Monthly Archives: Prosinac 2016

Kolumne, Putna

Nova ljubav starog šansonijera

Piše: Miljenko Mitrović

Moji najbliži znaju zašto jedva čekam da prođu božićni i novogodišnji blagdani. Kćeri na sreću ne pitaju zašto već treću godinu propuštam obiteljski božićni ručak. Znaju one tko mi u ove dane veselja, izobilja i radosti nedostaje, a ja se ne mogu pomiriti s činjenicom da je nema i da je više nikad neće ni biti.

Dva moja prijatelja koji su došli do granice ovog i onog ljepšeg svijeta, osjetili ga i vratili se, daju nadu da ćemo jednog dana ponovno sresti najmilije. Uostalom, zar Isusovo uskrsnuće nije trenutak kad se smrt pretvara u život?

-U danima kad smo bili u komi kao da smo lebdjeli na granici između dva svijeta. Kopnjeli smo i izgubili tridesetak kila ali ništa nas nije boljelo-pričali su mi prijatelji, glumac Đorđe Kukuljica i bivši boksački prvak, Zvonimir Franjić. Đole je svojevremeno nastradao u automobilu s Enom Begović, a Franjić na boksačkom meću. Obojica su pala u komu iz koje se dugo nisu budili.

franjic-i-kukuljica

Bivši boksač Zvonimir Franjić i glumac Đorđe Kukuljica bili su iza zavjese

-Što ti je sudbina. U polufinalu međunarodnog boksačkog turnira Beogradski pobjednik savladao sam protivnika, proglašen najboljim tehničarom, a tek po dolasku u hotel počela me boljeti glava pa sam odvezen u bolnicu gdje sam pao u komu-kaže Franjić. Obojici je buđenje iz snova bilo najteže.

-Bili smo suočeni s novim početkom. Ponovno smo učili govoriti, hodati, pisati… Uz puno napora prebrodili smo sve teškoće.

Kukuljica u Gavelli, svojoj matičnoj kazališnoj kući, danas igra i najzahtjevnije dramske role,  a  Franjić je profesor tjelesnog odgoja u Građevinskom centru.

– S mađarskim boksačem Tiborom Puškašom, koji mi je bio suparnik u onom kobnom meču, sreo sam se u Budimpešti i doznao da više nikad nije ulazio u ring iako je bio znatno mlađi od mene- priča Franjić i prisjeća se trenutaka buđenja kad je poželio ananas, a bratu nikako nije uspijevao objasniti svoju želju. Nećete vjerovati, dok sam pisao ove retke iz Podgorice mi stiže vijest o još jednom gubitku. Zato prekidam ova lamentiranja o granicama života i smrti uvjeren da je smrt najljepši trenutak života.

Ne daj se, Ibro!

Ibrica Jusić nadživio je nekoliko svojih četveronožnih prijatelja. I Bond, s kojim se došuljao do našeg omiljenog šanka, već je u zrelim godinama.

slobodan-milovanocic

Ćakulanje u Gavelli: Ibrica Jusić i Slobodan Milovanović

-Prije nekoliko dana svirao sam i pjevao u staračkom domu kod svog prijatelja Ljube Barina. Spremili su mi prekrasnu rođendansku tortu, a atmosfera je bila bajkovita. Čak sam se i zaljubio u jednu medicinsku sestru-priča nam Ibrica i zove rundu.

– Jesi li kad čuo za splitskog Carusa?-pita ga glumac Slobodan Milovanović .

-Kako ne. To je onaj redikul kojeg je cijeli Split ispraćao u Metropolitan, a on je ustvari bio na brodu koji je iz škvera plovio do rezališta-uzvrati Ibrica.

-E vidiš, Borislav i Marina Vujčić napisali su sjajan filmski scenariji na tu temu i Lordan Zafranović ozbiljno radi na realizaciji projekta. Česi su se zapalili uvjereni da će to biti dalmatinski Amarkord-nastavlja Slobać koji će igrati jednu od uloga u filmu.

