Crni Petak, Književnost

Knjige ubijaju!

Piše: Romano Bolković 

Što to znači da knjige ubijaju? Odgovorit ću bez okolišanja: taj motiv znači: ono si što čitaš i pazi što čitaš – čitanje ostavlja traga, čitanje ima posljedice. Mišljenje je bez čitanja opasno; čitanje je bez mišljenja beskorisno, mislio je Kant. Ako nas čitanje mijenja, onda nas u ultimativnoj varijanti „ubija“: jednostavno rečeno, onda smo ono što čitamo. Knjige ubijaju, i pazite što, a još više kako čitate!

Cléopatra Diane (“Cléo”) de Mérode (27 September 1875 – 17 October 1966 (aged 91)) was a French dancer of the Belle Époque

Cléopatra Diane (“Cléo”) de Mérode (27 September 1875 – 17 October 1966 (aged 91)) was a French dancer of the Belle Époque

Iskoni be Slovo…, preveo je Ćiril prije puta u Moravsku Ivanov proslov  Ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ Λόγος, καὶ ὁ Λόγος ἦν πρὸς τὸν Θεόν, καὶ Θεὸς ἦν ὁ Λόγος. „…i slovo bje u Boga, i Bog bje Slovo.“ Apostol Pavle u drugoj poslanici Korinćanima reći će: „On nas osposobi za poslužitelje novoga Saveza, ne slova, nego Duha; jer slovo ubija, a Duh oživljuje.“ Otklonimo se na tren od shvaćanja Pracrkve koja, kao ni Pavao, nije mislila da je Pismo „slovo koje ubija“, već je pače svjedočanstvo za Krista: Kakvo je to slovo koje ubija? Što to uopće znači da slovo/riječ ubija? Ili, sasvim precizno: znači li to da i knjige ubijaju?

Baveći se davnih dana toposom ‘knjige koje ubija’ – a moguće mu je porijeklo upravo u 2 Kor 3,6 – u kratkoj sam prepisci započetoj oko teme pronađenog manuskripta usput upitao Milorada Pavića otkud ta konvencija da knjige ubijaju; Pavić, sasvim iskreno priznavši da je iscrpljen pisanjem posljednjeg svog romana, rezignirano se šaleći kratko je odgovorio: „Dragi gospodine, ne znam za druge, ali mene su moje knjige zaista ubile.“

Knjige ubijaju. U prvoj rečenici najknjiškije od svih knjiga, „Hazarskom rečniku“, postoji upozorenje: pisac uvjerava čitatelja da neće morati umrijeti ako knjigu pročita, „kao što je to bio slučaj s njegovim prethodnikom, korisnikom izdanja Hazarskoga rečnika iz 1691. godine kada je ova knjiga još imala svog prvog spisatelja“. Zna se i točno mjesto na kojem bi čitatelj Daubmanusovog izdanja izdahnuo: umirao bi na devetoj strani kod riječi koje glase: Verbum caro fastum est. Riječ postade meso. Kur’anski tekst drukčije interiorizira čitanje: čitatelj je pozvan naučiti tekst napamet, postati jedno s knjigom, kako kaže Boris Gunjević: „Tijelo teksta postaje duša čitača. Tijelo postaje riječ.“

No kako to da je ta Riječ, to slavensko Slovo, koja tijelom postade i nastani se među nama, ta životodajna Riječ – u njoj bijaše život – postala smrtonosna?

Profanije kazano: Što to znači da knjige ubijaju?

Odgovorit ću bez okolišanja: taj motiv znači: ono si što čitaš i pazi što čitaš – čitanje ostavlja traga, čitanje ima posljedice. Mišljenje je bez čitanja opasno; čitanje je bez mišljenja beskorisno, mislio je Kant. Ako nas čitanje mijenja, onda nas u ultimativnoj varijanti „ubija“: jednostavno rečeno, onda smo ono što čitamo. Knjige ubijaju, i pazite što, a još više kako čitate, jer ne samo da je u umjetnosti kako što, da je forma onaj bitan sadržaj, nego je čitalačko umijeće u najizravnijoj svezi s tom krajnjom svrhom umjetnosti: o tome kako čitamo ovisi što ćemo u knjizi pročitati.

Riječ je o klasičnom postmoderom toposu, pri čemu mislim na već dogođenu postmodernu; dopustite digresiju: naivnost stava da je “sve već rečeno” ogleda se u nepromišljenoj pretpostavci da je jednom prije postojalo vrijeme kada nije bilo tako. Međutim, ukoliko se ta pretpostavka podvrgne ispitivanju, pokazuje se naprotiv da je zapravo sve oduvijek bilo rečeno, pa se post-moderna situacija tako pokazuje kao lažna. Ne radi se o tome da krilatica postmodernizma nije točna, već o tome da je ona uvijek bila točna, pa je zato lažna. Već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Ovdje treba biti radikalan: kada se pojavilo pismo, i tada je sve već bilo rečeno, ili, drugačije rečeno, sama je pismenost znak da je sve već rečeno. Uopće se ništa ne bi moglo reći, kada sve već ne bi bilo rečeno.

