Knjige ubijaju!

Piše: Romano Bolković 

Što to znači da knjige ubijaju? Odgovorit ću bez okolišanja: taj motiv znači: ono si što čitaš i pazi što čitaš – čitanje ostavlja traga, čitanje ima posljedice. Mišljenje je bez čitanja opasno; čitanje je bez mišljenja beskorisno, mislio je Kant. Ako nas čitanje mijenja, onda nas u ultimativnoj varijanti „ubija“: jednostavno rečeno, onda smo ono što čitamo. Knjige ubijaju, i pazite što, a još više kako čitate!

Cléopatra Diane (“Cléo”) de Mérode (27 September 1875 – 17 October 1966 (aged 91)) was a French dancer of the Belle Époque

Cléopatra Diane (“Cléo”) de Mérode (27 September 1875 – 17 October 1966 (aged 91)) was a French dancer of the Belle Époque

Iskoni be Slovo…, preveo je Ćiril prije puta u Moravsku Ivanov proslov  Ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ Λόγος, καὶ ὁ Λόγος ἦν πρὸς τὸν Θεόν, καὶ Θεὸς ἦν ὁ Λόγος. „…i slovo bje u Boga, i Bog bje Slovo.“ Apostol Pavle u drugoj poslanici Korinćanima reći će: „On nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje.“ Otklonimo se na tren od shvaćanja Pracrkve koja, kao ni Pavao, nije mislila da je Pismo „slovo koje ubija“, već je pače svjedočanstvo za Krista: Kakvo je to slovo koje ubija? Što to uopće znači da slovo/riječ ubija? Ili, sasvim precizno: znači li to da i knjige ubijaju?

Baveći se davnih dana toposom ‘knjige koje ubija’ – a moguće mu je porijeklo upravo u 2 Kor 3,6 – u kratkoj sam prepisci započetoj oko teme pronađenog manuskripta usput upitao Milorada Pavića otkud ta konvencija da knjige ubijaju; Pavić, sasvim iskreno priznavši da je iscrpljen pisanjem posljednjeg svog romana, rezignirano se šaleći kratko je odgovorio: „Dragi gospodine, ne znam za druge, ali mene su moje knjige zaista ubile.“

Knjige ubijaju. U prvoj rečenici najknjiškije od svih knjiga, „Hazarskom rečniku“, postoji upozorenje: pisac uvjerava čitatelja da neće morati umrijeti ako knjigu pročita, „kao što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom, korisnikom izdanja Hazarskoga rečnika iz 1691. godine kada je ova knjiga još imala svog prvog spisatelja“. Zna se i točno mjesto na kojem bi čitatelj Daubmanusovog izdanja izdahnuo: umirao bi na devetoj strani kod riječi koje glase: Verbum caro fastum est. Riječ postade meso. Kur’anski tekst drukčije interiorizira čitanje: čitatelj je pozvan naučiti tekst napamet, postati jedno s knjigom, kako kaže Boris Gunjević: „Tijelo teksta postaje duša čitača. Tijelo postaje riječ.“

No kako to da je ta Riječ, to slavensko Slovo, koja tijelom postade i nastani se među nama, ta životodajna Riječ – u njoj bijaše život – postala smrtonosna?

Profanije kazano: Što to znači da knjige ubijaju?

Odgovorit ću bez okolišanja: taj motiv znači: ono si što čitaš i pazi što čitaš – čitanje ostavlja traga, čitanje ima posljedice. Mišljenje je bez čitanja opasno; čitanje je bez mišljenja beskorisno, mislio je Kant. Ako nas čitanje mijenja, onda nas u ultimativnoj varijanti „ubija“: jednostavno rečeno, onda smo ono što čitamo. Knjige ubijaju, i pazite što, a još više kako čitate, jer ne samo da je u umjetnosti kako što, da je forma onaj bitan sadržaj, nego je čitalačko umijeće u najizravnijoj svezi s tom krajnjom svrhom umjetnosti: o tome kako čitamo ovisi što ćemo u knjizi pročitati.