Tko je stvarni organizator konvoja za Dubrovnik?

Nailazi i njegov sin Luka i kaže mi da se ženi u kolovozu na veliku radost mamice Mime Rakele, koja još uvijek radi za Amerikance u Pragu. Kako je za našim stolom sjedio i Pavo Kremenić, bilo je vrijeme da za uvijek raščistimo tko je organizator konvoja za Dubrovnik . Na moje oči i uši u Karaki su Mime Rakela, Pavo Kremenić i Branka Šeparović realizirali ideju Jasmina Krpana i organizirali onaj čuveni konvoj u opkoljeni Dubrovnik. To je stvarna istina, a sve ostalo su izmišljotine i hvalisanja.

Branka Šeparović je te noći iz Karake zvala admirala Svetu Leticu, a kad su joj rekli da spava, digla je takvu dreku da su ga morali probuditi. Ideja o konvoju dobila je tako matični brod, na kojem je kapetan, vjerovali ili ne, bio iz Crne Gore pa mu je Veljko Bulajić na palubi rekao da pripremi dva pojasa za spasavanje ako JNA zaustavi brod.

-Nas dva Crnogorca bi najgore prošli pa smo se spremili da skačemo s broda ako bude potrebno-rekao mi je jednom zgodom Bulajić koji priprema film „Konvoj“.

Zahodi stigli na Advent

Čitam na fejsu kako se moj stari prijatelj Mario Mihaljević čudi kako su ga nekad, dok je pio alkohol, nazivali alkoholičarom, a sad kad već deset godina cucla samo Fantu, nitko mu ne kaže da je fantastičan. Pozdravljam našeg zajedničkog frenda Kemu Mujičića i puštam za njega jedan od meni najdražih viceva:

Sreli se musliman, katolik i židov pa diskutiraju čiji je bog moćniji i tko je od njih najveći vjernik.

-Idem ja pustinjom-počne priču Arap- kad se spusti takva silna pješčana oluja, a temperatura pade na -50. Mislio sam, propast svijeta. Sjetim se Alaha, pomolim se i odjednom deset metara od mene, oaza i mir, a svud okolo veliki belaj. Ja se spasim i otad svaki dan klanjam i molim se Alahu, a Kuran znam napamet.
Na to će katolik:

-Nije to ništa. Krenem ja s barkom na ribarenje kad se digoše divovski valovi, zapuhaše olujni vjetrovi sa svih strana i ja pomislim-gotovo je. Sjetim se tad Boga , pomolim se i oko mene deset metara bonaca, a svud okolo divlja oluja. Spasim se i otad svaki dan molim Boga i znam Bibliju napamet.
Sluša ih židov i odmahne rukom:

-Ništa to nije. Idem vam ja jednog dana ulicom, kad ispred mene torba. Otvorim je, a unutra milijun dolara u sitnim novčanicama. Tog trenutka se sjetim da je subota i da mi židovi subotom ne smijemo dirati novac pa se pomolim Jahvi. I gle čuda, deset metara oko mene četvrtak , a svuda okolo subota! Otad se stalno molim Jahvi i znam Talmud napamet.

PS:
Prije par dana na Adventu je osvanulo tridesetak montažnih WC pa posjetitelji mogu mirno pijuckati kuhana vina i degustirati kobase , a haustori i prolazi su zaštićeni.

 

Oglasi
Standardno
Kolumne, Putna

Tko šiša Peru Kvrgića?

Piše: Miljenko Mitrović

Ovi nemilosrdni minusi izbrisali su iz mog pamćenja zadnje tragove blaženog ljeta. Vraćajući se s Trešnjevačkog placa promrzlih ruku na pamet mi pade sastavak jednog učenika petog razreda iz Mlikotinog Zagvozda. Tema školske zadaće iz hrvatskog bila je naravno zima.

Zima je .
Pivac stoji na jednoj nogi.
Vitar gonja lipušinu niz guvno.
Je zima krvi ti Isusove.

