Piše: Miljenko Mitrović
Iako trenutno u meni skače čopor gladnih vukova i ne razmišljam o krematoriju, često se sjetim mudrolija našeg pajdaša Joška Juvančića -Jupe.
-Znaš li kako ćeš prepoznati prve znakove starenja ?- pitao me Jupa.
-Ne!
-E, eli kad hodaš Ilicom u najfrekventnije vrijeme i prdneš tako jako da zasjeniš udar topa s Griča, a pritom se uopće ne okreneš i ne zanima te je li te netko vidio i čuo. E, to ti je prvi signal da stariš.
Inače, Jupa je često igrao šah s našim literarnim bardom Ranko Marinkovićem.
-Ovi vaši nogometaši su najneinteligentniji sportaši- znao nam je spustiti Ranko.
A ja mu jednom kod Drageca Vukušića uvalim Josipa Kužea koji je bio majstor stare indijske igre. U kratkom vremenu Joža je tri puta matirao Ranka koji pomalo ljuto procijedi:
-Pa nisam rekao da su baš svi nogometaši glupi!
Tko je Fra Jovan Beg?
A sada ću vam ispričati nešto pomalo nevjerojatno.Naime, često smo u Frankopanu igrali muru đaponezu, onu igricu s tri novčića. Glumci Ivica Vidović, Kiki Kapor,Vlatko Dulić, Pređo Vušović, Mustafa Nadarević, Edo Vujić, Tomislav Palinić, pisac Kemal Mujičić, direktor propagande Gavelle Mladen Šoškić, kapetan iz Vukovara Siniša Ćiritović, Ivica Čukelj i još mnogi drugi. Zadnji bi plaćao rundu, a predzadnji pjevao poznatu pastirsku šansonu “Čoban ćera ovčice, lakoj’ lane”… Ranko Marinković nije baš volio biti zadnji i plaćati,ali je vrlo često pjevao ovaj čobanski hit. Jednom kad smo obojica ispali iz igre sjetno mi je rekao:
-Znaš, onaj Fra Jovan Beg mi je znao reći kako sjajno pišem, ali da previše upotrebljavam strane riječi.
-Tko je, profesore Fra Jovan Beg – bio sam znatiželjan .
-Tako zovem Ivu Andrića. Fra jer je bio franjevac, Jovan jer je pripadao srpskoj književnosti, a beg jer je uglavnom pisao o muslimanima u Bosni. I tako on meni prigovara na čestoj upotrebi stranih riječi, a on u naslovima svojih djela koristi same turcizme: avlija, čaršija, ćuprija-reče mi Ranko, a potom, kao predzadnji, otpjeva “Čobana”.
Puki Puki ko čisti Armani
Kako sam ovu Putnu počeo s prdežom i startom starenja, evo za kraj malo Armanija. Naime, kad kartamo belu i naš prijatelj Čošo ga ispali, svi se razbježimo osim genijalca Izeta Fazlinovića iliti ga Mujice Nadarevića:
-Puki, kud ovi bježe? Pa to je čisti Armani!
A za ulazak prdeža u literaturu pobrinula se sjajna spisateljica Milana Vlaović u svom novom romanu “Glad” kojeg toplo preporučujem.
-Dobro se slažete vas dvoje?- zanimalo me.
-Gle, idealan nije. Puno prdi i uvik je gladan. Ali, ima svojih kvaliteta. Ka da san ja lagana.
-Eugen nikad ne prdi- zamišljeno je rekla Izabela.
-Kakvo je to muško! – začudi se Loredana. -Moja mater je nagluva na desno uvo, kaže da jon je to od dugogodišnjih detonacija s desne strane kreveta.
I za kraj jedan mirišljavi vic:
Idu dvije guzice ulicom .Jedna prdne, a druga će na to:
-Uzela si mi riječ iz usta!
anwa.com.hr 