Piše: Vida Starčević
Danas u 13 sati u sklopu ZagrebDoxa u regionalnoj konkurenciji bit će prikazan Još jednom, film kojeg su u tandemu režirali Ana Opalić i Noah Pintarić. Ovaj film u malo više od sat vremena prati živote pet prijatelja, četiri lezbijke i jedne transrodne osobe, u razdoblju od pet godina, od 2007. do 2013.
“Ne volim lezbijske filmove”, glasno je i s očitim prijezirom komentirao član publike u mojoj blizini prije početka filma. Nije ni čudo: ne samo zbog raširene mizoginije u svim aspektima društva, pa i među članovima queer populacije koji bi trebali biti pametniji od toga, već i zbog načina na koje ti takozvani “lezbijski filmovi”, bilo igrani ili dokumentarni, tretiraju svoje protagonistice. Smrt, silovanje, ponižavanje i opresija najčešće su teme takvih uradaka. Ne moramo gledati ništa dalje od Finih mrtvih djevojaka da bi se vidjelo kako se u hrvatskoj mainstream kinematografiji doživljavaju lezbijke. O viđenju LGBT problematike na hrvatskom filmu gotovo se uopće ne može ni govoriti, kamoli da se idu vući nekakve usporedbe bijednog koprcanja naših heteroseksualnih redatelja da shvate queer problematiku s onim što se radi u ostatku filmskom svijeta.
Zbog toga je Još jednom važan film. Ne samo zato što se publici predstavlja u vrijeme poslije referenduma, a prije zakona o životnom partnerstvu. Ne samo zato što je to topao, ljudski i odvažno iskren film, u kojem redateljica i redatelj barataju kamerom, ali i dopuštaju nam vidjeti njihove ljubavne peripetije i nošenje s vlastitim identitetom, seksualnim kao i rodnim. Protagonistice filma su umjetnice, spisateljice, aktivistice i kreativne radnice, i njihova seksualna orijentacija ili rodno opredjeljenje nisu početak i kraj njihovih osobnosti, iako bi jedan uskogrudan dio javnosti to od njih očekivao ili možda čak i priželjkivao. Jedna od najvažnijih scena u dokumentarcu je zbog toga kratak isječak s pride parade u Splitu, gdje na sudionice parade padaju seksističke uvrede, prijetnje smrću i (doslovno) drvlje i kamenje. Ovakav prizor je važan podsjetnik na to u kakvoj državi još uvijek nažalost živimo, i maestralno osvjetljava činjenicu da LGBT osobe, uz emocionalne i intimne procese koji su glavni fokus dokumentarca, također trpe i na vrlo javnom planu, koji je nažalost neraskidiv od njihovog privatnog života, ako su out.
Bilo bi patronizirajuće reći da je Još jednom važan film zato što “normalizira” lezbijski način života, jer bi se pod time podrazumijevalo da je heteroseksualni način života “normalan”, a ne samo uvriježena pojava. Još jednom je važan zbog vremena u kojem se pojavljuje, zbog toga što su na njemu radile žene, queer i transrodne osobe, skupine koje su preslabo ili gotovo nikako zastupljene u filmskoj umjetnosti, a i šire, zato što ne propagira nikakvu ideologiju već samo prikazuje stvari i osobe onakvima kakve jesu, te ponajviše zato što je to film sa sretnim krajem. A nadajmo se da će sretan kraj ekipa filma i ostale queer osobe u Hrvatskoj doživjeti i izvan filmskog platna.
anwa.com.hr 