Kolumne, Putna

Dubrovačka veza Johna Waynea

Piše: Miljenko Mitrović

Svakoga dana redovito hodočastim do Trešnjavačkog placa i vozim slalom između  štandova. Kumice me  dobro poznaju  pa mi uz osmjeh podvaljuju:

-Ki  nije za  zabavu  taj  ide  u  nabavu !

A  ja im .onda  ispričam jednu pričicu iz Crne Gore. Naime, žena da mužu spisak za plac i torbicu na kotačima, da se, nedo bog, umori, a on bjesno uzvrati:

-Draga, to ti je ženski poso !

-Mužu, onda me jebi. To je muški posao -bjesno  će  ona, a muž iz prve izvali:  :

-Daj  mi  taj  spisak!

Po  Dolcu često vršlja bivši doministar za sport i svojevremeno najbolji vaterpolo sudac na svijetu Žele Klarić. Nakon šest otfučkanih Olimpijskih igara i duplo više europskih i svjetskih prvenstava ima o čemu  spikati. Meni osobno bila je najsimpatičnija storija  o Dubrovčanu Kiti koji se sprijateljio s Jhonom Wayneom.

-Hodao po Beverly Hillsu  John  Wayne, pale mu cigarete,  a kad se saginjao, pukoše mu  otraga hlače. Osvrne se oko sebe i ugleda krojačku radnju  u  kojoj je gazdovao Dubrovčan Kito -priča mi  Žele. -Popravio  mu  gospar  mudante i  Wayne naruči od njega odijelo za ceremoniju dodjele Oscara. Glumcu se kreacija svidjela pa je Kito postao  ekskluzivni   krojač najpoznatijem kauboju na svijetu. Kupili su zajdeno i zemlju na kojoj su sagradili  vikendice. Za  vrjeme OI  u Americi Ante Lambaša,  ja i još  neki vaterpolisti posjetili smo  Kitu na ranču, a iza ograde je Jhon Wayne kosio  travu .

Klarić, dalje, priča kako ga je Kito zovnuo na drink jer je Wayne nekad na sveučilištu igrao  vaterpolo.

-Od kud je  društvo-pitao  ga je  Wayne.

-Iz  Jugoslavije- uzvratio je Kito, a Wayne je upalio kosilicu okrenuo nam leđa i  vikuno:

-Komunisti  vaterpolisti, go home!

Svima  je  bilo neugodno, a znali su  da  kauboj Johon ne voli crvenu boju ni u  pekmezu. Pričao mi je Žele i kako je bio  kumpanjero  s Fidelom Kastrom, pa susret s a Steveom Mc Queenom, a onda naiđe nogometna legenda Pavo Kremenić.

20161028_221942

Klarić i Kremenić na šanku Gavelle

Pavo ispred Messija, Ronalda i Pelea

Povela se diskusija koji je igrač dao naviše golova. Redala je ekipa  Pelea, Ronalda, Messia, sve dok netko nije izvalio da su oni za Pavu Kremenića amateri. Koliko je gazda Karake i Gavelle dao golova, prisutni se nisu mogli složiti je Pavo, uz veliki, redovito igrao i još uvijek igra mali nogomet iako je zakoračio u osmo desetljeće sportskoga  života.

-Kad  se sve zbroji, dao sam  deset  tisuća  golova – rekao  je Pavo, a Marko Mlinarić  ga je demantirao:

-Ma, samo smo ti Fistra i ja na haklovima namjestili pet tisuća golova, Džemal Mustedanagić je dodao još pet tisuća tako da se cifra popela na dvadeset tisuća golova.O toj brojci Messi i društvo mogu samo sanjati.

Inače i sam sam, kod  Zlatka Viteza na Kapelščaku, bio svjedok Pavinih realizatorskih čarolija. Naime, bilo je Martinje i za svirku su bili zaduženi tamburaši MILENIJUMA sve odreda dvadesetogodišnjaci. Pao je dogovor da se prije svirke odigra hakl između tamburaša i nas koji smo bili svi iznad pedeset. Predložio sam da ako pobjede, svaku pjesmu plaćamo po dvjesto kuna, a ako izgube sviraju badava. Pogledali su dečki suca  Pezu, pa šefa policije Dražena Viteza, pa našeg golmana Željka Sabljića koji se približavao osamdesetoj, Pavu, Zlatka Viteza, moju  neznatnost i još jednog proćelavog starijeg gospodina. Dečki iz Slavonskog Broda igrali su za Marsoniju i pristali su iz prve. Već nakon pet minuta onaj proćelavi stariji gospodin dva puta me pogodio u krivu  nogu  i  bilo je 2.0, a za ostatak se pobrinu  golgeter Pavo koji ih je razvalio. Svirali su dečki  besplatno i stalno mrmljali o onom starom bez  kose kojiih je rasturao uz pomoć Pave-.

