I tebe (ni)sam sit kafano: povijest zagrebačkih kavana i krčmi (1242.-2013.)

Piše: Mia Mitrović

Ovaj tekst prošetat će vas kroz povijest zagrebačkih kavana i krčmi te otkriti kako su postale politički, književni i kulturni centri, ali i novinarske redakcije.  Posjetit ćemo i kultna mjesta 80-ih i 90-ih i suvremena okupljališta zagrebačkih boema/hipstera, šminkera, pozera, zgubidana, studentarije i alkonostalgičara. Ugodnu vožnju!

(članak je originalno objavljen u magazinu Playboy, veljača 2012.)

 „Zagrebačkim ulicama, cesta mog života teče“ postao je već pomalo iritantan napjev koji često slušam dok čekam da mi  se javi operater taksi službe i pošalje kočiju da me odvede kući u kasan noćni sat…

Zagrebačkim ulicama uistinu teče cesta mog života. Već dvadeset i više od kusur godina. Taksijem, tramvajem, biciklom i cipelcugom svakodnevno putujem Ilicom, Savskom, Zelenim valom, od Trešnjevke do Centra i natrag. Prije nekoliko godina poznati turistički online vodič TripAdvisor proglasio je Zagreb (uz Bruxelles i Oslo) najdosadnijom europskom metropolom, što je zaista nepravedna titula. Zagreb možda nema Montmartre, Soho ili Red Light District, ali zato posjeduje cijeli kaleidoskop različitih kafića i birtija za sve uzraste i ukuse te ima kavansku i krčmarsku tradiciju koja seže duboko u povijest.

Na Harmici se kava točila gotovo stoljeće prije nego u Londonu i Parizu

Na Harmici se kava točila gotovo stoljeće prije nego li u Londonu i Parizu

Pivo se u Zagrebu toči još od 13. stoljeća. Kad je Zlatnom Bulom Zagreb proglašen „slobodnim kraljevskim gradom“, pod Sljemenom su se nastanili njemački pivarski cehovi. Zbog blizine Osmanskog Carstva, blagodati ispijanja kave Zagrepčani su otkrili puno prije Parižana, Bečana i Londonaca. Prva „kavotočija“ u šatoru na Harmici otvorena je još 1636. godine. Europski kavopije do pojave prvih kavana morali su čekati još gotovo cijelo stoljeće.

U ovom tekstu prošetat ću se kroz povijest zagrebačkih kavana i krčmi, pokušati otkriti kako je sve počelo te kako su one postale politički, književni i kulturni centri, ali i novinarske redakcije.  Posjetit ću i kultna mjesta 80-ih i 90-ih, ali i suvremena okupljališta zagrebačkih boema/hipstera, šminkera, pozera, zgubidana, studentarije i alkonostalgičara.

„Zagreb je jedna udobna, stara fotelja s pogledom na Evropu“, rekao je pokojni Momo Kapor. Udobna i stara svakako. Ali ne baš tako dosadna i učmala kao što tvrde administratori TripAdvisora!

U početku bijaše krčma

Riječ „karcsma“ mađarskog je podrijetla i prvi se put spominje u rječniku Fausta Vrančića iz 1595. godine. Nema puno podataka o ranim zagrebačkim krčmama, ali zanimljivo je izlaganje Ivana Perišića, vlasnika popularne krčme na Dolcu s kraja 19. stoljeća. Preko dana u Perišićevoj krčmi uglavnom su objedovali šljakeri na pauzama i kumice s placa. Kasno poslijepodne dolazili bi tzv. „štovatelji gemišta“. Oni bi ispijali gembače, kartali i šalili se. Navečer, piše Perišić, „krčma postaje kazalište, koncertna dvorana i sabornica“. Pilo se, pjevalo i raspravljalo o politici. Pojavljuju se i prvi boemi. Oni često nisu imali novca, no Perišić im je opraštao dugove jer su „zbijali pošalice i pjevali kao u operi“. U krčmama su se skupljali svi društveni slojevi – od težaka i radnika, pa sve do političara, što krčmi daje dozu demokratičnosti. Slavna je bila i krčma Sofije Gundrum u Frankopanskoj 10. Na istom mjestu nalazi se danas kazalište i kultni kafić Gavella (koji je očito zadržao auru dobre krčme gdje dolaze svi).

