Lanci, boce i zid buke: Black metal scena u Zagrebu

Piše: Boris Kvaternik

Današnja black metal scena u Hrvatskoj mnogo je manja nego prije pet-šest godina, no uspijeva zadržati svoj izvorni stav – stav da je black anti-muzika, mizantropija i pljuvanje po društvu. Također, black je po pitanju svog mrzilačkog stava uglavnom veoma demokratičan, pošto se zalaže za mržnju prema svim ljudima i ljudskoj rasi općenito. Black metal publika, usprkos svom agresivnom i mrzilačkom imidžu, zapravo predstavlja idealnu ekipu za provod.

„Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega"

„Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega”

Nalazimo se na klupicama kraj ulaza u Močvaru. Skupilo se nešto ekipe, no ne onoliko koliko sam očekivao, s obzirom na to da u zadnje vrijeme nema toliko black metal koncerata. Svi u vidnom polju su već pijani ili na dobrom putu da to postanu. Uključujući i vašeg savjesnog reportera. Doista se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put otišao u Močvaru, a da se nisam razapeo od alkohola.

Dugogodišnji poznanik Prdec tuži se na bolove u trbuhu, ili u grlu. Nemam pojma. Uglavnom, konstatira kako više ne može izdržati naš prijašnji tempo, svaki tjedan po nekoliko pijanstava. Govori kako mu sve duže treba da se oporavi, a ja potvrđujem da se i kod mene događa isto. S tugom zaključujemo da počinjemo stariti. No, večeras smo ipak tu. Ne damo se. Ne još. Naginjem bocu i smijem se, pričam gluposti, pitam se na koji način da suvislo izvijestim o ovom događaju, kada još nisam ni ušao u klub, a u glavi mi je već kaos.

Black metal je demokratičan?!

Usred nereda pijanstva, ipak se našlo i vremena za kratak razgovor o predstojećem koncertu i o black metalu općenito. Prdec i ja se slažemo kako je današnja black metal scena u Hrvatskoj mnogo manja nego li je bila prije pet-šest godina, no dolazimo do zaključka da je scena čak i danas uspjela zadržati svoj izvorni stav – stav da je black anti-muzika, mizantropija i pljuvanje po društvu (iako je black metal u svojoj srži apolitičan). Također, dolazimo do zaključka da je black, po pitanju svog mrzilačkog stava uglavnom veoma demokratičan, pošto se zalaže za mržnju prema svim ljudima i ljudskoj rasi općenito. Taj nas zaključak nasmijava pa se cerekamo kao retardirani alkoholičari. Nakon toga diskutiramo o tome kako se ispravno izgovara Rihannino ime. Na moje pitanje što smatra ključnim momentom black metala, Prdec odgovara kako je za njega to Vargov smiješak na suđenju (pri tom se referirao na suđenje Vargu Vikernesu iz Burzuma, nakon paleža crkava i ubojstva Euronymousa iz banda Mayhem). Opet se smijemo.

Ubrzo se „intervjuu” priključuje još jedan čovjek kojeg ne poznajem. On konstatira kako je devedesetih black metal bio stil života, a danas, uz sveopću dostupnost, on gotovo da postaje hobi, nešto čime se veći dio scene usputno bavi, no ne živi black u svojoj svakodnevici. Uz bendove se više ne odrasta nego se bilo koja diskografija u cijelosti može skinuti s neta u par minuta. Zaključujemo kako niti produkcija niti brzina sviranja nisu ključni u određivanju kvalitete nekog black metal benda, nego je to (toliko često spominjana) atmosfera koja izranja iz kaosa i prezentiranog auditivnog nasilja. Također, moj sugovornik ističe važnost iskrenog pristupa u black metal stvaralaštvu – raditi ono što želiš, na način koji želiš, s opremom koju imaš.

Urlajuće, disharmonično, mentalno poremećeno

Upadamo u Močvaru, prvi bend već traje. Večeras nastupaju 3 benda – Proklet, Manheim i Frozen forest. Za mene je apsolutna zvijezda večeri Proklet, pošto je njihov pristup bio najsiroviji i najbliži slici klasičnog, razjebanog, disharmoničnog, urlajućeg, demonskog i mentalno poremećenog blacka. Manheim u svojem zvuku sadrži i neke elemente thrash metala te je tehnički potkovaniji, a Frozen forest također njeguje nešto ortodoksniji pristup, iako nešto manje dinamičan od Prokletih.

Svako malo se napijam pivom i pelinkovcem sa šanka, škrabam neupotrebljive bilješke na staru kuvertu koju pronalazim u džepu jakne, a zatim se žedno bacam u kaos tjelesa pred pozornicom. Slikam nasumične slike koncerta, a neke od njih su začuđujuće uspješne, s obzirom na to da nemam pojma o fotoaparatima i slikanju. Bendovi se izmjenjuju na pozornici. Ponešto rijetka publika gura se i urla, prolijeva piće. Frontmen benda Proklet ima na sebi ogromne hrđave lančuge i narukvice s korodiranim čavlima dužine dvadesetak centimetara. Tu je i neizbježni corpse-paint (crno-bijela boja na licu), kao i ponešto mahanja invertiranim križevima. Lik urla kao da je izgubio razum, visokim demonskim urlicima. Gitara stvara mutni zid disharmonije i buke, baš kako i treba. Bubnjar siluje svoje bubnjarske kože.

Pijan sam kao kurva i mašem (svojom) kosom. Tu i tamo prestanem pa okinem koju fotografiju. Ubacujem se u pogo. Vrištim i nalijevam se pivom. Lik na pozornici kuži da ga slikam. Čini se da nema problem s tim. Mržnja. Kaos. Pijanstvo. Dobra zabava.

Na kraju večeri, još se jednom dokazuje kako black metal publika, usprkos svom agresivnom i mrzilačkom imidžu, zapravo predstavlja idealnu ekipu za provod. Koncert prolazi bez ijednog incidenta. Svi su nabrijani na muziku, zadovoljni i naliveni. Idući dan mi očekivano zuji u ušima.

Ujutro na Fejsu vidim komentar još jednog poznanika, koji savršeno sumira ugođaj sinoćnjeg koncerta: „Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega“.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s