-Dečki, to legenda  Dinama Velimir  Zajec -objasnio im je Vitez koji je preorao igralište  i zasadio na njemu  voće i to nakon što  je poznati kipar Ivan Kožarić u svojoj  85.  godini proglašen za igrača  utakmice jer mu na tom haklu nitko nije mogao zabiti gol.

Dječji humor

Napisa  netko na  fejsu  da   danas  đaci  idu u školu s Bošnjacima, Srbima, Makedoncima, a da  smo mi nekad  išli  u  školu s djecom . Jebiga,  druga  vremena  drugi  običaji.   Danas  djeca  brzo rastu pa me mala unuka  koja je prešla osmu iznenadi s dva vica :

  1.   -Zašto Cigo plače kad tone Titanic?

-Žao mu  željeza!

2.Facebok:  Najbolji sam!

Google: Bez  mene ništa!

Internet: Molim?

Kompjutor: Bez  mene vas nema!

Struja: O čemu  vi to?

Tesla.What?

Teslina mama: Što?

Teslin deda: Da nije bilo nas,  nema  ni  vas!

Adam i Eva: Što  to  govoriš?

Bog:Sramite  se svi!

Chuk Norris: Ajmo,razlaz!

Oglasi
Standardno
Kolumne, Putna

Ljuština ima Liku, De Niro Drinu, a Jirasek Marlu

Piše: Miljenko Mitrović

Kažem svojim curama da su djeca najveći neprijatelji roditelja, a one me blentavo pogledaju i pitaju „zašto tata“. Ja im onda laganini objasnim kako su, kao male, dok sam im prao posrane guze, plakale i vrištale. Kad su ušle u pubertet, mene i suprugu mrzile su do plafona, a sad kad su odrasle, jedva čekaju da me otpuše sudbina, da mi, nedo bog, moraju pomagat. A možda nešto i naslijede.

Moj dragi prijatelj Banja, vlasnik lanca restorana, hotela i dućana u Crnoj Gori, imao je nedavno bliski susret sa starijom djecom.

-Tata mi bi da nam prepišeš nešto para pa da se osamostalimo—rekoše mu Filip i Tijana, a Banja će iz cuga -Djeco moja draga znate li vi što je to mrtvi kapital? E, to su vam živi roditelji!

Kad dođu unuci, onda je to nešto sasvim treće. Oni vas totalno raspamete. Znaju to, odnedavno, gazda Kerempuha Duško Ljuština koji je na Brijunima proslavio rođenje unuke prekrasnog i originalnog imena Lika. Kao i Damir Jirasek, bivši urednik Arene i Večernjaka, koji je uz odojčeka i hamper vina, s ekipom zalio unučicu Marlu. Tata je Meksikanac, a mama, Damirova kćerka Vanda, bivša članica grupe Shante. Netko iz društva koje se kreće i po sarajevskim filmskim dernecima otkri nam kako je De Niro ispričao da ima posvojenu kćerku koja se zove Drina. Tako Ljuc ima Liku,Damir Marlu , De Niro Drinu ,a Jerkić Stanko unučicu Saru.

jirasek

Tvrtko Stipić i Damir Jirasek rado se zadržavaju pored velikih bačvi

-Na mom promotivnom koncertu u Komediji 20. studenog jednu pjesmu otpjevat ću za tvoju unuku Marlu—obećao je Jiraseku poznati operni prvak Tvrtko Stipić kojem će u komediji izdašno pomagati Sandra Bagarić, Mare Borić , Paganini bend i Tango appassionato. Dođite, bit će ludo i nezaboravno, a ja sam siguran da će Tvrtkovo srce omekšati i da će jednu pjesmu posvetiti svom bratu Hrvoju , poznatom herc kirurgu.

Tata koji ima tisuću djece

Čarobni koloriti jeseni polako nestaju u vlažnosti koja nagovještava transfer mošta u mlado vinčeko. One zadnje tragove ljeta isprtio sam na terasi hotela „Istra“, na bajkovitom Rabu, kod starih prijatelja, Mate Renića i njegove supruge Cice, koji imaju toliko unučadi da mogu sastaviti odbojkašku ekipu. Ispijam piće s Mirom Međimorcem i njegovom šarmantnom suprugom Vedranom, a nailazi i moj stari znanac Fredi Kniwald koji, vjerovali ili ne, ima najmanje tisuću djece. Naime, Fredi i njegova supruga Tatjana su pioniri umjetnog začeća u Europi i svijetu.

