Piše: Lucija Pušonjić
Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao, nježnu i pohotnu u ono dvorište u kojem sam vas gledala, dragi Disorderu. Dvije tisuće i sedamnaeste godine, 30. rujna, kada je bila jesen slična ovoj.
Šerbedžiju na stranu, prošlu subotu zagrebačka Medika vrvjela je pankerima. Iako se činilo da nije bilo toliko ljudi, koncert je posjetilo preko 200 gamadi iz cijele Hrvatske. Atmosfera je bila odlična sve dok nije aktiviran suzavac zbog čega mi već 3 dana sve ima okus po papru. Gospon kaže kako je bilo „slučajno“ i kako mu je ispao iako je nemoguće da se aktivira zbog sigurnosnog okidača, no boli me kurac.
Satnica je dosta kasnila, ali je zato bilo više nego dovoljno vremena za predkoncertno trovanje. Predgrupa Disbaja nije dovela pretjerano ljudi u dvoranu.
-Bilo je jebeno stara, jebem ti Boga, sam kaj mi ide na kurac kaj mi se ekipa na Disbaji ne poga kurca, a svi je kao slušaju – rekao mi je Sin. I zaista je bilo tako, par ljudi u pogu, ostali su stajali sa strane, kimali glavom i ispijali piće.
Na Bakterijama je bilo dosta bolje, više ekipe, zajebancije, poganja i uživancije. Da vam iskreno kažem, veći dio koncerta provela sam sjedeći na upadu preispitujući moral, život, smrt, prošlost, budućnost i egzistencijalizam pokušavajući uzimati izjave.
Zahvaljujući Žikiju iz No More Idolsa (kojem sam još uvijek dužna pivu), omogućio mi je valjda jedinu svjetlu točku ovog teksta- intervju sa Disorderom.
Nakon par dana google udbašenja, pročitala sam kako su ekipa iz benda anti rasisti i vege kurci palci, ali moje primitivne predrasude su me po hiljaditi put prevarile. Simpatični su to momci, koji se zapravo ne opterećuju previše oko sranja u svijetu. Oni su tu da sviraju, piju i zajebavaju se.
Disorder je nastao 22. svibnja 1981. godine u Bristolu. Istina, bend već odavno ne nastupa u originalnoj postavi, a na moje pitanje zašto je popis bivših članova benda duži od ruskog klasika, ni sami nisu znali odgovoriti iz prve.
-Ima mnogo različitih i dugih priča zašto je tako. Ali Disorder je zapravo više orkestar nego bend – rekao mi je Taf, najstariji član benda.
U zadnje vrijeme imaju dosta gigova u ovoj našoj jadnoj jugoslavenskoj regiji prvobitno zbog jeftinog piva, zanimljive pank scene i interesantne povijesti. Rekli su da im je super na turi samo što eto, nikad nisu bili dočekani sa suzavcem u očima, ali kako se zagrebački pankeri ne razlikuju mnogo od britanskih. Po njima je najjača scena u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali kako i Amerika ima dosta dobru underground scenu.
Bristol na primjer, je prepun pankera, možeš doći u rendom pub odsvirati nešto kad god hoćeš, što nije baš česta scena u Hrvatskoj. Ondje je ljudima važnije da mogu cugati i družiti se s ekipom, računati jedan na drugoga nego ostalo. Najbolji gigovi su im bili u Japanu, Grčkoj, zapravo svugdje. Dio života su proveli u Norveškoj. Kažu kako je tamo ekipa dosta agresivna, tuku se s pandurima, nazi pankerima, izbacuju ih iz skvotova i sl.
Došli su u Hrvatsku nakon 29 godina zahvaljujući ekipi iz No More Idolsa s kojima su svirali u Bristolu prije 3 mjeseca. Skompali su se, ostali u kontaktu i shvatili su kako su letovi jeftini pa što ne bi posjetili Lijepu Našu.
Imaju moto: „Fight junk not punk!“ koji se odnosi na njihov prezir prema heroinbu i kokainu. U slobodno vrijeme se drogiraju, masturbiraju i druže s djecom.
Sve u svemu, vrlo ugodan intervju. Dok sam istraživala internetom, pokušavajući maznuti potencijalna pitanja, shvatila sam kako ih ne daju prečesto što je šteta jer imaju dosta pametnoga za reći. Nadam se da će nastaviti rokati i dalje te da nećemo morati čekati još 30 godina da posjete ovu Vukojebinu.
Fotografije atmosfere s koncerta možete pronaći na Anwinom Facebooku.
anwa.com.hr 