Interview

MUUmjetnici: Vanja Trobić

Razgovarala: Snježana Žilka

Vanja Trobić

Vanja Trobić

Tko je Vanja Trobić?
Akademska sam slikarica, diplomirala slikarstvo 2012. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živim i djelujem u Zagrebu i Rijeci. Prvi put sam sudjelovala u takvom projektu 2009. godine u Puli gdje smo oslikavali javne površine MMC Karlo Rojc, u sklopu festivala Krojcberg. Zatim su uslijedila sudjelovanja na Muzeju ulične umjetnosti s kojim surađujem od samog početka, oslikavanja Branimirove ulice 2010. godine. Tako sam se uključila i u ovaj projekt.

Što za tebe znači pojam street art?
Prije nego sam se uključila u street art scenu pratila sam što se događa, pomalo formalno gledajući na stvari, iz perspektive studenta slikarstva. Nisam se mogla s time u potpunosti poistovjetiti jer je street art kao pojam, označavao nešto marginalno. Kasnije, upoznavajući druge autore, shvatila sam da većina ima vrlo ozbiljne umjetničke ili druge karijere koje paralelno grade, neovisno o tome kako pristupaju streetu pa sam i sama prigrlila tu formu.

Postoji li u Hrvatskoj street art scena?
Možemo reći da je hrvatska street scena u razvoju, traži svoje mjesto pod suncem, a ovakvim projektima se identificira u vremenu i prostoru.

Može li naša scena parirati svjetskim gradovima, kao što neki pišu?
Čini mi se da naša scena ne mora nužno biti velika kako bi imala što ponuditi na svjetskom nivou. Nekolicina naših autora vrlo se jasno razvija, kvaliteta im je neosporna, pa ne dvojim da mogu parirati predstavnicima svjetske street scene. Budući da je Muzej ulične umjetnosti obilježio Zagreb kao središte hrvatskog streeta, moram napomenuti da se i u drugim gradovima street art pokušava približiti javnosti.

Vanja Trobić, "Acid rain", dječji vrtić "Tratinčica" u Dugavama, MUU 2011

Vanja Trobić, “Acid rain”, dječji vrtić “Tratinčica” u Dugavama, MUU 2011

Kako su izgledali počeci street arta u Hrvata?
Od razvijene grafiti scene do pojave umjetnika poput Filjia, street art scena je postepeno sazrijevala po uzoru na svjetske gradove i umjetnike. S vremenom čuješ priče, pa na kraju i upoznaš ljude koji su to pokrenuli, no sretan si što nastavljaš tim tragom iako nisi sudjelovao u samim počecima.

Street art vs. grafiti: suparništvo ili suradnja?
Ne vidim ni jedan razlog zašto bi postojalo suparništvo između grafiti i street art scene, i jedno i drugo temeljeni su na općoj vizualnoj kulturi pa stoga može postojati samo dobar temelj za suradnju.

Gdje je granica umjetnosti i vandalizma?
Definiranje granica umjetnosti danas je gotovo nepotrebno jer su obilježja našeg vremena upravo sažimanje različitih medija i neprestana promjenjivost, i van umjetničke sfere. U kreativnim dosezima grafita i street arta, treba razlučiti da se radi o dva različita izričaja koji mogu biti jednako kvalitetni i izazovni, no uvriježeno je mišljenje šire javnosti da “ti dečki samo šaraju” ili da smo svi besposlene bitange. U krajnjoj liniji, dug je put do osvješćivanja javnosti i legalizacije rada u javnim prostorima, no nije nemoguće.

Vanja Trobić, MUU + Kvartura 2012

Vanja Trobić, mural na zgradi Centra Ribnjak, MUU + Kvartura 2012

Imaš li problema s policijom?
Osobno nisam imala problema s policijom jer od početka radim u sklopu organiziranih projekata ili prema narudžbi ugovorenoj prije crtanja. No dok sam radila na zgradi Centra Ribnjak, znatiželjno su mi prišli i raspitivali se o projektu, vjerujem iz puke dosade.

