Fenomeni, Gastronomija, Internet

Epic Meal Time: „Odreži, nareži, poliži tu membranu i zaradi salmonelu!“

Piše: Boris Kvaternik

Često nazivan „Jackassom” kulinarskih videa, internetski fenomen „Epic Meal Time“ u samo 3 godine prikazivanja na Youtubeu prikupio je fanbazu veću od populacije Hrvatske. Protagonisti se u svakoj epizodi do besvijesti prežderavaju abnormalnim količinama punomasne hrane daleko ispod svake granice dobrog ukusa. Ovaj šou definitivno nije za one slabijeg želuca, kao ni za vegetarijance.

EMP je ekstremna parodija kulinarskih emisija i bizarna kritika svjetskih prehrambenih navika

EMP je ekstremna parodija kulinarskih emisija i bizarna kritika svjetskih prehrambenih navika.

Ljutito bradato lice urla u kameru: „Pištolji! Špek! Hamburgeri! Prijatelji! I cuga… Pa, ovo je jebeno dobar internetski video, zar ne, kujo?!“ Tim riječima voditelj koji sebe naziva „Sauce Boss“ poziva gledatelje da im se pridruže u uživanju u najnovijoj kreaciji ovog ekstremnog i pomaknutog kulinarskog šou-a.

Prežderavanje do smrti

Često nazivan „Jackassom” kulinarskih videa, ovaj internetski fenomen snima se i prikazuje na Youtubeu već malo više od tri godine, postavljajući online novi uradak gotovo svakog tjedna. Njihov kanal do sad je skupio već više od 5.820.000 pretplatnika. Kad ih u intervjuima pitaju nisu li zabrinuti zbog svog zdravlja, članovi grupe koja čini postavu „Epic meal timea“ odgovaraju kako nisu posjetili liječnika već tri godine jer ne žele znati što se događa s njihovim tijelom. U svojim videima samouvjereno i bahato viču u kameru kako će sve do svoje skorašnje smrti nastaviti snimati epizode u kojima se do besvijesti prežderavaju abnormalnim količinama mesa i masnoće. Netko bi pomislio da se morbidno šale, no dovoljno je pogledati samo nekoliko videa s njihovog kanala da bismo shvatili suludost i ozbiljnost njihovih namjera.

„Epic meal time“ mogao bi se sažeti u nekoliko karakteristika: skupina bradatih ili nabildanih, vječito pijanih muškaraca agresivnog gangsterskog imidža (koji je očito zamišljen u djelomično satiričnom tonu) spremaju jela isključivo od mesa (i uz nikakvo kulinarsko obrazovanje), koja obično sadržavaju od nekoliko desetaka do nekoliko stotina tisuća kalorija, a zatim svoju gnjusnu kreaciju proždiru na najneodgojenije moguće načine pred kamerom. Cijeli proces pripreme jela popraćen je velikom količinom degutantnog humora, napijanja litrama žestice, politički nekorektnih i seksističkih opaski te ismijavanja i parodiranja kulinarskih emisija općenito.

Kršeći sva pravila kulture, pogotovo ona kulinarskih šouova, u njihovim videima možemo svjedočiti pečenju titanskih količina lazanja u perilici za suđe, mahanju vatrenim oružjem u kuhinji, opijanju do besvijesti, zavijanju za prolaznicama u supermarketima, jedenju sendviča s nekoliko kila mesa i umaka gnjureći u njega licem, mesu koje frca na sve strane u toku trajanja divljačkih gozbi, mahnitom udaranju glavom o svinjsku lubanju prije obroka, kao i mnogim drugim općeneprihvatljivim akcijama i izjavama.

„Imamo gro mesa, dečko! Imamo GRO mesa!“, vidno pijani voditelj urla u kameru. Dok njegov suradnik reže planine sirovih odrezaka ližući nož, on reži: „Nareži to sranje! Zaradi salmonelu!”

Kritika svjetskih prehrambenih navika

“Zaradi još salmonele, like a boss! Napij se!“. Počinje trganje sirovih mesnih odrezaka golim rukama, na što „Sauce boss“ zabavljeno komentira: „Poliži tu membranu!“

Evo parafraze „Sauce Bossovog” opisa jednog od njihovih „kulinarskih kreacija“: „Uzeli smo prepelicu i stavili je u kokoš. To smo stavili u pilića, zatim u patku i sve zajedno nagurali u puricu. Zatim smo sve to uzeli i omotali špekom i stavili u cijelu svinju. Onda smo uzeli deset svinja i povezali ih tako da smo im spojili anuse sa ustima.“

Ovaj šou definitivno nije za one slabijeg želuca, kao niti za vegetarijance. Mnogima će već pri prvom gledanju biti beskrajno degutantan, štetan i uvredljiv. Upitnost morala ljudi koji su spremni za slavu umrijeti pred kamerama, kao i traćenje ogromnih količina hrane i životinjskih života u svrhu zabave predstavlja ozbiljan problem pri vrednovanju ovog šoua. Da slučajno i ne spominjem promoviranje nezdravih, upravo smrtonosnih prehrambenih navika. Čemu se, dakle, može zahvaliti neviđena popularnost koju je stekao u samo tri godine, krenuvši praktički od nule?

Ako šou uzmemo kao ekstremnu parodiju žanra kulinarskih emisija i kao možebitnu kritiku svjetskih prehrambenih navika, donekle možemo shvatiti ogromnu bazu obožavatelja diljem svijeta. Iako time izostavljamo najbitniju komponentu – zabavu. Ovaj šou je, zahvaljujući svojem degutantnom i uvredljivom sadržaju, slično South parku, većini ljudi jednostavno zabavan, prvenstveno zbog svog šok-efekta.

