Kolumne, Onkraj veterine

“Blagdanske” bolesti u kućnih ljubimaca

Piše: dr.vet.med Sdlakomnajeziku


“Festofobija” je blagdanska bolest koja, osim ljudi, još dramatičnije pogađa njihove kućne ljubimce. Strah od blagdana uzrokovan je (neprirodnim) vanjskim faktorima. Životinje u prirodi ne doživljavaju čitavu paletu podražaja koji, kad se zbroje, pojačavaju stres te nerijetko rezultiraju uznemirenošću, strahom, a ponekad i bolešću. O čemu se tu zapravo radi?

psi Nastavi čitati

Oglasi
Standardno
Fenomeni, Gastronomija, Kultura

Burek s krastavcima? Zašto ne?

Piše: Krešimir Međeral – Sučević

Vjerojatno ste i sami čuli priču, prežvakaniju od bureka samog, o tome kako burek može biti samo od mesa, a sve ostalo su pite. Zagovaratelji ove teze na jednoj su razini u pravu. U Bosni i Hercegovini, burek je doista naziv za jelo od vučenog tijesta punjenog mesom, obično sjeckanim ili mljevenim, najčešće spiralnog oblika. Problem je, međutim, što takva podjela vrijedi samo u BiH.

i mi isto!

I mi isto!

Burek je sastavni dio prehrambene kulture Balkana. Iako se tradicionalno jede kao gablec, uz obvezatni jogurt, mlađa populacija nerijetko ga konzumira kao dobrodošlo sredstvo za utaživanje gladi pri povratku s izlaska. Mnogi od nas pamte kako u sitne sate, kad ugodni efekti pijanstva već prelaze u mamurluk, pred nekom pekarnicom ili na stanici, trpamo u sebe kipući, netom ispečeni burek, kao dobrodošlu okrepu (ako imamo sreće i ne naletimo na neku okaminu od prethodnog popodneva).

I tad se obvezno, barem jednom, u našem društvu zatekne netko tko ima potrebu pametovati o tome kako Hrvati imaju pogrešnu percepciju o bureku, jer burek ne može biti… Znate već; vjerojatno ste i sami čuli tu prežvakanu priču o tome kako burek može biti samo od mesa, a sve ostalo su pite. „Samo je burek pitac“, slavodobitno će zaključiti taj prosvjetitelj, koji je priču o pravoj bȋti bureka pokupio ili od vlastitih korijena u Bosni ili pak od nekoga drugoga s takvim korijenima. Na jednoj razini, on je svakako u pravu. U Bosni i Hercegovini, burek je doista naziv za jelo od vučenog tijesta punjenog mesom, obično sjeckanim ili mljevenim, najčešće spiralnog oblika. Ostala jela, ista principom, ali različita nadjevom, nazivaju se pitama, koje obično uz sebe imaju apoziciju tvorenu od vrste nadjeva: sirnica, zeljanica, tikvenica, krumpiruša… Problem je, međutim, što takva podjela vrijedi samo u BiH.

Kako je burek osvojio Europu

Burek potječe iz Turske; štoviše, stariji je od Turske i vjeruje se da su to jelo spravljali još Turci u svojoj pradomovini u srednjoj Aziji. Etimološki, povezan je s turkijskim korijenom bur-, koji znači ‘savijati’. Upravo stoga, u Turskoj i danas vlada najveća raznolikost u pogledu nadjeva i oblika: od malih smotuljaka nazvanih sigara böreği (‘cigarasti burek’), polumjesečastog çiğ börek (‘sirovi burek’) prženog u ulju pa sve do uobičajenog su böreği (‘vodeni burek’), koji je najsličniji našemu – u obliku velikog kruga koji se reže na četvrtine. Turci su svojim osvajanjima proširili burek diljem Bliskog Istoka i Balkana pa su burek tako počeli spravljati i arapski beduini, a preuzeli su ga i Židovi Sefardi, koji su se u većem broju naselili u Otomanskom Carstvu nakon što su ih kršćani protjerali iz Španjolske.

