Glazba, Najave

Žedno uho dovodi The Notwist u Zagreb

Piše: Lana Krstulović

U zagrebačkom klubu Močvara 11.4.2014. (u organizaciji Žednog uha) nastupit će njemački bend The Notwist, koji iza sebe ima 25-godišnju karijeru i već tri gostovanja u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina.

Prije skoro 25 godina nedaleko do Münchena braća Acher i Messerschmidt osnovali su bend The Notwist, koji je ubrzo nakon osnivanja izašao iz prvobitnog, u to vrijeme popularnog,  grunge izričaja i okrenuo se autentičnom komponiranju, istraživanju moderne pop glazbe, inteligentno i s dušom spajajući  RnR, jazz te elektronsku glazbu. Nikada se nisu opterećivali ili podlegli pravilima glazbene industrije u cilju stjecanja popularnosti, nego su uvijek na prvom mjestu gajili prirodan kreativni proces stvaranja glazbe, iz čega se rodio njihov autentični, sanjivi zvuk. To je publika diljem svijeta i sama prepoznala te ih je postavila među bitne izvođače nezavisne pop/rnr scene.

THE NOTWIST_photo

U RH su već imali iznimno posjećene koncerte, od dvaju rasprodanih koncerata (dva dana zaredom) 2005. godine u KSET-u, preko vrlo emotivnog koncerta 2008. godine u dvorani &TD Studentskog centra u Zagrebu, do odličnog  nastupa na festivalu Terraneo 2012. godine – činjenice koje govore same za sebe o njihovoj popularnosti.

Dosad su izdali šest studijskih albuma, jedno službeno live izdanje, kao i više albuma filmske glazbe, od čega je soundtrack Godine (2009.), za film Storm, ujedno i njihovo posljednje izdanje. Pored LP albuma, The Notwist iza sebe imaju i niz izdatih singlova koji, pored originalnih verzija pjesama, nose i remixove izvođača kao što su: Caribou, Four Tet, Console, Panda Bear i drugi.

Ulaznice:

65 kn (promotivna cijena) = 4.-30. studenog 2013.

80 kn (pretprodaja) = od 1.12. 2013.

100 kn = na ulazu u Močvaru

Ulaznice možete nabaviti u Dirty Old Shopu (Tratinska 18) i u glazbenoj knjižari Rockmark (Berislavićeva 13).

Oglasi
Standardno
Hipstagram dana, Zagreb

Hipstagram dana: Novi look Marije Jurić

Najpoznatija stanovnica Tkalčićeve ulice ove jeseni zasjala je u novom izdanju. Jedan zagrebački dizajner, koji je želio ostati anoniman, darovao joj je trendy cvjetnu ogrlicu, apsolutni hit svjetskih modnih pista ove sezone. Cvjetni uzorak ove jeseni nosi se uglavnom na haljinama i šalovima, tako da je Marija svojom ogrlicom pokrenula pravi modni diktat među zagrebačkim spomenicima. Načuli smo da je čak i mrzovoljni Krleža, s obližnjeg Gvozda, naručio istu takvu.

„Obožavam cvijeće i cvjetni uzorak, tako da ovu ogrlicu već tjednima ne skidam sa sebe„ – rekla nam je Zagorka kroz osmijeh zagonetniji od onog Mona Lise. (mm)

mj

Standardno
Film, Kultura, Recenzije

“Kink” i normalizacija nastranog

Piše: Vida Starčević

Queer Zagreb i udruga Domino ove su godine po prvi puta ugošćeni na Zagreb Film Festivalu s programom “Re-kreacija Queera”. Prema službenom opisu selektora programa, namjera je bila pokazati estetiku pomaknutog koja opisuje queer, a zastupljeni su bili filmski uradci od 1930. godine do danas. Za umjetnički opstanak queera potrebno je podsjetiti se na trenutke nenormativnosti pa su tako na Re-kreaciji Queera prikazani “Djevojke u uniformi”, njemački film prolezbijske tematike, “Žrtva”, britanski film o društvenoj netoleranciji i seksualnom puritanizmu u ranim šezdesetim godinama prošlog stoljeća, Pasolinijeve “Canterburyjske priče”, nekoliko uradaka Jerryja Tartaglie te dokumentarac “Kink”.

