Piše: Miljenko Mitrović

Kada bih barem jednu stotinku sekunde mogao biti Bog, uništio bih sve mobitele, kompjutore, vekerice, štoperice, satove i sve vremenske strojeve da zaustavim trenutak kad sam te posljednji put zagrlio živu. A vrijeme luđački plovi na valovima našeg nevažnog događanja . Uklapam se sve više u to ludilo pa evo što me sve strefilo proteklih sedam dana. .

Ponedjeljak, 13.2

U prostorijama Jata u kojima Vlado Marinčić rasteže svoju čudesnu harmoniku, a njegova lijepa supruga Snježana izrađuje čarobne Dolice, održano je prvo takmičenje čuvenih vinara – amatera; tenora Tvrtka Stipića, biznismena Mladena Žugčića i našeg prikrivenog favorita Zorana Šokote. Žiri u sastavu Tihomir Miletić, gazda Tača, Antun Filipec, kralj Bermeta i vinski mag Mladen Šogorić dugo je zasjedao i na kraju odlučio da šampionom proglasi graševinu Tvrtka Stipića.

Tri vinarska kralja

-Ovo mi je draže priznanje od Nagrade hrvatskog glumišta – uskliknuo je pobjednik, a drugoplasirani Šokota odmah je izrazio sumnju tražeći da se osnuje povjerenstvo koje će istražiti drži li Tvrtko pobjedničko vino u epruvetama ili u bačvama .

-Tatino vino nikad prije nisam pio, ali ove godine je savršeno i svi ga doma pijuckamo -dao je tati Šokoti podršku sin Tomo bivši reprezentativni centarfor.

Inače Žuga i Tvrtko imaju svoje vinograde pa je netko u šali napomenuo da Šokotino grožđe raste na obroncima jakuševačkih brežuljaka .

-Tvrtko je nekad u nedostatku hrastovih bačvi u vino stavljao lakirani parket- oglasio se ljutiti Žuga .

-Istina, stavljao sam nekad parket, ali nije bio lakirani -priznao je naš vinski šampion .

Utorak, 14.2

Na Valentinovo mi je ostala samo ljubav prema Barceloni koju je nemilosrdno gazio PSG. Srećom, gledanje tekme prekinulo je prekrasno društvo s kojim sam doskakutao do ponoći uz crno vino i tamno pivo .

– Ana Kralj je kandidat za Cosmo poduzetnocu godine. Glasaj za nju – reče mi Anina najbolja frendica, Vanda Karanušić. Naravno da ću glasati . Dao bih joj tisuću glasova jer uz to što je lijepa i pametna, ima i rijetko dobru dušu.

Srijeda, 15.2.

Moji prijatelji Damir Jirasek i Stanko Jerkić oporavljaju se nakon uspješnih operacija, a uvjeren sam da će Tomo Židak uskoro na posao u Jutarnji.

-Čeka me operacija vratnih žila i srca – reče mi u telefonskoj spiki Tomica.

-Moj brat je u Podgorici imao šest operativnih zahvata na srcu i eno ga pijucka, puši i živi tristo na sat. Kaže mi da se danas ne umire od srca. To je stvar osobne higijene – kažem Židaku, a on mi duhovito uzvrati:

-Sve je to ok, ali jako je važno da na dan operacije moj doktor nema loš dan.

Inače, Tomica i ja startali smo u novinarstvu istoga dana i to na godišnjoj skupštini streljačkog kluba Zagreb. Papajući kranjske nakon skupštine ni slutili nismo da ćemo cijeli radni vijek provesti u novinarskim vodama.

Volio bih da svi moji prijatelji dočekaju godine Ivke Kranjčec i Barice Jozić koje sam protekla dva dana ispratio na posljednji počinak. Ivka je, vjerovali ili ne, živjela 105 godina, a Barica 88.

-Kad se prije pet godina rodila moja kćerkica, razlika između moje bake Ivke i nje bila je točno sto godina – šapnu mi na Mirogoju Nikica Renić

Četvrtak, 16.2.