Mesijanski sjaj kulinarskih anarhista

U svijetu okovanom krutim pravilima i normama te sve većom depresijom koja izvire iz naših robotiziranih i uštogljenih života 21.-og stoljeća, razumljivo je da se ovi kulinarski anarhisti mogu nekim ljudima ukazati u gotovo mesijanskom sjaju. Kršeći sva pravila pristojnosti, dobrog ukusa i globalno prihvaćenih postavki o normalnom ponašanju te propagirajući neki novi nihilizam, ovi suludi Kanađani u velikom dijelu svoje publike bude osjećaj bunta i prezira prema normama, prema javnom moralu i društvenim obrascima.

Dakako, nemojmo se zavaravati, njihove ambicije su daleko prizemnije, što je jasno čitljivo iz svakog videa – napiti se, nažderati se, postati slavan, dobro se zabaviti i zaraditi putem interneta hrpetinu novaca. No, stav koji prenose na svoje široko gledateljstvo mogao bi se opisati širenjem buntovništva i „jebe-mi-se“ filozofije.

Dakako, postoje različita mišljenja o tome koliki postotak njihovih gigantskih kreacija bude doista i pojeden, pošto šou zapravo nikad ne prikazuje puno vrijeme objeda. S druge strane, članovi EMT-a tvrde kako ništa od spravljene hrane ne bacaju, već sve uvijek pojedu do kraja, ako ne isti dan, onda u idućih nekoliko dana.

Na kraju, svatko će ovaj fenomen doživjeti u svojem svjetlu; jedni će ih svesrdno proglašavati parazitima, širiteljima dekadencije, nemorala i nezdravih životnih navika, dok će im drugi aplaudirati zbog rušenja svih mogućih znakova STOP, kao i zbog propagiranja buntovništva, nihilizma i anarhije u ovom (očito) trulo i nezdravo uređenom svijetu, zbog pomicanja granica do točke pucanja i urušavanja već ionako urušenog poretka i sustava vrijednosti.

http://www.youtube.com/watch?v=wZDv9pgHp8Q

Oglasi
Standardno
Književnost, Poezija, Vijesti

Revolucija Jasmine Šušić obavljena u International Timesu

Najnovija pjesma Jasmine Šušić objavljena je u kultnom londonskom underground časopisu International Times. IT svoju tradiciju vuče iz 60-ih, kada su na njegovim stranicama redovito objavljivali Allen Ginsberg i William Burroughs. Časopis je puno učinio za razvoj alternativnog mišljenja u Velikoj Britaniji, a od 2011. postoji u online izdanju. 

Pjesma se zove VOLUTION.re i oštro progovara o recesijskoj svakodnevici mladih ljudi diljem svijeta. Možete je pročitati ovdje: http://internationaltimes.it/volution-re-2013/ (engleski prijevod autorice), a ustupljen nam je i dosad neobjavljen hrvatski original.

VOLUTION.re 2013

jeste li iskrvarili do kraja
kad ste poljubili vrata
biroa za zapošljavanje?
da li ste preživjeli još jednu
zimu
s neplaćenim računima za
grijanje?
jeste li izbrojali posljednju
kovanicu za četvrtinu kruha?
jeste li pljunuli u lice panduru
koji vas je priveo jer skićete
i izgledate… subverzivno?!
da li vas je boljelo
kad ste dobili čizmama u
bubrege
zato što ste se krivo nasmijali
zaštitaru,
ćelavoj gorili od dva i po’
metra?
da li su vaši stihovi
dobili krila
kada vas je majka proglasila izrodom
vlastite familije?
jeste li pokopali sve ideale
kad vas je gradski ured za kulturu odbio slušati
zato što smrdite
na REVOLUCIJU i ANARHIJU?
Odakle vjetrovi pušu?
Jeste li?
Čestitamo!
A kako ćemo preživjeti ovaj
Vladin tenk koji nas gazi?
kako ćemo preživjeti
oduzimanje sloboda
duge škare koje režu jezike
prste
i glave?
Smrt i zlogukost
Borbe za egzistenciju?
Kako ćete u krvavim
mamurnim očima
pronaći izdanak nove šanse?
Puškom?
Nožem*
Pesnicom*
Binarnim novcem?
Fejsbuk like-om?
Prosjačenjem?
Stopiranjem po kozmosu?
Pisanjem manifesta?
Ruganjem mračnom Dobu zla
Zatvaranju klubova
Opustošenju mozgova
Masivnom brainwashingu
Korporativnom ždrijelu pakla
Protestima
BRAĆO SESTRE
PROTESTIMA Zastavama?
Nerođenom djecom
revolucije?
Hoćete li okrenuti leđa?
Sada u ovom ključnom
trenutku buđenja
HOĆEMO LI OKRENUTI LEĐA?
Hoćete li skupljati nebeske
padobrane
I nadati se da u njima ima
Nešto hrane i za vas?
HOĆETE LI
JESTE LI
?
DUBOKO DIŠITE
BRAĆO
SESTRE
DUBOKO DIŠITE
VRIJEME JE ZA RUŠENJE!

teško se bavit temom revolucije u vremenu kada je postala mobilna tarifa

Teško se baviti temom revolucije u vremenu kad je ona postala mobilna tarifa.

 

Standardno
Fenomeni, Klubovi, Zagreb

Sidro – posljednja luka u zagrebačkoj noći

Piše: Vinko Drača

Sidro je mjesto gdje odlaze oni najuporniji: sve drugo se već zatvorilo, svi tulumi završili, sve boce su već odavno pokupili marljivi skupljači. Oni usidreni u Sidru žele još – još plesa, još alkohola, još ljubavi, još onoga što im je Zagreb nudio cijelu noć, ali, iako nad Savom već sviće, oni su još uvijek žedni.

U potpalublju ovog na prvi pogled jezivo derutnog brodića kriju se najbolji kasnonoćni tulumi u gradu

U potpalublju ovog, na prvi pogled jezivo derutnog brodića, kriju se najbolji kasnonoćni tulumi u gradu.