Kratko, lijepo i slatko. Ma čista petica! I tako, vraćajući se s placa, svratim do frizerke Mace da dogovorim predblagdansko brijanje, a kad tamo na frizuri Pero Kvrgić, doajen i legenda hrvatskog glumišta.

pero-kvrgic

Najbolji hrvatski glumac i najbolja trešnjevačka frizerka

– Kako unučica Kaja?-pitam Peru s vrata.
– Super! Sva je važna jer je s vrtićem sama bila pet dana u Gradu mladih.
– Onda će uskoro i škola?
– Na godinu!- uzvrati ponosni deda koji me, vjerovali li ne, posvađao s Draženom Petrovićem. Naime prije puno godina radio sam intervju s Kvrgićem koji stanuje u istom neboderu s mnogim sportašima pa mu je susjed bio i košarkaški Amadeus.

– Često nogometaši i košarkaši iz našeg nebodera odlaze na duge pripreme i turneje pa nam zbog neplaćanja struje i vode komunalci prijete isključivanjem – otkrio mi je tada Pero.
Draženu je tako neki dežurni dušebrižnik prepričao kako sam ga ja optužio da ne plaća struju i vodu pa smo jedno vrijeme bili „bez slike i tona“. Sve je izgladio i pomirio nas u Orijent expressu, a tko drugi nego Suki. Inače, on je itekako zaslužan za snajpersku šutersku preciznost Dražena Petrovića jer je u ranim jutarnjim satima, na solo treninzima, dodavao lopte košarkaškom geniju.

– Ispucao bi tisuću lopti sa svih pozicija. Ne dao bog da promaši jer onda sve ide iz početka ,a ja skupljam lopte i dodajem mu .Znali smo odigrati jedan na jedan, a samo mi je jednom dopustio da postignem koš – prisjeća se Zvonimir Sunara –Suki.

Evo me opet u rikverc kod naše frizerke Mace koja zurke popravlja Jasminu Stavrosu, Ljubi Zečeviću i još mnogim znanim i neznanim facama. I za kraj jedna reklamacija .Malo je čudno da ja za šišanje plaćam isto kao i Pero Kvrgić koji ima gomilu vlasi na glavi, a ja kosu osušim za pola minute na radijatoru. Maco,Maco, nije fer.

Ivo Gregurević živi ko’ Hajduk

Sa šišanja prelazim na pišanja. Naime Zagreb je drugu godinu za redom Adventom prepišao sve Europske metropole, ali su nam zato mnogobrojni gosti zapišali prolaze, haustore i ulice pa smo i u zapišavanju javnih prostora prvi u Europi. Tisuću kućica, milijun degustatora kobasica i kuhanog vina, a samo jedan javni WC u blizini. Ugostitelji zato zaključavaju svoje šekrete jer im role papira nestaju u sekundi pa gosti Adventa poput peseka obilježavaju prostor u prolazu Harmica, obližnjim haustorima i travnjacima. Preporučujem nadolazećim tajkunima da iduće zime iznajme kućice s WC-ima i zarada će biti veća od one s kobasama. Velečasni Matošević na svojim duhovnim i vrlo duhovitim predavanjima u Voćarskoj primijeti kako mi ljudi više nemamo strpljenja, kako ne znamo čekati ni Božić. Adventi danas počinju već nakon Dana mrtvih. Sve u cilju što brže i što veće zarade.

-I sam odem do Trga na kobase – kaže Matošević , a mene neće iznenaditi ako iduće godine Advent u Zagrebu počne odmah nakon Praznika rada.

Iz tog zagrebačkog ludila valjalo je pobjeći put Pišeca na janjca i mlado vino kod naših prijatelja Slavka Omerza i Bojana Sušina. Održao je riječ Ivo Gregurević i platio okladu Pavi Kremeniću što je još uvijek živ. Bit će fešte još godinama jer Ivo će živjeti duže od Hajduka koji, zna se, živi vječno.Ivini prijatelji doteglili su do kleti najprobranije slavonske delicije, a tamburaši svirali do kasno u noć.

