Kako sam u pidžami spasila “letećeg štakora”

Piše: Korana Hrvoj

Golub je sjedio na rubu stepenice ispred nebodera, zatvorenih očiju i nije se mrdao. Dozvolio je mojim psima da ga onjuše. Ne znam ništa o golubovima, no znala sam da to nije normalno. Nijedna ptica nije tako ravnodušna prema drugim bićima koja joj se toliko približe.

Iako sam čula stotinu priča o tome kako su golubovi “leteći štakori”, puni raznih boleština od kojih se umire, uzela sam ga sa sobom. Stavila sam ga na balkon, a prethodno sam spustila rolete da kojim slučajem ne bi pokušao letjeti. Nije mu to ni palo na pamet. Najprije se nije htio spustiti s mojih ruku, a kad sam ga položila na pod, ostao je na mjestu gdje sam ga spustila. Stavila sam pred njega zdjelicu s vodom, no ignorirao ju je. Onda sam guglala što da mu dam za jesti. Dečko je rekao – kruh. Google je rekao nipošto kruh.

Prijateljica koja je nedavno također našla goluba kaže da mu ne dajem ništa, jer golubovi ne jedu po noći. Ako baš jako želim, neka mu dam proso. Nemam ga, naravno, jer ga nikad u životu nisam kupila.
Stavila sam goluba u veliku kartonsku kutiju (preveliku, onu za selidbe, ali to je jedino što u devet sati navečer imam) i bušim rupe sa strane, zbog zraka. Ostavljam ga na balkonu, a potom ruke perem u medicinskom alkoholu. Ne znam što ga točno muči i poduzimam sve mjere predostrožnosti.

Onda počinje briga za idući korak. Znam da postoji AWAP, udruga koja se bavi spašavanjem svih vrsta životinja. Jednom sam im donijela vrapca, ali nisam sigurna što da radim ovako kasno navečer. Razmišljam da ih zovem ujutro, no bojim se za golubovo zdravlje. Letargičan je, ne otvara oči, pa sam pomislila da je slijep. Najlakše je zvati ujutro, no znam da si neću oprostiti ako mu se nešto dogodi tijekom noći.

Zovem Dumovec na 091 200 8354. To je mobitel ljudi koji su s vozilom na terenu i obično znaju negdje do 23 sati biti na terenu, iako oni ne rade iza 19 sati. Javlja mi se vozač i opisujem mu golubovo stanje. Kaže da je u gradu i da će svratiti istu večer. Pita me je li golub u kutiji, kažem da je.
Zove me nedugo nakon, možda sat vremena nakon našeg razgovora. Golubu sam dala ime Ajlojzije i pomalo ga tužna nosim vani. Što ako ugine? Što ako bude toliko loše da ga eutanaziraju? No, znam da mu ja ne mogu pomoći, jer njemu treba ozbiljna pomoć od ljudi koji se razumiju u zdravlje ptica.
Predajem njegovu ogromnu kutiju zaposleniku Dumovca, koji mi kaže da oni sve divlje životinje prevoze za AWAP. Smije se mojoj ogromnoj kutiji (da, svakako nije loše pticu staviti u nešto manje), ali možda mu je smiješna i moja pidžama, koja proviruje ispod jakne. Odvozi Ajlojzija.
Ujutro zovem AWAP da se raspitam za njega. Ispostavlja se da je imao upalu pluća i da vani ne bi preživio. Dobio je antibiotike i očekuje se njegov oporavak. Nije slijep, već je bio preiscrpljen od bolesti i zbog toga nije otvarao oči. Nakon ozdravljenja će ga se pustiti na slobodu.
Ajlojzije (koji nije svjestan da se tako zove, ali to nije bitno) samo je jedan od stotine (sretnih) golubova koje udruga AWAP godišnje spasi. Pomažu svima: rodama, ježevima, vranama… Svaka ozlijeđena životinja koju ljudi nađu kod njih će dobiti pomoć. Surađuju s gradskim skloništem u Dumovcu, koje im prevozi životinje. Ne financira se iz proračuna, već iz donacija, no nadam se da će se to promijeniti. Mirne duše bih čitav godišnji prirez koji plaćam donirala ljudima koji su bez puno pitanja u 22 sata došli do moje zgrade po bolesnog goluba i spasili mu život. Meni to vrijedi zlata.