Zagrebački krčmari su zbog radnog vremena bili na ratnoj nozi s bludilištima u Kožarskoj

Zagrebački krčmari su zbog radnog vremena bili na ratnoj nozi s bludilištima u Kožarskoj

Zagrebački krčmari na ratnoj su nozi zbog konkurencije bili i s „bludilištima“ u Kožarskoj i Tkalčićevoj ulici. Tužili su se da im odvlače goste i pogubno djeluju na moral građana. I da se u “kurverajima” smije svirati i pjevati cijelu noć, a u krčmi ne. Međutim, prostitucija je bila legalna, a u bludilišta se nije išlo samo „bluditi“. U bordele se dolazilo i na „after-partyje“. Jedini su oni smjeli 24/7 točiti alkohol i svirati glazbu. Bordeli su kao mjesto za izlazak bili popularni među mladim buntovnicima i dekadentima.  Janko Polić Kamov u svojim je pjesmama od bordela napravio hramove, a opisuje ih i Krleža u Latinoviczu, tako da su bludilišta zapravo preteča underground noćnih klubova za najsmjelije, najpijanije i najupornije.

Prve zagrebačke kavane

Zagreb 1900. godine ima nešto više od 60 000 stanovnika i 25 kavana. Porastom standarda i broja stanovnika raste i broj kavana. Najskuplje su bile one na Trgu bana Josipa Jelačića. Narodna Kavana nalazila se na križanju Praške i Trga, na južnoj strani Harmice bile su kavane Croatia, New York i Europa, a na sjevernoj Royal i Merkur. Popularna je bila i kavana Palainovka, osnovana 1837. godine. Kavane se grade (naravno) po uzoru na bečke i od krčmi se razlikuju po uređenju i klijenteli.  Nasuprot krčmama, gdje se konzumira pivo, vino i limunada, kelneri u kavanama poslužuju uglavnom kavu, čaj i žestoka pića. Svaka kavana morala je po zakonu imati barem jedan biljarski stol!

O kavanskom životu Zagreba prvi piše Šenoa u Narodnim novinama 1880-ih. Opisuje Veliku Kavanu (danas hotel Dubrovnik): „Ni u Beču nema veće“, tvrdi. Šenoa prati dnevni ritam Velike Kavane. Rano ujutro dolaze putnici na brzu cugu prije vlaka, a stalni gosti prolistati novine pa diskutirati o vrućim temama. Popodne gosti igraju biljar, šah ili karte. Navečer se svraća prije i/ili poslije kazališta, a neki uvečer dođu kako bi prolistali svježe sutrašnje novine. Poneki u kavani sjedi i ništa ne radi te „šuti i mudruje sam za se kao Turčin“, piše Šenoa. Drugi pak sjednu uz prozor te promatraju „zgodne zagrebačke milostive“ kako šetaju Trgom.

Matoš – kavanski rabi i „kralj hrvatske bohemije“

Za procvat kulturnog života u kavanama najzaslužniji je stari AGM.  Sa svojih višegodišnjih lutanja po Europi donio je u Zagreb duh Pariza. Matoš je bio učitelj i guru svim zagrebačkim mladim umjetnicima, što se uostalom uči iz lektire. Manje je poznato da je čuvena zbirka „Hrvatska mlada lirika“, gdje su svoje prve pjesme (između ostalih) objavili Andrić i Ujević, nastala u kavani Korzo (križanje Ilice i Gundulićeve). Pjesnik Ljubo Weissner za Matoša kaže da je u kavani „uništio nekoliko plantaža kave i ispio nekoliko podruma vina“.

Matoša je u periodu neposredno prije rata zauvijek pokopao Ranko Marinković u “Kiklopu”, ovjekovječivši ga u liku Maestra. Njegovo samoubojstvo pišanjem po dalekovodu označilo je raskid s tradicijom i početak suvremenog književnog i kavanskog života. Marinković, iz perspektive mladog novinara Melkiora, opisuje lumpovanja zagrebačkih glumaca, umjetnika, sportaša i novinara u ne baš tako imaginarnoj krčmi Dam Daj. Ta simbioza aktera uvijek željnih dobre kapljice zadržala se sve do danas.