-Uz našu pomoć rođeno je najmanje tisuću djece diljem svijeta –otkri mi njihov medicinski otac Fredi, a ja odoh na brod kapetana Pere Vrtodušića s kojim sam oplovio okolne otoke i više puta bio na onom, zloglasnom Golom.

Imamo racku!

Šećem se od Trga do Frankopanske i čitam nazive trgovina, butika, banaka… Sve samo strane firme pa se, onako usput, zapitam imamo li mi više išta što je samo naše osim kulena, bermeta i purice z mlincima pa mi ovaj grafiti o evoluciji domoljublja sve moćnije zvuči:

Imamo Hrvatsku !

Imamo Rvacku !

Imamo RacKu!

Na Fejsu nabasam na rečenicu “uhvatim ja nju za guzu, uhvati ona mene za guzu, uhvatim ja sebe za guzu kad tamo nema novčanika”. I za kraj, jedan otkačen vic iz susjedstva:

Vuče Crnogorac na uzici malog boksera. Naiđe đevojka i pita:

-Je l’ ti to bokser?

-Ne, no je vaterpolista!

Standardno
Fenomeni, Kazalište, Kultura

“Folk Acts”: Kulturnjaci javno pljuju narodnjake, dok privatno rado derneče po folk klubovima

Piše: Mia Mitrović

Fotografije: Arhiva ZKM-a

Turbofolk u teatru? Zašto ne? Suvremen je fenomen, zahvalan za preispitivanje na sceni, a privlači i publiku. U kazalištu se njime prvi pozabavio Dražen Ferenčina u hit predstavi „Zagrebački orkestar“ koja je dosad imala više od 200 izvedbi. Slijedio ga je Frljić svojim „Turbo-folkom“ ključnim, kaže Wikipedija, za njegovu međunarodnu redateljsku afirmaciju. Prošle sezone narodnjacima su se u Kerempuhu poigrali Ivan Đuričić i Mario Mirković u kabaretskoj predstavi „(B)luzeri narodnjaci“, a najsvježiji kazališni folk event dolazi iz ZKM-a.

vesna-i-natasa

Nataša Dangubić i Višnja Vitas u “Folk Actsu” ruše sve stereotipe o teatru i narodnjacima

 

„Folk Acts“ autorski je projekt Saše Božića i koreografkinje Petre Hrašćanec u kojem glumica Nataša Dangubić i kavanska pjevačica Višnja Vitas razmjenjuju scenska i poslovna iskustva. Projekt je nastao prema ideji studenta produkcije Marija Gigovića kojemu je ovo diplomski ispit. Prije dvije godine Mario je snimio kratki dokumentarac o Višnjinoj svakodnevici, a Nataša Dangubić je surađivala sa Sašom Božićem u projektu „Born to please“ kojim su preispitivali estetiku pop glazbe. Skupa su udružili snage u ovom nesvakidašnjem kazališnom pothvatu.

-U „Folk Actsu“ se ne bavimo osudom turbofolka niti kulturološkim analizama, već pitanjem što je to izvedba te kroz privatna iskustva Nataše i Višnje kao izvođačica progovaramo o kulturi izlaska u kavanu i odlaska u kazalište- objašnjava redatelj Saša Božić.

-Većinu kazališne publike možete sresti u folk klubovima- dodaje Nataša Dangubić koja se za ulogu pripremala obilazeći sa Sašom sve brojnije zagrebačke narodnjačke klubove.

-Ne slušam folk, ali ga ne osuđujem. U obilasku klubova i uz druženje s Višnjom upoznala sam tu muziku i naučila puno pjesama. Najdraža mi je „Ne dam bolu da me slomi“, ali u izvedbi Marije Šerifović – kaže.

“Što se više pljuje po folku, to ja više gostiju imam”

‘Tour de narodnjaci’ iznenadio je Natašu i Sašu zbog obilne ponude takvih mjesta (koja se više ne moraju tražiti samo u predgrađima) te zbog velikog broja poznanika koje su tamo sreli. Stav kulturne javnosti prema turbo folku stoga je prilično licemjeran. Javno ga se odriču, dok privatno rado ‘derneče’. Pjevačicu Višnju Vitas to nimalo ne smeta.

-Turbo folk u Hrvatskoj ima status zabranjenog voća što mi je jako drago. Ljudi su kao djeca. Ono što se ne smije, to najviše vole. Kritičari folka čine mi veliku uslugu. Što više po njemu pljuju, to ja više gostiju imam-otvoreno će Višnja koja je čitav život posvetila svom pjevačkom pozivu. S druge strane, njena odbojnost prema teatru koju je imala prije rada na projektu „Folk acts“, pokazuje da je stav ljudi koji ne idu u kazalište također dvoličan i neosnovan.

