Piše: Miljenko Mitrović
Moji najbliži znaju zašto jedva čekam da prođu božićni i novogodišnji blagdani. Kćeri na sreću ne pitaju zašto već treću godinu propuštam obiteljski božićni ručak. Znaju one tko mi u ove dane veselja, izobilja i radosti nedostaje, a ja se ne mogu pomiriti s činjenicom da je nema i da je više nikad neće ni biti.
Dva moja prijatelja koji su došli do granice ovog i onog ljepšeg svijeta, osjetili ga i vratili se, daju nadu da ćemo jednog dana ponovno sresti najmilije. Uostalom, zar Isusovo uskrsnuće nije trenutak kad se smrt pretvara u život?
-U danima kad smo bili u komi kao da smo lebdjeli na granici između dva svijeta. Kopnjeli smo i izgubili tridesetak kila ali ništa nas nije boljelo-pričali su mi prijatelji, glumac Đorđe Kukuljica i bivši boksački prvak, Zvonimir Franjić. Đole je svojevremeno nastradao u automobilu s Enom Begović, a Franjić na boksačkom meću. Obojica su pala u komu iz koje se dugo nisu budili.
-Što ti je sudbina. U polufinalu međunarodnog boksačkog turnira Beogradski pobjednik savladao sam protivnika, proglašen najboljim tehničarom, a tek po dolasku u hotel počela me boljeti glava pa sam odvezen u bolnicu gdje sam pao u komu-kaže Franjić. Obojici je buđenje iz snova bilo najteže.
-Bili smo suočeni s novim početkom. Ponovno smo učili govoriti, hodati, pisati… Uz puno napora prebrodili smo sve teškoće.
Kukuljica u Gavelli, svojoj matičnoj kazališnoj kući, danas igra i najzahtjevnije dramske role, a Franjić je profesor tjelesnog odgoja u Građevinskom centru.
– S mađarskim boksačem Tiborom Puškašom, koji mi je bio suparnik u onom kobnom meču, sreo sam se u Budimpešti i doznao da više nikad nije ulazio u ring iako je bio znatno mlađi od mene- priča Franjić i prisjeća se trenutaka buđenja kad je poželio ananas, a bratu nikako nije uspijevao objasniti svoju želju. Nećete vjerovati, dok sam pisao ove retke iz Podgorice mi stiže vijest o još jednom gubitku. Zato prekidam ova lamentiranja o granicama života i smrti uvjeren da je smrt najljepši trenutak života.
Ne daj se, Ibro!
Ibrica Jusić nadživio je nekoliko svojih četveronožnih prijatelja. I Bond, s kojim se došuljao do našeg omiljenog šanka, već je u zrelim godinama.
-Prije nekoliko dana svirao sam i pjevao u staračkom domu kod svog prijatelja Ljube Barina. Spremili su mi prekrasnu rođendansku tortu, a atmosfera je bila bajkovita. Čak sam se i zaljubio u jednu medicinsku sestru-priča nam Ibrica i zove rundu.
– Jesi li kad čuo za splitskog Carusa?-pita ga glumac Slobodan Milovanović .
-Kako ne. To je onaj redikul kojeg je cijeli Split ispraćao u Metropolitan, a on je ustvari bio na brodu koji je iz škvera plovio do rezališta-uzvrati Ibrica.
-E vidiš, Borislav i Marina Vujčić napisali su sjajan filmski scenariji na tu temu i Lordan Zafranović ozbiljno radi na realizaciji projekta. Česi su se zapalili uvjereni da će to biti dalmatinski Amarkord-nastavlja Slobać koji će igrati jednu od uloga u filmu.
Tko je stvarni organizator konvoja za Dubrovnik?
Nailazi i njegov sin Luka i kaže mi da se ženi u kolovozu na veliku radost mamice Mime Rakele, koja još uvijek radi za Amerikance u Pragu. Kako je za našim stolom sjedio i Pavo Kremenić, bilo je vrijeme da za uvijek raščistimo tko je organizator konvoja za Dubrovnik . Na moje oči i uši u Karaki su Mime Rakela, Pavo Kremenić i Branka Šeparović realizirali ideju Jasmina Krpana i organizirali onaj čuveni konvoj u opkoljeni Dubrovnik. To je stvarna istina, a sve ostalo su izmišljotine i hvalisanja.
Branka Šeparović je te noći iz Karake zvala admirala Svetu Leticu, a kad su joj rekli da spava, digla je takvu dreku da su ga morali probuditi. Ideja o konvoju dobila je tako matični brod, na kojem je kapetan, vjerovali ili ne, bio iz Crne Gore pa mu je Veljko Bulajić na palubi rekao da pripremi dva pojasa za spasavanje ako JNA zaustavi brod.
-Nas dva Crnogorca bi najgore prošli pa smo se spremili da skačemo s broda ako bude potrebno-rekao mi je jednom zgodom Bulajić koji priprema film „Konvoj“.
Zahodi stigli na Advent
Čitam na fejsu kako se moj stari prijatelj Mario Mihaljević čudi kako su ga nekad, dok je pio alkohol, nazivali alkoholičarom, a sad kad već deset godina cucla samo Fantu, nitko mu ne kaže da je fantastičan. Pozdravljam našeg zajedničkog frenda Kemu Mujičića i puštam za njega jedan od meni najdražih viceva:
Sreli se musliman, katolik i židov pa diskutiraju čiji je bog moćniji i tko je od njih najveći vjernik.
-Idem ja pustinjom-počne priču Arap- kad se spusti takva silna pješčana oluja, a temperatura pade na -50. Mislio sam, propast svijeta. Sjetim se Alaha, pomolim se i odjednom deset metara od mene, oaza i mir, a svud okolo veliki belaj. Ja se spasim i otad svaki dan klanjam i molim se Alahu, a Kuran znam napamet.
Na to će katolik:
-Nije to ništa. Krenem ja s barkom na ribarenje kad se digoše divovski valovi, zapuhaše olujni vjetrovi sa svih strana i ja pomislim-gotovo je. Sjetim se tad Boga , pomolim se i oko mene deset metara bonaca, a svud okolo divlja oluja. Spasim se i otad svaki dan molim Boga i znam Bibliju napamet.
Sluša ih židov i odmahne rukom:
-Ništa to nije. Idem vam ja jednog dana ulicom, kad ispred mene torba. Otvorim je, a unutra milijun dolara u sitnim novčanicama. Tog trenutka se sjetim da je subota i da mi židovi subotom ne smijemo dirati novac pa se pomolim Jahvi. I gle čuda, deset metara oko mene četvrtak , a svuda okolo subota! Otad se stalno molim Jahvi i znam Talmud napamet.
PS:
Prije par dana na Adventu je osvanulo tridesetak montažnih WC pa posjetitelji mogu mirno pijuckati kuhana vina i degustirati kobase , a haustori i prolazi su zaštićeni.
anwa.com.hr 