Na zapadu, burek je dospio do zemalja Magreba (gdje je poznat kao brik), a i do sjeverne Italije, kamo su ga i opet prenijeli Sefardi (tamo se naziva burriche i isključivo je punjen slatkim nadjevom, poput marmelade od mandarina). Na istoku je burek, zahvaljujući Tatarima, pokorio velik dio bivšeg SSSR-a, prodrijevši tako posredno i u neke sjevernoeuropske kuhinje (litavsku, poljsku). Na čitavom tom ogromnom području, burek se puni sijasetom različitih nadjeva – od uobičajenog mesa, sira, špinata, sve do neobičnijih, poput kiselice, slanutka, tunjevine – a postoji i prazni burek.

Niš – mjesto rođenja jugoslavenskog bureka

Na područje bivše Jugoslavije burek dolazi potkraj 15. st., kad je u Nišu stvoren recept za „okrugli burek“. Niš će se tako ovjenčati naslovom „pradomovine balkanskog bureka“, a od 2004. godine ondje se održava i manifestacija Buregdžijada, na kojoj je 2011. ispečen najmanji, ali i najveći burek na svijetu: najmanji su ispekli u pivskom čepu, a najveći je imao površinu od 8 m2 i bio je težak 200 kg. Nažalost, organizatori nisu imali sredstava da plate put službenicima Guinnessove knjige rekorda, koji bi time potvrdili službenost.

Do prodora bureka u Hrvatsku i Sloveniju dolazi u međuraću i nakon Drugoga svjetskog rata, kad su se u Zagrebu počele otvarati prve buregdžinice, koje su držali Makedonci. Još i dan-danas jedna takva postoji na početku moje ulice i uobičajeno je navratiti „kod Jončeta“ na burek. U Sloveniju je burek dospio nešto kasnije, 1960-ih, gotovo isključivo kao hrana useljenika iz drugih dijelova Jugoslavije. Štoviše, u Sloveniji je i dan-danas burek ostao snažno povezan s negativnim predrasudama vezanima uz “čefurje“, pa je o temi kulturne uloge i semantike bureka u slovenskom društvu napisan čak i jedan doktorat!

I tako smo mi u Hrvatskoj 50-ak godina nevino žvakali burek sa sirom, potpuno nesvjesni da on zapravo uopće ne postoji, sve dok se nisu pojavili dušebrižnici koji će nas izvesti na pravi put i objasniti nam bȋt bureka. Kad vam idući put netko pokuša „pojasniti stvari“ i uvjeriti vas da zapravo jedete pitu, moj je prijedlog da se vratite u pekaru iz koje ste netom izišli, a u kojoj će, ako imate sreće, imati i ono što se u Zagrebu zove pita – jelo od prhkog tijesta, punjeno sirom, jabukama, višnjama… Postoji mala vjerojatnost da će uvidjeti veličanstven primjer kulturne relativnosti. Ako ne, barem ćete znati da ste informiraniji o bureku od njega.

 

Standardno
Festivali, Kultura, Recenzije

Lisinski nasmijan do suza za 40. rođendan

Piše: Vida Starčević

Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski ove godine gasi četrdeset svjećica na torti, što je za jedan Zagreb i zagrebačku kulturnu scenu veliko postignuće. Prije četiri godine Lisinski je prebolio sramotu višemjesečnog zatvaranja zbog azbesta, a dan-danas ostaje jedina koncertna dvorana izgrađena u Zagrebu u posljednih četrdeset godina. Lisinskom valja odati počast zbog toga što je o(p)stao u gradu u kojem se, kako se čini, novac najradije troši na fontane, na brzinu sklepane sportske i jednako orkestralno nepodobne kongresne dvorane.

javierjarquin

Javier Jarquin

Četrdeseti rođendan Lisinski je odlučio obilježiti dvodnevnim festivalom stand-up komedije pod nazivom London Calling Comedy Fair: Lisinski se smije, u organizaciji jednog od najpoznatijih imena vezanih uz stand-up u regiji, udruge London Calling. U obje dvorane Lisinskog nastupali su komičari iz Velike Britanije, Amerike, Kanade i Novog Zelanda, a vrhunac festivala bio je u subotu navečer u velikoj dvorani na gala večeri.

