Jasmina Šušić: “Poezija je mrtva starica u komi, prikopčana na aparate, a kisik joj daju rijetki”

Razgovarala: Snježana Žilka

Mlada 27-godišnja pjesnikinja, sa (ne)stalnom zagrebačkom, a ponekad i beogradskom adresom, autorica dviju samostalno napisanih knjiga poezije, pod naslovima ‘Nebo boje Peperminta’ i ‘Osjećam se kao space shuttle’, ovoga ponedjeljka će svoje pjesničko umijeće pokazati pred splitskom publikom po prvi puta, kao gošća umjetničke skupine DADA Anti–udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti. Stoga, ako ste u Splitu, svratite u Ghetto Club i  zajedno s Jasminom opajajte se – vinom, poezijom i krepošću. Kako vam drago.

27-godišnja Jasmina šušić iz Kutine mlada je nada hrvatske suvremena poezije

27-godišnja Jasmina Šušić iz Kutine mlada je nada hrvatske suvremene poezije.

Jasminina poezija čitatelju se približava polako, kao stari drug kojega nismo vidjeli godinama i sada mu imamo mnogo toga za reći. Ona nam stavlja ruku oko ramena i pripovijeda; o bivšim ljubavima, gotovo opipljivima; o razočaranjima, krajevima, počecima… i dotiče samu bit – ŽIVOT. Sto i nešto stranica čistoga života ili kako kaže ona stara: “Take it or leave it”; kada jednom uđete u njezin svijet, sami stihovi stvarno i ostavljaju osvježavajuć’ okus peperminta.

Koliko se već godina baviš pisanjem i bi li to mogla nazvati svojim službenim zanimanjem? Što sve spada u „opis posla“ današnjeg suvremenog pjesnika?

Pišem od dvanaeste godine. Pisanje nikako nije moje službeno zanimanje, ako pod službenim zanimanjem podrazumijevamo posao koji donosi pare za osnovne životne troškove. Po zanimanju sam šljaker:), a po službenoj vokaciji, ili barem onom što mi stoji u radnoj knjižici, sve i svašta. Pisanje ne doživljavam kao posao niti zarađujem od njega (tu i tamo kapne sitni honorar, ali to je više iznimka nego pravilo), ono je jednostavno moja primarna potreba, kao što su to disanje, hrana i slično. Opis posla današnjeg suvremenog pjesnika? Uf, ovo je teško pitanje. Mislim da je to stvar individualne perspektive u koju ne bih ulazila, ali isto tako mi se čini da je pjesnik na neki način dužan društveno se angažirati i dizati svoj glas i pobunu protiv sistema te na svoj skromni način mijenjati svijet. Uključivati se u razne poetske akcije, udružiti se s autorima diljem regije, izvoditi svoju poeziju; pisati, pisati, pisati. Pogledajmo koliko su samo Gil Scott-Heron ili, recimo, The Last Poets učinili kroz svoju poeziju (i glazbu). Ili beat pokret nekoliko desetljeća ranije.

Koliko je vremena prošlo od tvojeg prvog uzimanje pera u ruke do službenog objavljivanja (tvojih) radova? Gdje si sve do sada objavljivala?

Pisati sam počela krajem devedesetih, a moj prvi „izlazak u svijet“ dogodio se tek potkraj 2007. i početkom 2008. godine. Znači, prošlo je jaaaaako dugo vremena. I dan-danas, kad razmišljam o tom periodu, čini mi se da sam imala lude sreće neke. Do sad su moje pjesme i neki tekstovi (recimo, putopis o Irskoj izašao je u sarajevskom „Oslobođenju“ 2010. godine) objavljivani u različitim časopisima, zbornicima, internet portalima. Ovo su neki od njih: zagrebački „Zarez“, „Koraci“, Kragujevac, „Junaci urbane bede“, Beograd, „Antologija jutra poezije“, Zagreb, „Poeziranje“ koje tek treba izaći, „Bundolo offline 3“, „Diogenis“, Sarajevo, „The split mind“, Split, „Libartes“, Beograd, „Nova poetika“, Beograd itd. Prošle godine mi se čak dogodio i blic intervju za zagrebački „24 sata express“ – novine žute da žuće ne mogu biti, ali, što je tu je, iskoristila sam svoje tri minute u novinama i izjavila da me poezija podsjeća na starog djedicu na rolama. Moram priznati da put od prvih, sramežljivih pjesmuljaka do razvitka i sazrijevanja autora i njegovog rada pa i afirmiranja istog, nije baš jednostavan.

