Rezultati referenduma: Hrvatima jedinica iz razumijevanja osnovnih politoloških pojmova

Piše: Borna Zgurić

Rezultati državnog referenduma, održanog prvog prosinca prošle godine, vrlo su jasni. U brojkama, prema službenim podacima DIP-a, oni govore sljedeće: referendumu je pristupilo 37,90% svih birača, 65,87% je glasovalo „za“, a 33,51% protiv, dok je nevažećih ili neubačenih listića bilo sveukupno 0,62%. Desnica je na temelju ovih rezultata proglasila apsolutnu pobjedu, dok je ljevica više-manje proglasila „Pirovu pobjedu“, navodeći kako je izlaznost bila mala, no da će se novim Zakonom o životnom partnerstvu gay populaciji ionako omogućiti skoro sva prava koja proizlaze i iz heteroseksualnih brakova.

Drugim riječima, ništa se bitno nije promijenilo, dok smo na referendum uzalud potrošili puno novaca kojih tako i tako nemamo, upozoravaju mnogi komentatori i analitičari. Mnogi također smatraju kako je niska izlaznost na referendum pokazala slabu zainteresiranost Hrvata za ovakve „vrijednosne“ teme u vremenu kada nam je gospodarsko stanje iz dana u dan sve lošije. Drugi pak smatraju da do ovoga ne bi ni došlo da Vlada RH nije mijenjala referendumska pravila prije referenduma o ulasku u EU. Međutim, čak i da je izlaznost bila veća, rezultati ne bi bili bitno drugačiji, jer je i ovakva niska izlaznost dobar statistički uzorak, koji pokazuje stvarno stanje stvari kada se govori o temeljnim vrijednostima hrvatskoga društva.

U tom smislu Hrvatska je većinom konzervativno, ali i društvo duboko podijeljeno između konzervativnih i progresivnih snaga. Zbog toga nas mnogi komentatori svrstavaju među istočne zemlje, koje imaju slične odredbe u svojim ustavima, za razliku od zapadnijih zemalja, koje su progresivnije. Međutim, mora se uzeti u obzir da je Hrvatska mlada liberalna demokracija, koja nema dugo liberalno i demokratsko nasljeđe. Također, Hrvatska nije jedinstven slučaj u kojem nailazimo na „borbe“ između različitih vrijednosti. Ako pogledamo malo istočnije, vidimo podijeljenost Ukrajine između Istoka i Zapada te Turske između islamizma i kemalističkog nasljeđa.

Agonistički element demokracije

Međutim, ni zapadne demokracije nisu cijepljene protiv takvih „borbi“. Prva liberalna demokracija svijeta, Sjedinjene Države, pokazala je, u prošlogodišnjim predsjedničkim izborima, kako su temeljne vrijednosti društva važne za birače. Vrijednosti i strasti koje proizlaze iz tih vrijednosti za birače su važne! Poznata neomarksistička politička teoretičarka Chantal Mouffe podsjeća nas da demokracija ima i svoj „agonistički“ element. Demokracija se ne može samo ograničiti na svoje agregatne i deliberativne elemente, odnosno demokracija nije samo periodična borba za glasove birača na izborima ili racionalno javno pregovaranje dok se ne postigne konsenzus. Demokracija ima svoj borbeni element, konflikt je u politici neizbježan, a konsenzus oko vrijednosti ne može se postići. Demokracija je stoga oblik institucionalnoga sukoba, kojemu je cilj da se politički konflikti riješe putem izbora, kroz institucije, a ne na ulici šakama i oružjem. Oni koji su u jednom trenutku jači, demokratskim procesom uspostavljaju hegemoniju svojih vrijednosti nad ostatkom društva, što je, u biti, i rezultat referenduma održanog prvog prosinca prošle godine. Oni koji tvrde (uglavnom ljevica) da je time ugrožena hrvatska demokracija, u krivu su. U svakom slučaju, ovdje se zaista radi o „festivalu“ demokracije. Međutim, ni desnica u potpunosti ne razumije da djeluje unutar granica liberalne demokracije.

Liberalizam i demokracija

U javnome diskursu oko referenduma može se uočiti potpuno nerazumijevanje pojma liberalna demokracija, čak i nerazlikovanje demokracije od liberalizma. Liberalizam i demokracija nikako nisu istoznačnice, a liberalna demokracija spoj je dviju suprotstavljenih političkih doktrina, koje su uvijek u napetosti jedna s drugom.

Još je doajen liberalne teorije Immanuel Kant u svojem spisu Prema vječnom miru pisao kako je demokracija nužno despotizam, jer ona konstituira izvršnu vlast gdje „svi odlučuju o jednom ili protiv jednog koji s time možda i nije suglasan“. Kant tvrdi kako onda zapravo „odlučuju svi koji ipak nisu svi“, a „to znači proturječnost opće volje same sa sobom i slobodom“. Drugim riječima, Kant smatra, pozivajući se na grčke klasike, da je demokracija loš oblik vladavine, jer može rezultirati tiranijom većine. Slično su vjerovali i očevi osnivači Sjedinjenih Država, smatrajući kako ne bi trebalo biti previše demokracije te da ona pravno mora biti ograničena.

Tu u igru ulazi republikanski građanski ustav, koji treba garantirati ravnopravnost svih građana pred zakonom (isonomia). Liberalni konstitucionalizam mora garantirati zaštitu građana, pogotovo manjina, od demokratske volje većine. Čak i sam naziv „ustav“ u hrvatskom jeziku ima značenje brane koja treba braniti od samovolje vlasti i tiranije većine. Međutim, ovaj je referendum otvorio „Pandorinu kutiju“ novim referendumima, od kojih neki ciljaju na derogiranje prava manjina. U tom smislu, desnica ne razumije ni ulogu međunarodnog prava.

Hrvatska je zemlja članica Europske unije, ali i Vijeća Europe. Članstvom u tim međunarodnim organizacijama Hrvatska je prihvatila pravne obveze, a pogotovo obveze zaštite ljudskih prava i prava manjina. Kako međunarodno pravo ima veću snagu od domaćeg ustavnog prava, jer djeluje po principu lex superior derogat legi inferiori (viši zakon potiskuje slabije zakone, op. lekt.), odredbe prihvaćene potpisivanjem međunarodnih sporazuma moraju se uvrstiti u ustav i nikakva volja demokratske većine ne može ih ukinuti. Međutim, to ne znači ujedno i iskorjenjivanje borbe iz političkog života, samo ograničavanje te borbe na manji broj pitanja, čime će se napetosti, između onog liberalnog i onog demokratskog, u liberalnoj demokraciji nastaviti i dalje.