Reading the Necronomicon by Sorrowking on Devianart

Reading the Necronomicon by Sorrowking on Devianart

Knjige ubijaju, mogao bi biti i prosvjetiteljski oksimoronski topos: hoću reći, naravno da je toga bilo i prije, i u vrijeme kad Aleksandar predbacuje Aristotelu da profanira filozofiju zapisujući je, a Klement Aleksandrijski savjetuje: “Najrazborijtije je ne pisati, nego učiti i proučavati živom riječju, jer napisano ostaje” (Stromatesis). “Sve napisati u knjigu znači staviti mač u ruke djetetu”, konačno poentira Klement. Znanje je moć, reklo bi prosvjetiteljstvo dva milenija kasnije, unatoč slutnji da će moderni cinizam tu moć vrlo brzo pervertirati: moć je znanje, ali, to više nije naša neposredna tema, ili barem prividno nije. Knjige dakle ubijaju, kako u predgovoru Milorada Pavića, tako i po biblioteci Umberta Eca ili labirintskoj knjižnici Jorgea Luisa Borgesa.

Bilo je toga i prije, te svijesti o tome da knjige ubijaju, ali nije bilo svijesti o toj svijesti, rekao bi samosvjestan duh današnjice.

Knjige ubijaju, nema sumnje ni zbora: recimo “Komunistički manifest”: u ime toga Slova i u tom Duhu pobijeni su milijuni ljudi, baš kao i u Ime “Moje borbe”; sve me je i strah spomenuti Knjigu koja je knjige, ili onu koja nije čak niti to, nego je i više od knjige: jedan od božjih atributa, k tome časni. I Biblija i Kur’an ubijaju, dakako. O, itekako, knjige svakako ubijaju.

Marx je silno patio jer je znao da je njegova 11. teza neispunjen, i možda neostvariv desiderat: cijeli Marxov teoretski opus ima jednu jedinu ambiciju koja je podbacila, i zato je – moguće i zato – revolucija izostala – jer Marxov je tekst samo još jedan od i jedan među tekstovima, iako je imao silnu i revolucionarnu ambiciju da bude pretekst revolucije, onu ezoteričnu i bitnu i osobnu Karlovu ambiciju da bude tekst koji izlazi iz teksta: da izađe u kontekst. Trebalo je ne samo protumačiti, nego revolucionarizirati stvarnost, uostalom i tako da Duh uskrsne iz Slova, da se oslobodi iz Knjige kao iz boce – Goethe je Hegelu poslao bocu vina na dar uz prigodnu poruku: „Šaljem vam ovaj dokaz postojanja Duha u Prirodi.“ – ili da bude prizvan mantičkim činom čitanja Knjige kao magijskog teksta zaziva.

Mi, koji dolazimo nakon Pierrea Menarda, autora Quixotea, znamo da je čitanje zapravo rekreacija teksta, čin suptiliniji i smireniji od pisanja, koje je uvijek unaprijed uračunalo sva svoja palimpsestična čitanja/pre-pisivanja: ovdje to znači da je i Pisar – da anticipiram: rezignirana, melankolična spodoba koja je tek jedan od (infer)notara Duha, zapisničara njegova diktanda koji je Povijest Književnosti -, morao Djelo/Knjigu platiti glavom. Glava, to je valjda ono glavno, ono bitno nas samih kao bića, pa bi to mogla biti duša, naša srž, kad bi je imali i ako je imamo, što nije uvijek izvjesno: Eco je napisao, primjerice, roman u kojem nas naziva ljudima bez duše. Možda je u tom smislu motiv knjige koja ubija i povratak srednjovjekovlju i posljednjoj autentičnoj kulturi europskog jedinstva: onoj latinske gotike.

Čitanje knjige ples je smrti, a koreograf je čitatelj

Čitanje knjige ples je smrti, a koreograf je čitatelj

Iz jedne naročite knjige, iz djela “Zovem se Crvena”, valja izvući pouku da je svako ubojstvo poput rukopisa: osobnog je stila, i svaki će grafolog, inspektor vičan analizi rukopisa, ubrzo u duktusu prepoznati poruke nesvjesnog, naše želje, strahove, snagu i slabosti, našu osobu; način na koji smo nekoga ubili, odaje nas našim rukopisom. Sad je shvatljivo zašto svaki čestiti hitman pripominje: Ništa osobno, striktno poslovno. Ubijati treba bezinteresno, gotovo vođen kategoričkim imperativom, samo iz onih maksima moje volje koje se daju poopćiti do razine univerzalnog, što ljudskim bićima nimalo nije teško. Svakome se može dogoditi da ubije čovjeka, kaže Krleža u “Na rubu pameti”, a Englezi bi dodali: Da, a taj čovjek je his bones, gotovo sudbinska, predodređena žrtva inicijacije kojom se stupa u svijet ozbiljnih ljudi, onih koji nisu samoskrivljeno nezreli. Tek nas ubojstvo čini čovjekom, uči nas naša civilizacija, a, kao što pokazuje prethodno razmatranje, najbolje se ubija knjigom: nema tu dokaza, sve izgleda kao da je žrtva sama kriva za svoju smrt, i svako je ubojstvo suicid. Samoubojice, pak, ne oduzimaju sebi život: one samo razgrću privid da su ga ikada imali. Na tom se gubitku privida valja na tren zadržati.