Petica ekipi iz Queer Zagreba za trud, ali teško je ne primijetiti da je pet od osam filmova u izboru “Re-kreacije Queera” o homoseksualcima. Od LGBTQ-a najviše se, što je i prečesto slučaj, ističe G, a ostala slova pojavljuju se tek kao elementi u tragovima. Da nije bilo “Djevojaka u uniformi” i “Kinka”, ovaj popratni program jedva bi izvukao dvojku.

adsdfs

Porno glumac Jessie Colter u “Kinku” Christine Voros.

Dokumentarni film “Kink” režirala je Christina Voros, čije se ime često veže s glumcem i redateljem Jamesom Francom, koji je sudjelovao i na drugim filmskim uradcima o alternativnim seksualnostima, kao što su “The Feast of Stephen”, “The Broken Tower” i “Interior. Leather Bar”. “Kink” je priča o uspjehu malog poduzetnika, koja bi nas sve trebala ohrabriti u ovim teškim recesijskim vremenima. Peter Acworth je svoje poduzeće započeo u studentskoj sobi na Columbiji, da bi nakon devet godina otkupio staru oružnicu u San Franciscu i s minimalnim ulaganjima je pretvorio u stožer kink.com, internet tvrtke za hardcore BDSM pornografiju. U dokumentarcu Acworth sve ovo objašnjava, dok se u pozadini čuju zvuci grupnog seksa koji se upravo snima dvadesetak metara dalje. U sljedećoj sceni, jedna od redateljica, Maitresse Madeline, demonstrira modelu (izvođače se nikada ne naziva glumcima) kako će mu partnerica nagaziti na penis bez da ga boli.

“Kink” je informativan dokumentarac za one koji o BDSM-u i pornografiji ne znaju ništa, ali uspijeva zadržati pažnju i onih koji su upoznati s fetiš scenom i alternativnom pornografijom. U pauzama između bičevanja, vezanja i vješanja naglavačke, modeli i redatelji su nasmijani i prijateljski raspoloženi. Sve ih okuplja ljubav prema boli, iako dolaze iz različitih pozadina. Redatelj Van Darkholme odrastao je na farmi i maštao o tome kako veže američke sportaše u svom štaglju. Već spomenuta Maitresse Madeline kao tinejdžerka maštala je o tome kako je otimaju, guše i vežu. Jedna porno glumica nasmijana objašnjava kako je odrasla u dobroj obitelji, nema problema s ocem ni trauma iz djetinjstva: samo voli biti putena. Odmah nakon kadar se proširi i redatelj Tom Cat zamoli je da se naguzi kako bi mogao uključiti stroj za seks između njezinih nogu.

"Jesi li ikada toliko puta uzastopno svršila?" "Ne naglavačke!" (Kink, Christina Voros)

– “Jesi li ikada toliko puta uzastopno svršila?”
– “Ne naglavačke!” (“Kink”, Christina Voros)

U 79 minuta dokumentarca, razni govornici – redateljice i redatelji, tehničari, voditeljica castinga, modeli i vlasnik tvrtke – trude se objasniti sve aspekte BDSM-a. Pritom naglašavaju važnost pristanka, podjelu moći između dominantnih i submisivnih sudionika u seksualnom činu te koliko je bitan aftercare – proces međusobnog smirivanja i nježnosti između partnera nakon svakog BDSM čina. Ostavlja se dojam kako su u snimanju ovakve pornografije jasno definirane granice toga tko što može i želi raditi. Modeli prije snimanja znaju u što se upuštaju i što će im se sve raditi, a svatko na setu u svakom trenutku može prekinuti.

“Kink” je iskren, objektivan i sveobuhvatan prikaz ne samo rada u tvrtki kink.com, već i BDSM načina života. Svi zaposlenici tvrtke svoj se posao trude prikazati kao nešto normalno, no isto tako otvoreno govore kako većina ljudi u pornografskoj industriji ostane maksimalno dvije godine te da postoji velika većina izvođača koji snimaju zbog novaca. Domina Felony, koje se očeva strana obitelji odrekla kad su doznali čime zarađuje za život, objašnjava kako je najteži dio posla imati djecu i objasniti im o poslu. Ona ih ima troje i ne zna kako bi reagirala kada bi se jedno od njih htjelo baviti pornografijom, jer u toj industriji ima puno “izgubljenih duša”.

