Piše: Tanja Škrgatić
Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio kontinenta, dio zemlje,
ako more odnese grudu zemlje,
Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav rt,
posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti;
smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu;
i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni.
(John Donne)
Ni jedan čovjek nije otok, idiom koji smo već nebrojeno puta čuli. Govori o odnosu društva i pojedinca, iako je John Donne tu pjesmu napisao prije nekoliko stotina godina ona je vrlo često citirana, s razlogom. Danas kada nam se sve više čini da jesmo otok, svaki čovjek za sebe, uvjerenja koja dijelimo s drugima i jednaki prepoznat zanos postali su više no dragocijeni.
Usudila bih se primjetiti, počevši od sebe, jer generacijom nisam mnogo dalje, da su troje mladih umjetnika koji izlažu ovdje u Academiji moderni, odgajani u društvu koje njeguje i potiče uvjerenje da čovjek jest otok sam za sebe, no odbili su to prihvatiti i izgubiti se u masi «posebnih individualaca». Oni su odlučili iz najdubljih ponora svojih misli, htijenja i želja napraviti radove koje danas imamo prilike vidjeti. Ne želim upotrebljavati izraz «iznenađujuće zrelosti za svoju dob», možda je zrelost i krivi pojam, jer ona je uvjetovana godinama, a ja govorim o esenciji čovjeka koja ne laže.
Ovi autori, tiču se svih nas, jer mi smo ti koji prepoznajemo budućnost.
U skladu s djelovanjem ove galerije, trudimo se modernitet razumijeti upravo iz njegova latinskog korijena – modus – mjera koja se ne smije prekoračiti, odnosno -modo- uskladiti s vremenom.
Nikolina, Martin i Anđela usklađeni su s vremenom no pritom su sačuvali sebe.
Nikolina Kuzmić, Martin Šatović i Anđela Zanki predstavljaju nam se različitim medijima; skulpturom, fotografijom i slikarstvom. Medij, već prethodno konstatirano, nije bitan, već razlozi zbog kojih danas imamo prilike vidjeti baš ove radove u prostoru galerije.
Kod Nikoline materijal kao da postaje zanemariv jer istovremeno koristi riječi svodeći pažnju na nešto drugo, ne na materiju već na apstraktnu misao, fikciju koja je ujedno pobijena upravo tim konkretnim znakom – slovom. Nije tu riječ o konceptualnoj umjetnosti već o zaigranosti i humoru, na kraju i sama radove naziva „SMASH, HONK, OOF i drugi“ koji pomalo podsjećaju na dadaističke igre riječi i njihove apsurdne kombinacije. Komad plastike koji koristi kao postament dodatno potencira jednu ležernost u spajanju s neutralnom voštanom skulpturom.
Taj element apsurda prisutan je u mediju fotografije na Martinovom radu gdje priroda preuzima glavnu ulogu. Njegova kamera ju bilježi, tu «nemogućnost» prirode, «ludost gledanja», fenomen Islanda, istovremeno ističući malenkost i nebitnost čovjeka u ovom današnjem svijetu. Fotografija je za Martina mjesto dodira dvaju različitih svjetova, onakvim kakvim ga mi vidimo i onakvim kakvim ga on vidi, kroz vlastiti objektiv. Ovdje se ne radi o informaciji, o geografiji već o jednoj sasvim osobnoj, životnoj priči.
Kod Anđele trag postaje gotovo neprimjetan no ne i nevidljiv. Prisustvo apsudra uočavamo u gotovo nevidljivom suptilnom prožimanju linije i podloge tj. boje. Njeni radovi svojom jasnoćom i definicijom pružaju nam dašak svježeg zraka, te kako i sama autorica objašnjava; taj život je nastao, ne iz mnogobrojnosti, već upravo u izostanku onoga što inače tražimo.
Kod ovih umjetnika nije riječ o Camusovskom pristupu apsurdu, u kojem se život promatra kao da se događa nekom drugom i potencira njegov besmisao. Oni ga koriste sa vrlo velikom involviranošću u sam proces, sa intenzivnom svješću o svom djelovanju, bio on u mediju fotografije, skulpture ili slikarstva. Oni to rade danas kada uzvišenost kojoj je umjetnost težila početkom 20 st. više ne postoji.
Smatram kako ovi mladi autori zrače jednom gotovo higijeničnom aurom. Nelson Goodman, američki filozof, rekao je zbogom auri – bye bye aura! Za one koji nisu ni upoznali moderna vremena nema ni poremećaja ni krize: umjetnost je postala eterom života, prešla je u plinovito stanje.
Otvorenje izložbe je večeras, 19. svibnja u 20 sati u prostorijama galerije Academia Moderna, Šenoina 11 (u dvorištu). Ako ne stignete na otvorenje, možete ju pogledati do petka, 26. svibnja, svakim danom, osim ponedjeljka, od 12 do 17 sati.
anwa.com.hr 