Močvara je tog dana bila manje zabavna nego obično, ali smo moji Franjo, Ksenija i ja ipak dočekali zatvaranje. Bilo je već kasno i pao je prijedlog da se prošetamo Savskim nasipom do jedinog mjesta koje još sigurno radi – slavnog Sidra, male splavi u blizini Savskog mosta, s proizvoljnim radnim vremenom i redovno pijanim gostima.

Apokalipsa po Rundeku

Nasip je lijep pred jutro, a kad se noge, otežale od votke i piva, umore, dovoljno je klupica na kojima se mogu lagano dovršavati ostaci alkohola kupljenog dok je noć još bila mlada. Ova večer već je pomalo zalazila u krizu srednjih godina, ali se još nije odlučila predati, iako smo svo troje dobrano teturali. Ubrzo smo čuli zvuk Rundekove Apokalipse i vidjeli otrcan brodić s jednim osvijetljenim prozorom iza šanka i gomilom pijane ekipe koja se spuštala ili penjala po stubama, smijući se, pjevajući i vičući. Djevojke, preoskudno odjevene za sredinu rujna, vrckasto su odvraćale zavodnicima, a oni su im uporno dobacivali. Ponegdje, na mračnijim dijelovima pošljunčane staze, vidjeli bismo neki par kako šapuće, poneko svjetlo ekrana mobitela, zvuk ponekog poljupca… Na ulazu me zaustavio ogroman, ćelav tip, klišeiziran mrzovoljni izbacivač u sumnjivom bircu:

„Ne možeš ući s bocom!“- pokazao je na polupraznu votku koju sam držao u ruci.
„Sve u redu”, rekao sam frendovima – “uđite, a ja ću doći kad popijem.“

Iako sam se u zadnjih nekoliko godina podosta promijenio, ovo mjesto je ostalo isto na onaj ugodan način, kako to samo znani klubovi mogu. Sjedenja na stepenicama ili na terasi koja gleda na Savu, ljudi koji prolaze i uvijek ista mješavina hitova s ovih prostora – od Bajage do Kawasaki 3p-a – pjesme na koje svi ovdje odvaljuju, iako ih možda i ne slušaju. Znao sam upoznati najraznolikije i najnadrealnije ljude u Sidru. Nadrealne zato što je šank Sidra mjesto gdje odlaze oni najuporniji – sve drugo se već zatvorilo, svi tulumi završili, sve boce su već odavno pokupili marljivi skupljači. Samo oni u Sidru žele još – još plesa, još alkohola, još ljubavi, još onoga što im je Zagreb nudio cijelu noć, ali, iako nad Savom već sviće, oni su još uvijek žedni.

Majke najavljuju fajrunt

Popio sam svoje piće i odbauljao u gužvu. Mnogima koji prvi put dođu ovdje prizor gomile ljudi, koji se međusobno guraju kako bi došli do šanka i plešu natiskani jedni uz druge, izrazito je neugodan. Ali, jednom kad se usidrite u vibru Sidra, svjetina postaje kao val. Tim je valom lako surfati do iduće boce mlakog, ali jeftinog piva ili snažnog Badelovog pelinkovca s obvezatnim smežuranim limunom kao dodatkom. I već na polovici prve boce netko će vam se obratiti, jer takvi su ovdje ljudi, gladni alkohola i glazbe, ali najviše željni druženja. U mom slučaju, to je bio Beograđanin oduševljen Zagrebom. Na moje uobičajeno „Zvezda ili Partizan” pitanje, odgovorio je da je navijač Rada.

Usprkos takvoj gomili pijanih ljudi, ovo je mjesto relativno sigurno – osobno sam svjedočio samo jednoj tučnjavi. Pripita Euforija ovdje je prvenstveno pomiješana s Umorom noći na izdisaju. Blagi cugerski očaj ipak je vidljiv na svakom licu. Na kraju, oko sedam, odjekne „Vrijeme je da se krene“ Majki – pjesma koja u Sidru najavljuje fajrunt. Rulja naručuje još jednu putnu i kreće prema mostu, lagano otriježnjena prizorom zore. Tamo ih taksiji i tramvaji voze daleko od polagane rijeke i divljih tuluma na njoj. Natrag u monotonu vrevu netom probuđenog grada.


Standardno
Kolumne, Onkraj veterine

Zašto mačke ne bi kupile…

Piše: dr.vet.med Sdlakomnajeziku

Mačke su mesojedi u pravom smislu riječi. Vaša mačka je mala zvijer više nego što je to vaš pas i to je najvažnija premisa koja određuje režim prehrane kod ove životinjske vrste. U tom smislu, vaša bi mačka bila najsretnija kad biste joj priuštili sirovo meso svaki dan i ništa osim toga. Međutim, to se ipak ne preporučuje zbog razvojnih stadija nekih parazita koji se mogu nalaziti u sirovom mesu, a uništavaju se termičkom obradom. U današnje vrijeme postoji niz komercijalnih rješenja koje je prehrambena industrija pripremila za naše mesojede.

Ljudska hrana nije preporučljiva za vašeg lijenog ljubimca

Ljudska hrana nije preporučljiva za vašeg lijenog ljubimca.

Mačja hrana može uzrokovati mokraćne poremećaje

Pa ipak sva rješenja nisu dovoljno dobra. Primjerice, komercijalne hrane obiluju magnezijevim solima, čiji je sastav nepovoljan za organizam mačke. Često ćemo čuti da kastrirana mačka koja je jela komercijalnu dehidriranu hranu oboli od sindroma upale mokraćnog sustava (FUS ili FLUTV). Smatra se da je to u načelu dijetetski problem mačaka, čija mokraća ima lužnati, umjesto kiselog pH, a to pogoduje nastanku kristala u mokraći. Nakon što mačka počne pokazivati simptome otežanog, krvavog mokrenja ili potpune nemogućnosti mokrenja, veterinar će odrediti promjenu hrane dok se ne uspostavi normalan, tj. kiseli pH mokraće, u kojem se kristali više neće razvijati. Po ozdravljenju mačke, veterinar će preporučiti da mačka uzima hranu koja je namijenjena isključivo kastriranim mačkama.