20161211_145734

Vijeće mudraca

-Nažalost moram ranije ići jer s unukom ujutro putujem u London, u obilazak trgovina u kojima je moj kulin i po 100 eura. Idem i na tekmu jer su mi Bilić i Jurčević osigurali ulaznice – pravdao je svoj rani odlazak kralj kulena Tomo Galović

Raspjevao se i Vlaho Srezović koji razmišlja o otvaranju Saloona, Mate Renić je kupio vino za šogora dr. Slavka Sakomana koji je postao deda, a Baja nas je pozvao sve u kafić kraj Mačkove ljevaonice umjetnina na drink.

-Možemo ispeći jednog smuđa od sedam kila – zagolica nas stari dobri Baja.

Turci se vrćaju u serijama, a Mujo i Haso u vicevima

Srećko i Larisa mi skrenuše pažnju kako su Turci prilikom odlaska iz naših krajeva obećali da će se vratiti u serijama. I bogami, vratiše se i okupiraše naše domove. I ja sam se zakačio na Hurem i Sulejmana, a jedan moj prijatelj, poznati glumac, tuži se na svoju mamu:

– Dignem se na doručak, a mama gleda tursku seriju, dođem na ručak, a mama u fotelji bulji u tursku seriju. Za večerom ista slika, mama gleda i treću tursku seriju. Čini mi se da više ne čita ni titlove jer je već naučila turski – priča moj stari frend, a ja se sjetih kako je netko mudro konstatirao da „ne treba prekidati ženu dok šuti“ i odlučih se za dva vica za kraj ove „putne“:
1.
Koje su bile zadnje riječi kapetana njemačke podmornice?
-Achtung, dihtung!
2.
Na semaforu sjedi ženska u kolima i čeka zeleno.Tik do nje stane Mujo u svom autu.Gledaju se oni, gledaju pa Mujo počne spuštati prozor. Ženska veselo, očekujući nastavak udvaranja , i sama pusti svoj prozor, a Mujo se šarmerski nasmiješi i reče:
-Što je, i ti prdnula?

Standardno
Anwa Friendly!, Kafići, Klubovi, Koncerti, Zagreb

Zug Bar ne beži nigdje

Piše: Nikola Pušonjić

Pisati o kvartovskom kafiću nije zahvalan, a ni lagan zadatak. Kafić, prostor koji zauzima mjesto u tvojem životu kroz dio osnovne, čitavu srednju školu, kafić koji vidiš doslovno s prozora i provodiš mamurna jutra u pidžami i šlapama, jednostavno nije tema o kojoj isuviše razmišljaš – spustiš se iz haustora, kupiš cigarete i šutke sjedneš i, ako si dovoljno pribran, čitaš novine ili gledaš televiziju. Takav kafić (kafić je preotmjena riječ) bio je čuveni Caffe bar „Rasno“, smješten u passageu Doma za starije i nemoćne na Iblerovom trgu.

Cafe "Rasno" - krasno.

Cafe “Rasno” – krasno.

Izlizani tapecirung na stolcima i separeima, besmisleno predimenzionirani polukružni drveni šank progoren čikovima i izrauban kriglama lokalnih nalokanih susjeda, pokoji policajac u civilu s nezaobilaznom torbicom – popularnom „pederušom“, dvije sestre, penzionerke štićenice doma piju konjačić od ranog jutra, a kasnije viču na konobara da žele pivo, ali da nikako nije onako toplo kako su ga dobile prošli put. U takvoj atmosferi moja mlađa sestra i ja godinama smo guštali i najčešće trijeznili, a kada bi na spomen kolegama ili prijateljima rekli kako smo eto, na kavi u „Rasnom“, bili bi predmet sprdnje.