-Priznajem, nisam bila u kazalištu još od osnovne. Mi koji nemamo naviku ići u kazalište mislimo da je dosadno i skupo. Nisam pojma imala koliko je karta jeftina. Sada me nerviraju oni koji pričaju o velikim troškovima kazališne karte, a spiskaju njamanje 50 do 100 kuna na moju pjesmu- objektivna je Višnja. S njom su složni Saša i Nataša koji su, izlazeći na folk mjesta, trošili mnogo više nego na odlazak u teatar.

-S jedne strane vlada stereotip o turbo folku kao jeftinoj zabavi za krkane, a s druge, postoji velika predrasuda prema teatru kao skupoj, elitističkoj ustanovi isključivo za visokoobrazovane. I jedno i drugo nema veze s realnošću. Folk sve više postaje mainstream. Gotovo svi moji studenti redoviti su gosti narodnjačkih klubova. Kažu mi da je turbo folk ultimativna postmoderna- kaže Božić, predavač odsjeka za režiju zagrebačke ADU.

Musik für idioten?

Ljubav Hrvata, posebice onih mlađih, prema istočnjačkim ritmovima turbo folka neki objašnjavaju činjenicom da je naraštaj njihovih roditelja odrastao na rocku, punku i metalu pa im je folk oblik mladenačkog otpora. Oni nepomirljivi i dalje žučno kritiziraju tu naviku mladih, a u prilog njihovoj tezi ide članak austrijskog Vice-a o folku naslovljen „Musik für idioten“ koji se neumorno dijeli po društvenim mrežama.

-Vidio sam taj članak, ali naišao i na gomilu znanstvene literature o povezanosti ženske emancipacije i turbo folka- tvrdi Saša. Naime, mnogi teoretičari tvrde da je feministički boom na Balkanu počeo cro danceom, a nastavio se turbo folkom, u čemu ima istine. U rock pjesmama novog vala, čast izuzecima, žena je najčešće prikazivana kao pasivni objekt muške požude ili ljubavne čežnje. U danceu i folku s druge strane, ona lupa šakom o stol, ravnopravna je muškarcima kako za šankom, tako i veličinom svog seksualnog apetita.

-U narodnjačkim pjesmama 70-ih muškarac se napije, propije plaću i onda dođe ženi koja sjedi doma i kuka. Danas je situacija obrnuta, žene su te koje okreću runde i pokreću razvode- empirijski potvrđuje znanstvenu teoriju Vesna koja je na sceni preko 30 godina. Njeni nastupi u klubu Fontana i kavani „Kod Mome“ ušli su u legendu. Već je s 5 godina znala da će postati pjevačica, a za folk se specijalizirala uglavnom zbog dobre zarade.

-Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija. Glazba je, prije svega, moj posao. Plaćom krpam kredite i plaćam režije, baš kao i svi ostali- govori Višnja te dodaje da njeno zvanje  više nije toliko opasno kao što je bilo nekad. Pucnjave u klubovima i mafijaški obračuni danas su rijetkost. Struktura gostiju se promijenila.

-Na sceni sam već dugo i normalno je da sam se nagledala svega. No, u zadnje vrijeme problema je sve manje. Danas se puca s novcima, ne više iz pištolja. Moja publika sada djeca su mojih starih klijenata i prijatelja. Baš nedavno mi je na nastupu bio sin jednog agresivnog klijenta koji je dolazio pun oružja i metaka. Klijentela je prije bila problematična zbog posljedica rata. Ljudi su se s fronta vratili agresivni i rastrojeni samo zato jer su veliki dobričine i emotivci. Kasnije su se smirili, a njihova djeca su nevjerojatno kulturna. Čak mi katkad govore i vi, što me živcira. Pa nisam stara baba ako imam 50 godina! To je prije bilo nemoguće, da pjevačici u kavani netko kaže vi. Svi smo bili na ti i na pas mater- iskrena je Višnja kojoj je rad u ZKM-u prvi kazališni angažman.

"Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija"

“Da su mi plaćali da pjevam Pavarottija, pjevala bih Pavarottija”

-Sada imam veliki problem. Nakon ovoga, moram se vratiti u kavanu. Svaka joj čast, ali ovdje mi je nekako ljepše- govori pjevačica koja, za razliku od kazališnih umjetnika, vodi poprilično nesiguran poslovni život, isključivo vezan zakonima tržišta i bez ikakvih beneficija. Njen model poslovanja je „kol’ko muzike, tol’ko para”.