Bolest mokraćnih puteva u mačke jedna je od najčešćih problematika vezanih uz prehranu mačaka. Pa kako onda hraniti domaću mačku, kućnog ljubimca? Vlasnici mačaka vrlo često žele ugoditi svojem ljubimcu, svakodnevno mijenjajući menije. To je možda više veselje i igra vlasnika, nego što je to stvarna dijetetska potreba mačke. Dapače, vrlo često, nekontroliranim unosom raznih prehrambenih artikala, mački možemo donijeti više štete nego koristi. Preporučuje se dehidrirana hrana ispred mokre. Neki vlasnici “dresiraju” svoje mačke metodom nagrade i pohvale, u tu svrhu nudeći životinji razne poslastice u obliku mesnih štapića atraktivnog okusa i mirisa. Isto kao i kod ljudi, možemo pretpostaviti da su te “poslastice” pune aditiva i pojačivača okusa, čije ime sȃmo govori o njihovoj maloj korisnosti po organizam. Njihov glavni povoljni učinak počinje i završava na okusnim bradavicama jezika.

Ne mlijeko!

Često nam je prva ideja, kad vidimo gladnu mačku kako mijauče, otići po tanjurić mlijeka. Mačka će to rado polizati, ali će najvjerojatnije dobiti proljev. Fermentirani mliječni proizvodi, poput kefira ili jogurta, ipak su bolji izbor. Zaboravite cušpajz, ostatke saftova, lazanje (osim za žute mačke u tipu Garfielda) i vaša će vam mačka biti zahvalna do kraja svojeg dugog života, a možda vas i nadživi.

Mačkama je bolje servirati suhu hranu

Mačkama je bolje servirati suhu hranu.

Nećemo spominjati imena različitih proizvođača, no okarakterizirat ćemo komercijalne hrane kao one čija se distribucija odvija preko trgovina široke potrošnje, u kojima, osim čavala, banana i žarulja, možemo naći i mačju hranu. Dakle, preporučuje se da se mačja hrana nabavlja kod veterinara ili u specijaliziranim trgovinama s velikim izborom mačje hrane.

Pojam premium (vrhunske, op. lekt.) hrane odnosi se na nekoliko proizvođača hrane koji se bave nutricionizmom. Tako, primjerice, u jednoj specijaliziranoj tvornici za proizvodnju hrane za kućne ljubimce, postoje posebni sektori u kojima pokusne životinje kušaju hranu različitih proizvodnih linija i proizvođača te ocjenjuju njenu „ukusnost“. Naime, svaka posudica napunjena hranom stoji na vagi, koja onda brojčano iskazuje koju bi hranu mačke zaista “kupile”. Hrana te tvrtke poznata je po svom dobrom okusu.

Prehrana mačke po stadijima života

Mačke do 3. mjeseca života trebaju jesti lakše probavljivu hranu koja obiluje proteinima. Takvu ćete hranu naći pod oznakom “baby cat” – specijalizirana hrana za mačiće do 3. mjeseca života ili junior, od 3. do 6. mjeseca života. Što se događa ako mačiću ipak dajemo “običnu” hranu za mačke? Najčešće posljedično nastaju probavni problemi; neishranjenost te nedovoljna iskorištenost sastojaka hrane za koje probavni sustav mačića nije još spreman.

Već smo spomenuli da kastrirane mačke imaju posebne potrebe s obzirom na sastav minerala te su sklonije nastanku mokraćnih kristala. Također, sklonije su i debljanju. Za kastrirane mačke, preporučuje se hrana s oznakom “sterilized” ili “neutered“.

Ako vaša mačka ima zdravstvenih problema poput dijabetesa, hepatičke lipidoze, slabije funkcije ili otkazivanja bubrega, alergijskih kožnih stanja, učestalih probavnih poremećaja, potrebno ju je hraniti medicinskom hranom. Takva vrsta hrane dobiva se isključivo na recept veterinara i ovisi o potvrđenoj dijagnozi.

Znamo da su mačke najdugovječniji kućni ljubimci, uz kornjače. U starosti mačke iznad 9 godina preporučuje se unos hrane s manje proteina, koji opterećuju bubrege. Naime, bubrezi su najslabiji organ u mačke i starenjem oni prvi propadaju. Upravo glavna mačja osobina potpunog mesoždera u starosti ih može koštati glave. Hranu za starije mačke obično ćemo naći po oznaci “senior“, s tim da neki proizvođači hrane imaju i detaljniju podjelu, koja se odnosi na 2. stadij starosti. Mačke u zadnjem stadiju starosti gube težinu, a uneseni sastojci hrane teže se ugrađuju u tjelesnu masu životinje te im je potrebna hrana veće energetske vrijednosti.

Standardno
Najave, Tech, Vijesti

Najveći gaming sajam u regiji na Zagrebačkom Velesajmu

Piše: Vida Starčević

Sljedeći četvrtak u Zagrebu počinje najveći regionalni gaming sajam. Kao dio sajma informacijskih tehnologija INFO, u do sada najvećem, najproširenijem izdanju održava se Reboot InfoGamer. U četiri dana, na preko tri tisuće kvadratnih metara, hrvatskim će se gamericama i gamerima predstaviti međunarodni izdavači igara i elektronike, bit će rasprava s gaming developerima, a održat će se i cosplay natjecanje, nagradne igre te mnogobrojni turniri u igranju.

rebootinfogamer2013

Glavni organizator Reboot InfoGamera je gaming mjesečnik Reboot iza kojeg stoji dobro uigrana (i upisana) ekipa koja je radila na kultnim hrvatskim gaming časopisima kao što su Hacker, PSX, GamePlay i Next Level, koji su na tržištu u jednom ili drugom obliku prisutni još od 1994. godine.