Opće je mjesto razmišljanja o umjetnosti da je svrha umjetnosti izazvati u čovjeku osjećaj čuđenja. Potrebno je izaći iz uobičajenog, automatiziranog stanja samo-razumljivosti, u kojem se nalazimo kada sebe i svijet oko sebe doživljavamo kao nešto poznato. Drugim riječima, potrebno je svijet pogledati novim očima. Međutim, ukoliko to nije tek formalna vježba, tada moramo pretpostaviti da pojavni svijet doista nije onakav kakvim nam se na prvi pogled čini. Ukoliko ovo uobičajeno gledanje na stvarnost nazovemo ideologijom, onda je zadatak umjetnosti da probije taj ideološki privid i probije se do istine koja se krije iza zavjese pojavnoga. Ono što je poznato, nije samim tim i spoznato. Osjećaj čuđenja donosi sa sobom nešto vrlo opasno i bolno: gubitak prirodnog odnošenja prema stvarima. Zato je potrebno promisliti o karakteru tog gubitka. Radikalni gubitak, za razliku od običnog, uključuje spoznaju da ono što smo izgubili zapravo nikada nismo ni imali. U tome je paradoks, jer takav se gubitak dijelom pokazuje kao najstrašniji gubitak, a dijelom kao negacija gubitka, pa dakle uopće i nije gubitak. Čovjek ne može izgubiti ono što nikada nije imao, jedino što tako gubi je privid. Gubitak privida, međutim, mora se smatrati dobitkom. O kakvom je dobitku riječ?

Kaže se da čovjek ne zna cijeniti ono što ima, ili da vrijednost stvari nauči tek kada ih izgubi. U kontekstu radikalnog gubitka, međutim, čovjek trpi dvostruku krvavu lekciju: ne samo da mora naučiti vrijednost onoga što je izgubio, već također mora naučiti da je i sama ta vrijednost bez vrijednosti. Junak nekog djela proživljava dvostruku smrt svoje žene: prvo ona umire prirodno, a drugi put simbolički. Simbolička smrt, za razliku od prirodne, ima retroaktivno djelovanje, ona otkriva nešto o prošlosti. Prva smrt donosi bol, a druga poniženje. Ako istina oslobađa, onda je cijena te slobode strašna: ne samo da je junak oslobođen od predmeta svoje ljubavi, on je također oslobođen i od samog osjećaja ljubavi, dakle od jezgre vlastitog bića. Što mu uopće ostaje? Moglo bi se reći da je na taj način junak dospio do istinske slobode, da je postao subjekt.

Takav čitatelj, vratimo se početku i spomenu prepiske s Miloradom Pavićem, na poseban je način u odnosu s tekstom: on je njegov konačni izvor! Objasnimo ovaj stav, tu nagoviještenu vezu dvaju toposa: knjige koja ubija i pronađenog manuskripta. Pronađeni rukopis umnaža pripovjedne instance i postulira nemogućnost dopiranja do Urteksta. Nepostojanje prateksta sugerira samo jedno: izvor teksta nije izvan čitatelja, u fizičkome svijetu, nego se nalazi u čitatelju: izvor je knjige/priče u čitatelju, jer u knjizi pronalazimo samo ono što jesmo, to jest – kao što nas je poučio motiv knjige koja (u konačnici) ubija – ono smo što čitamo. Tako se ta dva motiva spajaju u jedan, jedan su drugome naličje. Izvor neke knjige, Urtekst, nije u svijetu, nego u nama samima, jer mi se u knjizi prepoznajemo, kroz knjigu spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo.

Izvor nije pisac, nego čitatelj.

Nije riječ samo o tome da se izvornik ne može uspostaviti, pa je stoga svako čitanje izvorno, kako bi glasilo klasično obrazloženje. Riječ je o tome da umnažanje narativnih instanci, pa i prekid toga niza ili njegova infinitezimalnost, postaju alegorijom ove naročite ideje: ideje o čitatelju kao konačnom izvoru teksta.

Jednom davno, na spomen te ideje prijatelj me je ukorio: „Naravno da je moguće kazati da je izvor priče čitatelj; štoviše, moguće je takvu tezu i shvatiti, pače i povjerovati u nju (iako je prilično neprecizna, jer bi u tom smislu točnije bilo reći da je logos izvor priče: čovjek, dakle, isprva iščitava logos, a tek ga potom prenosi ispisivanjem/prepričavanjem, što će reći da čitanje prethodi pisanju), ali to je religiozno tumačenje koje ne donosi nikakvu promjenu perspektive; tu nema ni govora o onom neophodnom “prevrednovanju svih vrijednosti” o kojem ste govorili. Usudio bih se reći da je upravo suprotno: postaviti stvari izravno i jasno, reći “pisac je izvor priče” – upravo to bi bila promjena perspektive, upravo to bi bio korak ka prevrednovanju (implicirajući punu piščevu odgovornost za napisano); naime, reći da je čitatelj izvor teksta toliko podsjeća na onaj vjekovni, dobro znani i uhodani govor raznih moćnika, na opasnu, praznu frazu kakva vlastodršca iliti zakonodavca koji, zasljepljujući ljude zavodljivom idejom da su upravo oni izvor zakona, odnosno da je zakon “na njihovu sliku i priliku” te “za opće dobro”, otvara sebi golem prostor za manipulaciju.”