 

Unutrašnjost kavane Corso gdje je stari AGM popio

Unutrašnjost kavane Corso, gdje je stari “AGM” popio “cijelu plantažu kave i čitav podrum vina”

Od kuhanih jaja, mussolinija i špricera, do tosta i viski kole

Kavanski život Zagreba, kakvog znamo danas, nastao je u 70-im i 80-ima. Kavane i krčme smanjuju se i počinju sve više ličiti na današnje kafiće. Bilo je to vrijeme sretne djece, ratnih filmova u boji i rokenrola. Darko Rundek luta periferijskim krčmama u potrazi za Enom, dok Štulić teatralno brije bradu i brkove te se u Kavkazu uz pljuge i pivo troši vremenom, zajedno sa ostalim pametnim, knjiškim ljudima. Skroz-naskroz.

Na mnogo mjesta opjevan je i okovan u legendu zlatni trokut 80-ih: Zvečka-Kavkaz-Blato. No osim njih, bilo je i drugih kultnih mjesta. Kuhana jaja i mussolinije (gemišt sa sokom od maline, op.a.) zagrebačkih birtija zamijenili su tost i whiskey cole u pomodnim kafićima. Prve toast sendviče Zagrepčani su jeli u Preradovićevoj kod Vukasa. Nedugo zatim otvoren je i kultni Pingvin.

Malo dalje od Vukasa cvjetale su Pinta i Karaka. U dubrovačkoj lađi okupljala se  impresivna ekipa: od akademika, glumaca, sportaša, redatelja, pisaca, pa sve do poznatih zagrebačkih klošara. U eri Ćirinog „bijelog šala“ Zajec, Mlinarić, Kranjčar, Mustedanagić i društvo u Karaki su imali dnevni, a vrlo često i noćni boravak.

„U Karaku su mi provalili one šampionske ’82. Sa šanka su ukrali samo Mlinkin dres, a novac, cugu i bijelu tehniku ostavili nedirnute.“ — prisjeća se gazda Pavo Kremenić koji sad, umjesto u Karaki, gazduje u Gavelli, okupljajući slično društvo.

Njegovi dubrovački frendovi Albert Papo i Vlaho Srezović otvorili su nekoliko kultnih klubova i kafića: od Saloona, Orient Expressa, Hard Rock Cafe-a, Buldoga... Kad su uoči otvaranja prvog zagrebačkog Hard Rock Cafe-a pitali Alberta zašto sam usred noći šarafi žarulje po lokalu, kratko je odgovorio:

„Tuđa ruka može ti dignuti samo kurac i ništa više!“

U to doba počinju nicati i kafići poznatih sportaša; Papagaj rukometaša Žagmeštera, Charlie nogometaša Mirka Brauna, Match Ball tenisača Bore Jovanovića, Sahara, kafić legendarne plave devetke Slavena Zambate, Kerempuh Pere Močiboba i mnogi drugi kafići opisali su birtijašku povijest hrvatske metropole.

Treba spomenuti i to da su skorašnje pretvorbe opjevane trešnjevačke birtije Dvije Lipe u kockarnicu te legendarne Mocce u pizzeriju istinski kulturološki genocid birtijaške povijesti Zagreba.

90-e i nisu bile tako crne. Piva u bircu je bila duplo jeftinija!

Kao sugovornik za stanje u kafićima 90-ih poslužio mi je moj susjed, novinar, poduzetnik i zen majstor Vlado Milinović. Vlado je 90-ih živio u Gornjoj Dubravi, studirao na Filozofskom i često ružio po kafićima u Centru. Pitam ga je li bilo grozno odrastati u ratnim 90-ima.