Paviljon 8 na Zagrebačkom Velesajmu od 14. do 17. studenog bit će dom za više od 100 lokacija za igranje na kojima će se održati pet velikih gaming turnira. Šesnaest međunarodnih i domaćih izlagača predstavit će svoje proizvode. Posebna prilika pruža se indie developerima, koji će unutar Reboot Indie Zone moći potpuno besplatno posjetiteljima predstaviti svoje projekte. Za sada su najavljeni Ironward i njihov akcijski multiplayer RPG The Red Solstice.

Cosplay, turniri i board games

U suradnji s developerom (razvojnim programerom, op. lekt.) strateških igara Wargaming, tijekom sajma će igračima koji postignu najbolje rezultate u strategijama World of Tanks i World of Warplanes biti poklonjeni posebni MSI GE60 gaming laptopi. Na razne druge turnire (u LOL-u, PES 2014, CoD: Ghosts itd.) može se prijaviti ovdje. Osim toga održat će se i cosplay natjecanje, čiji ukupni nagradni fond iznosi preko tisuću eura za prvih pet mjesta. Svaki dan će se posebno nagrađivati svi cosplayeri koji dođu obučeni u stilu gusara iz Assassin’s Creed IV: Black Flag, tenkista iz World of Tanks ili vojnih pilota iz World of Warplanes.

Uz video igre, na InfoGameru će, zahvaljujući gaming i hobby shopu Carta Magica, biti predstavljene novosti iz svijeta analognih igara, dakle board gameova, kartaških igara i pencil&paper RPG igara. Bit će organizirani besplatni Pokemon, Magic the Gathering i Yu-Gi-Oh! turniri s bogatim nagradama, svakodnevne prezentacije i igraonice Warhammer, Warhammer 40K i Pathfinder igara. Posjetitelji će imati priliku besplatno isprobati više od 80 drugih društvenih igara.

I ove godine muzej retro igara Peek & Poke prikazat će povijest industrije video igara i mobilne tehnologije, a na njihovom štandu moći će se prisjetiti dana klasičnog gameanja i odigrati pokoju rundu na starim računalima, konzolama i arkadnim automatima.

Upad na InfoGamer je 30 kn za dnevnu kartu te 70 kn za sva četiri dana. Više informacija, kao i raspored sajma po danima, nalazi se na Rebootovim Facebook stranicama te na stranici Zagrebačkog Velesajma.

Standardno
Interview, Književnost, Kultura, Poezija

Jasmina Šušić: “Poezija je mrtva starica u komi, prikopčana na aparate, a kisik joj daju rijetki”

Razgovarala: Snježana Žilka

Mlada 27-godišnja pjesnikinja, sa (ne)stalnom zagrebačkom, a ponekad i beogradskom adresom, autorica dviju samostalno napisanih knjiga poezije, pod naslovima ‘Nebo boje Peperminta’ i ‘Osjećam se kao space shuttle’, ovoga ponedjeljka će svoje pjesničko umijeće pokazati pred splitskom publikom po prvi puta, kao gošća umjetničke skupine DADA Anti–udruge za promicanje eksperimentalne umjetnosti. Stoga, ako ste u Splitu, svratite u Ghetto Club i  zajedno s Jasminom opajajte se – vinom, poezijom i krepošću. Kako vam drago.

27-godišnja Jasmina šušić iz Kutine mlada je nada hrvatske suvremena poezije

27-godišnja Jasmina Šušić iz Kutine mlada je nada hrvatske suvremene poezije.

Jasminina poezija čitatelju se približava polako, kao stari drug kojega nismo vidjeli godinama i sada mu imamo mnogo toga za reći. Ona nam stavlja ruku oko ramena i pripovijeda; o bivšim ljubavima, gotovo opipljivima; o razočaranjima, krajevima, počecima… i dotiče samu bit – ŽIVOT. Sto i nešto stranica čistoga života ili kako kaže ona stara: “Take it or leave it”; kada jednom uđete u njezin svijet, sami stihovi stvarno i ostavljaju osvježavajuć’ okus peperminta.

Koliko se već godina baviš pisanjem i bi li to mogla nazvati svojim službenim zanimanjem? Što sve spada u „opis posla“ današnjeg suvremenog pjesnika?

Pišem od dvanaeste godine. Pisanje nikako nije moje službeno zanimanje, ako pod službenim zanimanjem podrazumijevamo posao koji donosi pare za osnovne životne troškove. Po zanimanju sam šljaker:), a po službenoj vokaciji, ili barem onom što mi stoji u radnoj knjižici, sve i svašta. Pisanje ne doživljavam kao posao niti zarađujem od njega (tu i tamo kapne sitni honorar, ali to je više iznimka nego pravilo), ono je jednostavno moja primarna potreba, kao što su to disanje, hrana i slično. Opis posla današnjeg suvremenog pjesnika? Uf, ovo je teško pitanje. Mislim da je to stvar individualne perspektive u koju ne bih ulazila, ali isto tako mi se čini da je pjesnik na neki način dužan društveno se angažirati i dizati svoj glas i pobunu protiv sistema te na svoj skromni način mijenjati svijet. Uključivati se u razne poetske akcije, udružiti se s autorima diljem regije, izvoditi svoju poeziju; pisati, pisati, pisati. Pogledajmo koliko su samo Gil Scott-Heron ili, recimo, The Last Poets učinili kroz svoju poeziju (i glazbu). Ili beat pokret nekoliko desetljeća ranije.

Koliko je vremena prošlo od tvojeg prvog uzimanje pera u ruke do službenog objavljivanja (tvojih) radova? Gdje si sve do sada objavljivala?

