Otkud Vlasi u Zagrebu?

Piše: Krešimir Međeral-Sučević 

Ako je Ilica glavna zagrebačka ulica, Vlaška je vjerojatno druga po značaju. Jedna čini zapadni prilaz gradu, druga istočni, a jezgra Vlaške je i starija – prvo naselje u Vlaškoj nastalo je još dok je na području Ilice bilo tek nekoliko koliba i štala. Kretanje Vlaškom prema istoku zorno prikazuje razvitak grada; od uske uličice širine dovoljne za jedan automobil podno Kaptola, pa sve do moderne gradske prometnice na njenom drugom kraju, negdašnjem Međašnom, a danas Kvaternikovom trgu. Ali ono o čemu ću ja danas nije Vlaška ulica kao kulturološka ili urbanistička pojava, već njeno ime. Tko su dakle ti Vlasi po kojima je nazvana?

Službeno, Vlasi su najmanja ustavno priznata nacionalna manjina u Hrvatskoj. Prema posljednjem popisu iz 2011., u Hrvatskoj živi 29 Vlaha. Svi bi zajedno stali u jednu od manjih kuća na početku Stare Vlaške. Malo je dakle vjerojatno da bi imali tolik utjecaj na ime jedne od najstarijih zagrebačkih ulica, tim više jer zapravo još nismo ni objasnili odakle oni dolaze. A to odakle dolaze ne znaju zapravo ni oni sami, zbog specifične prirode imena Vlah.

Etimološki, korijen riječi Vlah dolazi od naziva keltskoga plemenskog saveza Volcae, koji su živjeli na području današnje južne Francuske, a potom su se, tijekom željeznog doba, počeli rapidno širiti kroz srednju Europu i na Balkan, odakle je jedan ogranak prodro čak i u Malu Aziju (Galaćani kojima je sveti Pavao pisao poslanicu).

Na prostoru srednje Europe došli su u dodir s germanskim plemenima, koji su njihovo ime preuzeli kao walhaz. U germanskim je jezicima taj termin počeo označavati isprva sve Kelte, pa tako i stanovništvo Galije – koje će kasnije početi govoriti romanskim jezikom, pa će se tako taj naziv proširiti i na romanske narode. Tragovi takvoga germanskog imenovanja čuvaju se u imenima kao što su engl. Wales i Corn-wall (dijelovi koji su pretežno bili nastanjeni keltskim Britima), nizoz. waals (Valonac, tj. frankofoni stanovnik Belgije), staronordijski Valir (Francuz), švicarski njemački Welschschweiz (naziv za frankofoni dio Švicarske), te u jidišu, naziv Velsh za španjolske i talijanske Židove.

Kada su se u srednju Europu naselili Slaveni, započeli su i njihovi intenzivni kontakti s romanskim stanovništvom (s Germanima su se već ranije susretali, shvatili da ih ne razumiju i zaključili da je to gotovo isto kao da su nijemi – odatle naziv Nijemac). No od tih istih Nijemaca preuzeli su riječ koju su oni koristili za one druge, koje ni jedni ni drugi nisu razumjeli – volhu, tj. kasnije Vlah. I tako konačno dolazimo do ovih naših Vlaha. Slaveni su se s romanskim stanovništvom ponajprije susretali na području Balkana, gdje su raspadom Rimskog Carstva ostale mnoge međusobno izdvojene skupine nomadskog pastirskog stanovništva koje je uglavnom govorilo sličnim istočnoromanskim jezikom. Slaveni su sve te skupine nazivali jednostavno Vlasima, premda danas možemo izdvojiti njihove 4 glavne grane.

