Vijesti, Znanost

Zagreb i Anwa ne daju Teslu!

Pišu: Mia Mitrović i Vida Starčević

Više od 30 tisuća građana diljem svijeta uključilo se u Facebook akciju “Ostavite Teslu na miru” nakon što se u Srbiji pojavila inicijativa premještanja urne s posmrtnim ostacima Nikole Tesle iz njegovog beogradskog muzeja u novoizgrađeni hram Svetog Save. Premještanje je predviđeno na Teslin rođendan, 10. srpnja. Akcija #odbranimoTeslu u kratkom roku okupila je brojne Tesline štovatelje, ne samo iz regije, nego i s Niagare, iz New Yorka, Zimbabwea… 

Mi smo Teslini, Tesla je naš (i vaš)

Mi smo Teslini, Tesla je naš (i vaš) / photo by: Vida Starčević 

U akciju se uključio i naš portal te se danas u popodnevnim satima srce redakcije Anwa odvažilo na urbanu intervenciju. Na Teslin kip u istoimenoj ulici stavili smo transparent “Zagreb ne da Teslu”. Nadamo se da još uvijek stoji i da će potaknuti građane da iskažu svoju potporu najvećem ličkom sinu.

“Smatramo da bi državni organi morali poštovati jasno iskazanu želju Tesline rodbine i stav Muzeja Nikole Tesle da urna ostane dio memorijalne zbirke u Muzeju. Sporazum o premještanju urne koji su, suprotno svojim ovlastima, sklopili članovi Vlade i organa grada Beograda i Srpske pravoslavne crkve, predstavlja još jedan primjer izrazite politizacije, nerazumijevanja, degradacije i nepoštovanja kako naslijeđa Nikole Tesle, tako i građanske, znanstvene i kulturne javnosti u Srbiji. Zahtijevamo od nadležnih državnih organa da taj sporazum, bez prolongiranja i demagoških izgovora, u toku same kampanje bude i poništen”, stoji u službenom priopćenju inicijative Ostavite Teslu na miru.

Iz SAD-a se oglasio i Teslin nasljednik i pravni zastupnik William H. Terbo koji se protivi premještanju urne: “Uvijek sam podržavao želje moje tetke, dr. Mice Trbojević, Tesline nećakinje, koja je zajedno s dr. Savom Kosanovićem osnovala Muzej, da Teslin pepeo bude izložen u Muzeju. Po definiciji premještanje je važan zahvat koji mora uključivati moje sudjelovanje.” Njegovo očitovanje možete u cijelosti pročitati u otvorenom pismu.

Građani Zagreba koji su svjedočili našoj intervenciji također su izrazili svoje negodovanje odlukom o premještanju jer smatraju da Tesla, iako sin pravoslavnog svećenika, nije bio religiozan čovjek. I zato, političari, pustite već jednom Teslu na miru!

Oglasi
Standardno
Kolumne

Otkud Vlasi u Zagrebu?

Piše: Krešimir Međeral-Sučević 
Netko će reći da sam se za idući nastavak ove kolumne spremao „kao vlaška mlada“. Što ćete, ipak imam nekih vlaških gena. A i tko zna koliko bih se dugo još telio da jednostavno nisam jedan dan shvatio da bi zahvalna tema bila napisati ponešto o imenu ulice kojom svaki dan prolazim do centra grada.
17199848
 