Večer premijere Šoljanove”Romance o tri ljubavi” koja je trebala igrati na maloj sceni jer se na velikoj izgubio onaj erotski kontakt s publikom.

-Nedostajalo je svima malo afričke šljive jer predstava pada umjesto da se diže-reče mi starija kći, a ja sam uvjeren da će sve rasti kad se glumci razigraju .

Sretoh i starog frenda Lawrencea Kiirua koji u zadnje vrijeme baši ne radi puno.

-Kaj morem kad mi ne daju delati-reče mi zagrebački Kenijac.

Za dva dana je ročkas Boška Petrovića koji će njemu u spomen u Bizeljskom proslaviti Bula i njegovi stari pajdaši, a ja se sjetih kako je Lawrence u BP-u prošao pored Boška kao pored turskog groblja .

– Lawrence, kaj se mi ne poznamo više – oglasio se začuđeni Boško.

– Oprosti, za mene ste svi vi bjelci isti!

Sjetih se kako mi je Lawrence pričao da je u Africi igrao nogomet s kokosovim orahom, a jednom kad sam ga ponudio Kraševom Dorinom uvrijeđeno mi je uzvratio:

-Ti bi očito volio da se ugrizem za prste!

Petak, 17.2.

Život je protkan rađanjima i umiranjima. Tako sam istog dana čestitao ročkas Gavellinoj lijepoj princezi Bojani Gregorić, a navečer ispio deci crnog u spomen šeste godišnjice smrti našeg Pređe Vušovića. Nešto takvo kao Pređo rađa se jednom u sto godina. Sjetih se kako nismo razgovarali mjesec dana jer sam u Večernjaku napisao kako bi mu dobro došla stara Arsenova jetra.

Već šesta godina prođe bez Pređe

-Meni je jednom rekao -prisjeti se Anja Šovagović -ako primijetiš da ti alkohol smeta pri poslu obavezno mijenjaj posao!

Isto je tako jednom debeljuškastom kolegi koji je nakon mjesec dana odustao od dijete replicirao:

-Za mjesec dana dijete izgubio si četiri tjedna!

Kada se u Dubrovniku zaljubio u jednu djevojku pitao ju je nakon uzbudljive noći:

– Nemoj mi samo reći da sam ti ja drugi!

-Treći si !-rekla je djevojka, a Pređo je otvorio prozor i počeo vikati da se čulo do Straduna:

-Ljudi, čapa san broncu!

Ma čudo je naš Pređo pa zato svaka čast Jagodi Bujić koja je na godišnjicu njegove smrti priredila izložbu na balkonu Gavelle.

Subota, 18.2.

Pređinog legendarnog avlijanera Putu zamijenio je u našem klubu prekrasni čuko Čarli koji se ne odvaja od Antonije Blaće i njenog supruga Hrvoja Brlečića.

Hrvoje i Čarli

– Kako to da nikad ne pobijedite Jug -pitam Hrvoja, vaterpolistu Mladosti.

-U Dubrovniku ti igraju za stanove, a mi u Zagrebu za režije -uzvrati Hrvoje i ode na trening .

U neko doba noći, priključi se Antoniji i njenoj frendici glavni Mostov mostobran Nikola Grmoja i s odličnim položi prijemni ispit u našem kafiću. Naime, kad je odlazio Nikola se obratio barmenu Anti Orloviću da plati račun izrazivši želju da džentlmenski plati sve što se popilo. Kako je društvo pijuckalo od podne do ponoći, skupilo se tridesetak računa. Grmoja nije ni trepnuo plativši cijeli ceh. Svaka čast, care!

Nedjelja 19.2.

Umjesto uobičajenog vica, evo jedne male objave mog bivšeg urednika u Večernjaku, Karla Rosandića:

Razgovaraju dva psa i jedan kaže drugome:

-Nismo ljudi ,dogovorit ćemo se!

Zatim krenuh put Slovenije na izlet s ekipom predstave “Muškarci.hr”. Sponzor je bio pisac iz čitanki Zlatko Krilić kojeg sam olešio na okladi. A gdje smo sve bili, što smo radili i pili, drugi put u “Putnoj”.