Jedna su Rumunji (nazvani katkad i Dakorumunjima, jer žive na području negdašnje Dacije), najveća i najorganiziranija skupina, koja je već u srednjem vijeku stvorila svoju državnu organizaciju, kneževinu koja se, gle čuda, zvala Walachia, tj. Vlaška. Druga su Cincari (ili Arumunji), nazvani prema njihovom izgovoru broja 5, koji žive na području Makedonije, Albanije i Grčke. Nisu nikada stvorili državu, a zapaženiji Cincari su npr. makedonski nacionalni heroj Pitu Guli, pjevačica Kaliopi Bukle i pjevač Toše Proeski (Todor Proe). Treći su Meglenorumunji, malena skupina u jugozapadnoj Bugarskoj i sjevernoj Grčkoj. No za nas je najrelevantnija četvrta skupina, koja se s vremenom pomicala na zapad, došavši tako na područje Dalmatinske Zagore. Ti su Vlasi katkada nazivani i „crnim Vlasima“. Od grčkoga Mavrovlahos nastao je kasniji oblik Morlak, karakterističan i danas kao naziv za stanovnike Dalmatinske Zagore, pretežno pravoslavne vjeroispovijesti. Većinom su se ti Vlasi, budući pod okriljem Srpske pravoslavne crkve, počeli etnički izjašnjavati kao Srbi, zbog čega se u govornom hrvatskom to dvoje katkada izjednačava (vlaški pop, vlaški Božić). Ipak, njihovo se vlaško porijeklo još čuva u prezimenima, kao što su Mamula, Drakulić, Radulović…

Za stanovništvo primorja, naziv Vlah > Vlaj počeo je označavati sve one iz Zagore, neovisno o vjeroispovijesti – bitno je bilo samo da su Vlaji „oni drugi“, i da služe kao generalizacija svih predrasuda o primitivizmu i neukosti. Tako se u Zagori termin Vlaj koristi za one još dalje u unutrašnjosti (u Hercegovini), dok su otočanima svi na kopnu Vlaji. Najdalja grana tih zapadnih Vlaha pred kraj srednjega je vijeka dospjela na Krk i u unutrašnjost Istre. Ovi na Krku su se asimilirali, no ovi u Istri se još drže (od 29 hrvatskih Vlaha čak ih je 6 – preko petine! – iz Istre). Poznati su kao Ćići (ili Istrorumunji), a njihovim je imenom nazvana i Ćićarija. U Šušnjevici i Žejanama još se može čuti i ponekog govornika ćićkoga, koji se smatra ozbiljno ugroženim jezikom. Tragove Ćića čuvaju i prezimena kao što su Licul ili Poropat (ovaj potonji je od fără pat „bez kreveta“, tj. beskućnik).

Koji su dakle od tih silnih Vlaha zaslužni za ime Vlaške ulice? Zapravo, nijedni. Jer, osim balkanskih Vlaha, još su jedan romanski narod Slaveni prozvali Vlasima – Talijane. Ime se čuva još i danas, kod Poljaka (poljsko ime Italije je Włochy), Čeha i Slovaka (zastarjelo Vlach za Talijane), Slovenaca (Lah za Talijane i Furlance), a i kod zapadnih hrvatskih govora, koji su više dolazili u dodir s Talijanima nego s balkanskim Vlasima. Talijanski rizling, tj. graševina, kod nas je katkada i laški rizling. Od Slavena, naziv su preuzeli i Mađari (olasz za Talijana, oláh za Vlaha).

Srednjovjekovni izvori govore nam da je na početku Vlaške ulice postojalo naselje trgovaca porijeklom iz Italije, nazvano Vicus Latinorum (Selo Latinâ). Zagrebački kajkavci s vremenom su si to preveli kao Laška Ves. Budući da su ti trgovci imali i svoje vinograde na obroncima brda iznad mjesta gdje će kasnije nastati Kvaternikov trg, i taj predio je po njima nazvan Lašćinom. Kasnije, kada su se standardizacijom hrvatskoga jezika kajkavizmi zamjenjivali štokavskijim oblicima, netko je Lašku Ves pretvorio u Vlašku ulicu, i tako dodao još malo začina općoj onomastičkoj pomutnji. Priča je na koncu ispala vijugavija od Stare Vlaške, ali ipak smo na koncu izbili na poantu, tamo negdje kod Petrove crkve, a čitateljima dali pokoji „štiklec“. 🙂