Kako je u međuvremenu odnos moje male sestre i mene prerasao one tinejdžerske bolesti, počeli smo navraćati u „Rasno“ i navečer na pivo – blizu nam je doma, nije skupo, nije ni gužva ni buka – pokoji pijanac koji marljivo ispunjava listić za kladionicu, konobar i žohari koji ispadaju sa stropa iz ventilacijskih cijevi. Kada bi već svima dopizdilo sjediti u kafani, teta spremačica oprala bi podove, dala meni i sestri ključeve da zatvorimo kad odlazimo, a ključeve ostavimo na porti Staračkog.

“Kerumovi”

Tipična večer u staračkom domu

Tipična večer “Kerumovih” u staračkom domu

Nekako smo u cijeloj toj obiteljskoj atmosferi zaradili i nadimak: „Kerumovi, braco i seka, kaj ćete, kavu ili pivu?“ Je li nadimak zaslužen pričanjem o politici, ali pak jer smo učestalo djelovali dovoljno blentavo da bi usporedba bila na mjestu, ne vjerujem da ćemo ikada saznati.

No u jednom trenutku – „Rasnog“ više nema. Zatvoreno. Bez najave. Što ćemo sad? Susrećemo konobare i susjede – pitamo što se događa, nitko ništa ne zna.

I tako mjesecima. I odviknuli se, prebacili obiteljske nedjelje malo dalje od kuće, u Radićevu ulicu.

Nakon izvjesnog vremena primjećujemo da se nešto u prostoru ipak događa. Šankovskim kuloarima razvija se priča kako je netko uzeo prostor u najam – živi bili pa vidjeli.

 

 

Prolazimo jedan dan i ugledamo poznato lice – konobara koji nas je prozvao „Kerumovi“.

– Pa di ste?

– Pa di ste vi?

– Evo, kolega i ja smo nakon totalne zajebancije s natječajima konačno uzeli prostor u najam. Znaš kaj ćemo napraviti od ove rupe, sve ćemo preurediti.

Krenuli su radovi, seka i ja smo redovito onako penzionerski znatiželjno buljili kroz prozor i pratili napredak preuređenja. Jedno jutro nas je novi gazda pozvao unutra.

– Pred kraj smo, treba sad samo ušminkati sve. Otvaramo za ljeto, a zvat će se – Zug.

– Zug, kao vlak ili kao cuganje?

– I jedno i drugo!, smijao se gazda.

I onda odjednom, nakon par mjeseci cupkanja oko „Zuga“ – dođite na piće – otvaramo u subotu.

Zug is born

Imali smo što vidjeti. Prostor koji je „krasila“ aura socrealistične kafane sada je suvremeno opremljen i uređen u industrijskom stilu, šank je savršen, kaubojski dugačak, detalji koji jasno, ali diskretno upućuju na naziv kafića, a povrh svega, ovo je sad mjesto koje se ne može zvati kvartovskom birtijom u staračkom domu. Ovo je sada nešto novo i sasvim neočekivano – ovo je sada potencijal za pravi pravcati klub i beer bar. Besprizorne pijance zamijenila je mlada i urbana publika, željna mjesta gdje može popiti odličnu kavu, profesionalno servirani čaj (i to čaj, lišće, ne one bezvezarije koje nazivaju čajem u kafićima po čitavom gradu), golemu ponudu domaćih i stranih piva i sve popularnijeg gina.

Metamporphoseon libri

Metamorphoseon libri

Kolege iskusne pivopije guštaju u točenom Erdingeru, šmekeri u ginu i whiskeyu, a seka i ja, ipak malo konzervativniji, u gemištu i Budweiseru kojeg sam se dohvatio od prvog dana na prijedlog osoblja i od tada ga ne puštam iz ruke.

Osoblje je posebna priča, kao i atmosfera koju stvaraju zajedno s dva bračna para koji su uložili vrijeme, novac, ali i evidentnu ljubav i golemi trud. Metamorfoza stare rupe u mjesto gdje si istovremeno u obiteljskom i frajerskom okruženju mjerljiva je u startrekovskim dimenzijama.