U cijelom repertoaru “Re-kreacije Queera”, “Kink” je pobudio najveći interes publike, koja je provela prvih petnaestak minuta filma u nelagodnom smijehu koji se utišao kako je film odmicao i kako se publika počela navikavati na tematiku i na prikaze seksa i pornografije koji ovdje nisu tabu teme, nego posao, hobi, strast i način života. Iako uključuje nasilje i grubosti, BDSM ne škodi nikome, jer između partnera uvijek postoji pristanak, granice, “sigurnosne riječi”, poštovanje i nježnosti, što “Kink” odlično pokazuje.

Standardno
Festivali, Film, Recenzije

Ubojiti “Izletnici”

Piše: Vida Starčević

Na prvi dan ZFF-a u kinu Tuškanac je kao dio programa Velikih 5 prikazan film Izletnici Bena Wheatleyja, koji je svoju premijeru doživio prošle godine u Cannesu. Ova izrazito crna komedija kojoj je jedan od producenata i tvorac Cornetto trilogije Edgar Wright prati Chrisa (Steve Oram) i Tinu (Alice Lowe) na proputovanju Engleskom u Chrisovoj kamp kućici. Egzotične lokacije na koje Chris odvodi Tinu uključuju muzej olovaka, pećine fluorita i muzej tramvaja.

Steve i Tina nadaju se da im sva ta brutalna ubojstva neće upropastiti doživljaj muzeja olovaka

Chris i Tina nadaju se da im sva ta brutalna ubojstva neće upropastiti doživljaj muzeja olovaka

Kampiranje u kamp kućici, smrzavanje u sivo-smeđem, kišnom krajoliku i klipsanje kroz blato su britanske vikendaške tradicije kojih se Chris i Tina čvrsto pridržavaju, iako im to likovi kao bučni hipiji, književnici u potrazi za inspiracijom i razuzdane članice djevojačke zabave pokušavaju onemogućiti. Na njihovu sreću, ali na žalost svih koji im se zamjere, Chrisu, a kasnije i Tini, ubojstvo uopće ne pada teško. Cijeli film, osim onih dijelova u kojima se događaju ubojstva, je toliko nevjerojatno svakodnevni i običan da je po izlasku iz kina vrlo lako povjerovati da su u publici s nama sjedili ljudi kao Chris i Tina, koji uživaju u pletenju seksi donjeg veša, vole pse, kuhaju lošu tjesteninu i u stanju su zatući čovjeka kamenom zato što ih je poprijeko pogledao.

Izletnici je morbidno smiješan i smiješno morbidan film koji prekrasno dočarava sve ljupkosti engleskog krajolika i patologije njegovih stanovnika. Alice Lowe je jako dobra kao neurotična i društveno neprilagođena Tina, a Steve Oramov Chris od početka filma hoda po vrlo tankoj crti između (pomalo otkačenog) razuma i (sasvim uznemirujućeg) ludila. Kamp-kućica dvoje glavnih likova vodi na put kroz prostor ali i kroz psihu: oboje otkriju nove stvari o sebi, iako je Tina jedina koja je promijenjena i čije putovanje ima kako-tako sretni završetak, uz kamp kućicu u plamenu i The Power of Love. Ako volite pitoreskne vizuale prirode, crni humor i brutalna ubojstva, ovo je film definitivno dobar izbor.

Ponovu projekciju Izletnika možete pogledati danas u 21 sat u Muzeju suvremene umjetnosti.

Standardno
Festivali, Film, Recenzije

“Nakon Lucije” više nećete biti isti

Piše: Mia Mitrović 

Tematika odnosa oca i kćeri nakon smrti majke bio mi je više nego dovoljan razlog da odem pogledati hvaljeni prvijenac Michela Franca. Uz to, volim poetiku filmova novijih meksičkih redatelja. Guglielmo Del Toro, Alejandro Gonzales Inarritu i Alfonso Cuaron već desetljeće čuda rade kod kuće i u obližnjoj tvornici snova, a po svemu sudeći, uskoro će im se pridružiti i Franco.

Preživjeti adolescenciju neoštećen teže je nego preživjeti u džungli

Preživjeti adolescenciju neoštećen teže je nego preživjeti u džungli

Djeco, ne snimajte seks Ajfonom!