Pisati sam počela krajem devedesetih, a moj prvi „izlazak u svijet“ dogodio se tek potkraj 2007. i početkom 2008. godine. Znači, prošlo je jaaaaako dugo vremena. I dan-danas, kad razmišljam o tom periodu, čini mi se da sam imala lude sreće neke. Do sad su moje pjesme i neki tekstovi (recimo, putopis o Irskoj izašao je u sarajevskom „Oslobođenju“ 2010. godine) objavljivani u različitim časopisima, zbornicima, internet portalima. Ovo su neki od njih: zagrebački „Zarez“, „Koraci“, Kragujevac, „Junaci urbane bede“, Beograd, „Antologija jutra poezije“, Zagreb, „Poeziranje“ koje tek treba izaći, „Bundolo offline 3“, „Diogenis“, Sarajevo, „The split mind“, Split, „Libartes“, Beograd, „Nova poetika“, Beograd itd. Prošle godine mi se čak dogodio i blic intervju za zagrebački „24 sata express“ – novine žute da žuće ne mogu biti, ali, što je tu je, iskoristila sam svoje tri minute u novinama i izjavila da me poezija podsjeća na starog djedicu na rolama. Moram priznati da put od prvih, sramežljivih pjesmuljaka do razvitka i sazrijevanja autora i njegovog rada pa i afirmiranja istog, nije baš jednostavan.

Koji je po tebi najlakši put (ako uopće postoji) da mladi pisac, pjesnik, općenito stvaratelj pisane riječi, predstavi stvoreno široj publici?

Nema lakog puta, svi jako dobro znamo da je poezija mrtva starica u komi, prikopčana na aparate, a kisik joj daju rijetki. S jedne strane, potražnja za poezijom je jako slaba, s druge strane imamo hiperprodukciju i ljude koji, eto, tako malo piskaraju, i nakon tri ili četiri napisane pjesme i par objavljivanja na internetu već se doživljavaju kao pjesnici i poete. Prvenstveno mislim da je najbitnije pisati, a ostalo će već doći samo po sebi. Ako je ono što pišemo kvalitetno, naravno. Internet je tu kao pomoćno sredstvo, ogromna virtualna mašinerija gdje svatko ima slobodu govora, svojih warholovskih petnaest minuta, Fejsbljuk i ostale društvene mreže, kao i blogovi, Youtube i slično, svi redom dušu dali za samopromociju.

Jasminina poezija istovremeno je intimna, gorka i snažna

Jasminina poezija istovremeno je intimna, gorka i snažna.

Da, lakše je nego prije. S druge strane, pronaći izdavača i štampati knjigu je jalov posao, ali uz malo upornosti sve se može. Ukoliko autor ostane pri tome da je pisanje najvažnije, a da je sve ostalo zgodan nusprodukt.

Kako su izgledali tvoji počeci?

Moji počeci? Hm… tamo 2007. godine pokrenula sam projekt pod imenom Beat renesansa i okupila ljude koji se bave poezijom, glazbom i slikarstvom. Naš šestero je entuzijastično krenulo u sve to, a prvi nastup nam se dogodio na terasi zagrebačkog Aquariusa. Kasnije smo se raspali, ali bio je to lijep, nevin i krajnje idealističan početak priče. U to sam vrijeme stidljivo proturila nekoliko svojih pjesama online, i to na zagrebački cip.hr, poznatiji i kao Pisaća mašina.

Prije svega toga i te „kobne“ 2007., nisam nigdje objavljivala, samo sam piskarala. Nekom slučajnom providnošću naletjela sam (2008.) na regionalni natječaj „Tkalci reči“, gdje su birali najbolje autorske tekstove u regiji (poezija, kratka priča, drama). Sjećam se da sam poslala dvije pjesme i jednu koju sam smatrala užasnom, ali sam je svejedno poslala, zbog propozicija natječaja. Mjesec i nešto kusur kasnije, saznala sam da je upravo ta najlošija pjesma, pod naslovom „Volim“, pobijedila i osvojila prvo mjesto. Kasnije se to pokazalo na neki način sudbonosnim, jer su tu sami počeci moje suradnje s ljudima u Srbiji. Mjesec ili dva nakon toga došla je i suradnja s Poezinom.

U današnje vrijeme susrećemo se s plagiranjima svih vrsta umjetnosti… Kako, prema tebi, povući granicu između ‘biti pod utjecajem nekog’ i nesvjesno (ili možda svjesno) plagirati nekoga?

Ne postoji nesvjesno plagiranje. Vrlo je jasna granica između autora koji je pod impresijom ili inspiriran nekim drugim, i namjernog plagiranja. Smatram da su plagijatori jadni primjerci ljudskog roda, koji namjerno kopiraju i kradu u nedostatku vlastite kreativnosti. Zanimljivo je da sam nešto slično i sama doživjela. Prije nekoliko godina jedan „pjesnik“ je uzeo jednu moju pjesmu bez pitanja, promijenio ženski rod u muški i potpisao je kao svoju. Kad sam digla halabuku i napala ga, povukao je pjesmu, uz opušten ton u stilu: „To bi ti trebao biti kompliment, a ti histeriziraš. Ja te nisam plagirao, nego sam ‘preradio’ tvoju pjesmu“. Kasnije sam saznala da je to radio i s poezijom drugih autora i autorica. Još je žalosnije da taj autor danas ima nekoliko objavljenih knjiga.

Iza tebe su dvije objavljene knjige poezije veoma intrigantnih naziva – “Nebo boje peperminta” i “Osjećam se kao space shuttle”. Reci mi; odakle nazivi, tko je radio naslovnice (koje su prava mala umjetnička djela)?

Intrigantni naslovi? Oh, pa hvala ti. Same naslove najčešće sanjam ili mi se jednostavno pojave kao ideja i to puno prije nego što imam sam sadržaj ili koncept knjige. Zanimljiv proces. „Nebo boje peperminta“ je naslov koji sam primila kao ideju pet godina prije nego što je uopće bilo govora o izdavanju prve knjige.