Thompson i Ceca skupa u kavani

-U „Folk actsu“ progovaramo i o tržišnim odnosima. Vrlo je zanimljivo iz perspektive tržišta folka promatrati kulturnu industriju u kazalištu i obratno. Mi u kazalištu smo, za razliku od Višnje, još uvijek mnogo zaštićeniji – govori Saša te dodaje da bi, zbog sve veće komercijalizacije kazališta, smanjivanja umjetničkih povlastica i proračuna za kulturu (koji je iz mandata u mandat sve manji), Višnjina priča mogla postati realnost mnogih kulturnjaka. Ona, naime, ovisi o gažama i često mora naporno raditi do ranih jutarnjih sati da bi zaradila par stotina kuna. No ne mari za to jer pjevanjem, kaže, iscjeljuje sebe i druge pa tako u kavani, uz društvo i pjesmu, ljudi nakratko zaborave na ovrhe, probleme i hrvatsku politiku. Kavana nudi jedan sasvim specifičan element zajedništva i apolitičnosti.

-Skoro svaku noć mi se događa da iz Thompsona prijeđem na Marinka Rokvića pa čak i Cecu. Počnem s „Lijepa li si“ pa prijeđem na onu Cecinu „Ima jedan grad, zove se Beograd“. To je kafana i u njoj je sve dozvoljeno- opisuje Višnja svoju ‘repertoarnu politiku’, a mi se nakon svega moramo složiti s Rambom Amadeusom, nomenklatorom turbofolka koji je jednom prilikom izjavio: „Ne znam je li turbofolk dobar ili loš. To je isto kao da me pitate je li mravojed dobar ili loš.“

(Objavljeno u tjedniku Express, svibanj 2016.)

Standardno
Česi su, prije svega, sjajni domaćini
Gastronomija, Vijesti

Nas i Čeha petnaest miliona

Piše: Siniša Marković

Fotografira: Tony Hnojčik

Otkako je 935. bohemijski plemić Boleslav kopljem probo svog brata, kneza Vaclava Dobrog, Česi su odlučili kako će im bratstvo biti jedna od najvažnijih vrijednosti. Možda je i zato na prošlotjednoj proslavi u Češkom Narodnom domu u Šubićevoj već na ulazu uzvanike čekala tacna s jasnom porukom: u neoznačenim čašicama bila su natočena pića dobrodošlice; u jednakoj količini znamenita Becherovka i šibenska travarica. U duhu bratstva, moralo se probati obje.

Neobična upotreba tanjura za domjenak u Češkom domu

Neobična upotreba tanjura za domjenak u Češkom domu

Iako je povod bio vrlo formalan – slavio se Dan Vijeća češke nacionalne manjine Grada Zagreba, Dan državnosti Češke te Dan hrvatske neovisnosti – proslava koju su Česi organizirali za pripadnike svoje manjine “I sve koji se Česima osjećaju”, te svoju “hrvatsku braću”, bila je sve samo ne formalna.  Ne pamtim kada sam vidio toliko “kravatdžija”, odnosno raznih visokih dužnosnika, kako opušteno razgovaraju, a u rukama im, umjesto standardne čaše na stalak s biranim vinom, čaša najobičnijeg, hladnog piva. Staropramena, naravno (otvoreni smo za donacije zbog ove reklame).

Kako su Česi branili Hrvatsku (i beherovku)

Česi su svoje bratstvo s Hrvatima dokazali u više navrata. Baš je ovih dana u Daruvaru otvorena izložba fotografija Anwinog urednika fotografije, Tonyja Hnojčika, koji je i sam pripadnik češke nacionalne manjine. Tony, kojeg zovu i “dobrim duhom Zapadne Slavonije” je početkom devedesetih fotoaparatom zabilježio kako su Česi organizirali konvoj autobusa u kojem su put Praga otišla slavonska djeca, napustivši tako Daruvar i okolicu odakle se, sa zgarišta prvih spaljenih sela, već opako širio opaki zadah smrti i rata.

Manje je poznato da je i pjesma Moja Domovina”, neizostavan dio TV programa devedesetih, snimljena upravo na pozornici Češkog doma u Šubićevoj, svega nekoliko desetaka metara od INA-ine zgrade u kojoj je iz sigurnosnih razloga Hrvatski sabor zasjedao kada je raskinuo veze sa SFRJ. Baš je “Mojom Domovinom” i počela prošlotjedna svečanost u Šubićevoj, a u duhu bratstva izvele su se hrvatska i češka himna te čitale pjesme S. S. Kranjčevića

Iako Čeha u Hrvatskoj uistinu ima mnogo, a samo u Zagrebu ih je gotovo devet stotina, oni su tiha manjina, za sebe gotovo ništa ne traže. Želja im je tek da negdje u Zagrebu osvane trg ili ulica s imenom posljednjeg čehoslovačkog i prvog češkog predsjednika Vaclava Havela, što im je predsjednik Gradske skupštine Andrija Mikulić i obećao (kasnije doznajem da im Zagreb to obećava već dvije godine, ali strpljiv je češki narod).