Riječ je o klasičnom postmoderom toposu, pri čemu mislim na već dogođenu postmodernu; dopustite digresiju: naivnost stava da je “sve već rečeno” ogleda se u nepromišljenoj pretpostavci da je jednom prije postojalo vrijeme kada nije bilo tako. Međutim, ukoliko se ta pretpostavka podvrgne ispitivanju, pokazuje se naprotiv da je zapravo sve oduvijek bilo rečeno, pa se post-moderna situacija tako pokazuje kao lažna. Ne radi se o tome da krilatica postmodernizma nije točna, već o tome da je ona uvijek bila točna, pa je zato lažna. Već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Ovdje treba biti radikalan: kada se pojavilo pismo, i tada je sve već bilo rečeno, ili, drugačije rečeno, sama je pismenost znak da je sve već rečeno. Uopće se ništa ne bi moglo reći, kada sve već ne bi bilo rečeno.

Reading the Necronomicon by Sorrowking on Devianart

Reading the Necronomicon by Sorrowking on Devianart

Knjige ubijaju, mogao bi biti i prosvjetiteljski oksimoronski topos: hoću reći, naravno da je toga bilo i prije, i u vrijeme kad Aleksandar predbacuje Aristotelu da profanira filozofiju zapisujući je, a Klement Aleksandrijski savjetuje: “Najrazborijtije je ne pisati, nego učiti i proučavati živom riječju, jer napisano ostaje” (Stromatesis). “Sve napisati u knjigu znači staviti mač u ruke djetetu”, konačno poentira Klement. Znanje je moć, reklo bi prosvjetiteljstvo dva milenija kasnije, unatoč slutnji da će moderni cinizam tu moć vrlo brzo pervertirati: moć je znanje, ali, to više nije naša neposredna tema, ili barem prividno nije. Knjige dakle ubijaju, kako u predgovoru Milorada Pavića, tako i po biblioteci Umberta Eca ili labirintskoj knjižnici Jorgea Luisa Borgesa.

Bilo je toga i prije, te svijesti o tome da knjige ubijaju, ali nije bilo svijesti o toj svijesti, rekao bi samosvjestan duh današnjice.

Knjige ubijaju, nema sumnje ni zbora: recimo “Komunistički manifest”: u ime toga Slova i u tom Duhu pobijeni su milijuni ljudi, baš kao i u Ime “Moje borbe”; sve me je i strah spomenuti Knjigu koja je knjige, ili onu koja nije čak niti to, nego je i više od knjige: jedan od božjih atributa, k tome časni. I Biblija i Kur’an ubijaju, dakako. O, itekako, knjige svakako ubijaju.

Marx je silno patio jer je znao da je njegova 11. teza neispunjen, i možda neostvariv desiderat: cijeli Marxov teoretski opus ima jednu jedinu ambiciju koja je podbacila, i zato je – moguće i zato – revolucija izostala – jer Marxov je tekst samo još jedan od i jedan među tekstovima, iako je imao silnu i revolucionarnu ambiciju da bude pretekst revolucije, onu ezoteričnu i bitnu i osobnu Karlovu ambiciju da bude tekst koji izlazi iz teksta: da izađe u kontekst. Trebalo je ne samo protumačiti, nego revolucionarizirati stvarnost, uostalom i tako da Duh uskrsne iz Slova, da se oslobodi iz Knjige kao iz boce – Goethe je Hegelu poslao bocu vina na dar uz prigodnu poruku: „Šaljem vam ovaj dokaz postojanja Duha u Prirodi.“ – ili da bude prizvan mantičkim činom čitanja Knjige kao magijskog teksta zaziva.

Mi, koji dolazimo nakon Pierrea Menarda, autora Quixotea, znamo da je čitanje zapravo rekreacija teksta, čin suptiliniji i smireniji od pisanja, koje je uvijek unaprijed uračunalo sva svoja palimpsestična čitanja/pre-pisivanja: ovdje to znači da je i Pisar – da anticipiram: rezignirana, melankolična spodoba koja je tek jedan od (infer)notara Duha, zapisničara njegova diktanda koji je Povijest Književnosti -, morao Djelo/Knjigu platiti glavom. Glava, to je valjda ono glavno, ono bitno nas samih kao bića, pa bi to mogla biti duša, naša srž, kad bi je imali i ako je imamo, što nije uvijek izvjesno: Eco je napisao, primjerice, roman u kojem nas naziva ljudima bez duše. Možda je u tom smislu motiv knjige koja ubija i povratak srednjovjekovlju i posljednjoj autentičnoj kulturi europskog jedinstva: onoj latinske gotike.