Unatoč kašnjenju programa od sat vremena, zbog tehničkih problema na engleskim aerodromima koji su uzrokovali višesatna kašnjenja svih letova iz Velike Britanije, gala je počela u dobrom raspoloženju, koje su izvođači uspjeli održati do samog kraja programa, a koji je trajao gotovo do ponoći.

Compère (domaćin, op. lekt.) večeri bio je novozelandski komičar Javier Jarquin, dobar znanac zagrebačke stand-up publike. Gotovo dupkom punu veliku dvoranu nasmijao je opažanjima o Zagrebu i našoj kulturi iz perspektive stranca, a jedan od najuspjelijih gegova bila mu je analogija u kojoj je usporedio pad Jugoslavije s ludim tulumom na kojemu sve pođe po zlu nakon smrti domaćina.

Dana Alexader

Dana Alexander

Kanađanka Dana Alexander provokativno i iskreno pričala je o djeci, seksu, muško-ženskim odnosima i kupnji vibratora, zamijetivši kako se muškarci automatski osjećaju ugroženima kada im žena kaže kako ima vibrator. Sudeći prema grohotu iz publike, Dana je stekla nove fanove u Hrvatskoj te se nadamo da će nas opet posjetiti.

Britanski komičar John Gordillo publiku je zabavio komentarima o svom strastvenom ocu Španjolcu, čiji je jedini ton glasa vikanje, bez obzira na to što govori. Komentirao je i ležeran stav Hrvata prema novcu: dok Britanci na svojim kovanicama imaju kraljicu, mi na našima imamo ribe i životinje. U jednom trenutku pitao je publiku tko je od njih večeras došao vidjeti jednog određenog komičara; od čitave velike dvorane ruku je podiglo samo (prema Johnovom računanju) oko petero ljudi. Činjenica je, koliko god oni kvalitetni bili, da su svi komičari na tapeti te večeri bili većinom nepoznati onom (većem) dijelu publike koji vjerno ne prati stand-up. Olakotna okolnost zasigurno nije bila ni cijena karte od 180 kuna te mjesto održavanja, koje je prevelika lokacija za stand-up ovog kalibra i za grad koji se tek upoznaje sa stand-up komedijom, kao što su primijetili i sami izvođači.

Headliner (zvijezda, op. lekt.) večeri bio je poznatiji mladi britanski komičar Seann Walsh, koji je izveo dio svog cjelovečernjeg nastupa koji se u potpunosti mogao vidjeti u nedjelju. Publiku je natjerao u smijeh do suza pričama o svojim vlastitim nedostacima, zvjerskim mamurlucima koje je preživio te lijenosti koja doseže tolike mjere da bi radije dopustio dostavljaču pizze da mu provali u stan nego da se on mora ustati i otvoriti mu vrata. Seannov repertoar neizmijenjen je od prošle godine, ali oprostit ćemo mu – ipak je proveo osam sati na aerodromu u nemilosti aviokompanija i moderne tehnologije.

Uslijed “viših sila” otkazan je nastup najvećeg imena od ovogodišnjih izvođača – Rich Hall nije imao priliku zabaviti zagrebačku publiku. S obzirom na velik interes za ovakva događanja, nadajmo se da će stand-up u Zagrebu nastaviti bujati i širiti se te da će se za njega naći prostori pogodniji od velike dvorane Lisinski. A koncertnoj dvorani želimo još barem četrdeset godina rada. Tko zna, možda se za to vrijeme otvori i još jedan koncertni prostor u Zagrebu.

John Gordillo

John Gordillo

Standardno
Glazba, Klubovi, Koncerti, Subkulture, Zagreb

Lanci, boce i zid buke: Black metal scena u Zagrebu

Piše: Boris Kvaternik

Današnja black metal scena u Hrvatskoj mnogo je manja nego prije pet-šest godina, no uspijeva zadržati svoj izvorni stav – stav da je black anti-muzika, mizantropija i pljuvanje po društvu. Također, black je po pitanju svog mrzilačkog stava uglavnom veoma demokratičan, pošto se zalaže za mržnju prema svim ljudima i ljudskoj rasi općenito. Black metal publika, usprkos svom agresivnom i mrzilačkom imidžu, zapravo predstavlja idealnu ekipu za provod.

„Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega"

„Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega”

Nalazimo se na klupicama kraj ulaza u Močvaru. Skupilo se nešto ekipe, no ne onoliko koliko sam očekivao, s obzirom na to da u zadnje vrijeme nema toliko black metal koncerata. Svi u vidnom polju su već pijani ili na dobrom putu da to postanu. Uključujući i vašeg savjesnog reportera. Doista se ne mogu sjetiti kada sam zadnji put otišao u Močvaru, a da se nisam razapeo od alkohola.

Dugogodišnji poznanik Prdec tuži se na bolove u trbuhu, ili u grlu. Nemam pojma. Uglavnom, konstatira kako više ne može izdržati naš prijašnji tempo, svaki tjedan po nekoliko pijanstava. Govori kako mu sve duže treba da se oporavi, a ja potvrđujem da se i kod mene događa isto. S tugom zaključujemo da počinjemo stariti. No, večeras smo ipak tu. Ne damo se. Ne još. Naginjem bocu i smijem se, pričam gluposti, pitam se na koji način da suvislo izvijestim o ovom događaju, kada još nisam ni ušao u klub, a u glavi mi je već kaos.

Black metal je demokratičan?!

Usred nereda pijanstva, ipak se našlo i vremena za kratak razgovor o predstojećem koncertu i o black metalu općenito. Prdec i ja se slažemo kako je današnja black metal scena u Hrvatskoj mnogo manja nego li je bila prije pet-šest godina, no dolazimo do zaključka da je scena čak i danas uspjela zadržati svoj izvorni stav – stav da je black anti-muzika, mizantropija i pljuvanje po društvu (iako je black metal u svojoj srži apolitičan). Također, dolazimo do zaključka da je black, po pitanju svog mrzilačkog stava uglavnom veoma demokratičan, pošto se zalaže za mržnju prema svim ljudima i ljudskoj rasi općenito. Taj nas zaključak nasmijava pa se cerekamo kao retardirani alkoholičari. Nakon toga diskutiramo o tome kako se ispravno izgovara Rihannino ime. Na moje pitanje što smatra ključnim momentom black metala, Prdec odgovara kako je za njega to Vargov smiješak na suđenju (pri tom se referirao na suđenje Vargu Vikernesu iz Burzuma, nakon paleža crkava i ubojstva Euronymousa iz banda Mayhem). Opet se smijemo.

Ubrzo se „intervjuu” priključuje još jedan čovjek kojeg ne poznajem. On konstatira kako je devedesetih black metal bio stil života, a danas, uz sveopću dostupnost, on gotovo da postaje hobi, nešto čime se veći dio scene usputno bavi, no ne živi black u svojoj svakodnevici. Uz bendove se više ne odrasta nego se bilo koja diskografija u cijelosti može skinuti s neta u par minuta. Zaključujemo kako niti produkcija niti brzina sviranja nisu ključni u određivanju kvalitete nekog black metal benda, nego je to (toliko često spominjana) atmosfera koja izranja iz kaosa i prezentiranog auditivnog nasilja. Također, moj sugovornik ističe važnost iskrenog pristupa u black metal stvaralaštvu – raditi ono što želiš, na način koji želiš, s opremom koju imaš.

Urlajuće, disharmonično, mentalno poremećeno

Upadamo u Močvaru, prvi bend već traje. Večeras nastupaju 3 benda – Proklet, Manheim i Frozen forest. Za mene je apsolutna zvijezda večeri Proklet, pošto je njihov pristup bio najsiroviji i najbliži slici klasičnog, razjebanog, disharmoničnog, urlajućeg, demonskog i mentalno poremećenog blacka. Manheim u svojem zvuku sadrži i neke elemente thrash metala te je tehnički potkovaniji, a Frozen forest također njeguje nešto ortodoksniji pristup, iako nešto manje dinamičan od Prokletih.

