Nas i Čeha petnaest miliona

Piše: Siniša Marković

Fotografira: Tony Hnojčik

Otkako je 935. bohemijski plemić Boleslav kopljem probo svog brata, kneza Vaclava Dobrog, Česi su odlučili kako će im bratstvo biti jedna od najvažnijih vrijednosti. Možda je i zato na prošlotjednoj proslavi u Češkom Narodnom domu u Šubićevoj već na ulazu uzvanike čekala tacna s jasnom porukom: u neoznačenim čašicama bila su natočena pića dobrodošlice; u jednakoj količini znamenita Becherovka i šibenska travarica. U duhu bratstva, moralo se probati obje.

Neobična upotreba tanjura za domjenak u Češkom domu

Neobična upotreba tanjura za domjenak u Češkom domu

Iako je povod bio vrlo formalan – slavio se Dan Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba, Dan državnosti Češke te Dan hrvatske neovisnosti – proslava koju su Česi organizirali za pripadnike svoje manjine “I sve koji se Česima osjećaju”, te svoju “hrvatsku braću”, bila je sve samo ne formalna.  Ne pamtim kada sam vidio toliko “kravatdžija”, odnosno raznih visokih dužnosnika, kako opušteno razgovaraju, a u rukama im, umjesto standardne čaše na stalak s biranim vinom, čaša najobičnijeg, hladnog piva. Staropramena, naravno (otvoreni smo za donacije zbog ove reklame).

Kako su Česi branili Hrvatsku (i beherovku)

Česi su svoje bratstvo s Hrvatima dokazali u više navrata. Baš je ovih dana u Daruvaru otvorena izložba fotografija Anwinog urednika fotografije, Tonyja Hnojčika, koji je i sam pripadnik češke nacionalne manjine. Tony, kojeg zovu i “dobrim duhom Zapadne Slavonije” je početkom devedesetih fotoaparatom zabilježio kako su Česi organizirali konvoj autobusa u kojem su put Praga otišla slavonska djeca, napustivši tako Daruvar i okolicu odakle se, sa zgarišta prvih spaljenih sela, već opako širio opaki zadah smrti i rata.

Manje je poznato da je i pjesma Moja Domovina”, neizostavan dio TV programa devedesetih, snimljena upravo na pozornici Češkog doma u Šubićevoj, svega nekoliko desetaka metara od INA-ine zgrade u kojoj je iz sigurnosnih razloga Hrvatski sabor zasjedao kada je raskinuo veze sa SFRJ. Baš je “Mojom Domovinom” i počela prošlotjedna svečanost u Šubićevoj, a u duhu bratstva izvele su se hrvatska i češka himna te čitale pjesme S. S. Kranjčevića

Iako Čeha u Hrvatskoj uistinu ima mnogo, a samo u Zagrebu ih je gotovo devet stotina, oni su tiha manjina, za sebe gotovo ništa ne traže. Želja im je tek da negdje u Zagrebu osvane trg ili ulica s imenom posljednjeg čehoslovačkog i prvog češkog predsjednika Vaclava Havela, što im je predsjednik Gradske skupštine Andrija Mikulić i obećao (kasnije doznajem da im Zagreb to obećava već dvije godine, ali strpljiv je češki narod).

Mladi diplomat Jan iz političkog odjela Veleposlanstva Češke, inače zagrebački student koji je tri godine studirao na Filozofskom fakultetu, tumači mi kako su veze između Zagreba i Praga neraskidive, zbog čega se Česi ovdje uistinu osjećaju kao kod kuće.

A naš fotograf Toni ne bi bio Toni da mladog diplomata nije pošao zbuniti svojom malom provokacijom.

-Znaš li ti Jan kako je gadno bilo devedesetih između Češke i Slovačke, pa to je bilo skoro na rubu rata. Znaš li da je samo jedna stvar presudila – pitao je s najozbiljnijim izrazom lica.

