Zug Bar ne beži nigdje

Piše: Nikola Pušonjić

Pisati o kvartovskom kafiću nije zahvalan, a ni lagan zadatak. Kafić, prostor koji zauzima mjesto u tvojem životu kroz dio osnovne, čitavu srednju školu, kafić koji vidiš doslovno s prozora i provodiš mamurna jutra u pidžami i šlapama, jednostavno nije tema o kojoj isuviše razmišljaš – spustiš se iz haustora, kupiš cigarete i šutke sjedneš i, ako si dovoljno pribran, čitaš novine ili gledaš televiziju. Takav kafić (kafić je preotmjena riječ) bio je čuveni Caffe bar „Rasno“, smješten u passageu Doma za starije i nemoćne na Iblerovom trgu.

Cafe "Rasno" - krasno.

Cafe “Rasno” – krasno.

Izlizani tapecirung na stolcima i separeima, besmisleno predimenzionirani polukružni drveni šank progoren čikovima i izrauban kriglama lokalnih nalokanih susjeda, pokoji policajac u civilu s nezaobilaznom torbicom – popularnom „pederušom“, dvije sestre, penzionerke štićenice doma piju konjačić od ranog jutra, a kasnije viču na konobara da žele pivo, ali da nikako nije onako toplo kako su ga dobile prošli put. U takvoj atmosferi moja mlađa sestra i ja godinama smo guštali i najčešće trijeznili, a kada bi na spomen kolegama ili prijateljima rekli kako smo eto, na kavi u „Rasnom“, bili bi predmet sprdnje.

Kako je u međuvremenu odnos moje male sestre i mene prerasao one tinejdžerske bolesti, počeli smo navraćati u „Rasno“ i navečer na pivo – blizu nam je doma, nije skupo, nije ni gužva ni buka – pokoji pijanac koji marljivo ispunjava listić za kladionicu, konobar i žohari koji ispadaju sa stropa iz ventilacijskih cijevi. Kada bi već svima dopizdilo sjediti u kafani, teta spremačica oprala bi podove, dala meni i sestri ključeve da zatvorimo kad odlazimo, a ključeve ostavimo na porti Staračkog.

“Kerumovi”

Tipična večer u staračkom domu

Tipična večer “Kerumovih” u staračkom domu

Nekako smo u cijeloj toj obiteljskoj atmosferi zaradili i nadimak: „Kerumovi, braco i seka, kaj ćete, kavu ili pivu?“ Je li nadimak zaslužen pričanjem o politici, ali pak jer smo učestalo djelovali dovoljno blentavo da bi usporedba bila na mjestu, ne vjerujem da ćemo ikada saznati.

No u jednom trenutku – „Rasnog“ više nema. Zatvoreno. Bez najave. Što ćemo sad? Susrećemo konobare i susjede – pitamo što se događa, nitko ništa ne zna.

I tako mjesecima. I odviknuli se, prebacili obiteljske nedjelje malo dalje od kuće, u Radićevu ulicu.

Nakon izvjesnog vremena primjećujemo da se nešto u prostoru ipak događa. Šankovskim kuloarima razvija se priča kako je netko uzeo prostor u najam – živi bili pa vidjeli.

 

 

Prolazimo jedan dan i ugledamo poznato lice – konobara koji nas je prozvao „Kerumovi“.

– Pa di ste?

– Pa di ste vi?

– Evo, kolega i ja smo nakon totalne zajebancije s natječajima konačno uzeli prostor u najam. Znaš kaj ćemo napraviti od ove rupe, sve ćemo preurediti.

Krenuli su radovi, seka i ja smo redovito onako penzionerski znatiželjno buljili kroz prozor i pratili napredak preuređenja. Jedno jutro nas je novi gazda pozvao unutra.

– Pred kraj smo, treba sad samo ušminkati sve. Otvaramo za ljeto, a zvat će se – Zug.

– Zug, kao vlak ili kao cuganje?

– I jedno i drugo!, smijao se gazda.

I onda odjednom, nakon par mjeseci cupkanja oko „Zuga“ – dođite na piće – otvaramo u subotu.

Zug is born

Imali smo što vidjeti. Prostor koji je „krasila“ aura socrealistične kafane sada je suvremeno opremljen i uređen u industrijskom stilu, šank je savršen, kaubojski dugačak, detalji koji jasno, ali diskretno upućuju na naziv kafića, a povrh svega, ovo je sad mjesto koje se ne može zvati kvartovskom birtijom u staračkom domu. Ovo je sada nešto novo i sasvim neočekivano – ovo je sada potencijal za pravi pravcati klub i beer bar. Besprizorne pijance zamijenila je mlada i urbana publika, željna mjesta gdje može popiti odličnu kavu, profesionalno servirani čaj (i to čaj, lišće, ne one bezvezarije koje nazivaju čajem u kafićima po čitavom gradu), golemu ponudu domaćih i stranih piva i sve popularnijeg gina.

Metamporphoseon libri

Metamorphoseon libri

Kolege iskusne pivopije guštaju u točenom Erdingeru, šmekeri u ginu i whiskeyu, a seka i ja, ipak malo konzervativniji, u gemištu i Budweiseru kojeg sam se dohvatio od prvog dana na prijedlog osoblja i od tada ga ne puštam iz ruke.

Osoblje je posebna priča, kao i atmosfera koju stvaraju zajedno s dva bračna para koji su uložili vrijeme, novac, ali i evidentnu ljubav i golemi trud. Metamorfoza stare rupe u mjesto gdje si istovremeno u obiteljskom i frajerskom okruženju mjerljiva je u startrekovskim dimenzijama.

Ljubazno osoblje

Ljubazno osoblje

Uređenje, svirke, tulumi, atmosfera, sve je na strani da Zug bar, kako se službeno zove, postane jedno od glavnih destinacija publike svih dobi i afiniteta. Bilo da je riječ o jutarnjoj kavi, afterwork tulumu, zagrijavanju za izlazak petkom ili ples uz bendove subotom.

U slučaju ovog Zuga, uparkiranog na Iblerovom trgu, nikako ne možemo zapjevati onu veseljačku: „Beži Jankec“. Zug je tu da ostane i vodi nas u nove veseljačke avanture.

Pa bumo si onda malo i za promjenu zugnuli.

Oglasi

2 misli o “Zug Bar ne beži nigdje

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s