Iako je dio publike pobjegao s projekcije, a nakon filma hipsteri su mladi negodovali zbog dugačkih, statičnih kadrova od kojih je građen, smatram da bi „Nakon Lucije“ trebao pogledati svaki tinejdžer i svaki roditelj. Štoviše, mogao bi služiti kao nastavni materijal na predmetu seksualnog odgoja. Svi nemili događaji kojima se film pozabavio zbili su se zbog nedostatka iskrene komunikacije između oca i kćeri. Dragi roditelji i oni koji će to tek postati, iz ovog filma sam naučila da je prvo što morate objasniti vašoj dječici, pogotovo djevojčicama kada uđu u nježne godine je da nikad, ali baš nikad i nikome ne dozvole da ih snima za vrijeme seksa, ma koliko pijane ili zaljubljene bile! Seksualni odgoj današnjim je klincima potrebniji nego ikad!

Iako je smrt majke lajtmotiv (hmm, možda bolje reći darkmotiv) filma te već na samom početku stavlja knedlu u grlo likovima i gledateljima, ono najupečatljivije je prikaz nasilja među adolescentima koje je pojavom društvenih mreža i pametnih telefona postalo svirepije no što je bilo u prošlosti. Maltretiranje prikazano u filmu nije umjetnička sloboda autora, nego, nažalost, surova stvarnost odrastanja tinejdžera diljem lijepe naše globalizirane planete.

Lucija u Klipu

Sličnom tematikom bavi se i film „Klip“ Maje Miloš, prikazan na prošlogodišnjem ZFF-u. „Klip“ i „Nakon Lucije“ dva su sjajna i prilično komplementarna filma. „Nakon Lucije“ govori o rasapu u obitelji uslijed smrti majke dok „Klip“ prati lagano odumiranje oca. Francovi tinejdžeri pripadaju višem sloju, voze skupe aute, pohađaju elitnu školu i snimaju se ajfonima; junaci Maje Miloš žive u jednoj od beogradskih faveli, jebu se na gradilištima, piju domaće pivo, kupuju robu na pijaci i šmrču speed. Debi Maje Miloš je eksplicitan, Francov je implicitan, ali oba su, svaki svojim sredstvima uboli u srž problema- apsolutni nedostatak bilo kakvih vrijednosti među tinejdžerima današnjice.

Dok Maja Miloš svoj film inovativno gradi od clipova zabilježenih mudrofonom, Michel Franco služi se statičnom kamerom koju često postavlja na neobična mjesta. Upravo taj postupak pojačao je anksioznost gubitka i okrutni realizam iživljavanja razrednih kolega nad mladom protagonisticom. Kamera se ni u jednoj sceni ne miče sa svog stativa, likovi su zatočeni u svakoj sceni i u svojim košmarima. Samo nasilje nije eksplicitno prikazano, nego se daje naslutiti iz konteksta, baš kao u grčkoj tragediji. „Nakon Lucije“ sadrži mnoge karakteristike grčke tragedije (tragični junak, tragična krivnja, tragični kraj, moralni sukob). Dodatnu napetost i osjećaj boli uzrokuje izostanak bilo kakve prateće glazbe u filmu. U filmskom stvaralaštvu, glazba je često ta koja budi emocije, no ovdje, upravo zbog njenog nedostatka , osjećaji i spoznaje gledatelju dolaze nefiltrirane pa stoga lupaju i bole mnogo jače.

Na ovaj film i teme koje je otvorio mislit ćete još dugo nakon povratka kući pa ga ne preporučujem onima koji u kino idu zbog razonode. Međutim, iz njega možete puno toga naučiti i direktno primijeniti u vašu vlastitu svakodnevnicu, pogotovo ako ste (budući) roditelj adolescenta.

Standardno
Interview

MUUmjetnici: Sergej Vutuc

Razgovarala: Mirta Jurilj

Sergej Vutuc rođen je 1979. godine u Doboju (BiH), a odrastao je u Zagrebu. Trenutno živi i radi u Heilbronnu (Njemačka). Od sredine 90-ih godina, priključuje se punk i skateboard zajednicama; primjetan je značajan utjecaj estetike i filozofije ovih DIY kultura na njegovo stvaralaštvo.