Ljubazno osoblje

Ljubazno osoblje

Uređenje, svirke, tulumi, atmosfera, sve je na strani da Zug bar, kako se službeno zove, postane jedno od glavnih destinacija publike svih dobi i afiniteta. Bilo da je riječ o jutarnjoj kavi, afterwork tulumu, zagrijavanju za izlazak petkom ili ples uz bendove subotom.

U slučaju ovog Zuga, uparkiranog na Iblerovom trgu, nikako ne možemo zapjevati onu veseljačku: „Beži Jankec“. Zug je tu da ostane i vodi nas u nove veseljačke avanture.

Pa bumo si onda malo i za promjenu zugnuli.

Standardno
Kolumne, Putna

Recepti za stotku: vino, kulen i puno seksa

Piše: Miljenko Mitrović

Ona je samo tako, iznenada i sebično otišla put beskraja i odnijela sa sobom svu moju ljubav… Ostalo mi je prisjećanje na ljepotu zajedničkih trenutaka, tuga za vremenom koje smo mogli, a nismo proveli skupa i snovi o sreći koju htjedosmo dotaknuti zagrljeni. No, da ne tupim i ne slinim po ovim tipkama koje mi kradu dušu  i rugajući se traže otisak veselijih priča, radije ću stati i lupetati o dva velika čovjeka koji su zdravog duha i bistre glave protegnuli svoje živote do stote.

miljac-i-rogoz

Kad sam bio mlađan novinar ja

Zvonimir Rogoz je glumac kojeg enciklopedija Britannica svrstava među najbolje svjetske Hamlete, filmska legenda koja je igrala glavne uloge u mnogim filmovima pa i u kultnoj “Ekstazi”, gdje se Hedy Lamarr po prvi put skinula gola.

– Zamislite kakav je bedaček bio njen muž, američki bogataš koji je želio uništiti sve kopije filma u kojem je ona igrala gola. Uložio je hrpu dolara, ali neke kopije su, na sreću, preživjele i ostale dio celuloidne povijesti-pričao mi je papa Rogoz na jednom od naših susreta.

“Bolje uzdržavati mladu ženu i njene ljubavnike nego staru i doktore”

Kad je u devedesetima s mlađahnom suprugom Agatom dobio sina Rafaela provjeravao je očinstvo u bolničkom laboratoriju .Usprkos poodmakloj dobi potvrđeno je da je on biološki otac djeteta, a kad su glumci u Gavelli prvi put, u kolicima, vidjeli malog Rafaela, ekipa u bistrou je zaključila:

-Zakaj je moral provjeravat dal’ je otac kad je mali isti on?!

Pitao sam ga jednom zgodom u stanu preko puta stadiona Zagreba, nije li ipak prevelika razlika između njega i  šezdesetak godina mlađe supruge, a on je uz smiješak odmahnuo rukom i dodao:

– Gospodine, bolje je uzdržavati mladu ženu i njene ljubavnike nego staru ženu i njene doktore! Zar nije bolje u društvu tortu lizati nego sam staru kokoš glodati?

Družili smo se u njegovoj vikendici u Zagorju, Gavelli i Kranjčevićevoj  gdje je u Staroj Poštarici proslavio i okruglu stotku. Stiglo je oko četiristo  uzvanika, od političara i glumaca do tajkunske elite i malog broja znanaca. A kad je umro, tuga  i završni prizor iz Formanovog Amadeusa. Uz  bljuzgavicu, zimu i vijavicu, pored rodbine iza lijesa desetak ljudi. A na vječni počinak je odlazio istinski glumački Amadeus koji je nakon svog zadnjeg nastupa u Gavelli, uoči rata, proročanski poručio:

-Ne iskorijenite li to zlo i djeca djece vaše osjetit će to!

I papa Rogoz i Shakespeareova rečenica iz Richarda III bile su proročanske, a nažalost i danas još uvijek vrijede jer smo svi mi skupa na Balkanu jedna velika obitelj primitivaca.