Mladi diplomat Jan iz političkog odjela Veleposlanstva Češke, inače zagrebački student koji je tri godine studirao na Filozofskom fakultetu, tumači mi kako su veze između Zagreba i Praga neraskidive, zbog čega se Česi ovdje uistinu osjećaju kao kod kuće.

A naš fotograf Toni ne bi bio Toni da mladog diplomata nije pošao zbuniti svojom malom provokacijom.

-Znaš li ti Jan kako je gadno bilo devedesetih između Češke i Slovačke, pa to je bilo skoro na rubu rata. Znaš li da je samo jedna stvar presudila – pitao je s najozbiljnijim izrazom lica.

Jan se malo promeškoljio, jer opće je poznato da su Česi i Slovaci svoju državu razdružili u vrlo mirnom tonu, bez opaljenog šamara, a kamoli ispaljenog metka.

-Pa, da, bilo je tih slovačkih nacionalista – počeo je Jan, no vidjelo se da mu nije ništa nije jasno.

-O, da, jako je bilo ružno. Ma moglo je to i krvavo završiti da Česi nisu pristali na kompromis – nije se dao Toni pa onda konačno pojasnio – Česi su Slovacima, eto, udovoljili njihovom zahtjevu da Borovička bude slovačko, a Becherovka češko nacionalno piće. I bi mir!

Tako nasmijani, uz još jednu čašu točenog, dočekali smo i tacne prepune nečeg u dubokom ulju pečenog.

“Branborov narod”

Branborci – govore mi Česi punih ustiju. Legenda kaže kako su Česi u Slavoniju donijeli kulturu krumpira koji se dotad nije uzgajao čak ni za napoj svinjama. U Slavoniju je došao “Branborov narod”, odnosno narod krumpira, pa otkrio svoje delicije. A branborci su doslovce pogačice od ribanog krumpira, vrlo ukusne i zasitne, upravo ono što je potrebno nakon nekoliko čaša piva. Kad je uz sve to krenula i pjesma dame prekrasnog glasa, Vesne Dostal, inače medicinske sestre u KBC Zagreb, ‘mam smo se svi pobratimili.

Česi su, prije svega, sjajni domaćini

Česi su, prije svega, sjajni domaćini

Naš domaćin, predsjednik Vijeća Juraj Bahnik s veseljem nam je objašnjavao kako je češki dom pun života, tu se događaju razne manifestacije, a češka manjina uistinu živi cijele godine. Imaju i osnovnu i srednju školu, gdje učenici različitog uzrasta “nakon škole, dobrovoljno, ma nitko ih ne tjera, sami dolaze kako bi učili češki, kulturu, književnost, običaje”.

Potvrđuje nam to i Vladimir Bilek, saborski zastupnik Čeha u Hrvatskoj, pa veselo nazdravi pivom. Česi su, prije svega, izvrsni domaćini. Podsjetilo me to na moju prašku avanturu od prije nekoliko godina, kada sam se u češkoj metropoli, negdje u siječnju ili veljači, zatekao posve sam. Zaštitu od oštre hladnoće odlučio sam potražiti u jednoj od pivnica. Ušavši unutra naočale su mi se trenutno zamaglile. Skinuo sam ih pa unatoč visokoj dioptriji vidio kako mi netko iz prepune pivnice maše. Isprva misleći kako ne maše meni, ignorirao sam poziv, no taj je netko bio uporan. Rukom je pokazao na prazno mjesto za velikim stolom, gdje je sjedilo oveće društvo. Objasnili su mi, kada sam sjeo i dobio kriglu točenog, kako je to naprosto normalno.

-Nitko ne dolazi u pivnicu sam piti pivo, to može i doma pred televizorom. Ako je čovjek došao u pivnicu, znači da želi društvo, pa je red gosta pozvati da sjedne za prvo slobodno mjesto – pojasnili su mi moji češki domaćini.

Večer smo okončali posjetom vrlo sličnom mjestu, Čeh Pubu, jedinstvenom lokalu na uglu Preradovićeve i Hebrangove, gdje se izvrsni točeni Kozelov Plsner dobiva za deset kuna, a otkrivamo tu i nešto što se zove Mliko (to valjda piju dječica u Čeha) – pola litre pivske pjene. Bilo bi neumjesno reći da je druženje s Česima samo pivo i krumpir, jer oni su narod bogate, stoljetne kulture i zanimljive povijesti. No, u hladnim danima koji dolaze, srce se ipak najbolje ugrije uz kriglu i bratsku srdačnost, a to je nešto što vas kad ste u društvu s Česima, budite bez brige, uvijek očekuje.

