Piše: Bica Pankerica
“Ne možeš tako – ti i sad majka.” Ovu rečenicu sam čula bezbroj puta. Bila to uža rodbina, babe s kvarta ili frendovi, ljudi s djecom ili bez djece; svatko će ti kad-tad u životu očitati nekakvu opasku u vezi tvoje kompetentnosti kao roditelja.
Do nedavno sam bila uvjerena kako se u svojoj kolumni neću baviti temom djece i roditeljstva, ali potaknuta reakcijom na moj post “Oda Govnovini” nekako sam ostala triggered. Vidjeh onu standardnu rečenicu “ti si sad majka”, doduše, dobronamjernu, ali opet moj osobni trnčić u oku.
Od onog trenutka kad sam dobila dijete i čula famoznu izjavu “Ti si sad majka.”, zapitala sam se, moramo li dolaskom novih uloga u život mijenjati iskonskog sebe, ili samo trebamo odigrati svaku svoju ulogu najbolje što znamo, a pritom ostati svoji? Onda sam tu rečenicu prevrnula više puta po mozgu i shvatila da se zamaram nepotrebnim glupostima, jer sam iznad tog bulšita.
Imam puno uloga u životu: žena sam, majka, supruga, prevoditeljica, pisac, vešmašina, kuharica… Ali, ja sam još uvijek – Ja.
Tajna moje sreće i svestranosti je – wait for it – što sam ona koja jesam.
Imam 28 godina. Volim bojati kosu u pastelne boje, izrađivati svoju odjeću i nositi jaknu s prišivcima. Volim reći svoje mišljenje i čvrsto stajati iza toga, pa makar sama protiv svih. Volim magiju, čitam tarot i knjige. Volim poker, crne mačke, kavu i cigarete. Treš horore i stripove (…). Riječi Bice, koja potpisuje ovu kolumnu – tijek su Moje svijesti.
Kuharica u meni peče brutalnu pitu od krumpira i kuha pravu “baka nedjeljnu juhu”, na primjer. Majka Ja je puna ljubavi i skrbi prema svojoj mladunčadi, to je OnaKojaIdeNaRoditeljske, pa se nekad i obuče normalno. Pisac u meni piše ovakve tekstove. Ima me, u više sfera uglavnom.
Jer, ja sam sve što poželim.
Ne možeš. Promotri za početak tu prvu riječ. Jedina osoba koja ti ima pravo govoriti “ne možeš” si upravo jedino – ti. Svako ostalo ne možeš, upućeno od strane bilo koga, samo je stvar tvoje osobne percepcije, tvog osobnog zida kojeg isključivo gradiš ti sam, u svom umu, ciglicu po ciglicu. Ja sam bacila kuglu na svoj zid i nemam ga više.
Jer, ja mogu ono što me čini sretnom.
Ne mogu sjediti prekriženih ruku i proklinjati politiku što nemam posao – mogu nešto sama poduzeti u vezi toga. Ne mogu se praviti da volim pop glazbu, mogu uživati u svojoj alternativnoj. Ne mogu se praviti da sam neko drugi, mogu biti ona koja jesam. Takva sam najsretnija.
A sretna osoba je onda i sretan roditelj pa isto tako i pozitivan primjer svojoj djeci, zar ne?
Ja sam ona koja jesam, odrasla žena, odrasla pankerica. Moj pank je otpor i borba. Moj osobni pank je istina – netko je opjeva, netko odsvira, ili kao ja, napiše. Pogazila bih sva svoja uvjerenja kad ne bih podržala ispravnu stvar, bilo odlaskom na prosvjed ili pisanje o istom. Bilo bi me stid ignorirati svijet oko sebe, što čini 90% ovog napaćenog naroda. Trudim se odgojiti djecu koja će, ako Odin da, biti u ovih deset posto normalnih. To je Mein Pank.
Kako bih ja, kao majka, kao osoba, mogla dopustiti da mi djeca misle kako ravnodušno prihvaćam stanje u državi ili da im moram govoriti da nemam novca jer mi burza ne nalazi posao? Prešućivanje istine i mentalno ropstvo bi me učinili sasvim drugom osobom. Bila bih loša osoba, loš roditelj, loša kolumnistica.
Bez nazadovanja, nema napredovanja – bilo je geslo na mojoj Gimnaziji. I nazadovanje je napredovanje – rekla je moja raska u Osnovnoj. Dvije najveće istine ikad. Kad mi je teško, sjetim se tih riječi. Shvatim tko uistinu jesam. Mogu se boriti, za sebe i svoje potomke. Korak nazad znači samo da sljedeći korak moram jače preskočiti.
Mogu odgajati svoje curice, da umjesto kuće, spremaju revolucije.
Mogu, jer ja sam ona koja jesam, like it or not.
anwa.com.hr 