„Pa i nije baš . Bilo je puno više mjesta za izlaske, vladao je veći kaos. A velika piva u kafiću koštala je oko 5 kuna!“

Kultno mjesto toga doba bio je Grand Slam u Vlaškoj. Tamo se skupljala (pseudo)intelektualna bagra i bilo je zabavno u svako doba dana.

„Takvo mjesto fali Zagrebu. Grand Slam imao je veliku terasu, a jelo se i pilo skoro za džabe.“, priča mi Vlado.

Oni koji su htjeli biti viđeni išli su i u Plazu u Gajevoj, Grand Theatar, Atrij i Thaliju kod ZKM-a. Tamo je bila glavna gradska zajebancija.

„Svi smo imali manje para ali smo se bolje zabavljali.“

Opatovina je bila puno aktivnija nego danas, pogotovo birtije Domus i Sakristan. Najpopularnije mjesto bio je Buffet Dolac, ekvivalent današnjeg Krivog Puta. Čak im je i gazda isti, legendarni Barbić.

„ Vikendom bi se tamo znala okupiti masa ljudi. Uopće ti nije trebao mobitel, svi koje si željela sresti bili bi tamo. Pošto je prostor samog kafića bio vrlo malen, kao terasa služili su stolovi kumica s tržnice. U tom metežu bilo je teško pozvati konobara da te posluži pa je hit piće bila četverostruka loza. Desetak kvadrata oko šanka zvali smo “Šok soba” i tamo su se događale mračne stvari.“

Kavana Palainovka među najstarijima je u Zagrebu. Otvorena je davne 1837.

Kavana Palainovka među najstarijima je u Zagrebu. Otvorena je davne 1837. godine.

Još mračnije stvari zbivale su se na Cvjetnom trgu u podrumskoj prostoriji amaterskog rukometnog kluba. Zbog svoje opskurne prirode prostor je dobio zlokobni nadimak Jama Jazovka.

„Jazovka je bila okupljalište okultista, avanturista, plaćenika, dilera i političara iz malih, ali ekstremnih stranaka. Atmosfera je oscilirala od strahotne do strahovito strahotne“, prisjeća se Vlado. „Ponekad je glavni konobar smirivao situaciju u kavani otpuhujući raznorazne prahove koje su pomoćni konobari slagali na šanku.“

Jedan od historijskih događaja u Jami zbio se 1989. godine, kada je u u pijanom zanosu osnovana vojska koja će osloboditi Hrvatsku. Tako je nastao ozloglašeni HOS. Definitivno najmračnija sekvenca u Jazovki odvila se sredinom devedesetih. Pijani mladić za šankom je izgubio na ruskom ruletu, uz nezaboravne posljednje riječi: „E stari, gle ovo, jesam li faca ili šta???“. Podrum je nakon toga bio zatvoren tjednima, što je izazvalo opću pomutnju u narko-sustavu Zagreba.

Nulte godine: pankeri, skinsi, partijaneri i prvi internet kafei

Milenijska 2000-ta nije bila tako mračna. Štoviše, bilo je to proljeće mog života. Upisala sam Klasičnu gimnaziju u Križanićevoj; 1.e, legendarni razred još legendarnije profesorice Ružice Peršić. Prvu kavu popila sam u obližnjem Kulušiću markirajući nulti sat matematike. Kulušić je tada nažalost bio pred zatvaranjem i tamo je noću zalazila samo rave ekipa. Često su, vidno raspoloženi, ravno s partija znali doći u subotu ujutro na grčki i latinski!

Opatovinom su zavladali skinheadsi pa sam je se uglavnom klonila. Podjednako degutantni bili su mi Gradec i “Tkalča”, gdje su se skupljali šminkeri, odnosno “šabani”. Upravo u to doba cajke lagano postaju mainstream te ih se sve više može čuti kako trešte iz skupih autiju, mobitela, ali i iz kavana oko Centra, što nikada prije nije bio slučaj.

Osim cajki, u gradu se pojavljuju i prvi internet kafei. Bili su to kafići s kompjuterima s kojih se moglo ići na internet! Sat vremena surfanja koštao je 10 kuna. Jedan od prvih internet café-a bio je VIP na Cvjetnom, MAMA u Preradovićevoj i Ptica (a.k.a. Aquarius Net café) kod Džamije.