Keep Reading by Chibi Violet on Deviantart

Keep Reading by Chibi Violet on Deviantart

Ovako sam odgovorio: Vrag je u tome, dragi dottore, što književnost živi od onoga als ob: čitatelj kao da je izvor priče, a pisac nije ništa manje konvencionalan, ako se u obzir uzme tih par metafora o kojima priča povijest književnosti.

Knjige koje su predmet ove vanvremene zavjere, koje ubijaju, koje truju svoje čitatelje, zabranjene su knjige. Čitamo ih na vlastitu odgovornost. Tekst tih palimpsesta konačna je verzija glasine prenošene ustima mnogih lunatika: prvotne su riječi Marquisa deformirane, ali on ih je i izrekao znajući da konačna riječ mora biti pere-verzija (njegove verzije): Očeva verzija Sinovljeve Riječi. Palimpsest je također vrijedno istumačiti: on je Alef, Univerzum svega što je uopće moguće napisati, cijela jedna Biblioteka već rečenog: Babilonska knjižnica. I o tome je naširoko pisano, jer sve je već napisano.

Nema originalnosti, iako svaka priča teče k izvoru, kao Srce tame.

Originalnost se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, ali to je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, povratak na izvor, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja “Srca tame”, jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. “Srce tame” je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu. “Srce tame” je tamna komora subjektivnosti, camera obscura svog djelovanja, ono što samom subjektu mora ostati skriveno da bi on uopće mogao funkcionirati kao subjekt.

Ovdje su se, na kraju, svi motivi sklopili u jedan: sve je već rečeno; originalnosti nema ali svako je djelo povratak na izvor; djelo je zabranjeno; zabranjeno je jer knjige ubijaju; knjige ubijaju jer ostavljaju na nama traga; ostavljaju tragove…i tu smo na početku Imena ruže. Knjige koja završava riječima: stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus.

Da bismo sada istražili što sve to znači, trebao bi nam William od Baskervilla. Detektiv.

Jer, in ultima linea, knjige ubijaju.

Oglasi
Standardno
Kolumne

Mrcine: “Shelter Music” – Sklonište za svakoga

piše: Siniša Stojanović Sinister

Tako mi je kurvanjski ušetala u um.
Ona se ušunjala, sporo, beskompromisno, kao mačka, ne priznajući nikakav otpor.
Poput otrova je uzimala, opet i opet, dok nismo klonuli oboje.
Čitaoče, verujem da se pitaš o časnim namerama mojih reči.
Pomišljaš da govorim o mističnoj ljubavi, aveti, perverziji, ali naprotiv, ne pogađaš.
Priča nas odvodi na posve drugu stranu.

Teško je ne zapitati se koliko iskustva i emocionalnog sadržaja leži u skloništu zvanom Shelter Music, kako je svoj, drugi po redu, album nazvala beogradska grupa Mrcine

Teško je ne zapitati se koliko iskustva i emocionalnog sadržaja leži u skloništu zvanom Shelter Music, kako je svoj, drugi po redu, album nazvala beogradska grupa Mrcine.

Zagledao sam se svojim unutrašnjim uhom u jednu pesmu. Whoroscope.
Zagledao se dubokim okom i ona me je hipnotisala.
I onda, kao sa starog kalendara, fotoalbuma, sa Super 8 trake otpale su korozije, patine i boje, istopljene razlile se, pomešale, kao mašta, sporo i temeljno, u njoj.

Filmski projekat nekog postmodernog autora, neko bi pomislio. Ali ne, ipak, sve je to u muzici.

Teško je ne zapitati se koliko iskustva i emocionalnog sadržaja leži u skloništu zvanom Shelter Music, kako je svoj, drugi po redu, album nazvala beogradska grupa Mrcine.

Brže bolje, dok sam još bio pri sebi, pisao sam Vladi Jovandiću, sa zahtevom da mi pošalje ceo album ili da ga postavi na net, pošto je sasvim nemoguće naći ostatak pesama igde drugde osim kod autora. Skoro da sam protestvovao u apelovanju na njega da učini nešto povodom slučaja Whoroscope/Shelter Music (imam tu vrstu privilegije da lično poznajem enorman broj muzičara pa samim tim postoji otvorena mogućnost da drsko zatražim materijal kada za to postoji potreba; nadam se da drug Vlada neće zameriti). Kez.

Gde je nastavak Whoroscopea?! Gde je Shelter Music?!
Vlada je uslišio moje molbe, i pored toga što sam čekao više nego što sam očekivao, album je napokon našao put do moje mail adrese. Danima sam, kao narkoman, udarao “refresh page” u nadi da će se stanje na stranici promeniti.
Napokon, nakon skidanja, slika je izgledala ovako:

1. All your holes
2. Another day
3. Whoroscope
4. Hear my woman
5. Mud, Lust & Clouds (Blues II)
6. We’re Gonna Dance
7. Come To Me
8. Dead And Gone
9. Decay
10.Have I Failed You

U aleji velikana domaće muzičke scene, na spomeniku njoj samoj, počeli su nicati cvetovi…

Usred zime, kad je nevreme u vremenu, dok sam slobodnog uma lelujao po mreži preslušavajući sveže sadržaje iz pećnice iznenađujuće živahne muzičke produkcije, naleteo sam na ovaj biser; a biser se, kako to već samo u bajkama biva, pretvorio u bisernu ogrlicu, koju sam bio spreman ukrasti, direktno iz virtualnog izloga.

