Razgovarala: Vida Starčević
Dunja Janković umjetnica je podrijetlom s Malog Lošinja. Studirala je na Likovnoj akademiji u Zagrebu i na School of Visual Arts u New Yorku. Osim na domaćem terenu, izlagala je u Srbiji, Francuskoj, Rusiji, Americi i Makedoniji. Njezini stripovi i ilustracije objavljivani su u raznim časopisima diljem Europe i svijeta. 2010. godine bila je dio žirija Muzeja ulične umjetnosti. Začetnica je umjetničkog projekta ŠKVER! koji se već treću godinu održava u Malom Lošinju i na kojemu sudjeluje više od 30 umjetnika iz Hrvatske i svijeta. Kao inspiracija, pozornica i plodno tlo za za umjetničke akcije i reakcije, glavnu ulogu u projektu ima brodogradilište Mali Lošinj, a sve o projektu može se doznati na službenim stranicama.
Treba li street artu muzej?
Ulica je muzej ulične umjetnosti, koliko god da je prolazan karakter postava. Ionako je poanta u akciji i interakciji. Osim toga, publika se ne bira, umjetnik/ca i njegov/njezin rad se obraćaju svima. Kod ulične umjetnosti me zanima onaj dio koji se bavi preuzimanjem javnih prostora za potrebe umjetničkog izražavanja, za prezentaciju i stvaranje. To ne mora biti niti sama ulica (a vrlo često ni nije), već svi prostori koji su javni, gradski, državni, svačiji. Daleko od galerijskog elitizma, umjetnost se može spontanije i organskije razvijati, kao što se to već dešava i putem interneta. Onaj dio street art pokreta koji se razvija žanrovski i stilski me ne zanima toliko.
Kako je došlo do tvoje suradnje s Muzejem ulične umjetnosti?
Na prvoj MUU akciji sudjelovala sam i kao umjetnica i kao jedan od članova žirija kod odabira radova za oslikavanje Branimirove ulice. Od tada sam sudjelovala na još jednom MUU-u s radovima, iako ne osobno prisutna.
Koliko je u Hrvatskoj razvijena street art scena?
Koliko vidim, u zadnje vrijeme se stvorila dosta jaka scena, akcije se sire u raznim smjerovima i dešava se umrežavanje s drugim zemljama i gradovima. Biti ce interesantno vidjeti kako ce se to dalje razvijati. Zagreb može konkurirati svjetskim centrima ulične umjetnosti, ali samo kroz vlastitu i specifičnu priču. Svatko može parirati svakome, ali ne imitacijom nego posebnošću i izgrađenim identitetom. Ne govorim sada samo o street artu, nego i svim drugim vidovima umjetnosti. Pitanje se postavlja što je to vlastiti identitet u ovo doba umreženosti. Ali, sigurna sam da postoji. Od domaćih umjetnika dobri su mi radovi od Brune Pogačnika poznatog kao Filjio i Puma34 (u raznim inkarnacijama) i Sretnog bora, od bosanskih Emira Šehanovića – ESH-a.
Gdje je granica umjetnosti i vandalizma?
Konstruktivni ili dekonstruktivni pristup. E sada, definicija toga će se razlikovati od osobe do osobe. Nekome su vjerojatno i Dinamovi grafiti oplemenjivanje grada i širenje nezasitne ljubavi prema nogometnom klubu. Isto tako, za neke od odličnih radova nastalih na cesti netko bi mogao prokomentirati da ih je i njihovo dijete moglo napraviti. To je dosta kompleksno pitanje. Premda su po meni javne akcije i izražavanja poželjni, za razliku od apatije i straha. Ulična umjetnost postoji oduvijek, samo se mijenja u svojim izrazima i manifestacijama. I grafiti su ulična umjetnost. I plakati su ulična umjetnost. I oglasi dućana, i tako dalje, i tako dalje.
Kako bi opisala svoj stil?
Promjenjiv. Još uvijek se ne služim se plastelinom, iako bih probala.
anwa.com.hr 