Koliko je Banksy utjecao na popularizaciju street arta?
Banksy je prvi primjer kojeg se većina prisjeti kad se povede priča o nastajanju street arta. Njegov doprinos je izuzetan, iako se paralelno uz njegov rad taj oblik likovne umjetnosti razvijao diljem svijeta…

Koji su novi trendovi u street artu vani i doma?
Ne znam može li se govoriti o trendovima jer obilje je autora različitih izričaja, no što je važnije, sve je više organiziranih velikih projekata koji populariziraju formu ulične umjetnosti.

Kako bi opisala svoj stil?
Murale koje izvodim najčešće baziram na svojim slikama koje imaju obilježja nadrealnog eklektičnog stila, apstrahirane figurativnosti. Medij slikarstva najviše odgovara mom temperamentu, a mural kao forma mi omogućava rad na puno većim površinama u čemu jako uživam!

Vanja Trobić, mural na osnovnoj školi u Jelenju kraj Rijeke, 2013

Vanja Trobić, mural na osnovnoj školi u Jelenju kraj Rijeke, 2013

Tko su po tvom mišljenju najbolji domaći i strani ulični umjetnici u svijetu?
Od domaćih kolega izdvojila bi Pekmezmed, Nindžu Tigera, Sretnog Bora, Mirona Milića, Lonca i OKO, kao najaktivnije street autore, no sve više mladih umjetnika se uključuje u ovakve projekte i razvija scenu dalje. Od regionalnih i svjetskih autora izdvojila bi Esha, Ema Ema Emu, Dem Dema, Tellasa i nezaobilaznog Blua. Bolje da ovdje stanem jer popis raste…

Kakva je budućnost street arta?
Predviđam svijetlu budućnost street arta! Kad zažmirim vidim prekrasne živopisne zidove gradova diljem svijeta!

Je li street art štetan za zdravlje?
Neobično pitanje. Kako bi street art bio štetan za zdravlje?! Ako mislite na korištenje boja i lakova, za sve postoji rješenje… a od nečeg se mora umrijeti, zar ne? (smijeh)

Kojim se sve tehnikama služiš?
Do sada sam zidove uglavnom oslikavala fasadnim bojama, no sklona sam i kolažiranju direktno na površinu kako bi uklopila elemente koje ne mogu ili ne želim naslikati.

Vanjine radove možete vidjeti na njezinoj samostalnoj izložbi u Džamiji (HDLU, PM galerija gore na katu) od 20. do 29. 09. 2013.

Oglasi
Standardno
Zagreb

Foto dana: friško okupani

DSC_1120_aNeke stvari bolje izgledaju po mraku, kad se ne vide nesavršenosti i prljavština: kebab, Krivi Put, Opća Opasnost. Zagreb može biti ružan, prljav i smrdljiv kao najkužniji kvartovski pas, ostaviti gorak okus u ustima kao najjeftinije razvodnjeno pivo, ali kad ga opere kiša i kad tek razvedreno nebo oboja ovakav zalazak sunca, kao da je ispao iz neke šansone umjesto iz iskrivljenog opijumskog sna. Uz ovakve zalaske sunca na trenutak se zaborave i krvoločni ZET-ovci, glasni bauštelci, redovi na burzi, nepoloženi ispiti, a možda i onaj kužni kvartovski pas izgleda simpatičnije. (vs)

Standardno
Knjige, Zagreb

Strašne priče su naša furka

Piše: Vida Starčević

Sinoć, na petak trinaesti, Mala performerska scena je u književnom klubu Booksa predstavila zbirku „Strašne priče“, prvu knjigu iz biblioteke Freaky Friday. U zbirci se našlo trinaest kratkih priča strave koje su izabrane na natječaju između više od 130 priča od strane žirija, kojeg su činili: Ivica Đikić, Mario Kovač, Ivan Kralj, Želimir Periš i Mima Simić.