Ako je Ilica glavna zagrebačka ulica, Vlaška je vjerojatno druga po značaju. Jedna čini zapadni prilaz gradu, druga istočni, a jezgra Vlaške je i starija – prvo naselje u Vlaškoj nastalo je još dok je na području Ilice bilo tek nekoliko koliba i štala. Kretanje Vlaškom prema istoku zorno prikazuje razvitak grada; od uske uličice širine dovoljne za jedan automobil podno Kaptola, pa sve do moderne gradske prometnice na njenom drugom kraju, negdašnjem Međašnom, a danas Kvaternikovom trgu. Ali ono o čemu ću ja danas nije Vlaška ulica kao kulturološka ili urbanistička pojava, već njeno ime. Tko su dakle ti Vlasi po kojima je nazvana?
Službeno, Vlasi su najmanja ustavno priznata nacionalna manjina u Hrvatskoj. Prema posljednjem popisu iz 2011., u Hrvatskoj živi 29 Vlaha. Svi bi zajedno stali u jednu od manjih kuća na početku Stare Vlaške. Malo je dakle vjerojatno da bi imali tolik utjecaj na ime jedne od najstarijih zagrebačkih ulica, tim više jer zapravo još nismo ni objasnili odakle oni dolaze. A to odakle dolaze ne znaju zapravo ni oni sami, zbog specifične prirode imena Vlah.
Etimološki, korijen riječi Vlah dolazi od naziva keltskoga plemenskog saveza Volcae, koji su živjeli na području današnje južne Francuske, a potom su se, tijekom željeznog doba, počeli rapidno širiti kroz srednju Europu i na Balkan, odakle je jedan ogranak prodro čak i u Malu Aziju (Galaćani kojima je sveti Pavao pisao poslanicu).
Na prostoru srednje Europe došli su u dodir s germanskim plemenima, koji su njihovo ime preuzeli kao walhaz. U germanskim je jezicima taj termin počeo označavati isprva sve Kelte, pa tako i stanovništvo Galije – koje će kasnije početi govoriti romanskim jezikom, pa će se tako taj naziv proširiti i na romanske narode. Tragovi takvoga germanskog imenovanja čuvaju se u imenima kao što su engl. Wales i Corn-wall (dijelovi koji su pretežno bili nastanjeni keltskim Britima), nizoz. waals (Valonac, tj. frankofoni stanovnik Belgije), staronordijski Valir (Francuz), švicarski njemački Welschschweiz (naziv za frankofoni dio Švicarske), te u jidišu, naziv Velsh za španjolske i talijanske Židove.
Kada su se u srednju Europu naselili Slaveni, započeli su i njihovi intenzivni kontakti s romanskim stanovništvom (s Germanima su se već ranije susretali, shvatili da ih ne razumiju i zaključili da je to gotovo isto kao da su nijemi – odatle naziv Nijemac). No od tih istih Nijemaca preuzeli su riječ koju su oni koristili za one druge, koje ni jedni ni drugi nisu razumjeli – volhu, tj. kasnije Vlah. I tako konačno dolazimo do ovih naših Vlaha. Slaveni su se s romanskim stanovništvom ponajprije susretali na području Balkana, gdje su raspadom Rimskog Carstva ostale mnoge međusobno izdvojene skupine nomadskog pastirskog stanovništva koje je uglavnom govorilo sličnim istočnoromanskim jezikom. Slaveni su sve te skupine nazivali jednostavno Vlasima, premda danas možemo izdvojiti njihove 4 glavne grane.
Jedna su Rumunji (nazvani katkad i Dakorumunjima, jer žive na području negdašnje Dacije), najveća i najorganiziranija skupina, koja je već u srednjem vijeku stvorila svoju državnu organizaciju, kneževinu koja se, gle čuda, zvala Walachia, tj. Vlaška. Druga su Cincari (ili Arumunji), nazvani prema njihovom izgovoru broja 5, koji žive na području Makedonije, Albanije i Grčke. Nisu nikada stvorili državu, a zapaženiji Cincari su npr. makedonski nacionalni heroj Pitu Guli, pjevačica Kaliopi Bukle i pjevač Toše Proeski (Todor Proe). Treći su Meglenorumunji, malena skupina u jugozapadnoj Bugarskoj i sjevernoj Grčkoj. No za nas je najrelevantnija četvrta skupina, koja se s vremenom pomicala na zapad, došavši tako na područje Dalmatinske Zagore. Ti su Vlasi katkada nazivani i „crnim Vlasima“. Od grčkoga Mavrovlahos nastao je kasniji oblik Morlak, karakterističan i danas kao naziv za stanovnike Dalmatinske Zagore, pretežno pravoslavne vjeroispovijesti. Većinom su se ti Vlasi, budući pod okriljem Srpske pravoslavne crkve, počeli etnički izjašnjavati kao Srbi, zbog čega se u govornom hrvatskom to dvoje katkada izjednačava (vlaški pop, vlaški Božić). Ipak, njihovo se vlaško porijeklo još čuva u prezimenima, kao što su Mamula, Drakulić, Radulović…
Za stanovništvo primorja, naziv Vlah > Vlaj počeo je označavati sve one iz Zagore, neovisno o vjeroispovijesti – bitno je bilo samo da su Vlaji „oni drugi“, i da služe kao generalizacija svih predrasuda o primitivizmu i neukosti. Tako se u Zagori termin Vlaj koristi za one još dalje u unutrašnjosti (u Hercegovini), dok su otočanima svi na kopnu Vlaji. Najdalja grana tih zapadnih Vlaha pred kraj srednjega je vijeka dospjela na Krk i u unutrašnjost Istre. Ovi na Krku su se asimilirali, no ovi u Istri se još drže (od 29 hrvatskih Vlaha čak ih je 6 – preko petine! – iz Istre). Poznati su kao Ćići (ili Istrorumunji), a njihovim je imenom nazvana i Ćićarija. U Šušnjevici i Žejanama još se može čuti i ponekog govornika ćićkoga, koji se smatra ozbiljno ugroženim jezikom. Tragove Ćića čuvaju i prezimena kao što su Licul ili Poropat (ovaj potonji je od fără pat „bez kreveta“, tj. beskućnik).
Koji su dakle od tih silnih Vlaha zaslužni za ime Vlaške ulice? Zapravo, nijedni. Jer, osim balkanskih Vlaha, još su jedan romanski narod Slaveni prozvali Vlasima – Talijane. Ime se čuva još i danas, kod Poljaka (poljsko ime Italije je Włochy), Čeha i Slovaka (zastarjelo Vlach za Talijane), Slovenaca (Lah za Talijane i Furlance), a i kod zapadnih hrvatskih govora, koji su više dolazili u dodir s Talijanima nego s balkanskim Vlasima. Talijanski rizling, tj. graševina, kod nas je katkada i laški rizling. Od Slavena, naziv su preuzeli i Mađari (olasz za Talijana, oláh za Vlaha).
Srednjovjekovni izvori govore nam da je na početku Vlaške ulice postojalo naselje trgovaca porijeklom iz Italije, nazvano Vicus Latinorum (Selo Latinâ). Zagrebački kajkavci s vremenom su si to preveli kao Laška Ves. Budući da su ti trgovci imali i svoje vinograde na obroncima brda iznad mjesta gdje će kasnije nastati Kvaternikov trg, i taj predio je po njima nazvan Lašćinom. Kasnije, kada su se standardizacijom hrvatskoga jezika kajkavizmi zamjenjivali štokavskijim oblicima, netko je Lašku Ves pretvorio u Vlašku ulicu, i tako dodao još malo začina općoj onomastičkoj pomutnji. Priča je na koncu ispala vijugavija od Stare Vlaške, ali ipak smo na koncu izbili na poantu, tamo negdje kod Petrove crkve, a čitateljima dali pokoji „štiklec“. 🙂