Ahoy! Živjeli! Cheers!

Ahoy!

Standardno

Piše: Korana Hrvoj

Golub je sjedio na rubu stepenice ispred nebodera, zatvorenih očiju i nije se mrdao. Dozvolio je mojim psima da ga onjuše. Ne znam ništa o golubovima, no znala sam da to nije normalno. Nijedna ptica nije tako ravnodušna prema drugim bićima koja joj se toliko približe.

goljubovi

Nema tih stanovnika u slovima općinskih knjiga…

Iako sam čula stotinu priča o tome kako su golubovi “leteći štakori”, puni raznih boleština od kojih se umire, uzela sam ga sa sobom. Stavila sam ga na balkon, a prethodno sam spustila rolete da kojim slučajem ne bi pokušao letjeti. Nije mu to ni palo na pamet. Najprije se nije htio spustiti s mojih ruku, a kad sam ga položila na pod, ostao je na mjestu gdje sam ga spustila. Stavila sam pred njega zdjelicu s vodom, no ignorirao ju je. Onda sam guglala što da mu dam za jesti. Dečko je rekao – kruh. Google je rekao nipošto kruh.

Prijateljica koja je nedavno također našla goluba kaže da mu ne dajem ništa, jer golubovi ne jedu po noći. Ako baš jako želim, neka mu dam proso. Nemam ga, naravno, jer ga nikad u životu nisam kupila.
Stavila sam goluba u veliku kartonsku kutiju (preveliku, onu za selidbe, ali to je jedino što u devet sati navečer imam) i bušim rupe sa strane, zbog zraka. Ostavljam ga na balkonu, a potom ruke perem u medicinskom alkoholu. Ne znam što ga točno muči i poduzimam sve mjere predostrožnosti.

Onda počinje briga za idući korak. Znam da postoji AWAP, udruga koja se bavi spašavanjem svih vrsta životinja. Jednom sam im donijela vrapca, ali nisam sigurna što da radim ovako kasno navečer. Razmišljam da ih zovem ujutro, no bojim se za golubovo zdravlje. Letargičan je, ne otvara oči, pa sam pomislila da je slijep. Najlakše je zvati ujutro, no znam da si neću oprostiti ako mu se nešto dogodi tijekom noći.

Zovem Dumovec na 091 200 8354. To je mobitel ljudi koji su s vozilom na terenu i obično znaju negdje do 23 sati biti na terenu, iako oni ne rade iza 19 sati. Javlja mi se vozač i opisujem mu golubovo stanje. Kaže da je u gradu i da će svratiti istu večer. Pita me je li golub u kutiji, kažem da je.
Zove me nedugo nakon, možda sat vremena nakon našeg razgovora. Golubu sam dala ime Ajlojzije i pomalo ga tužna nosim vani. Što ako ugine? Što ako bude toliko loše da ga eutanaziraju? No, znam da mu ja ne mogu pomoći, jer njemu treba ozbiljna pomoć od ljudi koji se razumiju u zdravlje ptica.
Predajem njegovu ogromnu kutiju zaposleniku Dumovca, koji mi kaže da oni sve divlje životinje prevoze za AWAP. Smije se mojoj ogromnoj kutiji (da, svakako nije loše pticu staviti u nešto manje), ali možda mu je smiješna i moja pidžama, koja proviruje ispod jakne. Odvozi Ajlojzija.
Ujutro zovem AWAP da se raspitam za njega. Ispostavlja se da je imao upalu pluća i da vani ne bi preživio. Dobio je antibiotike i očekuje se njegov oporavak. Nije slijep, već je bio preiscrpljen od bolesti i zbog toga nije otvarao oči. Nakon ozdravljenja će ga se pustiti na slobodu.
Ajlojzije (koji nije svjestan da se tako zove, ali to nije bitno) samo je jedan od stotine (sretnih) golubova koje udruga AWAP godišnje spasi. Pomažu svima: rodama, ježevima, vranama… Svaka ozlijeđena životinja koju ljudi nađu kod njih će dobiti pomoć. Surađuju s gradskim skloništem u Dumovcu, koje im prevozi životinje. Ne financira se iz proračuna, već iz donacija, no nadam se da će se to promijeniti. Mirne duše bih čitav godišnji prirez koji plaćam donirala ljudima koji su bez puno pitanja u 22 sata došli do moje zgrade po bolesnog goluba i spasili mu život. Meni to vrijedi zlata.