freakyfriday_vizual

Freaky Friday multidisciplinarni je termin koji je na prošli petak trinaesti počeo s predstavljanjem umjetnosti na rubu, umjetnosti freakshowa i sideshowa. Freaky Friday već godinu dana užu i širu javnost upoznaje s autorima izvedbene umjetnosti, filma i videa, glazbe i likovne umjetnosti te književnosti. Ove strahom obilježene večeri raspravljalo se o hrvatskom hororu, njegovoj prošlosti i budućnosti, te o žanrovskoj književnosti općenito. U raspravi su sudjelovali spisateljica i organizatorica SFeraKona Mihaela Marija Perković, književnica Milena Benini te neki od autora priča uvrštenih u zbirku (Krešimir Čorak, Franko Dujmić, Natko Jurdana, Diana Robaš). Raspravu je moderirao urednik zbirke Ivan Kralj, a prikladno jeziv glazbeni ugođaj osigurao je Kućni teatar Škripzikl svojim šansonama s groblja i pjesmama strave i užasa. Horor-entuzijasti okupljeni u Booksi počašćeni su čitanjem isječaka iz tri nagrađene priče iz zbirke.

Kućni teatar Škripzikl, Ivan Kralj, Mihaela Marija Perković, Milena Benini i Krešimir Čorak

Kućni teatar Škripzikl, Ivan Kralj, Mihaela Marija Perković, Milena Benini i Krešimir Čorak na Freaky Fridayju.

Prva zbirka hrvatskog horora izašla je 2006. godine pod imenom „Zagrob“, a „Strašne priče“ nastavljaju niz i na scenu uvode nove talente. Među njima se posebno ističu Krešimir Čorak, autor prvonagrađene priče „Glas“. Prema njegovim riječima, hrvatski pisac bi se trebao koncentrirati na prostor koji poznaje, tako da se radnja njegove priče odvija na velebitskim stijenama i koristi ličke mitove i legende (prvenstveno legendu o pasoglavcima) kako bi čitatelj ostao zastrašen. Bogata hrvatska mitološka baština uglavnom je neiskorištena u našoj žanrovskoj književnosti (s časnim iznimkama kao što je „Vampir“ Borisa Perića), tako da je žiri posebno obradovala Čorakova priča, pisana iz hrvatske perspektive, s autentičnim elementom jezika i ovisna o geografskoj lokaciji.

Od ostalih priča u zbirci sudionici rasprave istaknuli su „Uz zveket, u tami“ Aleksandra Kostjuka, koja počinje poeovskim zazidavanjem, ali završava sasvim različitim pristupom građevini. Još jedan neočekivan kraj za horor priču ima „Vještica“ Nikoline Banić, posljednja priča zbirke, koja se bavi tradicionalnom i razrađenom temom, ali istodobno nudi nešto novo. Na kraju rasprave sudionici su okupljenima poručili – pišite još žanrovske književnosti!

„Strašne priče“ bit će dostupne u svim boljim knjižarama, po cijeni od 79 kuna.

Standardno
Kolumne, Onkraj veterine

Rana na psu, rana nezarasla

Piše: dr.vet.med Sdlakomnajeziku

Acral lick granuloma i hot spot dobro su poznate ključne riječi u tražilici svakog internet- vlasnika psa. Radi se o autoimunim kožnim bolestima koje se mogu izliječiti, ali važno je da spriječite svog ljubimca da intervenira u ranu lizanjem i češkanjem.

psi se uspješno liječe kod veterinara tek od kraja 18. stoljeća

Psi se uspješno liječe kod veterinara tek od kraja 18. stoljeća.

Stara narodna poslovica glasi: rana na psu – rana zarasla. Misli se da pse, u načelu, ne treba liječiti. U prošlosti se službeno nad psima gotovo i nije primjenjivalo liječenje sve do kraja 18. stoljeća, kad je Delabere Pritchett Blaine osnovao veterinarsku praksu u Sussexu, u Engleskoj, u kojoj je liječio pse te je, iako nije bio kvalificirani veterinar ili profesor, godišnje u kliniku primao više od 2500  pasa.