“Kulin je svemoguć”

Papa Rogoz mi je savjetovao da za dug život treba popiti čašicu vinčeka dnevno, a u krevetu sa ženom treba plahticom pokriti leđa da ne nastradaju križa. Na 99. ročkasu pjesnika iz čitanki Dragutina Tadijanovića, u restoranu kod Drageca Vukušića, pitao sam slavljenika  o tajni dugovječnosti, a on me samo pogledao i uz smiješak obećao:

-Ako ćete biti živi kada budem slavio okruglih sto godina, otkrit ću vam eliksir vječne mladosti!

tadija

Ljubitelji kulena, ujedinite se!

Nisam se dočepao recepta, ali sam zato vidio kako je Tadija kralju kulena, Tomislavu Galoviću na komadu kartona napisao:

Kulin je svemoguć!

Čudim se da  Tomica to ne lijepi na svoj  carski proizvod, a jedan Tadijin kolega pisac mi  je prišapnuo :

–  Tajna  Tadijne dugovječnosti krije se u tome što u životu nikad nije podigao ništa teže od  olovke.

Kirk Douglas, Coco Chanel i starci s Kavkaza

Vidim ovih dana kako sa zgodnom snajkom Zetom stari Spartak Douglas slavi stoti ročkas pa se sjetih jedne anegdote o stogodišnjem jazzeru kojeg mi je servirao bivši bubnjar kultne “Grupe220” Ranko Balen.

Novinarka došla na razgovor, na stoti rođendan poznatog jazz glazbenika , a kraj njega boca viskija i šteka cigara.

-Pa vi još pušite?

-Nekad  je šteka bila malo ,a sad uglavnom kutija dnevno.

-Još i pijete?

-Prije je boca bila malo,a sad nekoliko čaša dnevno.

-Pa zaboga i tako ste dočekali čak sto godina?

-Eh, da sam znao da ću živjeti sto godina, ja bih se čuvao!

I Coco Chanel su u dubokoj starosti pitali znatiželjni novinari:

-Madame, imali ste toliko muškaraca, kako to da ste sada sami?

-Vidite, da imam nekog mladića to bi bila sramota, a da  sam s nekim svojih godina to bi bila strahota!

I za putnu, na kraju, jedan starački s Kavkaza od  Ranka Balena.

Ekspedicija  istraživača na Kavkazu raspituje se o starosti tamošnjih žitelja..Prilaze trojici metuzalema.

– Ja imam 100 godina jer sam živio u planini, na zraku .Jednom ili dvaput sam bio u gradu, popušio tek nekoliko cigara i popio malo vina. -ispriča prvi.

Prilazi tv-ekipa onom nešto starijem:

-E, vidite, ja imam 110 godina,ali se nikad nisam ženio, nikad bio u gradu , nikad pušio, ni pio alkohol…Samo čisti zrak i kefir.

Na kraju prilaze onom evidentno najstarijem.

-Ja  sam normalno živio za razliku od njih. Ženio sam se više puta .Često sam odlazio u grad, a još uvijek puno pijem i pušim!.

– Nevjerojatno, a koliko je vama godina ?

-40!

Standardno
Kolumne, Putna

Malo Papi, malo Jamesu Bondu

Piše: Miljenko Mitrović

Družeći se s Dimitrijem Popovićem, istinskim čarobnjakom olovaka, boja i kistova, počeo sam gledati slike na drugačiji način . Više ne zujim izložbenim pistama kao slijepi paraolimpijac, već pažljivo gledam tražeći ono nešto što svaka slika nudi: njenu dušu, miris, skrivenu erotiku… Ukratko, počeo sam slike degustirati poput vina, uživajući u njima kao u rajskim darovima grožđa i putnim pićima.

Pitate se otkuda skupa na slici likovni i trenerski kraljevi, Dimitrije Popović i Zlatko Kranjčar? Veže ih naš zajednički prijatelj Miro Gavran, kralj pisane riječi, kojem se poklonio cijeli svijet. Naime, Cico i Dimitrije redovito su na njegovim promocijama i premijerama .

20161103_122054

Dimitrije i Cico- puno toga ih veže

-Iduće godine imat ću u Klovićevim dvorima veliku retrospektivnu izložbu-šapnu mi na zadnjoj Mirinoj promociji Dimitrije.