Čitanje knjige ples je smrti, a koreograf je čitatelj

Čitanje knjige ples je smrti, a koreograf je čitatelj

Iz jedne naročite knjige, iz djela “Zovem se Crvena”, valja izvući pouku da je svako ubojstvo poput rukopisa: osobnog je stila, i svaki će grafolog, inspektor vičan analizi rukopisa, ubrzo u duktusu prepoznati poruke nesvjesnog, naše želje, strahove, snagu i slabosti, našu osobu; način na koji smo nekoga ubili, odaje nas našim rukopisom. Sad je shvatljivo zašto svaki čestiti hitman pripominje: Ništa osobno, striktno poslovno. Ubijati treba bezinteresno, gotovo vođen kategoričkim imperativom, samo iz onih maksima moje volje koje se daju poopćiti do razine univerzalnog, što ljudskim bićima nimalo nije teško. Svakome se može dogoditi da ubije čovjeka, kaže Krleža u “Na rubu pameti”, a Englezi bi dodali: Da, a taj čovjek je his bones, gotovo sudbinska, predodređena žrtva inicijacije kojom se stupa u svijet ozbiljnih ljudi, onih koji nisu samoskrivljeno nezreli. Tek nas ubojstvo čini čovjekom, uči nas naša civilizacija, a, kao što pokazuje prethodno razmatranje, najbolje se ubija knjigom: nema tu dokaza, sve izgleda kao da je žrtva sama kriva za svoju smrt, i svako je ubojstvo suicid. Samoubojice, pak, ne oduzimaju sebi život: one samo razgrću privid da su ga ikada imali. Na tom se gubitku privida valja na tren zadržati.

Opće je mjesto razmišljanja o umjetnosti da je svrha umjetnosti izazvati u čovjeku osjećaj čuđenja. Potrebno je izaći iz uobičajenog, automatiziranog stanja samo-razumljivosti, u kojem se nalazimo kada sebe i svijet oko sebe doživljavamo kao nešto poznato. Drugim riječima, potrebno je svijet pogledati novim očima. Međutim, ukoliko to nije tek formalna vježba, tada moramo pretpostaviti da pojavni svijet doista nije onakav kakvim nam se na prvi pogled čini. Ukoliko ovo uobičajeno gledanje na stvarnost nazovemo ideologijom, onda je zadatak umjetnosti da probije taj ideološki privid i probije se do istine koja se krije iza zavjese pojavnoga. Ono što je poznato, nije samim tim i spoznato. Osjećaj čuđenja donosi sa sobom nešto vrlo opasno i bolno: gubitak prirodnog odnošenja prema stvarima. Zato je potrebno promisliti o karakteru tog gubitka. Radikalni gubitak, za razliku od običnog, uključuje spoznaju da ono što smo izgubili zapravo nikada nismo ni imali. U tome je paradoks, jer takav se gubitak dijelom pokazuje kao najstrašniji gubitak, a dijelom kao negacija gubitka, pa dakle uopće i nije gubitak. Čovjek ne može izgubiti ono što nikada nije imao, jedino što tako gubi je privid. Gubitak privida, međutim, mora se smatrati dobitkom. O kakvom je dobitku riječ?

Kaže se da čovjek ne zna cijeniti ono što ima, ili da vrijednost stvari nauči tek kada ih izgubi. U kontekstu radikalnog gubitka, međutim, čovjek trpi dvostruku krvavu lekciju: ne samo da mora naučiti vrijednost onoga što je izgubio, već također mora naučiti da je i sama ta vrijednost bez vrijednosti. Junak nekog djela proživljava dvostruku smrt svoje žene: prvo ona umire prirodno, a drugi put simbolički. Simbolička smrt, za razliku od prirodne, ima retroaktivno djelovanje, ona otkriva nešto o prošlosti. Prva smrt donosi bol, a druga poniženje. Ako istina oslobađa, onda je cijena te slobode strašna: ne samo da je junak oslobođen od predmeta svoje ljubavi, on je također oslobođen i od samog osjećaja ljubavi, dakle od jezgre vlastitog bića. Što mu uopće ostaje? Moglo bi se reći da je na taj način junak dospio do istinske slobode, da je postao subjekt.