Svako malo se napijam pivom i pelinkovcem sa šanka, škrabam neupotrebljive bilješke na staru kuvertu koju pronalazim u džepu jakne, a zatim se žedno bacam u kaos tjelesa pred pozornicom. Slikam nasumične slike koncerta, a neke od njih su začuđujuće uspješne, s obzirom na to da nemam pojma o fotoaparatima i slikanju. Bendovi se izmjenjuju na pozornici. Ponešto rijetka publika gura se i urla, prolijeva piće. Frontmen benda Proklet ima na sebi ogromne hrđave lančuge i narukvice s korodiranim čavlima dužine dvadesetak centimetara. Tu je i neizbježni corpse-paint (crno-bijela boja na licu), kao i ponešto mahanja invertiranim križevima. Lik urla kao da je izgubio razum, visokim demonskim urlicima. Gitara stvara mutni zid disharmonije i buke, baš kako i treba. Bubnjar siluje svoje bubnjarske kože.

Pijan sam kao kurva i mašem (svojom) kosom. Tu i tamo prestanem pa okinem koju fotografiju. Ubacujem se u pogo. Vrištim i nalijevam se pivom. Lik na pozornici kuži da ga slikam. Čini se da nema problem s tim. Mržnja. Kaos. Pijanstvo. Dobra zabava.

Na kraju večeri, još se jednom dokazuje kako black metal publika, usprkos svom agresivnom i mrzilačkom imidžu, zapravo predstavlja idealnu ekipu za provod. Koncert prolazi bez ijednog incidenta. Svi su nabrijani na muziku, zadovoljni i naliveni. Idući dan mi očekivano zuji u ušima.

Ujutro na Fejsu vidim komentar još jednog poznanika, koji savršeno sumira ugođaj sinoćnjeg koncerta: „Bilo je jebeno, ne sjećam se ničega“.

Standardno
Crni Petak, Kolumne

Tajna groba u Demetrovoj 3

Piše: Vinko Drača 

„Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. u četvrtoj godini starosti“, hladni je i škrti natpis na nadgrobnoj ploči uzidanoj u veži kuće u Demetrovoj 3. Dječji grob u Demetrovoj jedna je od poznatijih strašnih priča koje Zagreb skriva, a njenu tajnu otkriva vam novinar Anwe.

Na dječakovu grobu nema ni molitve, niti natpisa "počivao u miru", samo jeziva lubanja koja se ceri u gornjogradskoj noći

Na dječakovu grobu nema ni molitve niti natpisa “Počivao u miru”, samo jeziva lubanja koja se ceri u gornjogradskoj noći.

Za jesenjih večeri Gornji grad često djeluje kao savršena kulisa nekog starinskog, crno-bijelog horor-filma. Pod sumornim nebom hodate popločenim ulicama, a sa svih vas strana okružuju drevna pročelja, prepuna zastrtih prozora nadsvođenih intrigantnim ukrasima. Iza svakog neosvijetljenog ugla mogla bi iskočiti neka utvara iz mračnijih djela Marije Jurić Zagorke. Tada se, možda pod prvim kapima kiše, odlučite sakriti u haustor i sebi nasuprot ugledate nadgrobnu ploču, ukrašenu mrtvačkom glavom.

Stari narodi ritualno su  zazidavali djecu u temelje kuća kako bi odoljele zubu vremena

Stari narodi ritualno su zazidavali djecu u temelje kuća kako bi odoljele zubu vremena.

Dječji grob u Demetrovoj 3 jedna je od poznatijih strašnih priča koje Zagreb skriva. Na internetskim forumima koji govore o skrivenim mjestima grada, sablasna ploča s Gornjeg Grada česta je tema. No, usprkos svemu što sam čuo o njoj, prošli su me trnci kada sam je zaista ugledao. Hodajući Gornjim Gradom, prolazio sam kraj starih oronulih kuća koje poput ostarjelih glumačkih diva stoje nad Demetrovom. Nekad raskošne gornjogradske vile, sad služe kao svjedok prolaznosti. Kroz fasade, koje su se isticale svojim ukrasima, vire cigle, a mrlje od vlage iscrtavaju čudne sjenovite oblike kraj vječno sklopljenih kapaka prozorskih okana. Neka od njih su poluotvorena, kao da prošlost zatočena u prašini tih patricijskih vila samo drijema…