Nama, pank banditima novog milenija, bilo je ispod časti pohoditi birtije pa smo i po najvećoj zimi znali ispijati Ribar (tj. “Rigar”), Simfoniju (s ilustracijom pijanog Beethovena) i ostale “vrsne” sorte na klupicama Mažuranca, Ribnjaka, Botaničkog vrta i ostalih parkova. Jedini punkt iz srednjoškolskih dana bio nam je Melin u Tkalčićevoj,  Klub studenata Istre te Dobar Zvuk u Gajevoj, gdje se dobar zvuk može čuti i dan-danas.

Krivi Put tj. Pivi Krut (R.I.P. 2004.-2010.)

Sve se mijenja 2004. godine otvaranjem Krivog Puta u Runjaninovoj. Lutalice koje su izgubile stazu, doajeni studentskog zgubidanstva i ostali srodnici u KP-u su dobili svoj krov nad glavom. Godina otvaranja Krivog Puta poklopila se s godinom uvođenja Bolonjskog sistema, ali i s mojim upisom na fakultet. Zbog odlične lokacije (na razmeđi Trešnjevke i Centra) Krivi Put je postao moje često prebivalište.

Poput Hesseovog magičnog kazališta i filmova Davida Lyncha, Krivi Put nije (bio) za svakoga. Neki su KP prozvali i „Zvečkom novog milenija“. U dvorištu i krovištu Krivog Puta odvijalo se sve i svašta, od neslušljivog koncerta pijanog Darka Rundeka do bakantskih Jutara Poezije. Krivi Put nije imao biljarski stol, ali su odmah preko ceste bila dva ping-pong stola, gdje se popodne igrao ping-pong, a navečer sjedilo i razglabalo kao u starim kavanama Agrama.

Krivi Put prozvan je Zvečkom novog milenija

Krivi Put prozvan je “Zvečkom novog milenija”

Nažalost, era Krivog Puta okončana je 2010. godine, kad su ugostiteljskom mogulu Nenadu Barbiću gradske vlasti po 4. put odbile produžiti najam nad prostorom. Po istom postupku izgubio je već spomenute Dolac i Melin te Olivu na Jarunu. Ne vjerujem u teorije zavjere, ali ovo je stvarno previše. Na mjestu današnjeg KP-a niknula je odvratna limena konstrukcija nazvana H20 . Ipak, na radost svekolike studentarije i probisvijeta, Krivi Put 2 nanovo je otvoren u Savskoj 14. U ovim prohladnim danima nije baš preporučljivo ispijati pivu u prostranom dvorištu novog KP-a. A za šank ponovno ne stanu svi koji bi to željeli.

Kafići Zagreba danas

Što reći o trenutnoj ponudi ugostiteljskih objekata? U Hrvatskoj je registrirano više od 18 000 ugostiteljskih lokala, najviše café barova. Velik broj ih se nalazi u Zagrebu. Izbor je stvarno povelik, od opskurnih kvartovskih rupčaga, do snobovskih „terarija“ u Kaptol Centru.

U istraživanje suvremenog kavanskog života uputili smo se jedan petak uvečer. Krenuli smo prvo u Tkalčićevu, nekad poznatu po “kurverajima”, a danas žilu kucavicu zagrebačkog kavanskog života. Tuga je gledati uređenje stare “Tkalče”. Jedino što je tamo zapravo autentično i zagrebački jest Zagorkin kip. Beograd ima kafane i svirače starogradskih pjesama u Skadarskoj. Sarajevo Baščaršiju. Tužno je da Zagreb nema jednu takvu, baš Svoju ulicu Identiteta. No dobro. Žurimo “Tkalčom” i promatramo birtije. Iz bezličnosti šminkerskih rupetina na početku ulice iskače možda jedino Cica. Pedesetak metara uzvodno, pogled nam privuče reklama za kafić Giardino preko puta. Akcija: veliko Karlovačko – 10 kn! Bilo je to i više nego dovoljno da uđemo. Poslužio nas je razgovorljivi konobar Željko iz Slavonskog Broda:

„Ma šta uopće pišete o Centru? Centar je pušiona! Preskupo, preglupo. U Centru uopće nema dobrih ženski i zato mi je lokal prazan. Bez pičke nema posla! Dođite radije kod mene u Malešnicu, da vidite kako se partija.“

Nervira ga “Tkalča” jer dolaze samo klinci i alternativci praznih džepova. Još ga više nerviraju ljubavni parovi koji mu se u kafiću žnjaraju cijeli dan na jednoj kavi. Mene nerviraju preglasni house hitovi koje pušta pa idemo dalje.

