Piše: Miljenko Mitrović
Fotka: Tony Hnojčik
U danima kad se smrt pretvara u život, put neba je otišao naš dragi prijatelj Tomica Židak. Vraćam film nekoliko dana u rikverc i prisjećam se kako sam nakon duhovnog pročišćavanja kod budućeg kardinala Domagoja Matoševića s kraljem kulena krenuo put bolnice kod Tomice. Dočekao nas je plavog i raskrvavljenog vrata, ali s optimističnim osmjehom na licu.
-Baš je iza mene operacija vratnih žila koje su mi rezali pod lokalnom anestezijom pa sam skoro sve osjetio i gledao. Kako sutra čekam zahvat na hercu, nisu me mogli dva puta u kratkom vremenu uspavljivati – dočeka nas sa smiješkom, a onda ljut na samoga sebe doda:
-Propalo mi je nekoliko zanimljivih tema, a najviše mi je žao što mi je zbog operacije pobjegao dogovoreni intervju s Pepom Guardiolom.
Potom Galoviću i meni ispriča kako ga svakodnevno u bolnici posjećuju Zorislav Srebrić i Ante Čačić. Izmijenili smo nekoliko lijepih rečenica na račun Zorka i Ante, kojima se sigurno štucalo pa Tomica nastavi spiku:
-Namjeravam napisati knjigu koja će šokirati Hrvatsku; istinsku biografiju Ćire Blaževića s kojim sam se družio nekoliko dana u Daruvarskim toplicama.
Kad nam je ispričao tko je od današnjih uglednika i ljudi s naslovnica namjeravao otrovati Franju Tuđmana i još nekoliko šokantnih pikanterija koje bi uzdrmale Lijepu našu, Galović i ja smo se skamenili. O imenima nećemo, a ako postoji rukopis, bit će to bestseler stoljeća. Nailazi Tomina supruga Snježana i mi se polako opraštamo uz “doviđenja za par dana”. A u tih narednih nekoliko dana zvali smo svakodnevno iz Gavelle, ali telefon je bio isključen. Zovem redakciju Jutarnjeg:
-Tomica je na intenzivnoj – obavještava me kratko Kukec.
I opet zovemo, zovemo… Uzalud. Predosjećali smo da je nešto krenulo u krivom smjeru. Nekoliko dana kasnije, kod Dimitrija Popovića pričamo o životu i smrti uz konstataciju da je “smrt možda najljepši trenutak života”. Zvoni telefon. Kukec je iz Jutarnjeg:
-Otišao nam je Tomica!
Zanijemio sam i dugo nisam mogao doći do daha. Sjetih se našeg prvog i zajedničkog novinarskog zadatka, godišnje skupštine Streljačkog društva Zagreb kad mi je uz škropec i kranjske kobase rekao:
-Štel sam upisati Akademiju jer me najviše zanimala režija. Nisam prošel pa sam se hitil u novinarstvo, moju drugu veliku ljubav.
Na sreću svih nas jer novinarstvo će se pamtiti do Tome Židaka i od Tome Židaka. Nije slučajno da je komemoracija u Gavelli u kojoj smo hitili v gupčeke hektolitre Jarecovog “svadljivca”.
-Čuj, nakon par litrica ovog Pinota živčeki nam svima popuštaju – znao je reći Tomica koji se nakon nogometne prepirke sa svojim dragim prijateljem i Zagorcem skoro potukel. Razdvajali su ih gazda Pavo pa Pređo Vušović koji je između dva ratoborna kajkavska trbuha izgledao kao ćevapčić u somunu.
Sjetih se da smo skupa bili i na njegovom zadnjem ročkasu na Jelenovcu. Došao sam kasno iz Dežele i darovao mu bočicu čuvenog gamea kojeg Janez Šekoranja šalje u Bijelu kuću uz napomenu da je to za suprugu Snježanu, njegovog najdražeg “zmaja”, koja nije bila zmaj nego njegov istinski anđeo čuvar. Gazda Hala, Tomica i ja dobro smo se navlažili i dobro iza ponoći krenuli put kinderbeta.
Uzalud je Pavo Kremenić kod Zeke u Draganiću dogovarao janjca kojeg smo davno izgubili od Židaka, Tironija i Jurišića. Bio je to hakl u dvorani na Dinamovom stadionu u tri sata poslije ponoći. Možete zamisliti zabezeknuta lica naših supruga kad smo oblačili tenisice za taj noćni nogomet. A tek blesavu facu portira na stadionu kad ga je direktor Zajec tražio ključeve od dvorane. Bili smo šestorica luđaka opsjednutih nogometom.
Zadnju rundu hitili smo skupa v gupčeke baš na šanku u Gavelli. A bili smo toliko tranu da je Tomica zagrlio umirovljenog časnika HV, Mehmeda Aganovića i rekao mu:
-Čačiću, baš me veseli da si i ti s nama u Gavelli!
Otad Agu često zovnemo “izborniče”.
Uopće ne znam što više da kažem jer naprosto toliko fališ kao i sve lijepe riječi koje bih napisao za tebe, a ne mogu.
Voli te tvoja ekipa iz Gavelle.
anwa.com.hr 