Prvi biser: All your holes
Videćete jasne tragove britanskog post-punka i post-punka britanskih kolonija.
Post-punka na prelasku u dark. Sa jakim uticajem američkog folka, opet punka i kantautorske scene.
Bowiejevske glem provenijencije prostiru se preko Cavea, the Damneda, Bauhausa, Sistersa, Curea,
Placeboa…
Svejedno, spisak nastavite sami ako želite, ali u ovom slučaju spisak i nije prekopotrebno nastavljati.
“All your holes” je ultimativni energetski shock. “I’ve never been so alive!” – poručuju Mrcine i tim refrenom kao šamarom otvaraju i potpisuju svoj album. Ako ovu pesmu budete pustili bilo gde u bilo kom klubu, verujte mi da će vas ljudi pitati šta je to i odakle vam. Slobodno je možete gurnuti u prime timeu, negde između Cavea i Iggy Popa, Bowieja, Joy Divisiona (Gun Cluba, Thin White Ropea). Biće to pogodak u centar mete.
Prava doza čistokrvnog rockenrolla sastavljena od garažnog punka, glema, sa malim začinom senzibila grupe the Doors.

Drugi biser: Another day
Prava predstavnica muzike benda Mrcine, skoro kabaretska, transička, šamanska, repetitivna i sa dugim klavijaturnim instrumentalom koji pesmu dovodi gotovo do voodoo ili gipsy razine. Pesmu uvodi bass gitara svojim klackajućim dvotonalnim rifom, na koji se nadovezuje isto tako dubok i čvrst glas Matije Jovandića, koji uz pomoć veštičijih pratećih vokala iz pozadine izvodi ovaj skoro pa pozorišni muzički komad.
Bez obzira na sve ove spiritualne i kreativne momente, naći ćete se pred jednom izvrsnom rok pesmom koju ćete poželeti da čujete još bezbroj puta.
A tek smo stigli do druge pesme na albumu…

Treći biser: Whoroscope
Na ovu stvar će odlepiti ženski deo populacije, kao i muški deo ljubitelja sentiša, amerikane, kantautora poput Leonarda Cohena(Nimoya), Boba Dylana, Townesa van Zandt-a, bendova poput Tindersticksa, Echo & the Bunnymen (Zjeko i Bananamen)…
Predivna pesma za koju se ne ne moze reći ni da je sretna ni da je tužna, ni da je jesenja/zimska/letnja/ proletnja.
U tom smislu je univerzalna, uniseks, za sva doba i osećanja. Ne verujete? Probajte sami.
Provejava neodoljivošću jedne sete, uzimajući nas sebi kao kurva vremena koja nam kroji dane.
Kanda svi danas prodajemo svoje vreme u bescenje, a Whoroscope kako su ga Mrcine nazvale, obuhvata i nadgleda sve se/zone bez izuzetka.
U tom slučaju je natalna karta, svih nas, danas, ista.

Četvrti biser: Hear my woman
E ovo je roštiljanje za dušu na raskršću. Tvrdi blues rock, upregnut visokim srednjim tempom, kao iz dubokog grla Teksasa dolazi ova dvoipominutna katarza, u maniru poznih Butthole Surfersa ili reanimiranih Allman Brothersa. Matija vrišti Hear my woman,  i sagoreva odlazeći dalje u ludački vortex, na putu usamljen i go u sedlu jašući – looking for somebody/almost anybody/looking for somebody/somebody like me
Hear my woman!

Peti biser: Mud, Lust & Clouds (Blues II)
Tipičan glem početak sa klavijaturama i zvečkama koje kao fanfare najavljuju nešto veliko.
Veliko je to što se stvar iz nebesa vraća na zemlju pod pete i prati korak jednog usamljeng čoveka, njegov kao kandžom artikulisan glas koji se blago otrže, uz zvuk basa, bubnja, onda gitare i klavijatura koje čekaju iza prvog ugla ulice da se pridruži ovom blues cirkusu, koji kao procesija korača gradom, kao ispraćaj, ciganski rekvijem.
Ovaj blues je onaj kada se dobar čovek oseća kao ludak, pijan od svojih želja, isparenja čvrstih i tečnih goriva.

Šesti biser: We’re Gonna Dance
Ova pesma zvuči kao NYC osamdesetih kome su stigli da se priključe, i u međuvremenu sazru, britanski punkeri pomešani sa nasleđem bluesa, funka, i kompletnom savremanom crnom muzikom.
Mrcine su sanjale da su se na probi sastali Toxido Moon, the Rolling Stones, The Strenglers, The Fall i napravili pesmu od koje se predmeti pomeraju i gibaju tela, kao po komandi.
Super plesna numera sa rhythm & blues gitarom i basom koji vozi funk liniju nalik na Rare Earth.

Sedmi biser: Come To Me
Jedna balada postfolkera, radnika, protestanta, moderna epika i lirka ordinarnog čoveka koji je odlučio da postane pesnik. Nežna melodija, uz dominantan Matijin glas, bubanj na rim shot-u, klavir Eltona Džona i harmonika the Pougesa.  Ljulja se kao brod na vetru i nemirnom moru, valja se kao talas ruma na jeziku. Pitka kao bol kaže – Come to me!