Sergej Vutuc, Repeticija

Sergej Vutuc, Repeticija

Što za tebe znači pojam street art i postoji li uopće u Hrvatskoj street art scena (u svjetskom pogledu)?
Kako opisati značenje nečega što već imenom – mislim na englesku sintagmu ulična umjetnost – govori sve… Iako, za mene, radi se čisto o definiciji umjetnosti koja nastaje u javnom prostoru. Ima li street arta u Hrvatskoj? Da, konstantno. Već sedamdesetih godina prošlog stoljeća postojala je jedna predivna scena koja se u to vrijeme nije etiketirala na bilo koji način, niti ce se ikada etiketirati. Međutim, jedan dio njihovog rada odvijao se u okvirima onoga što javnost danas konzumira kao street art. Samo, za razliku od onog što se događa “danas”, ova je scena bila izvan “svjetskog trenda” – imala je vlastiti identitet, te vlastiti odnos s okolinom koji je čak bio poetičan i edukativan. Nadam se da budućnost street arta nije u šabloni.

Misliš li na šablonu kao tehniku grafitiranja (stencil graffiti, op. aut.) ili na šablonu kao nešto monotono, jednolično?
Da, moj odgovor je vrlo dvosmislen.

Sergej Vutuc, Repeticija

Sergej Vutuc, Repeticija

Gdje je granica umjetnosti i vandalizma?
Umjetnost mora biti ispred vremena, te reflektirati društvo i njegove potrebe. Cijena toga je umjetnički rad. Govoriti o suparništvu ili suradnji između street arta i grafita je glupost… Radi se o ulici, zidu koji pripada ili nekome, ili svima.

Kojim se sve tehnikama služiš? Kako bi opisao svoj stil?
To ovisi o unutarnjim osjećajima, društvenoj situaciji, okolnostima, a najljepši dio svega toga je spontanost. Možda je određivanje tehnike i stila jednako definiranju street arta – to je nešto što se može samo osjetiti.

Standardno
Hipstagram dana, Zagreb

Foto dana: Veslač u bablje ljeto

hipstagram veslačU narodu se ovo toplo i sunčano razdoblje nakon kalendarskog početka jeseni zove bablje ljeto, navodno zbog “bapskih vlasi”, tj. niti paučine koje lete zrakom i hvataju se za gole grane drveća, što je vjerojatno već dežurni meteorolog Milan Sijerković objasnio uz koju prognozu. Dežurni hipsteri iz redakcije Anwe prognozu ne prate, tako da ih često vrijeme uhvati na prepad, pa spretnim prstićima i nebrojenim filterima ovjekovječuju veslačku stazu na Jarunu u kasno popodne, diveći se tome da imamo bar još malo sunca prije ciče zime i mrklog mraka. (vs)

Standardno
Interview

MUUmjetnici: Dunja Janković

Razgovarala: Vida Starčević

Dunja Janković umjetnica je podrijetlom s Malog Lošinja. Studirala je na Likovnoj akademiji u Zagrebu i na School of Visual Arts u New Yorku. Osim na domaćem terenu, izlagala je u Srbiji, Francuskoj, Rusiji, Americi i Makedoniji. Njezini stripovi i ilustracije objavljivani su u raznim časopisima diljem Europe i svijeta. 2010. godine bila je dio žirija Muzeja ulične umjetnosti. Začetnica je umjetničkog projekta ŠKVER! koji se već treću godinu održava u Malom Lošinju i na kojemu sudjeluje više od 30 umjetnika iz Hrvatske i svijeta. Kao inspiracija, pozornica i plodno tlo za za umjetničke akcije i reakcije, glavnu ulogu u projektu ima brodogradilište Mali Lošinj, a sve o projektu može se doznati na službenim stranicama.

Dunja Janković, intervencija na stepenicama u bivšoj vojnoj bolnici, Vlaška 87, Zagreb. MUU

Dunja Janković, intervencija na stepenicama u bivšoj vojnoj bolnici, Vlaška 87, Zagreb. MUU

Treba li street artu muzej?
Ulica je muzej ulične umjetnosti, koliko god da je prolazan karakter postava. Ionako je poanta u akciji i interakciji. Osim toga, publika se ne bira, umjetnik/ca i njegov/njezin rad se obraćaju svima. Kod ulične umjetnosti me zanima onaj dio koji se bavi preuzimanjem javnih prostora za potrebe umjetničkog izražavanja, za prezentaciju i stvaranje. To ne mora biti niti sama ulica (a vrlo često ni nije), već svi prostori koji su javni, gradski, državni, svačiji. Daleko od galerijskog elitizma, umjetnost se može spontanije i organskije razvijati, kao što se to već dešava i putem interneta. Onaj dio street art pokreta koji se razvija žanrovski i stilski me ne zanima toliko.