-Što je s dokumentarcem?-znatiželja me vuče.

-Nećeš vjerovati zvali su me na projekciju u Hollywood, ali zbog obaveza nisam mogao na put.

„Preludij za snajper“ je pravo remek djelo koje prikazuje život i rad poznatog hrvatskog umjetnika, a na međunarodnim festivalima pobrao je i nagrade. Čekamo zagrebačku premijeru.

Kako spomenuh Hollywood, sjetih se glumca Piercea Brosnana koji je nekoliko puta posjećivao Dimitrijev atelje u Vramčevoj ulici na Šalati.

-Brosnan je kupio desetak mojih slika, a za zadnju njegovu filmsku premijeru u kojoj glumi Jamesa Bonda poklonio sam mu jedno raspelo-prisjeća se Dimitrije.

Njegova čudesna raspela nalaze se u Papinim privatnim i službenim prostorijama u Vatikanu. Zadnju sliku darovao je papi Benediktu premijer Crne Gore, Milo Đukanović. Sjećam se, bila je hića i panika jer nitko nije mogao doći do Dimitrija pa su me iz veleposlanstva trznuli da pomažem. Naime, Dimitrije nema mobitel pa sam preko njegove supruge Jagode koja ga na sreću ima riješio stvar i treće raspelo je otišlo za Vatikan (prva dva Dimitrijeva raspela Vatikanu su darovali jedan hrvatski predsjednik i jedan premijer, op.ur).

Spomenut ću i to da je svojevremeno Dimitrija nazvao kustos Olimpijskog muzeja u Lausannei i rekao mu da njegov portret Dražena Petrovića pobuđuje najveće zanimanje posjetitelja.

Stamać i Cico- predavači na Filozofskom

Cicu Kranjčara s Dimitrijem veže i Montenegro. Poznati hrvatski slikar je rođen na Cetinju, a Cico je kao izbornik od male repke Crne Gore stvorio respektabilnu momčad. Pričao sam Cici kako i dan danas na stadionu u Podgorici skandiraju njegovo ime, a onda ga pitao kakvi su mu planovi.

-Trenutno odbijam sve ponude i čekam onu pravu !

Umro je naš zajednički prijatelj, akademik Ante Stamać i ja se sjetih kako je profesor u Karaki one bjelošalovske, šampionske godine nagovorio Cicu da na opće oduševljenje studenata održi predavanje.

-Gospodin Kranjčar bio bi fantastičan profesor – hvalio ga je u Karaki Kratki. Akademika, vatrenog Dinamovca , Kratki je prozvao naš frend Tomica Klepić, gazda poznatog restorana na igralištu Borca gdje je osnovan HDZ. Nakon jednog derbija, Stamać je pričao na šanku Karake da je za gol kriv gospodin Lulić što je razljutilo Lulićevog frenda Klepića koji se okrenuo i ispalio:

-Ti Kratki šutu!

Tako je naš poznati akademik za nas karakaše zauvijek ostao Kratki.

Druže Tito, mi ti kune nemamo!

Za kraj ove „Putne“ malo šale na račun Tita. Nedavno sam ispred ljekarne na Trešnjevačkom placu ugledao tri Zagorca s crvenim majicama na kojima je bio otisnut lik Josipa Broza. Učinilo mi se da na njima piše“ DRUŽE TITO MI TI SE KUNEMO „. No, kad smo ušli u tramvaj, skužio sam da natpis glasi „DRUŽE TITO, MI TI KUNE NEMAMO“!

Evo i one o tome kako Cigan doživljava razliku između Titovog i novog doba :

Ispred trgovačkog centra TV reporter pita Cigu:

-Recite nam, jete li bolje živjeli u Titovo doba ili danas?

-Bolje je bilo za Tita .Nabaviš bez problema hranu, deterđente, tehniku..

-A sada?

– Sad ništa; kamere ovdje, kamere ondje!

Standardno