Cover jasminine prve zbirke "Nebo boje peperminta"

Naslovnica Jasminine prve zbirke, “Nebo boje peperminta”

Knjiga je izdana 2010. godine za beogradski Liber, u ediciji Total underground. Na naslovnici se nalazi fotografija mog bivšeg cimera Jamesa D. Shawa, londonskog umjetnika i fotografa. James je u jednoj fazi svoga rada po noći obilazio napuštene gradske zgrade i ispisivao stihove i poruke po njima, a drugi dan bi se vraćao na „mjesto zločina“ i fotografirao ono što je prethodne noći napravio. Takav je slučaj i s fotografijom na naslovnici moje knjige. U jednoj zapuštenoj londonskoj četvrti ispisao je stihove iz pjesme „Let the sunshine“. Puno godina kasnije, otkrili smo da se na neki neobičan način poetična atmosfera njegovog rada poklapa s mojom poezijom. Veselin Gatalo, poznati bosanskohercegovački pisac i predivan čovjek, napisao je predgovor za moju knjigu i oduševio me. Pogovor je napisao Siniša Stojanović Sinister, drug, brat, pjesnik, pisac, muzičar, radio voditelj, mudrac, i pogodio u samu beat knjige, spominjući brektajuće vatre, plotune i živi duh nad vatrom.

A “Space Shuttle”? 

Naslovnica moje druge knjige je malo remek-djelce grafičke dizajnerice, ilustratorice, art direktorice izdavačke kuće Treći Trg, Dragane Nikolić iz Beograda. „Osjećam se kao space shuttle“ je inače tipično bijesna post-breakup knjiga, ali ima svojih svijetlih trenutaka i čitav koncept ispleten oko teorije o astronautima-amaterima i dalekim gradovima koje sam prehodala i gdje sam metafizički ostavila svoje noge, ruke, srce, dušu, kosu, nos, jetra i bubrege. Inače, najgorči dio knjige je ciklus pod naslovom „Sekvoja i baobab: tragikomična romansa koja to nije“. Samu srž tog ciklusa nanjušio je kragujevački pisac, pjesnik, drug beatnik Srđan Teofilović, koji je u pogovoru za ovu moju knjigu napisao da se ja kao autorica na trenutke toliko razgolićujem kroz stihove, da mu je neugodno u moje ime.

Zanimljivo je da su obje knjige napravljene pod okriljem srpskih izdavačkih kuća; je li to slučajnost?

Nije slučajnost, nikako nije slučajnost. „Nebo boje peperminta“ izdano je u Beogradu, nakon što mi je urednik Libera sam ponudio da je izda, jer je prije našeg susreta pratio moj rad, a „Osjećam se kao space shuttle“ u Zagrebu, za podetiketu „Slušaj najglasnije“ Zdenka Franjića, koja se zove „Bratstvo duša“. Kako je knjiga izdana u samo tri primjerka, drugo izdanje će, po svemu sudeći, doživjeti u Beogradu, također u limitiranom izdanju, ali ipak znatno većem od tri komada. Po izlasku beogradskog izdanja „Shuttlea“, planiram niz književnih promocija i performansa, koji uključuju spaljivanje primjeraka knjige, ali o tome više kad dođe vrijeme.

Jasminina druga knjiga "osjećam se kao space shuttle" konceptualno je izašla u samo 3 primjerka

Jasminina druga knjiga, “Osjećam se kao space shuttle”, konceptualno je izašla u samo 3 primjerka.

Česta si gošća organiziranih pjesničkih večeri, čitanja poezije, sudionica pjesničkih natjecanja u Srbiji (kao npr. Poezina). Reci mi: kako se rodilo to prijateljstvo, koje, kako čujem, traje već godinama?

Opet ću spomenuti natječaj „Tkalci reči “ i kako je tada sve počelo. Malo nakon toga došla je suradnja s Poezinom, a kasnije i prvi nastupi. Od ovih nedavnih, posebno pamtim fenomenalan festival „Spoken word poetry “ u organizaciji Poezina, koji se dogodio jesenas u Ilegali u Beogradu. Kao i festival koji se dogodio u kolovozu u Kragujevcu, „KG open poetry festival“, koji je također bio fenomenalan. Htjela sam još kratko spomenuti da sam prvi put posjetila Beograd i nastupala tamo 2008., povodom promocije zbornika „Junaci urbane bede“ u SKC-u. A zbornik je izdao beogradski portal Trablmejker. Urednici zbornika bili su Nenad Novković i Milan Mijatović. Eto, da nije bilo Trablmejkerovaca, tko zna kad bih po prvi put navratila u taj grad, koji nakon godina i godina posjeta i uživanja počinjem smatrati pomalo „svojim“. Gostoprimstvo Trablmejkerovaca i promocija koju su organizirali, bili su sjajna odskočna daska. A da ne spominjem samu atmosferu promocije, druženje kasnije i divnu publiku.

Izdvoji mi, po svome mišljenju, par mladih nada pjesničke scene s prostora Ex-Yu?

Dakle: Damir Nedić, Marko Leštanin, Srđan Teofilović, Siniša Stojanović Sinister, Marija Obradović, Vinko Drača, Boris Kvaternik, Marko Štromajer, Nikola Oravec, Goran Živković Gorki, Marko Antić, Violeta Tomić, Jovan Veljković, Downfall s Bundolo.org-a, Ivan Tulić, Milan Mijatović, Ivan Marinković, Stanislav Stojanović, Nenad Stakić, Aleksandar Petrović, Ivana Maksić, Nenad Glišić, Biljana Kosmogina, Dragoslava Barzut, Duško Domanović, Antun Domazet, Jelena Savić… Posve sam sigurna da sam zaboravila neke ljude, ali ovo je spontano, onako iz glave.

Postoji li pjesnička scena u Hrvatskoj? Susrela si se, vjerojatno, s ‘Jutrom Poezije’?