Osmi deveti i deseti biser: Dead And Gone, Decay, Have I Failed You
– Sastavljaju jedan bravurozni autorski muzički broš u kojem ćete uživati silazeći niz album. Pesme u kojima je tempo lakši, gde su aranžmani usavršeni, pravljeni za potpuno prepuštanje dinamici i muzičkom doživljaju kog nose emocije svuda gde Mrcine žele.
Jer Oni u ovom delu slušaoca potpuno drže u šaci; povlačeći se unazad prave prostor slušaocima da
im se u potpunosti pribilže. I tek kada se oni potpuno pronađu u njihovoj zoni, Mrcine tek tada pokazuju svu svoju širinu kretanja, neopterećeni više ni stilovima, ni uticajima, ni ičim drugim do potpunom predavanju muzičkom performansu, koji je svojstven samo velikim bendovima koji su uspeli da razviju sposobnost da nas polako prevedu u veliki transički doživljaj.

Shelter music(2013) „Slušaj najglasnije!“

MRCINE are:
Vladimir Jovandić – guitar, vocals
Matija Jovandić – vocals, guitar
Jelena Tanasijević – keyboards
Marija Tanasijević – back vocals
Aleksandar Ilić – bass, back vocals
Ognjen Nikolić – drums

lyrics – Matija Jovandić,
except All Your Holes, Whoroscope, Hear My Woman lyrics – Vladimir Jovandić
music – Vladimir Jovandić
arrangement – Mrcine
Engineered and mixed by Ivan Petrović
At P3 Studio (www.studiobigz.com)
Belgrade, May / June 2013.
Back vocals on Whoroscope: Milica Cruella Ružičić
Photo by: Bojana Rosić
Artwork: Divna Vojinović

https://www.facebook.com/mrcine.bend

http://www.last.fm/music/Mrcine/Shelter+Music

Standardno
Film, Recenzije

“Smaugova pustoš” ili kako je Hobit zalutao u Hollywoodu

UPOZORENJE: recenzija sadrži spoilere

Piše: Boris Kvaternik

Beskrajno me žalosti što moram reći da je “Smaugova pustoš” jedna posve neočekivano nakaradna tvorevina, prožeta gnjilim i ispraznim holivudskim klišejima, koji su oskvrnuli knjiški predložak u tolikoj mjeri kakvu zaista nisam očekivao od Jacksona.

A đe je hobit?

A đe je hobit?

Ovu recenziju piše osoba koja je Gospodara prstenova pročitala 6 puta, Hobbita 4, a Silmarillion 3 puta i proučila neka od popratnih izdanja Tolkienova sina Christophera. Moglo bi se s pravom tvrditi da sam tolkienovski (??) fanatik. No, za razliku od mnogih drugih tolkienovskih fanatika, bio sam poprilično oduševljen prvim nastavkom ekranizacije, kao i Gospodarima prstenova. Nisam u kino pošao prebrojavati sve moguće sitnice koje se kanonski ne drže knjige da bih poslije mogao povrijeđeno cendrati o tome. Shvaćam obujam promjena koje će pri ekranizaciji biti nužne. Bitno je jedino koliko se skladno i primjereno takve nužne promjene provode. Prethodni Jacksonovi filmovi nisu mnogo kiksali po tom pitanju.

Stoga me beskrajno žalosti što moram reći da je drugi nastavak, Smaugova pustoš, u mnogim segmentima jedna posve neočekivano nakaradna tvorevina, prožeta gnjilim i ispraznim holivudskim klišejima, koji ničime ne doprinose radnji, usput oskvrnjujući knjiški predložak na način koji zaista nisam u tolikoj mjeri očekivao od Jacksona.

Gdje je pošlo po zlu?

Sam koncept filma i njegova realizacija nisu mnogo drugačiji od prethodnog. Očekivano je spektakularan, posebno scene u kojima se zmaj Smaug napokon pojavljuje na filmskom platnu u svom punom sjaju i veličini. Kamera, režija, dijalozi, scenografija, kostimografija – sve oduzima dah, baš kao što je i do sada bio slučaj. No, uočljivi su neki posve neshvatljivi zahvati na fabuli, koji sami po sebi nemaju nikakvog opravdanja, osim uspostavljanja bljutavih klišeja zapadnjačkog filma. Ovdje se više ne radi o nužnom reinterpretiranju nekih dijelova radnje, već o ubacivanju nečega potpuno stranoga.

Prolazak kroz Mrkodol traje cca 15 minuta

Prolazak kroz Mrkodol traje cca 15 minuta.

Pa, krenimo redom. Scene u kojima se pojavljuje mjenjač koža Beorn, kao i scene mukotrpnog probijanja kroz Mrkodol, vjerujem da smo svi iščekivali s podjednakim nestrpljenjem. No, one su, suprotno očekivanjima, svedene na minimum filmske minutaže. Nisam gledao na sat u kinu, no stekao sam dojam da je patuljačka družina ostavila za sobom Beorna i paukove pa završila kod vilenjačkog kralja Thranduila u prvih 30 minuta. Pokazalo se da je ovakvo skraćivanje potencijalno antologijskih scena trebalo ostaviti mjesta za jedan posve nevjerojatan scenaristički dodatak.