Jan se malo promeškoljio, jer opće je poznato da su Česi i Slovaci svoju državu razdružili u vrlo mirnom tonu, bez opaljenog šamara, a kamoli ispaljenog metka.

-Pa, da, bilo je tih slovačkih nacionalista – počeo je Jan, no vidjelo se da mu nije ništa nije jasno.

-O, da, jako je bilo ružno. Ma moglo je to i krvavo završiti da Česi nisu pristali na kompromis – nije se dao Toni pa onda konačno pojasnio – Česi su Slovacima, eto, udovoljili njihovom zahtjevu da Borovička bude slovačko, a Becherovka češko nacionalno piće. I bi mir!

Tako nasmijani, uz još jednu čašu točenog, dočekali smo i tacne prepune nečeg u dubokom ulju pečenog.

“Branborov narod”

Branborci – govore mi Česi punih ustiju. Legenda kaže kako su Česi u Slavoniju donijeli kulturu krumpira koji se dotad nije uzgajao čak ni za napoj svinjama. U Slavoniju je došao “Branborov narod”, odnosno narod krumpira, pa otkrio svoje delicije. A branborci su doslovce pogačice od ribanog krumpira, vrlo ukusne i zasitne, upravo ono što je potrebno nakon nekoliko čaša piva. Kad je uz sve to krenula i pjesma dame prekrasnog glasa, Vesne Dostal, inače medicinske sestre u KBC Zagreb, ‘mam smo se svi pobratimili.

Česi su, prije svega, sjajni domaćini

Česi su, prije svega, sjajni domaćini

Naš domaćin, predsjednik Vijeća Juraj Bahnik s veseljem nam je objašnjavao kako je češki dom pun života, tu se događaju razne manifestacije, a češka manjina uistinu živi cijele godine. Imaju i osnovnu i srednju školu, gdje učenici različitog uzrasta “nakon škole, dobrovoljno, ma nitko ih ne tjera, sami dolaze kako bi učili češki, kulturu, književnost, običaje”.

Potvrđuje nam to i Vladimir Bilek, saborski zastupnik Čeha u Hrvatskoj, pa veselo nazdravi pivom. Česi su, prije svega, izvrsni domaćini. Podsjetilo me to na moju prašku avanturu od prije nekoliko godina, kada sam se u češkoj metropoli, negdje u siječnju ili veljači, zatekao posve sam. Zaštitu od oštre hladnoće odlučio sam potražiti u jednoj od pivnica. Ušavši unutra naočale su mi se trenutno zamaglile. Skinuo sam ih pa unatoč visokoj dioptriji vidio kako mi netko iz prepune pivnice maše. Isprva misleći kako ne maše meni, ignorirao sam poziv, no taj je netko bio uporan. Rukom je pokazao na prazno mjesto za velikim stolom, gdje je sjedilo oveće društvo. Objasnili su mi, kada sam sjeo i dobio kriglu točenog, kako je to naprosto normalno.

-Nitko ne dolazi u pivnicu sam piti pivo, to može i doma pred televizorom. Ako je čovjek došao u pivnicu, znači da želi društvo, pa je red gosta pozvati da sjedne za prvo slobodno mjesto – pojasnili su mi moji češki domaćini.

Večer smo okončali posjetom vrlo sličnom mjestu, Čeh Pubu, jedinstvenom lokalu na uglu Preradovićeve i Hebrangove, gdje se izvrsni točeni Kozelov Plsner dobiva za deset kuna, a otkrivamo tu i nešto što se zove Mliko (to valjda piju dječica u Čeha) – pola litre pivske pjene. Bilo bi neumjesno reći da je druženje s Česima samo pivo i krumpir, jer oni su narod bogate, stoljetne kulture i zanimljive povijesti. No, u hladnim danima koji dolaze, srce se ipak najbolje ugrije uz kriglu i bratsku srdačnost, a to je nešto što vas kad ste u društvu s Česima, budite bez brige, uvijek očekuje.

Ahoy! Živjeli! Cheers!

Ahoy!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s