Pa postoji 😀 Postoji zagrebačko Jutro poezije, s prosjekom 50 plus (što nije ništa loše, ali zna biti demotivirajuće za mlade, buntovne snage), postojale su nekakve večeri u Bacchusu, postoji Mario Kovač sa svojim slamovcima. Šteta što ne rade programe češće; mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije. Postoji i neka najnovija akcija; pisci i pjesnici koji se okupljaju u kafiću „Cafe u dvorištu“ i rade sjajne promocije, ali ja nisam dio zagrebačke scene još otkako sam otišla iz Jutra poezije pa nisam najbolji sudac. Ono što je tužna istina, koju hitno treba mijenjati, je da Beograd ima scenu i kolektiv mladih ljudi koji rade četiri-pet različitih projekata i pjesničkih večeri svaki mjesec, a Zagreb ima dinosaure, „podobne” pjesnike, dosadnjikave salonske intelektualce i pokoju usijanu glavu koja tek povremeno proviri van. Ne tvrdim da je u Beogradu sve idealno ni da je u Zagrebu sve mrtvo, ali Zagreb se definitivno treba malo pokrenuti i uraditi nešto po pitanju suvremene poezije i mladih autora. Možda bi se na taj način s godinama stvorila i publika za poeziju, koja u ovom trenutku tvori kriminalno nizak broj ljudi.

"Mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije"

“Mišljenja sam da Zagreb žudi za formiranjem scene mladih, nadobudnih buntovnika i netradicionalne, suvremene poezije.”

Voliš li više pisati poeziju ili romane i kratke priče? Možeš li se vidjeti kao spisateljicu samo jednog književnog roda?

Dugo godina sam mislila da ću pisati samo poeziju. Onda se prije par godina javila potreba za pisanjem priča i romana. Teritorij proze još uvijek je neistražena džungla, u kojoj se hrvam s vlastitim nesigurnostima, ali polako učim. Smatram pisanje proze evolucijskim napretkom svakog autora. Ne bih mogla pisati samo poeziju ili samo prozu, ili uopće, samo pisati. Tu su i slikanje, fotografija pa čak i glazba. Za svako stanje postoji određeni medij u vidu umjetnosti, kroz koji se (čovjek) najlakše izražava. Poezija jest nešto u čemu sam najiskusnija, ali to ne znači da se mogu ili trebam ograničiti samo na nju. Mogla bih reći da je poezija moj glavni, ali ne i jedini, „medij“ izražavanja.

Što misliš o cenzuri tekstova, jesi li se ikad susrela s njom?

S cenzurom sam se, nažalost, susrela više u puta u životu. Zadnja situacija je vezana za jedan zbornik, gdje sam slala svoje pjesme. Između ostalog, poslala sam redakciji i svoju pjesmu „Drugovi“, koja je napisana taman po oslobođenju generala (čitaj: ratnih zločinaca) iz Haaga. Frustrirala me količina nacionalizma, slavlja i besmislenog busanja o prsa tih dana pa sam inspirirana svime time napisala pjesmu. Glavni motiv, osim pacifizma, u pjesmi su i neki dragi autori, pjesnikinje i pjesnici s kojima sam se tjedan-dva prije pisanja pjesme družila. Pjesma je poentirana pozivom na „pjesnički konvoj mira“. Da bih od „velepoštovane“ redakcije primila e-mail u kojem tvrde da mi pjesma ima nacionalističke aluzije (očito je nisu ni pročitali, jer je pjesma upravo suprotno od toga) i da neće objaviti ni nju, zbog nacionalizma, ni preostale, jer u njima ima psovki. Eto, to me doista frustriralo. Isto tako, užasavam se tzv. umjetnika koji bježe od psovki u poeziji i zamišljaju je kao trkeljanje o proljeću i drveću i beskrajnoj ljubavi, a pjesnike koji psuju doživljavaju kao niže organizme. Mislim da smo davno prevazišli romantičnu, sanjarsku poeziju i da je vrijeme za ozbiljne angažmane.

Odakle crpiš inspiraciju za svoje pjesme, romane; tko su tvoje muze? 🙂 Imaš li kakav poseban predmet (“lucky charm”); kemijsku, bilježnicu; kojeg stalno upotrebljavaš dok pišeš?

Inspiracija je sve oko mene. Ljudi, emocije, okolina, priroda, nepravda, siromaštvo, kapitalistički sistem, radnička prava, ljubav. Sve može biti inspiracija, pogotovo kad je čovjek usklađen s kozmičkim frekvencijama. Inače, primijetila sam da naš jezik ima veliku manu. Naime, ne postoji riječ koja je ekvivalent Muzi u muškom rodu. Već nekoliko godina pišem većinom na tipkovnici, iz jednog praktičnog razloga: puno je brže nego na papiru i lakše je pohvatati misli, pogotovo kad brzo tipkaš. U notezima i billježnicama vodim dnevnike, ali kad se radi o ozbiljnijem pisanju, to je većinom na kompjuteru. Nemam neki „lucky charm“, kao što kažeš, ali imam mali ritual koji koristim pri svakom pisanju: uvijek upalim neki dobar jazz, najčešće Milesa Davisa ili Johna Coltranea, opustim se i krenem. Nekako više ni ne mogu zamisliti pisanje bez jazza. Opušta moždane vijuge, stvara fini ritam i pomaže mi da se lakše uključim u tok svijesti. Volim i tipkati na pisaćoj mašini, to mi je gušt i navika još od tinejdžerskih dana.

Na čemu radiš trenutno?

Uf, dosta je toga u igri. Trenutno pripremam svoju treću knjigu poezije, pišem kraći roman za svoju dušu, organiziram jedan projekt u suradnji s više divnih umjetnika iz regije, koji bi trebali uskoro realizirati… Također sam u fazi kada, uz pomoć nekih divnih ljudi, pokušavam spojiti svoju poeziju s glazbom. To mi je veliki izazov i strašno me raduje. Volim izazove i inače, pogotovo one kreativne.

Za kraj jedna mala poruka za čitatelje Anwe!

Ne gutajte govna koja nam svakodnevno serviraju

ne boj’te se

ne dopustite da nas sistem smrvi

ne dajte se beznađu, letargiji

i gluposti da vas preuzme

vičite

svirajte

plešite

čitajte

protestirajte

pjevajte

pišite

slikajte

fotografirajte

kuhajte

putujte

stvarajte

borite se za sebe

i za one oko sebe

one koji trebaju naš glas i borbu!!!!!!!!!!!

Standardno