Piše: Miljenko Mitrović
“Malo je poznato da je novinar Večernjeg lista Miljenko Mitrović bio prva javna žrtva verbalnog i kvazifizičkog napada Zdravka Mamića. Incident se dogodio u prvoj polovici 1980-ih podno južne tribine maksimirskog stadiona – dakle, gotovo čitavo desetljeće prije no što su kasom niz stubište kod zapadne tribine hitali Josip Šoić i, nešto kasnije, Tomislav Židak, ondašnji reporter Sportskih novosti koji mi je puno godina kasnije prepričao događaj.
“Kad je krenuo na Mitra, odmah sam skočio. Prišao sam mu straga i malo jače ga rukama pritisnuo za ramena. Odjednom je završio na podu, sklupčavši se poput psića. Tako strašljivu reakciju jednog čovjeka ja nisam u životu vidio”.
Ovako je na jednom portalu mladi kolega Sušec, započeo tekst kojim se obrušio na Zdravka Mamića. Ništa čudno jer izgleda da je otvorena sezona lova na braću Mamić pa pucaj koliko te volja.
Teška srca moram priznati da ovo gore napisano ne odgovara istini. Naime, na Zdravka Mamića fizički sam nasrnuo ja. Bio sam mlad novinar, kratkog fitilja, a na Trešnjevki gdje sam rastao među huligančićima snaga je uvijek bila ispred pameti. Tako mi je nakon utakmice ispod južne tribine Mamić prigovorio kako sam u tekstu vrijeđao njegovog kuma Ćiru Blaževića. Šutnuo sam klompe i krenuo da ga udarim. Nije tu bilo mog dragog prijatelja Tomice Židaka. Čini mi se da čak nije ni bio na toj utakmici. Jedini čovjek koji može posvjedočiti što se dogodilo je Trener svih trenera, Ćiro Blažević koji je skočio između nas i najgore prošao. Na pod nije pao Mamić nego Ćiro kojeg smo Zdravko ili ja nekontrolirano udarili po nozi pa mu je puknuo mišić. Naravno da je sva tučnjava u tom trenutku izgubila smisao jer smo obojica priskočili u pomoć Ćiri koji je hrabro pokušao spriječiti tučnjavu. Napominjem, prvi sam u fizički obračun krenuo ja, što mi je i dan danas žao, ali bile su to godine adrenalina, a ne pameti.
Ponavljam, Zdravko nije kriv, kriv sam u opisanoj situaciji ja i za svoje divljaštvo nemam opravdanja. Svaka čast Ćiri koji nas je na vrijeme razdvojio pa smo kasnije uz putno piće izgladili sve nesporazume.
Tek toliko da se zna prava istina. Mladom kolegi Sušecu savjetujem da prije iznošenja optužbi na bilo čiji račun provjeri i od živih aktera sazna što se stvarno dogodilo, a ne da koristi riječi čovjeka kojeg smo, nažalost, nedavno ispratili u novinarsku povijest. Nije to zaslužio ni Tomica Židak koji, vjerujte mi, nije bio ni blizu događaja. A znate li zašto o tome nitko nije napisao nijednu jedinu riječ? Novinari koji su bili u blizini, shvaćajući da sam krivac ja, solidarizirali su se s mlađim kolegom koji je izgubio živce i nasrnuo na čovjeka.
anwa.com.hr 