U filmu se, potpuno neopravdano, pojavljuje Legolas. To već znamo iz foršpana. Ipak, to još donekle ima smisla, jer i u Tolkienovom djelu stoji kako je on Thranduilov sin, makar mu nema mjesta u radnji Hobbita. No, uz njega se pojavljuje jedan novi, potpuno proizvoljno dodan vilenjački ženski lik, koji, skupa s Legolasom, u ovom nastavku dobiva nevjerojatnu minutažu. Strava počinje kada shvatite da je najveći razlog njihova pojavljivanja potpuno suludo iskonstruirani ljubavni trokut između Legolasa, vilenjakinje i (dakako, najzgodnijeg) patuljka Kilija!

Da se taj besramni holivudski upliv sveo na minimalnu minutažu, možda bih ga mogao i zaboraviti, čak i progutati, kao gnjusnu okruglicu sala u inače primamljivom gulašu. No, ta suluda i Tolkienovom svijetu potpuno strana drama traje i traje. Uz to, scene Gandalfovog ponovnog odlaska u Dol Guldur također su minimalne. Još je jedno razočaranje što, nakon nade da ćemo Saurona napokon vidjeti u nekom obliku malo živopisnijem od onog plamtećeg oka ili kreature zaogrnute gotovo robotskim oklopom, od toga opet ne bude ništa.

Umjesto adaptacije – deformacija

Još je jedna ozbiljna pogreška koja remeti ravnotežu – uvođenje likova s imenima koja u Tolkienov svijet već na prvi pogled ne spadaju, niti će u njega ikada spadati. Tako u Jezergradu susrećemo ljude s imenima kao što su Alfrid, Sigrid, Tilda, Percy (??!) itd… Imena koja svim (makar i površnim) poznavateljima Tolkienova djela paraju uši svojom potpunom stranošću svijetu Međuzemlja.

U redu je adaptirati, pritom si čak i uzimajući popriličnu slobodu. No kada vaša adaptacija počinje narušavati integralni sklad samog predloška, trebali biste se zapitati kog to boga radite i zašto. U Jezergradu, uz spomenute neugodne invencije, vidimo i podosta čudan pokušaj prikazivanja vladara Jezergrada kao napuhanog buržujskog snoba, kojeg posve očito treba zbaciti narodnom revolucijom (?).

No way, Legolas is gay!

No way, Legolas is gay!

Same scene u Ereboru dobro su odrađene, posebno Bilbov razgovor sa Smaugom, koji je imao potencijala da ispadne beskrajno blesav, no ipak nije. Kao i kroz cijeli film, i u ovoj sceni se preko svake mjere pretjeruje sa spektakularnim scenama borbe, sve dok se gledatelju ne zavrti u glavi. Budući da su konačnu višestruku kulminaciju radnje autori mudro ostavili za zadnji nastavak, čini se da su smatrali potrebnim ovdje uvesti jedan novi, uvodni sukob sa Smaugom. Nije to loše izvedeno, samo i opet pretjerano smrdi na holivudštinu.

Pridodajmo svemu navedenom i da je film beskrajno naporno pratiti u toj novoj i toliko hvaljenoj tehnologiji, koja nam omogućava gledanje 48 filmskih sličica u sekundi (ili tako nešto). Rezultat su potpuna nepreglednost i konfuznost scena borbe te zamor i bol u glavi na kraju filma. Ljudsko oko jednostavno nije dovoljno okretno da bi pratilo toliko bombardiranje pokretima.

Sve zbrojivši i oduzevši, došao sam do dojma da je ovo možda prva Jacksonova ekranizacija u kojoj bi mogli više uživati ljudi neupoznati sa samim Tolkienovim djelom. U iščekivanju trojke, usrdno ću se moliti da bude adaptiran skladno, profinjeno i (velikim dijelom) inteligentno kao prvi film.

Standardno
Fenomeni, Politika

Rezultati referenduma: Hrvatima jedinica iz razumijevanja osnovnih politoloških pojmova

Piše: Borna Zgurić

Rezultati državnog referenduma, održanog prvog prosinca prošle godine, vrlo su jasni. U brojkama, prema službenim podacima DIP-a, oni govore sljedeće: referendumu je pristupilo 37,90% svih birača, 65,87% je glasovalo „za“, a 33,51% protiv, dok je nevažećih ili neubačenih listića bilo sveukupno 0,62%. Desnica je na temelju ovih rezultata proglasila apsolutnu pobjedu, dok je ljevica više-manje proglasila „Pirovu pobjedu“, navodeći kako je izlaznost bila mala, no da će se novim Zakonom o životnom partnerstvu gay populaciji ionako omogućiti skoro sva prava koja proizlaze i iz heteroseksualnih brakova.

Razlikovanje i definicija pojmova ustav, demokracija i liberalizam potpuna su nepoznanica akterima hrvatskog javnog diskursa

Razlikovanje i definicija pojmova Ustav, demokracija i liberalizam potpuna su nepoznanica akterima hrvatskog javnog diskursa.

Drugim riječima, ništa se bitno nije promijenilo, dok smo na referendum uzalud potrošili puno novaca kojih tako i tako nemamo, upozoravaju mnogi komentatori i analitičari. Mnogi također smatraju kako je niska izlaznost na referendum pokazala slabu zainteresiranost Hrvata za ovakve „vrijednosne“ teme u vremenu kada nam je gospodarsko stanje iz dana u dan sve lošije. Drugi pak smatraju da do ovoga ne bi ni došlo da Vlada RH nije mijenjala referendumska pravila prije referenduma o ulasku u EU. Međutim, čak i da je izlaznost bila veća, rezultati ne bi bili bitno drugačiji, jer je i ovakva niska izlaznost dobar statistički uzorak, koji pokazuje stvarno stanje stvari kada se govori o temeljnim vrijednostima hrvatskoga društva.