Zagreb

Kako sam u pidžami spasila “letećeg štakora”

Slika
Gavella u znaku Vage
Kolumne, Putna

Ivo Gregurević još nije umro, a ne zna se ni kad će

Piše: Miljenko Mitrović

Ljudi govore s tugom kako su izgubili djetinjstvo i mladost, a ja sam sretan što sam pronašao starost. Dugo, dugo ništa nisam pisao i ovo su mi prve polupametne misli koje pomutiše ionako izbezumljen razum. Zato stop lamentiranju i filozofiranju. Idemo na konkretnost. U lenjingradskom rodilištu 7. listopada 1952. godine Marija Ivanov Putin rodila je sina Vladimira. Istoga dana iste godine u Orašju je svijet ugledao Ivo Gregurević. Tog 7. listopada u „Taču“ je Lejla Šehović Filipović s Natašom Janjić i haremom ljepotica dočekala svoje okruglo desetljeće, a sudeći po umoru konobara i praznim bocunima, curke su imale dobar gutljajčić. U Gavelli iste noći rođendanska fešta ravnatelja Borisa Svrtana.

– Nagovorili su i mene da uzmem harmoniku i svirka se protegla do jutra – kaže mi Boris ponosan što njegova kći Petra polako, ali sigurno preuzima kazališni primat u obitelji Svrtan. No, vratimo se mi slavljeniku Ivi Gregureviću koji je prije nekoliko godina sklopio s Pavom Kremenićem najbizarniju okladu u povijesti čovjekolikih bića. Naime, Ivo se tada, nakon lakšeg udara, depresivno izjadao našem društvu:

– Ja ću vam ove godine umrijeti!
Dojadilo to kukanje gazdi Pavi pa predloži:
– Ako umreš, ja ću ekipi platiti janjca, a ako ostaneš živ plaćaš ga ti.
– Prihvaćam – uzvrati Ivo i kako je okladu izgubio, plati janjca na izletu u Pavlovoj Vasi.
Sad me uz pićence na svoj ročkas podsjeti da je već peta godišnjica od oklade.
– Evo ti soma kuna pa mi rezerviraj još jednog janjca jer red je da proslavimo godišnjicu! Trenutno snimam kod Lukasa Nole film gdje igram udbaša, pa kad padne zadnja klapa idemo na janjetinu.
Rezervacija je obavljena, a kako će biti kestena i mladog vina, bit će veselo.

Douglas i Zeta ne mogu na Bojanu

Nedavno sam na ušću Bojane uživao u čišćenju ribljih kostiju i savršenom Crmničkom vrancu. Kraj mene, uz bokal bijelog, legenda slovenske i planetarne košarke Ivo Daneu, a preko puta Luka Pavičević i Žarko Paspalj, koji nakon zdravstvenih tegoba cucla onaj plastični štapić na paru. Nekad je ova NBA zvijezda pušila šteku dnevno. Čak je i u tajmautu znao pripaliti cigar. Sad me s ovim umjetnim cigaršpicom na vodenu bljuvotinu podsjeća na bebača kojem su umjesto sladoleda dali da liže kuhaču. A Daneu samo natače jednu za drugom i mlađahno nosi svojih osam decenija prema sportskim terenima gdje je još uvijek aktivan.

– Uglavnom igram tenis. Mješoviti parovi su mi najdraži jer sve je ljepše dijeliti s punčkama – šapnu mi između dva gutljaja koje je s guštom strpao u gupček.
Inače, na ušću Bojane uživam k’o morsko prase loveći s Banjom jegulje duž albanske granice. Vjerujte mi, tu je Bog dovršio ljepotu stvaranja svijeta. Michael Douglas i njegova mala Zeta željeli su od Banje kupiti kućicu na Bojani, ali on im je kratko uzvratio da nemaju dovoljno dolara za to jer na Bojani se prodaje rajska ljepota. Takvo nešto cijene nema.

Ima li idiota u Vladi?

I na kraju malo smijeha, počevši od duhovitog Pervana, koji je na Facebooku napisao da su svi protiv abortusa sve dok ne doznaju da im je ljubavnica u drugom stanju. A naletio sam na još jedan biser:
Izmislili smo kavu bez kofeina. Cigarete bez nikotina. Avion bez pilota, a nikako da formiramo vladu bez idiota.
I još jedan vic za kraj kojeg sam čuo, naravno, na šanku Gavelle.
Sin Arapin pita oca Arapina:
– Tata kakav ovo čudan šešir nosimo?
– Sine, ovo nije šešir. Ovo je naša arapska marama koja nas u pustinji štiti od sunca.
– A zašto nosimo ove smiješne haljine?
– Dželabija je odjeća koja nas štiti od pustinjskog sunca.
– A zašto imamo ove blesave cipele?
– To su posebne sandale koje nas štite od pustinjskog pijeska i sunca.
– Ako je sve to zbog pustinjskog sunca i pijeska, koji kurac onda živimo u Parizu!?

Standardno