Kuća nasuprot broja tri mogla bi pripadati kakvoj vještici iz bajke. Ograđena je oronulim visokim zidom, a nekoliko anoreksičnih breza izdiže se u dvorištu. Sama kuća zarasla je u požutjeli bršljan. Ušao sam u haustor i vrata unutarnjeg dvorišta zlobno su zaškripala. Suho lišće mi je šuštalo pod nogama, a nad glavom mi je bila stara plinska svjetiljka. Unutra je bilo mračno, usprkos tomu što je na ulici još uvelike bio dan. S desne strane stoji kameni zdenac, a iz njega raste ukrasni grm. Dojam nečeg davno napuštenog i zaboravljenog je fizički prisutan. Ovdje je lako zaboraviti da se jedva na korak odavde nalazi centar jednog milijunskog grada. Ploča je uzidana u kućni zid, odmah pored ulaza. Žmirkavo i škrto svjetlo mobitela otkrilo mi je natpis na njemačkom: „Ovdje počiva Paul David von Vakanovich, umro 21. lipnja 1818. u četvrtoj godini starosti“. Taj škrt i hladan natpis, bez „Počivao u miru“ i bez sentimentalne molitve napisane u kutu groba, upotpunjen je velikim križem i mrtvačkom glavom s prekriženim kostima pri dnu.
Koja je priča iza ove ploče? Kad sam čuo za nadgrobni kamen na ovako nevjerojatnom mjestu, misli su mi odmah poletjele prema starim legendama koje govore o ljudima koje su žive zazidali u temelje kuća.

Grob u Demetrovoj kao da otvara vrata za podzemni svijet onima koji imaju ključeve

Grob u Demetrovoj kao da otvara vrata za podzemni svijet onima koji imaju ključeve.

Takav je bio kraj Elizabete Bathory, poznate mađarske plemkinje koja je pila krv svojih kmetova, a predaja kaže da su nekad djecu zazidavali u temelje mostova kako bi udobrovoljili divlje rijeke i osigurali da most ne bude srušen kad voda poraste. Ovdje, srećom (ili nažalost, za nas ljubitelje strave i užasa), nije riječ ni o čemu toliko mističnom. Dio Zagreba u kojem se nalazi Demetrova ulica bio je, naime, građen na groblju. Većina je grobova bila premještena na tada tek otvoreni Mirogoj. No roditelji malenog Paula htjeli su da nadgrobna ploča ostane u dvorištu kuće. Samo nekoliko koraka dalje, vreva Zagreba se nastavlja. I uvijek novi ljudi prolaze pored bizarnog memento morija u Demetrovoj 3. Prolaze, bez da se sjete.

Standardno
Fenomeni, Kultura, Zagreb

Frtalj šest do pola sedam ili o zagrebačkom računanju vremena

Piše: Krešimir Međeral Sučević 

Oni koji dosele u Zagreb iz južnijih krajeva vrlo brzo shvate logiku polovice sata. Umjesto „prethodni sat + i po(l)“ u Zagrebu i drugim sjevernim krajevima kaže se „pola + sljedeći sat“. Ali kad se krene u manje odsječke (tj. frtalje), mnogi ni nakon desetljećâ provedenih ovdje ne proniknu u potpunosti u tu logiku.

Frtalj 7 nije 6:45 nego 6.15. 6:45 su tri frtalja 7

Frtalj 7 nije 6:45 nego 6.15. 6:45 su tri frtalja 7.

U sjeni još jednog vječnog nogometnog derbija sjetio sam se događaja otprije desetak godina. Studentici iz Splita, dan prije utakmice prišla je grupica mladića, navijača Dinama, postavivši joj banalno pitanje: “Koliko je sati?”. Ona je naivno odgovorila onako kako joj je bilo prirodno – da je šest i po. Uslijedile su psovke, uvrede, a pao je i pokoji udarac, jer je „tovarka“, a oni su „pravi zagrebački dečki“ i znaju da se u Zagrebu kaže samo „pola sedam“.

Uvijek kad bih se sjetio tog događaja, javila bi mi se misao što bi bilo da sam ja te iste navijače sreo petnaestak minuta ranije i postavio im isto pitanje? Rođeni sam Zagrepčanin, unatrag mogu pratiti predačku liniju u Zagrebu do 1821. i koristim brojne starozagrebačke izraze u svakodnevnom govoru. No dao bih ruku u vatru da bih dobio odgovor „šest i petnaest“. Njihovom logikom, trebao bih ih ispsovati, izvrijeđati i fizički napasti, jer su „dotepenci“. Štoviše, vjerujem da bih i sâm riskirao batine da sam im dao zagrebački odgovor „frtalj sedam“, jer me tupani jednostavno – ne bi razumjeli.