Koji je po tebi najlakši put (ako uopće postoji) da mladi pisac, pjesnik, općenito stvaratelj pisane riječi, predstavi stvoreno široj publici?

Nema lakog puta, svi jako dobro znamo da je poezija mrtva starica u komi, prikopčana na aparate, a kisik joj daju rijetki. S jedne strane, potražnja za poezijom je jako slaba, s druge strane imamo hiperprodukciju i ljude koji, eto, tako malo piskaraju, i nakon tri ili četiri napisane pjesme i par objavljivanja na internetu već se doživljavaju kao pjesnici i poete. Prvenstveno mislim da je najbitnije pisati, a ostalo će već doći samo po sebi. Ako je ono što pišemo kvalitetno, naravno. Internet je tu kao pomoćno sredstvo, ogromna virtualna mašinerija gdje svatko ima slobodu govora, svojih warholovskih petnaest minuta, Fejsbljuk i ostale društvene mreže, kao i blogovi, Youtube i slično, svi redom dušu dali za samopromociju.

Jasminina poezija istovremeno je intimna, gorka i snažna

Jasminina poezija istovremeno je intimna, gorka i snažna.

Da, lakše je nego prije. S druge strane, pronaći izdavača i štampati knjigu je jalov posao, ali uz malo upornosti sve se može. Ukoliko autor ostane pri tome da je pisanje najvažnije, a da je sve ostalo zgodan nusprodukt.

Kako su izgledali tvoji počeci?

Moji počeci? Hm… tamo 2007. godine pokrenula sam projekt pod imenom Beat renesansa i okupila ljude koji se bave poezijom, glazbom i slikarstvom. Naš šestero je entuzijastično krenulo u sve to, a prvi nastup nam se dogodio na terasi zagrebačkog Aquariusa. Kasnije smo se raspali, ali bio je to lijep, nevin i krajnje idealističan početak priče. U to sam vrijeme stidljivo proturila nekoliko svojih pjesama online, i to na zagrebački cip.hr, poznatiji i kao Pisaća mašina.

Prije svega toga i te „kobne“ 2007., nisam nigdje objavljivala, samo sam piskarala. Nekom slučajnom providnošću naletjela sam (2008.) na regionalni natječaj „Tkalci reči“, gdje su birali najbolje autorske tekstove u regiji (poezija, kratka priča, drama). Sjećam se da sam poslala dvije pjesme i jednu koju sam smatrala užasnom, ali sam je svejedno poslala, zbog propozicija natječaja. Mjesec i nešto kusur kasnije, saznala sam da je upravo ta najlošija pjesma, pod naslovom „Volim“, pobijedila i osvojila prvo mjesto. Kasnije se to pokazalo na neki način sudbonosnim, jer su tu sami počeci moje suradnje s ljudima u Srbiji. Mjesec ili dva nakon toga došla je i suradnja s Poezinom.

U današnje vrijeme susrećemo se s plagiranjima svih vrsta umjetnosti… Kako, prema tebi, povući granicu između ‘biti pod utjecajem nekog’ i nesvjesno (ili možda svjesno) plagirati nekoga?

Ne postoji nesvjesno plagiranje. Vrlo je jasna granica između autora koji je pod impresijom ili inspiriran nekim drugim, i namjernog plagiranja. Smatram da su plagijatori jadni primjerci ljudskog roda, koji namjerno kopiraju i kradu u nedostatku vlastite kreativnosti. Zanimljivo je da sam nešto slično i sama doživjela. Prije nekoliko godina jedan „pjesnik“ je uzeo jednu moju pjesmu bez pitanja, promijenio ženski rod u muški i potpisao je kao svoju. Kad sam digla halabuku i napala ga, povukao je pjesmu, uz opušten ton u stilu: „To bi ti trebao biti kompliment, a ti histeriziraš. Ja te nisam plagirao, nego sam ‘preradio’ tvoju pjesmu“. Kasnije sam saznala da je to radio i s poezijom drugih autora i autorica. Još je žalosnije da taj autor danas ima nekoliko objavljenih knjiga.