U tom smislu Hrvatska je većinom konzervativno, ali i društvo duboko podijeljeno između konzervativnih i progresivnih snaga. Zbog toga nas mnogi komentatori svrstavaju među istočne zemlje, koje imaju slične odredbe u svojim ustavima, za razliku od zapadnijih zemalja, koje su progresivnije. Međutim, mora se uzeti u obzir da je Hrvatska mlada liberalna demokracija, koja nema dugo liberalno i demokratsko nasljeđe. Također, Hrvatska nije jedinstven slučaj u kojem nailazimo na „borbe“ između različitih vrijednosti. Ako pogledamo malo istočnije, vidimo podijeljenost Ukrajine između Istoka i Zapada te Turske između islamizma i kemalističkog nasljeđa.

Agonistički element demokracije

Međutim, ni zapadne demokracije nisu cijepljene protiv takvih „borbi“. Prva liberalna demokracija svijeta, Sjedinjene Države, pokazala je, u prošlogodišnjim predsjedničkim izborima, kako su temeljne vrijednosti društva važne za birače. Vrijednosti i strasti koje proizlaze iz tih vrijednosti za birače su važne! Poznata neomarksistička politička teoretičarka Chantal Mouffe podsjeća nas da demokracija ima i svoj „agonistički“ element. Demokracija se ne može samo ograničiti na svoje agregatne i deliberativne elemente, odnosno demokracija nije samo periodična borba za glasove birača na izborima ili racionalno javno pregovaranje dok se ne postigne konsenzus. Demokracija ima svoj borbeni element, konflikt je u politici neizbježan, a konsenzus oko vrijednosti ne može se postići. Demokracija je stoga oblik institucionalnoga sukoba, kojemu je cilj da se politički konflikti riješe putem izbora, kroz institucije, a ne na ulici šakama i oružjem. Oni koji su u jednom trenutku jači, demokratskim procesom uspostavljaju hegemoniju svojih vrijednosti nad ostatkom društva, što je, u biti, i rezultat referenduma održanog prvog prosinca prošle godine. Oni koji tvrde (uglavnom ljevica) da je time ugrožena hrvatska demokracija, u krivu su. U svakom slučaju, ovdje se zaista radi o „festivalu“ demokracije. Međutim, ni desnica u potpunosti ne razumije da djeluje unutar granica liberalne demokracije.

Liberalizam i demokracija

U javnome diskursu oko referenduma može se uočiti potpuno nerazumijevanje pojma liberalna demokracija, čak i nerazlikovanje demokracije od liberalizma. Liberalizam i demokracija nikako nisu istoznačnice, a liberalna demokracija spoj je dviju suprotstavljenih političkih doktrina, koje su uvijek u napetosti jedna s drugom.

Još je doajen liberalne teorije Immanuel Kant u svojem spisu Prema vječnom miru pisao kako je demokracija nužno despotizam, jer ona konstituira izvršnu vlast gdje „svi odlučuju o jednom ili protiv jednog koji s time možda i nije suglasan“. Kant tvrdi kako onda zapravo „odlučuju svi koji ipak nisu svi“, a „to znači proturječnost opće volje same sa sobom i slobodom“. Drugim riječima, Kant smatra, pozivajući se na grčke klasike, da je demokracija loš oblik vladavine, jer može rezultirati tiranijom većine. Slično su vjerovali i očevi osnivači Sjedinjenih Država, smatrajući kako ne bi trebalo biti previše demokracije te da ona pravno mora biti ograničena.

Tu u igru ulazi republikanski građanski ustav, koji treba garantirati ravnopravnost svih građana pred zakonom (isonomia). Liberalni konstitucionalizam mora garantirati zaštitu građana, pogotovo manjina, od demokratske volje većine. Čak i sam naziv „ustav“ u hrvatskom jeziku ima značenje brane koja treba braniti od samovolje vlasti i tiranije većine. Međutim, ovaj je referendum otvorio „Pandorinu kutiju“ novim referendumima, od kojih neki ciljaju na derogiranje prava manjina. U tom smislu, desnica ne razumije ni ulogu međunarodnog prava.

Hrvatska je zemlja članica Europske unije, ali i Vijeća Europe. Članstvom u tim međunarodnim organizacijama Hrvatska je prihvatila pravne obveze, a pogotovo obveze zaštite ljudskih prava i prava manjina. Kako međunarodno pravo ima veću snagu od domaćeg ustavnog prava, jer djeluje po principu lex superior derogat legi inferiori (viši zakon potiskuje slabije zakone, op. lekt.), odredbe prihvaćene potpisivanjem međunarodnih sporazuma moraju se uvrstiti u ustav i nikakva volja demokratske većine ne može ih ukinuti. Međutim, to ne znači ujedno i iskorjenjivanje borbe iz političkog života, samo ograničavanje te borbe na manji broj pitanja, čime će se napetosti, između onog liberalnog i onog demokratskog, u liberalnoj demokraciji nastaviti i dalje.

Standardno