Piše: Relja Janović
U Mimari je predstavljena knjiga “Tito: neispričane priče” Denisa Kuljiša i povjesničara Williama Klingera. Suha faktografija, pomno probrana iz dosad neobjavljenih arhiva Kominterne, začinjena je sočnim shvaćanjima uzroka i učinaka djelovanja ‘najvećeg sina naših naroda i narodnosti’ u predratnom i ratnom periodu te protkana eruditskim, kuljiševskim humorom.

Bez obzira jeste li za ili protiv njega, bez obzira shvaćate li ga kao pozitivnu i herojsku povijesnu ličnost, ili pak kao negativca i zločinca, Tito jest referentna točka svake osoba koja je iole razmišljala o suvremenom društvu i domaćoj političkoj stvarnosti.
Kuljiševa i Klingerova knjiga pokušava baciti novo svjetlo na događaje u Drugom svjetskom ratu, primarno gledano iz sovjetske perspektive. Domaća historiografija rijetko ističe da je 95% žrtava nacističkoj Njemačkoj nanijela upravo sovjetska sila te da je upravo ona pomagala (u većoj ili manjoj mjeri) otpor drugih komunističkih baza, pogotovo u Istočnoj Europi.
Ipak, najznačajniji doprinos ove knjige nije iznošenje nekih senzacionalnih činjenica – premda se koriste ruski i jugoslavenski arhivi – nego lucidna objašnjenja poteza koje je Josip Broz vukao u ostvarenju svojih ciljeva te uvidi u tehnologiju vladanja koja je de facto bila deideologizirana, kako tvrde autori. Premda se radi o knjizi koja je bazirana na historijskoj građi (pod nadzorom povjesničara Williama Klingera, rođenog Riječanina, a tršćanskog đaka), zaključci su politološki i mogu poslužiti da se bolje shvati o kakvim se sve igrama radilo i o čemu se sve moralo voditi računa kako bi se u najtežim trenucima u povijesti civilizacije ostalo iznad vode. Izuzetno zanimljivom i posebnom ovu knjigu čini Kuljišev rafinirani literarni stil, pun duha i humora.

Osim autora, na promociji su riječ držali enciklopedist Velimir Visković, povjesničar Tvrtko Jakovina i dugogodišnji diplomat Darko Bekić. Visković je istaknuo kako bi bilo sjajno u idućoj knjizi dotaknuti se Titova odnosa prema Krleži, Andriću, Lasiću i Mandiću te ostalim književnim junacima ere, dok je Jakovina izrazio nezadovoljstvo neproduktivnošću domaćih autora i malim brojem relevantne historiografske literature koja se bavi svjetski relevantnim temama, što Josip Broz Tito svakako jest, bez obzira koji mu stavljali predznak.