu neki pametni ljudi kako smo napredovali kao čovječanstvo, napredovala je medicina, tehnologija, poljoprivreda, svijet je povezan, informacije se izmijenjuju nevjerojatnom brzinom, životni vijek modernog čovjeka je valjda tri puta dulji nego prije – unesi broj – godina. Sve je to super, ali jesam li ja jedina luđakinja ovdje koja se pita: „Da, i?“ Što nam to sve znači kad smo nesretni.

Kaže spisatelj dr. Yuval Noah Harari u svojoj knjizi „Sapiens“ da je agrarna revolucija „najveća podvala u povijesti svijeta“. Kako i ne bi bila kad radimo više, dulje, djecu odvajamo od sebe od malih nogu, većinu vremena provodimo odvojeni od svojih partnera i obitelji, o prirodi da ne govorim, premalo ili previše jedemo, premalo ili previše spavamo, teško je pratiti taj tempo. A ako si, recimo, solo mama jednog djeteta ili više djece, od kojih je bar jedno ispod 5 godina, onda znaš da tempo – nemaš.

Svaka čast „nevjerojatnom napretku“ i Elonu Musku koji pokušava ljude poslati na Mars, pusa Elon, nazovi me, ali ja bih radija hodala gola po prašumi i živjela 30 godina sretna, nego živjela u ovom suludom svijetu 90 godina nesretna. Sreća je danas postala teška riječ, kao i ljubav, kao i snovi, tko je još budala danas da slijedi svoje snove, ne pričaj gluposti, radi nešto pametnije, svima je teško, kažu. Ja kažem, zajebi to. Zajebi ovaj suludi svijet, suludi tempo, sulude ljude i izgradi svoj svijet, bori se za svoje snove, ako je to ono što te veseli. Sreća nije tako nedostižna, sreća je prirodno stanje, mi smo rođeni sretni. Pogledajte djecu, djeca iskoče iz kreveta u 7 ujutro kao konfeti, veseli i šareni, spremni za osvojiti cijeli svijet i zaprljati cijeli pod. A što se onda dogodi, onda ih odvojimo od sebe i pošaljemo u vrtić, pa krenu u školu, pa im natrpamo raspored, pa im objasnimo da nikad neće biti sretni ako ne idu u školu, pa na faks, pa nađu super posao, pa zarade novce, pa osiguraju egzistenciju, pa se vjenčaju, pa izrode unuke, o, k vragu, ček’, već imaju 40, a još nisu sretni, kako to?

Nekad potraga za srećom izgleda vrlo jednostavno. Znaš što želiš, probudiš se, radiš na tome i zaspeš sretan. Nekad potraga za srećom više izgleda kao borba s jaguarom iz dotične Amazone pa iz te borbe izađeš sav krvav i izgreban, ali izađeš, a nekad možda i ne izađeš… Nekad potraga za srećom izgleda kao kad hodaš veselo bosonog Amazonom i poliže te nekakva otrovna žaba (takvo nešto živi u Amazoni valjda) i jednostavno umreš, a nemaš pojma zašto, jer – žaba. Nekad potraga za srećom izgleda tako da bijesna i živčana u utorak ujutro pišeš tekst i trpaš sendvič u usta jer već kasniš sa svime. Nema baš nekog recepta, ali jedino u što sam sigurna je da je loš recept da ne radiš ništa.