Sidro – posljednja luka u zagrebačkoj noći

Piše: Vinko Drača

Sidro je mjesto gdje odlaze oni najuporniji: sve drugo se već zatvorilo, svi tulumi završili, sve boce su već odavno pokupili marljivi skupljači. Oni usidreni u Sidru žele još – još plesa, još alkohola, još ljubavi, još onoga što im je Zagreb nudio cijelu noć, ali, iako nad Savom već sviće, oni su još uvijek žedni.

Močvara je tog dana bila manje zabavna nego obično, ali smo moji Franjo, Ksenija i ja ipak dočekali zatvaranje. Bilo je već kasno i pao je prijedlog da se prošetamo Savskim nasipom do jedinog mjesta koje još sigurno radi – slavnog Sidra, male splavi u blizini Savskog mosta, s proizvoljnim radnim vremenom i redovno pijanim gostima.

Apokalipsa po Rundeku

Nasip je lijep pred jutro, a kad se noge, otežale od votke i piva, umore, dovoljno je klupica na kojima se mogu lagano dovršavati ostaci alkohola kupljenog dok je noć još bila mlada. Ova večer već je pomalo zalazila u krizu srednjih godina, ali se još nije odlučila predati, iako smo svo troje dobrano teturali. Ubrzo smo čuli zvuk Rundekove Apokalipse i vidjeli otrcan brodić s jednim osvijetljenim prozorom iza šanka i gomilom pijane ekipe koja se spuštala ili penjala po stubama, smijući se, pjevajući i vičući. Djevojke, preoskudno odjevene za sredinu rujna, vrckasto su odvraćale zavodnicima, a oni su im uporno dobacivali. Ponegdje, na mračnijim dijelovima pošljunčane staze, vidjeli bismo neki par kako šapuće, poneko svjetlo ekrana mobitela, zvuk ponekog poljupca… Na ulazu me zaustavio ogroman, ćelav tip, klišeiziran mrzovoljni izbacivač u sumnjivom bircu:

„Ne možeš ući s bocom!“- pokazao je na polupraznu votku koju sam držao u ruci.
„Sve u redu”, rekao sam frendovima – “uđite, a ja ću doći kad popijem.“

Iako sam se u zadnjih nekoliko godina podosta promijenio, ovo mjesto je ostalo isto na onaj ugodan način, kako to samo znani klubovi mogu. Sjedenja na stepenicama ili na terasi koja gleda na Savu, ljudi koji prolaze i uvijek ista mješavina hitova s ovih prostora – od Bajage do Kawasaki 3p-a – pjesme na koje svi ovdje odvaljuju, iako ih možda i ne slušaju. Znao sam upoznati najraznolikije i najnadrealnije ljude u Sidru. Nadrealne zato što je šank Sidra mjesto gdje odlaze oni najuporniji – sve drugo se već zatvorilo, svi tulumi završili, sve boce su već odavno pokupili marljivi skupljači. Samo oni u Sidru žele još – još plesa, još alkohola, još ljubavi, još onoga što im je Zagreb nudio cijelu noć, ali, iako nad Savom već sviće, oni su još uvijek žedni.

Majke najavljuju fajrunt

Popio sam svoje piće i odbauljao u gužvu. Mnogima koji prvi put dođu ovdje prizor gomile ljudi, koji se međusobno guraju kako bi došli do šanka i plešu natiskani jedni uz druge, izrazito je neugodan. Ali, jednom kad se usidrite u vibru Sidra, svjetina postaje kao val. Tim je valom lako surfati do iduće boce mlakog, ali jeftinog piva ili snažnog Badelovog pelinkovca s obvezatnim smežuranim limunom kao dodatkom. I već na polovici prve boce netko će vam se obratiti, jer takvi su ovdje ljudi, gladni alkohola i glazbe, ali najviše željni druženja. U mom slučaju, to je bio Beograđanin oduševljen Zagrebom. Na moje uobičajeno „Zvezda ili Partizan” pitanje, odgovorio je da je navijač Rada.

Usprkos takvoj gomili pijanih ljudi, ovo je mjesto relativno sigurno – osobno sam svjedočio samo jednoj tučnjavi. Pripita Euforija ovdje je prvenstveno pomiješana s Umorom noći na izdisaju. Blagi cugerski očaj ipak je vidljiv na svakom licu. Na kraju, oko sedam, odjekne „Vrijeme je da se krene“ Majki – pjesma koja u Sidru najavljuje fajrunt. Rulja naručuje još jednu putnu i kreće prema mostu, lagano otriježnjena prizorom zore. Tamo ih taksiji i tramvaji voze daleko od polagane rijeke i divljih tuluma na njoj. Natrag u monotonu vrevu netom probuđenog grada.