Piše: Mia Mitrović
Fotografije: Aljoša Rebolj
O najnovijoj interpretaciji Krležine drame „Michelangelo“ izašlo je već previše negativnih kritika pa mi se skoro i ne da napisati još jednu. Predstava je toliko nebitna da mi se čini suvišnim previše pljuvati po njoj. Ipak…
Gej (ni)je okej
HNK-ov „Michelangelo“ u medijima je najavljen kao interpretacija Krležine drame iz ciklusa „Legende“ pod redateljskom palicom Tomaža Pandura. Zvuči super, ali nije mi jasno što u naslovu komada traži prefiks Krleža kada Mrkog ovdje nema ni u tragovima? Drama se jednostavno mogla zvati Michelangelo, bez miješanja Krleže i funkcionirala bi puno bolje (doduše, više kao performans nego kazališni komad). „Michelangelo“ Tomaža Pandura je ostarjela tetka, neurotični drag queen izmučen godinama i autodestrukcijom. Genija visoke renesanse prikazao je kao heroinom oslabljenog Marilyn Mansona ili Gorana Bareta, što je na trenutke postajalo zabavno. Čini mi se da je Livio Badurina odlično odradio ono što je redatelj od njega tražio te odglumio Michelangela onako kako bi to napravila Marina Abramović.
Kad smo već kod pedera i inih im srodnika, moram priznati da mi se sviđa dašak queer glamura koji se u posljednje vrijeme može uočiti na zagrebačkim pozornicama. Uveo ga je Aleksandar Popovski (Na Tri kralja), a drugi objeručke prihvatili. Ali ovdje se s queerstvom i gejstvom pretjeruje bez poante. Citirat ću svog (LGBT) frenda kojeg sam vodila na predstavu:
„Ok, znam da je Michelangelo bio gej, ali zar baš svaka scena mora sadržavati mahanje kitom, naprćene gole guzice i istospolne cjelove?“, cinično je izjavio dok smo nakon predstave pušili kraj Zdenca života. Iznenadio me njegov stav jer sam mislila da će on kao aktivni borac za LGBT slobode biti oduševljen razvojem događaja na sceni. U potpunosti se slažem da je forsiranje pederluka i kritiziranje Crkve u komadu posve suvišno, čak iritantno.
Krleža 3D
Pandurov „Michelangelo“ ima istu funkciju kao 3D filmovi: vizualno je zanimljiv, ali smisleno šupalj. Sve vizualne komponente jednočinke obećavaju dobru predstavu. Na crno-bijeli plakat s upečatljivim, lajbahovskim fontom vjerojatno masturbiraju svi studenti dizajna, scenska rješenja su inovativna (velika šuplja željezna konstrukcija i bazen s vodom u podnožju), kao i poprilično oskudni kostimi te usporeno kretanje glumaca. Najupečatljivija je video projekcija Dorijana Kolundžije prikazana na početku i kraju komada. Likovi izrezani sa svoda Sikstine, izvučeni iz konteksta (baš kao i cijela predstava) padaju i dižu se umjesto HNK-ova svečanog zastora. Nažalost, ispod zaista impresivnog vizualnog celofana krije se redateljeva bezidejnost, stoga bi „Michelangela“ valjalo skratiti za pola sata te iz HNK preseliti u MSU kao instalaciju-performans.
Iako sam militantni fundamentalist kada je u pitanju adaptacija ostavštine starog MK, ovaj put sam blaža u osudi jer je primjerenije napraviti ovakav eksperiment na tekstu koji pripada Krležinoj ranoj fazi (koju je ionako gotovo nemoguće postaviti na scenu), nego kada redatelji nevješto petljaju po zrelijim mu tekstovima. Ovaj „Michelangelo“ napravljen je za europske festivale, a naši novi zapadni sunarodnjaci ionako neće predstavi zamjeriti nedostatak Krleže, čiji mentalni konstrukt još uvijek ostaje teško prevediv na strane jezike.
anwa.com.hr 