Takav čitatelj, vratimo se početku i spomenu prepiske s Miloradom Pavićem, na poseban je način u odnosu s tekstom: on je njegov konačni izvor! Objasnimo ovaj stav, tu nagoviještenu vezu dvaju toposa: knjige koja ubija i pronađenog manuskripta. Pronađeni rukopis umnaža pripovjedne instance i postulira nemogućnost dopiranja do Urteksta. Nepostojanje prateksta sugerira samo jedno: izvor teksta nije izvan čitatelja, u fizičkome svijetu, nego se nalazi u čitatelju: izvor je knjige/priče u čitatelju, jer u knjizi pronalazimo samo ono što jesmo, to jest – kao što nas je poučio motiv knjige koja (u konačnici) ubija – ono smo što čitamo. Tako se ta dva motiva spajaju u jedan, jedan su drugome naličje. Izvor neke knjige, Urtekst, nije u svijetu, nego u nama samima, jer mi se u knjizi prepoznajemo, kroz knjigu spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo.

Izvor nije pisac, nego čitatelj.

Nije riječ samo o tome da se izvornik ne može uspostaviti, pa je stoga svako čitanje izvorno, kako bi glasilo klasično obrazloženje. Riječ je o tome da umnažanje narativnih instanci, pa i prekid toga niza ili njegova infinitezimalnost, postaju alegorijom ove naročite ideje: ideje o čitatelju kao konačnom izvoru teksta.

Jednom davno, na spomen te ideje prijatelj me je ukorio: „Naravno da je moguće kazati da je izvor priče čitatelj; štoviše, moguće je takvu tezu i shvatiti, pače i povjerovati u nju (iako je prilično neprecizna, jer bi u tom smislu točnije bilo reći da je logos izvor priče: čovjek, dakle, isprva iščitava logos, a tek ga potom prenosi ispisivanjem/prepričavanjem, što će reći da čitanje prethodi pisanju), ali to je religiozno tumačenje koje ne donosi nikakvu promjenu perspektive; tu nema ni govora o onom neophodnom “prevrednovanju svih vrijednosti” o kojem ste govorili. Usudio bih se reći da je upravo suprotno: postaviti stvari izravno i jasno, reći “pisac je izvor priče” – upravo to bi bila promjena perspektive, upravo to bi bio korak ka prevrednovanju (implicirajući punu piščevu odgovornost za napisano); naime, reći da je čitatelj izvor teksta toliko podsjeća na onaj vjekovni, dobro znani i uhodani govor raznih moćnika, na opasnu, praznu frazu kakva vlastodršca iliti zakonodavca koji, zasljepljujući ljude zavodljivom idejom da su upravo oni izvor zakona, odnosno da je zakon “na njihovu sliku i priliku” te “za opće dobro”, otvara sebi golem prostor za manipulaciju.”

Keep Reading by Chibi Violet on Deviantart

Keep Reading by Chibi Violet on Deviantart

Ovako sam odgovorio: Vrag je u tome, dragi dottore, što književnost živi od onoga als ob: čitatelj kao da je izvor priče, a pisac nije ništa manje konvencionalan, ako se u obzir uzme tih par metafora o kojima priča povijest književnosti.

Knjige koje su predmet ove vanvremene zavjere, koje ubijaju, koje truju svoje čitatelje, zabranjene su knjige. Čitamo ih na vlastitu odgovornost. Tekst tih palimpsesta konačna je verzija glasine prenošene ustima mnogih lunatika: prvotne su riječi Marquisa deformirane, ali on ih je i izrekao znajući da konačna riječ mora biti pere-verzija (njegove verzije): Očeva verzija Sinovljeve Riječi. Palimpsest je također vrijedno istumačiti: on je Alef, Univerzum svega što je uopće moguće napisati, cijela jedna Biblioteka već rečenog: Babilonska knjižnica. I o tome je naširoko pisano, jer sve je već napisano.

Nema originalnosti, iako svaka priča teče k izvoru, kao Srce tame.

Originalnost se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, ali to je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, povratak na izvor, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja “Srca tame”, jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. “Srce tame” je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu. “Srce tame” je tamna komora subjektivnosti, camera obscura svog djelovanja, ono što samom subjektu mora ostati skriveno da bi on uopće mogao funkcionirati kao subjekt.

Ovdje su se, na kraju, svi motivi sklopili u jedan: sve je već rečeno; originalnosti nema ali svako je djelo povratak na izvor; djelo je zabranjeno; zabranjeno je jer knjige ubijaju; knjige ubijaju jer ostavljaju na nama traga; ostavljaju tragove…i tu smo na početku Imena ruže. Knjige koja završava riječima: stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus.

Da bismo sada istražili što sve to znači, trebao bi nam William od Baskervilla. Detektiv.

Jer, in ultima linea, knjige ubijaju.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s