Piše: Lucija Pušonjić
Gonzo novinarstvo je stil novinarstva koji se piše bez objektivnosti, često uključujući i reportera kao dio priče kroz priču o prvom licu. Vjeruje se da je riječ “gonzo” prvi put korištena 1970. godine da bi opisala članak Huntera S. Thompsona, koji je kasnije popularizirao taj stil. Riječ je o energičnom stilu pisanja u prvom licu u kojem je autor protagonist, a svoju snagu crpi iz kombinacije društvene kritike i satire. Od tada se primjenjuje na druge subjektivne umjetničke oblike. Gonzo novinarstvo uključuje pristup točnosti koji se odnosi na izvještavanje o osobnim iskustvima i emocijama, za razliku od tradicionalnog novinarstva, koje favorizira odvojeni stil i oslanja se na činjenice ili citate koje treće osobe mogu provjeriti. Ono zanemaruje strogo uređen proizvod omiljen u novinskim medijima i teži za osobnijim pristupom; osobnost djela jednako je važna kao i događaj ili stvarni predmet djela. Uobičajena je upotreba sarkazma, humora, pretjerivanja i vulgarnosti.
Velimir Grgić, u svojoj knjizi “Gonzo pisanje, droga & rock’n’roll” citira Ralpha Steadmana koji objašnjava gonzo kao inzistiranje na cigareti dok se nalaziš u komori s kisikom.
No kako je sam otac gonza, Hunter Thompson, došao na ideju takvog stila izvještavanja? Naime, William Faulkner, američki pisac i Nobelist smatra kako je najbolja fikcija daleko istinitija od bilo koje vrste novinarstva- i najbolji novinari su to oduvijek znali. Thompson se nadovezuje na tu tezu govoreći kako to ne znači da je fikcija istinitija od novinarstva, ili obratno, već da su i fikcija i novinarstvo umjetne kategorije, dvije strane istog novčića. Također govori (…) Osim mogućih iznimaka kao što su rezultati boksačkih mečeva, rezultata utrka i tablica s burze, ne postoji to što zovemo Objektivnim novinarstvom.
Dosta poznatih američkih novinara se slažu kako čisto objektivno izvještavanje je praktički nemoguće. John Hersey, čak davne ’85. kaže: “Novinar je uvijek posrednik između materijala i čitatelja i čitatelj je uvijek svjestan toga da novinar interpretira i izvještava o događajima…Stoga za mene je fikcija izazovniji i poželjniji medij ophođenja sa stvarnim životom od novinarstva (…)”
No može li svaki novinar poput Huntera Thompsona, poslije tjedan dana drogiranja napraviti dobru priču od toga? Može, uz dosta prakse i iskustva. Znate li onaj osjećaj kada se akreditirate na koncert, lažete sami sebe “Da, da, pofotkat’ ću sve bendove, uzet’ izjave, napisat’ tekst odmah, idući dan.” Dok na kraju završite s frendovima u wc-u, gdje latinska izreka Nulla dies sine linea počinje dobivati totalno drugo značenje. Ništa nisi pofotkao, ništa nisi zapisao, očajnički uzimaš izjave od pijanih budala koji ni ne znaju gdje su…sjebo si. To nije gonzo.
Također, gonzo nisu samo nagudrane priče iz naših glava. John Sack, ratni reporter kaže: “Želim da čitatelji osjete kako dobivaju neublaženu stvarnost- da dobivaju apsolutno objektivno izvještavanje. Naravno to je trik- jer ja imam svoje stavove, o tome što je važno, što jest vrijedno spomena, a što nije. Biram ono što želim pisati i biram redoslijed kojim to ide unutra, pa iako se čini objektivno, ustvari je subjektivno, čime se vara čitatelj.
Osobno smatram da većina hrvatskih mainstream medija moraju prvo poraditi na istinitosti svoga sadržaja i na temama, jer sve više počinjemo ličiti na srpske treš novine o sevnulim tangama, Jeleni Karleuši kako se jebe sa svima i 10 NAČINA KAKO DA POBOLJŠATE SVOJ SEKSUALNI ŽIVOT. Jer to nije novinarstvo, to je sramota.
No nisu novinari krivi, njima se kaže: “Okej, ovaj mjesec moramo imati 50.000 klikova, pišite.”, a narod će, nažalost, prije kliknuti na gole sise nego na neku suverenu i važnu vijest.
Zato volim gonzo novinarstvo, odgovara, ne samo na klasična pitanja “Tko? Gdje? Kada? Zašto?” Ono objasni “Kako? Skim? Na čemu? Koliko?”, natjera vas da se zapitate “Zar zaista?”
anwa.com.hr 