Frtalji i trifrtalji

Svatko tko se doseli u Zagreb iz južnijih krajeva ubrzo shvati logiku polovice sata. Umjesto „prethodni sat + i po(l)“ u Zagrebu i drugim sjevernim krajevima kaže se „pola + sljedeći sat“. Ali kad se krene u manje odsječke (tj. frtalje) mnogi ni nakon desetljećâ provedenih ovdje ne proniknu u potpunosti u tu logiku. Etimološki, stvar je prilično jasna: frtalj dolazi od njemačkoga „viertel“, tj. „četvrt“. Premda može značiti i gradsku četvrt (stari Zagrepčani znaju reći da netko „živi v našem frtalju“), češća je njegova vremenska upotreba. Dakle, „frtalj sedam“ možemo na hrvatski prevesti kao „četvrt sedam“ i stvari bi trebale postati jasne (četvrt je polovica polovice, pola od 30 minuta je 15 minuta, dakle 6:15). Ili?

Iz nekog razloga, mnogi će „frtalj/četvrt sedam“ shvatiti kao 6:45. Dugo vremena mi je izmicala ta logika, sve dok nisam shvatio osnovnu pogrešnu premisu koja stoji u pozadini. Premda s „pola sedam“ naizgled nema nikakvih praktičnih poteškoća, ta je sintagma zapravo dvoznačna. Oni koji „frtalj sedam“ shvaćaju kao 6:45 odabiru drugačije shvaćanje od nas ostalih. Za njih sintagma „pola sedam“ ima značenje „pola (sata do) sedam“ pa je onda sasvim jasno i da „frtalj sedam“ vide kao „četvrt (sata do) sedam“. I eto nam 6:45.

Sedam manje kvarat nije isto što i frtalj sedam

Sedam manje kvarat nije isto što i frtalj sedam.

Kvaka leži u činjenici da se u hrvatskome brojevi ne dekliniraju – do 4 još kako-tako, ali nerado, a dalje baš nikako. Broj u izrazu s „pola“ zapravo je sintaktički u posvojnom genitivu: „pola sedam“ je „pola (od) sedam; polovica sedmoga sata“. Da je tomu tako, potvrđuje nam i susjedni slovenski, u kojem se brojevi dekliniraju, a u kojem se kaže „pol sedmih“. „Frtalj sedam“ tada je, naravno, „četvrtina sedmoga sata“, što će reći 15 od ukupno 60 njegovih minuta. S druge strane, u 6:45 proteklo je 45 od ukupno 60 minuta, odnosno tri četvrtine sedmoga sata pa je to „trifrtalj sedam“.

Romanski i germanski sustav gledanja na sat

Ukratko, dok u južnom dijelu Hrvatske vrijedi romanski sustav gledanja na sat, gdje se do polovice sata referira na prethodni (6:20 = šest i dvadeset), a nakon polovice na sljedeći (6:40 = dvadeset do sedam), u sjeverozapadnoj Hrvatskoj sustav je preuzet iz njemačkoga, gdje se, čim prođe puni sat, on zanemaruje i pogled upravlja prema idućem. U praksi se to ipak svodi na 4 glavne referentne točke, jer bi ipak bilo previše upotrebljavati na primjer „zehcl sedam“ za 6:10. To se rješava mnogo praktičnijim „pet do frtalj 7“. 🙂

Nažalost, sistem postaje sve manje transparentan i napretkom tehnike, budući da je prilagođen analognim satovima. No, sada kada znate algoritam, više vam se ne bi smjeli dogoditi upitnici nad glavom kad vam frend veli da je čvenk u „pet do trifrtalj 10“. Ako su purgeri na moru skužili da je to „deset manje dvadeset“ (-10?), sjest će to i vama. Za svaki slučaj, pohranite si ovaj tekst u bookmarke.

Standardno