Iza tebe su dvije objavljene knjige poezije veoma intrigantnih naziva – “Nebo boje peperminta” i “Osjećam se kao space shuttle”. Reci mi; odakle nazivi, tko je radio naslovnice (koje su prava mala umjetnička djela)?

Intrigantni naslovi? Oh, pa hvala ti. Same naslove najčešće sanjam ili mi se jednostavno pojave kao ideja i to puno prije nego što imam sam sadržaj ili koncept knjige. Zanimljiv proces. „Nebo boje peperminta“ je naslov koji sam primila kao ideju pet godina prije nego što je uopće bilo govora o izdavanju prve knjige.

Cover jasminine prve zbirke "Nebo boje peperminta"

Naslovnica Jasminine prve zbirke, “Nebo boje peperminta”

Knjiga je izdana 2010. godine za beogradski Liber, u ediciji Total underground. Na naslovnici se nalazi fotografija mog bivšeg cimera Jamesa D. Shawa, londonskog umjetnika i fotografa. James je u jednoj fazi svoga rada po noći obilazio napuštene gradske zgrade i ispisivao stihove i poruke po njima, a drugi dan bi se vraćao na „mjesto zločina“ i fotografirao ono što je prethodne noći napravio. Takav je slučaj i s fotografijom na naslovnici moje knjige. U jednoj zapuštenoj londonskoj četvrti ispisao je stihove iz pjesme „Let the sunshine“. Puno godina kasnije, otkrili smo da se na neki neobičan način poetična atmosfera njegovog rada poklapa s mojom poezijom. Veselin Gatalo, poznati bosanskohercegovački pisac i predivan čovjek, napisao je predgovor za moju knjigu i oduševio me. Pogovor je napisao Siniša Stojanović Sinister, drug, brat, pjesnik, pisac, muzičar, radio voditelj, mudrac, i pogodio u samu beat knjige, spominjući brektajuće vatre, plotune i živi duh nad vatrom.

A “Space Shuttle”? 

Naslovnica moje druge knjige je malo remek-djelce grafičke dizajnerice, ilustratorice, art direktorice izdavačke kuće Treći Trg, Dragane Nikolić iz Beograda. „Osjećam se kao space shuttle“ je inače tipično bijesna post-breakup knjiga, ali ima svojih svijetlih trenutaka i čitav koncept ispleten oko teorije o astronautima-amaterima i dalekim gradovima koje sam prehodala i gdje sam metafizički ostavila svoje noge, ruke, srce, dušu, kosu, nos, jetra i bubrege. Inače, najgorči dio knjige je ciklus pod naslovom „Sekvoja i baobab: tragikomična romansa koja to nije“. Samu srž tog ciklusa nanjušio je kragujevački pisac, pjesnik, drug beatnik Srđan Teofilović, koji je u pogovoru za ovu moju knjigu napisao da se ja kao autorica na trenutke toliko razgolićujem kroz stihove, da mu je neugodno u moje ime.

Zanimljivo je da su obje knjige napravljene pod okriljem srpskih izdavačkih kuća; je li to slučajnost?

Nije slučajnost, nikako nije slučajnost. „Nebo boje peperminta“ izdano je u Beogradu, nakon što mi je urednik Libera sam ponudio da je izda, jer je prije našeg susreta pratio moj rad, a „Osjećam se kao space shuttle“ u Zagrebu, za podetiketu „Slušaj najglasnije“ Zdenka Franjića, koja se zove „Bratstvo duša“. Kako je knjiga izdana u samo tri primjerka, drugo izdanje će, po svemu sudeći, doživjeti u Beogradu, također u limitiranom izdanju, ali ipak znatno većem od tri komada. Po izlasku beogradskog izdanja „Shuttlea“, planiram niz književnih promocija i performansa, koji uključuju spaljivanje primjeraka knjige, ali o tome više kad dođe vrijeme.

Jasminina druga knjiga "osjećam se kao space shuttle" konceptualno je izašla u samo 3 primjerka

Jasminina druga knjiga, “Osjećam se kao space shuttle”, konceptualno je izašla u samo 3 primjerka.

Česta si gošća organiziranih pjesničkih večeri, čitanja poezije, sudionica pjesničkih natjecanja u Srbiji (kao npr. Poezina). Reci mi: kako se rodilo to prijateljstvo, koje, kako čujem, traje već godinama?