Kako je došlo do tvoje suradnje s Muzejem ulične umjetnosti?
Na prvoj MUU akciji sudjelovala sam i kao umjetnica i kao jedan od članova žirija kod odabira radova za oslikavanje Branimirove ulice. Od tada sam sudjelovala na još jednom MUU-u s radovima, iako ne osobno prisutna.

Dunja Janković, intervencija na stepenicama u bivšoj vojnoj bolnici, Vlaška 87, Zagreb. MUU

Dunja Janković, intervencija na stepenicama u bivšoj vojnoj bolnici, Vlaška 87, Zagreb. MUU

Koliko je u Hrvatskoj razvijena street art scena?
Koliko vidim, u zadnje vrijeme se stvorila dosta jaka scena, akcije se sire u raznim smjerovima i dešava se umrežavanje s drugim zemljama i gradovima. Biti ce interesantno vidjeti kako ce se to dalje razvijati. Zagreb može konkurirati svjetskim centrima ulične umjetnosti, ali samo kroz vlastitu i specifičnu priču. Svatko može parirati svakome, ali ne imitacijom nego posebnošću i izgrađenim identitetom. Ne govorim sada samo o street artu, nego i svim drugim vidovima umjetnosti. Pitanje se postavlja što je to vlastiti identitet u ovo doba umreženosti. Ali, sigurna sam da postoji. Od domaćih umjetnika dobri su mi radovi od Brune Pogačnika poznatog kao Filjio i Puma34 (u raznim inkarnacijama) i Sretnog bora, od bosanskih Emira Šehanovića – ESH-a.

Gdje je granica umjetnosti i vandalizma?
Konstruktivni ili dekonstruktivni pristup. E sada, definicija toga će se razlikovati od osobe do osobe. Nekome su vjerojatno i Dinamovi grafiti oplemenjivanje grada i širenje nezasitne ljubavi prema nogometnom klubu. Isto tako, za neke od odličnih radova nastalih na cesti netko bi mogao prokomentirati da ih je i njihovo dijete moglo napraviti. To je dosta kompleksno pitanje. Premda su po meni javne akcije i izražavanja poželjni, za razliku od apatije i straha. Ulična umjetnost postoji oduvijek, samo se mijenja u svojim izrazima i manifestacijama. I grafiti su ulična umjetnost. I plakati su ulična umjetnost. I oglasi dućana, i tako dalje, i tako dalje.

Kako bi opisala svoj stil?
Promjenjiv. Još uvijek se ne služim se plastelinom, iako bih probala.

Standardno
Anwa Friendly!, Glazba, Vijesti

Veliki povratak Headoneasta singlom “Ide ljubav”

Okrenite glavu prema istoku i premijerno na Anwi poslušajte novi single zagrebačke grupe Headoneast “Ide ljubav”.

1233601_528407160575694_225426897_n

Nakon šestogodišnje pauze, Headoneast, novi band osnivača Yammata, Aleksandra Ljiljka ponovno blista i svijetom širi duh eklektičnog ekumenizma. Pisac i kompozitor najvećih hitova Yammata i Natali Dizdar obradovao je strpljive fanove i svekoliku slušačku publiku novim singlom “Ide ljubav”.

“Kao i većina mojih pjesama, ni ova pjesma nema određenu poruku,nego je slušatelju ostavljeno da sam pronađe smisao i kreira vlastite misli, osjećaje i stav o njoj. Svijet oko nas pretvorio se u jednu permanentnu bitku koju je puno lakše preživjeti ako je u čovjekovom životu prisutna ona prava, istinska ljubav, koju ljudi obično zamjenjuju za zaljubljenost, zaluđenost ili strast.” objašnjava Aleksandar Ljiljak motive ove eterične pjesme koja ulijeva nadu i pozitivu u ovim teškim jesenskim danima.

Udobno se zavalite i poslušajte “Ide ljubav” koju donosimo samo za vaše uši. Više informacija o povratku Headoneasta nakon premijere spota 10.10.  Enjoy!

Standardno