Uz standardno pune i zabavne Funk, Melin i Portal, te nedavno otvoreni History, u “Tkalči” postoji i jedna mala nenametljiva pivnica gdje se toči Nikšičko. Zove se Baza. Sramežljivi konobar Darko ima sasvim drukčiji pogled na stvari.

„Ma kakve pičke? Pijane trebe mi samo tjeraju goste. Ovo je opuštena pivnica. Neki dolaze jer vole lokal, drugi zbog Nikšičkog i Baron piva. Ove godine me ugodno iznenadio priljev inozemnih turista. Pogledajte, ima ih više nego domaćih“, govori Darko i rukom pokazuje na susjedni stol, gdje sjedi grupica pripitih Britanki i ispija točeno, glasno se smijući. Darko je u pravu, ove sezone Zagreb se pretvorio u pravi turistički grad!

EPILOG

Odabir kafića ovisi o dobu dana, budžetu koji imate na raspolaganju , vrsti zabave koju želite postići i ljudima koje želite sresti. Ipak, postoje neka mjesta koja su posjećenija od drugih, bez nekog pretjerano očitog razloga. Što je to što neki kafić čini posebnim? Svakako legendarni gazda, kao što je slučaj Karake i Gavelle Pave Kremenića te lokala Nevena Barbića. Presudna je i dobra atmosfera, kakva vlada npr. u Funku (Tkalča), Sedmici ili u Limbu kod FER-a. Cijeni se autentičnost kod uređenja prostora (pop-art Divas u Martićevoj ili 22000 Milja pod morem, uređenim u stilu podmornice). Bitna je i dobra mjuza pa je zbog toga popularna Vespa u Ilici, koja ima džuboks (vrti sve, od „Bižuterije“ do metala), Runa na Gornjem gdje dolaze metalci te Dobar Zvuk, sjecište rokenroldžija svih uzrasta.

U Funku je veselo u svako doba dana i noći

U Funku je veselo u svako doba dana i noći

Zagrebačke kavane prošle su kroz razne metamorfoze. Tužno je vidjeti kako se Corso već godinama skriva iza ružnih plakata; razbijene prozore i lascivne grafite na zidovima gostione K Zagorcu; posh zalogajnicu umjesto Zvečke; prazni Kavkaz ili lagano odumiranje Blata. Prošlo je vrijeme čak i internet café-a. Sada se od svake birtije traži da ima besplatan bežični internet za mudrofone bez kojih više ne možemo živjeti.

Ipak, neke stvari ostale su vječne. Oduvijek se dobro pilo i zabavljalo na Dolcu i u Frankopanskoj 10. Kavane na Trgu oduvijek su najskuplje. Palainovka je ljeti još uvijek rado posjećena, kao i terasa hotela Dubrovnik. Napaćeni narod uvijek će htjeti popiti jutarnju kavu, omladina večernju pivu. Sve ostalo se mijenja i teče… Panta rei, čovječe!

Napomena: Velika hvala Ines Subotić, čija mi je knjiga „Zagrebačke kavane i krčme s kraja 19. i početka 20. stoljeća” uvelike pomogla u pisanju ovog članka!

Oglasi

4 misli o “I tebe (ni)sam sit kafano: povijest zagrebačkih kavana i krčmi (1242.-2013.)

    • Dragi Tihomire,
      ako pazljivo pročitate tekst, vidjet ćete da se Tin Ujevic nigdje ne spominje u kontekstu Marinkoviceva Kiklopa.
      Zahvaljujem na komentaru,
      autorica

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s