Opet ću spomenuti natječaj „Tkalci reči “ i kako je tada sve počelo. Malo nakon toga došla je suradnja s Poezinom, a kasnije i prvi nastupi. Od ovih nedavnih, posebno pamtim fenomenalan festival „Spoken word poetry “ u organizaciji Poezina, koji se dogodio jesenas u Ilegali u Beogradu. Kao i festival koji se dogodio u kolovozu u Kragujevcu, „KG open poetry festival“, koji je također bio fenomenalan. Htjela sam još kratko spomenuti da sam prvi put posjetila Beograd i nastupala tamo 2008., povodom promocije zbornika „Junaci urbane bede“ u SKC-u. A zbornik je izdao beogradski portal Trablmejker. Urednici zbornika bili su Nenad Novković i Milan Mijatović. Eto, da nije bilo Trablmejkerovaca, tko zna kad bih po prvi put navratila u taj grad, koji nakon godina i godina posjeta i uživanja počinjem smatrati pomalo „svojim“. Gostoprimstvo Trablmejkerovaca i promocija koju su organizirali, bili su sjajna odskočna daska. A da ne spominjem samu atmosferu promocije, druženje kasnije i divnu publiku.

Izdvoji mi, po svome mišljenju, par mladih nada pjesničke scene s prostora Ex-Yu?

Dakle: Damir Nedić, Marko Leštanin, Srđan Teofilović, Siniša Stojanović Sinister, Marija Obradović, Vinko Drača, Boris Kvaternik, Marko Štromajer, Nikola Oravec, Goran Živković Gorki, Marko Antić, Violeta Tomić, Jovan Veljković, Downfall s Bundolo.org-a, Ivan Tulić, Milan Mijatović, Ivan Marinković, Stanislav Stojanović, Nenad Stakić, Aleksandar Petrović, Ivana Maksić, Nenad Glišić, Biljana Kosmogina, Dragoslava Barzut, Duško Domanović, Antun Domazet, Jelena Savić… Posve sam sigurna da sam zaboravila neke ljude, ali ovo je spontano, onako iz glave.

Postoji li pjesnička scena u Hrvatskoj? Susrela si se, vjerojatno, s ‘Jutrom Poezije’?

Pa postoji 😀 Postoji zagrebačko Jutro poezije, s prosjekom 50 plus (što nije ništa loše, ali zna biti demotivirajuće za mlade, buntovne snage), postojale su nekakve večeri u Bacchusu, postoji Mario Kovač sa svojim slamovcima. Šteta što ne rade programe češće; mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije. Postoji i neka najnovija akcija; pisci i pjesnici koji se okupljaju u kafiću „Cafe u dvorištu“ i rade sjajne promocije, ali ja nisam dio zagrebačke scene još otkako sam otišla iz Jutra poezije pa nisam najbolji sudac. Ono što je tužna istina, koju hitno treba mijenjati, je da Beograd ima scenu i kolektiv mladih ljudi koji rade četiri-pet različitih projekata i pjesničkih večeri svaki mjesec, a Zagreb ima dinosaure, „podobne” pjesnike, dosadnjikave salonske intelektualce i pokoju usijanu glavu koja tek povremeno proviri van. Ne tvrdim da je u Beogradu sve idealno ni da je u Zagrebu sve mrtvo, ali Zagreb se definitivno treba malo pokrenuti i uraditi nešto po pitanju suvremene poezije i mladih autora. Možda bi se na taj način s godinama stvorila i publika za poeziju, koja u ovom trenutku tvori kriminalno nizak broj ljudi.

"Mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije"

“Mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije.”

Voliš li više pisati poeziju ili romane i kratke priče? Možeš li se vidjeti kao spisateljicu samo jednog književnog roda?

Dugo godina sam mislila da ću pisati samo poeziju. Onda se prije par godina javila potreba za pisanjem priča i romana. Teritorij proze još uvijek je neistražena džungla, u kojoj se hrvam s vlastitim nesigurnostima, ali polako učim. Smatram pisanje proze evolucijskim napretkom svakog autora. Ne bih mogla pisati samo poeziju ili samo prozu, ili uopće, samo pisati. Tu su i slikanje, fotografija pa čak i glazba. Za svako stanje postoji određeni medij u vidu umjetnosti, kroz koji se (čovjek) najlakše izražava. Poezija jest nešto u čemu sam najiskusnija, ali to ne znači da se mogu ili trebam ograničiti samo na nju. Mogla bih reći da je poezija moj glavni, ali ne i jedini, „medij“ izražavanja.