 

 

Standardno
Film, Kultura, Recenzije

“Još jednom” o intimi queer osoba na ZagrebDoxu

Piše: Vida Starčević

Danas u 13 sati u sklopu ZagrebDoxa u regionalnoj konkurenciji bit će prikazan Još jednom, film kojeg su u tandemu režirali Ana Opalić i Noah Pintarić. Ovaj film u malo više od sat vremena prati živote pet prijatelja, četiri lezbijke i jedne transrodne osobe, u razdoblju od pet godina, od 2007. do 2013.

Jos jednom (1)

“Ne volim lezbijske filmove”, glasno je i s očitim prijezirom komentirao član publike u mojoj blizini prije početka filma. Nije ni čudo: ne samo zbog raširene mizoginije u svim aspektima društva, pa i među članovima queer populacije koji bi trebali biti pametniji od toga, već i zbog načina na koje ti takozvani “lezbijski filmovi”, bilo igrani ili dokumentarni, tretiraju svoje protagonistice. Smrt, silovanje, ponižavanje i opresija najčešće su teme takvih uradaka. Ne moramo gledati ništa dalje od Finih mrtvih djevojaka da bi se vidjelo kako se u hrvatskoj mainstream kinematografiji doživljavaju lezbijke. O viđenju LGBT problematike na hrvatskom filmu gotovo se uopće ne može ni govoriti, kamoli da se idu vući nekakve usporedbe bijednog koprcanja naših heteroseksualnih redatelja da shvate queer problematiku s onim što se radi u ostatku filmskom svijeta.

Zbog toga je Još jednom važan film. Ne samo zato što se publici predstavlja u vrijeme poslije referenduma, a prije zakona o životnom partnerstvu. Ne samo zato što je to topao, ljudski i odvažno iskren film, u kojem redateljica i redatelj barataju kamerom, ali i dopuštaju nam vidjeti njihove ljubavne peripetije i nošenje s vlastitim identitetom, seksualnim kao i rodnim. Protagonistice filma su umjetnice, spisateljice, aktivistice i kreativne radnice, i njihova seksualna orijentacija ili rodno opredjeljenje nisu početak i kraj njihovih osobnosti, iako bi jedan uskogrudan dio javnosti to od njih očekivao ili možda čak i priželjkivao. Jedna od najvažnijih scena u dokumentarcu je zbog toga kratak isječak s pride parade u Splitu, gdje na sudionice parade padaju seksističke uvrede, prijetnje smrću i (doslovno) drvlje i kamenje. Ovakav prizor je važan podsjetnik na to u kakvoj državi još uvijek nažalost živimo, i maestralno osvjetljava činjenicu da LGBT osobe, uz emocionalne i intimne procese koji su glavni fokus dokumentarca, također trpe i na vrlo javnom planu, koji je nažalost neraskidiv od njihovog privatnog života, ako su out.

Bilo bi patronizirajuće reći da je Još jednom važan film zato što “normalizira” lezbijski način života, jer bi se pod time podrazumijevalo da je heteroseksualni način života “normalan”, a ne samo uvriježena pojava. Još jednom je važan zbog vremena u kojem se pojavljuje, zbog toga što su na njemu radile žene, queer i transrodne osobe, skupine koje su preslabo ili gotovo nikako zastupljene u filmskoj umjetnosti, a i šire, zato što ne propagira nikakvu ideologiju već samo prikazuje stvari i osobe onakvima kakve jesu, te ponajviše zato što je to film sa sretnim krajem. A nadajmo se da će sretan kraj ekipa filma i ostale queer osobe u Hrvatskoj doživjeti i izvan filmskog platna.

Standardno