Što misliš o cenzuri tekstova, jesi li se ikad susrela s njom?

S cenzurom sam se, nažalost, susrela više u puta u životu. Zadnja situacija je vezana za jedan zbornik, gdje sam slala svoje pjesme. Između ostalog, poslala sam redakciji i svoju pjesmu „Drugovi“, koja je napisana taman po oslobođenju generala (čitaj: ratnih zločinaca) iz Haaga. Frustrirala me količina nacionalizma, slavlja i besmislenog busanja o prsa tih dana pa sam inspirirana svime time napisala pjesmu. Glavni motiv, osim pacifizma, u pjesmi su i neki dragi autori, pjesnikinje i pjesnici s kojima sam se tjedan-dva prije pisanja pjesme družila. Pjesma je poentirana pozivom na „pjesnički konvoj mira“. Da bih od „velepoštovane“ redakcije primila e-mail u kojem tvrde da mi pjesma ima nacionalističke aluzije (očito je nisu ni pročitali, jer je pjesma upravo suprotno od toga) i da neće objaviti ni nju, zbog nacionalizma, ni preostale, jer u njima ima psovki. Eto, to me doista frustriralo. Isto tako, užasavam se tzv. umjetnika koji bježe od psovki u poeziji i zamišljaju je kao trkeljanje o proljeću i drveću i beskrajnoj ljubavi, a pjesnike koji psuju doživljavaju kao niže organizme. Mislim da smo davno prevazišli romantičnu, sanjarsku poeziju i da je vrijeme za ozbiljne angažmane.

Odakle crpiš inspiraciju za svoje pjesme, romane; tko su tvoje muze? 🙂 Imaš li kakav poseban predmet (“lucky charm”); kemijsku, bilježnicu; kojeg stalno upotrebljavaš dok pišeš?

Inspiracija je sve oko mene. Ljudi, emocije, okolina, priroda, nepravda, siromaštvo, kapitalistički sistem, radnička prava, ljubav. Sve može biti inspiracija, pogotovo kad je čovjek usklađen s kozmičkim frekvencijama. Inače, primijetila sam da naš jezik ima veliku manu. Naime, ne postoji riječ koja je ekvivalent Muzi u muškom rodu. Već nekoliko godina pišem većinom na tipkovnici, iz jednog praktičnog razloga: puno je brže nego na papiru i lakše je pohvatati misli, pogotovo kad brzo tipkaš. U notezima i billježnicama vodim dnevnike, ali kad se radi o ozbiljnijem pisanju, to je većinom na kompjuteru. Nemam neki „lucky charm“, kao što kažeš, ali imam mali ritual koji koristim pri svakom pisanju: uvijek upalim neki dobar jazz, najčešće Milesa Davisa ili Johna Coltranea, opustim se i krenem. Nekako više ni ne mogu zamisliti pisanje bez jazza. Opušta moždane vijuge, stvara fini ritam i pomaže mi da se lakše uključim u tok svijesti. Volim i tipkati na pisaćoj mašini, to mi je gušt i navika još od tinejdžerskih dana.

Na čemu radiš trenutno?

Uf, dosta je toga u igri. Trenutno pripremam svoju treću knjigu poezije, pišem kraći roman za svoju dušu, organiziram jedan projekt u suradnji s više divnih umjetnika iz regije, koji bi trebali uskoro realizirati… Također sam u fazi kada, uz pomoć nekih divnih ljudi, pokušavam spojiti svoju poeziju s glazbom. To mi je veliki izazov i strašno me raduje. Volim izazove i inače, pogotovo one kreativne.

Za kraj jedna mala poruka za čitatelje Anwe!

Ne gutajte govna koja nam svakodnevno serviraju

ne boj’te se

ne dopustite da nas sistem smrvi

ne dajte se beznađu, letargiji

i gluposti da vas preuzme

vičite

svirajte

plešite

čitajte

protestirajte

pjevajte

pišite

slikajte

fotografirajte

kuhajte

putujte

stvarajte

borite se za sebe

i za one oko sebe

one koji trebaju naš glas i borbu!!!!!!!!!!!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s