Početkom 90–ih godina 20. stoljeća u Zagrebu se otvaraju prve privatne veterinarske ambulante specijalizirane za kućne ljubimce. Otad mnogi veterinarski praktičari u Hrvatskoj uočavaju važnost i primjenjivost znanstvenih spoznaja iz veterinarske dermatologije pasa. Zato su danas “acral lick granuloma” i “hot spot” dobro poznate ključne riječi u tražilici svakog forumaša vlasnika psa.

Acral lick

To je kožna bolest pasa koja počinje takoreći sama od sebe, neki je smatraju autoimunim kompleksom za čiji je nastanak dovoljan neki okidač iz okoline – ogreb, ubod ili bol. Bolest se javlja na nekom od udova na način da se na malom dijelu kože pojavi potkožno bubrenje tkiva, koje se ubrzo otvara u obliku granulirane, grube rane, koja izgleda svježe i mesnato, gotovo poput izrasline, ali je njezina površina više-manje u ravnini s kožom. Rana sama po sebi ne bi bila strašna kada je pas ne bi lizao. Međutim, ubrzo nakon pojave iritacije na tom mjestu, nastaje opisana rana, koja se u veterinarskoj dermatologiji popularno zove “acral lick granuloma”. Predodređena mjesta za nastanak rane su periferni dijelovi tijela, odakle i pridjev “akralno” (krajnje, rubno) – donji dijelovi udova, kraj repa ili uške.

Acral lick na dorzumu prednjih nogu u psa

Acral lick na dorzumu prednjih nogu u psa.

Što se zapravo događa s tim mjestima koja jednom počnu svrbiti? Odakle se generira taj neprekinuti podražaj koji se tek naoko smiruje lizanjem ili češanjem? Jedan od ponuđenih mehanizama nastanka takve patologije je teorija dermatoma, tj. teorija da je cijela koža podijeljena u inervirane sektore, kojima dirigiraju spinalni živci, i jednom kad podražaj načne dermatom, taj kožni sektor svojim osjetilnim vlaknima daje osjet nelagode koji je odgovoran za kompulzivnu reakciju češanjem ili lizanjem.

Podijeljena su mišljenja veterinarskih dermatologa o tome koji je pravi uzrok kompleksa acral licka, ali se uglavnom slažu da je dijagnoza vrlo nezgodna, a liječenje prilično frustrirajuće za veterinara i vlasnika, a naposljetku i za psa, koji se  bori sa simptomom ustezanja od lizanja, jer je to zapravo jedini lijek. Jednom kad se rana pojavi u svojoj punoj krvavosti i obliku “kao da je psu netko odgrizao komad kože, ali prije najmanje tri dana”, potrebno je napraviti toaletu s određenim antiseptikom (betadine, klorheksidin), staviti povoj koji će psu onemogućiti lizanje ili čak elizabetinski ovratnik. Te su rane redovito malo inficirane pa je potrebno primijeniti antibiotik i manju dozu kortikosteroida, kojom se nastoji smanjiti upalna reakcija organizma, a koja se očituje otečenjem i eksudacijom. U idealnim uvjetima inicijalno liječenje antibiotikom i kortikosteroidom traje oko 10 dana, nakon čega je potrebno ostaviti povoj čak i do tri tjedna. Neki psi su vrlo odlučni u nakani da ipak poližu ranu pa se u nekim slučajevima upotreba gorkog spreja za odbijanje od lizanja pokazala vrlo uspješnom, čak toliko uspješnom da kojiput nije bilo ni potrebno davati druge lijekove (antibiotik, kortikosteroid).

Međutim, unatoč svim opisanim metodama i načinima te angažmanu vlasnika, nerijetko ta rana ipak ne zacjeljuje, ili zacijeli nakratko, ali dermatom zbog nekog razloga ponovno bude podražen i cijela stvar se, na veliku žalost vlasnika i veterinara – ponavlja ispočetka. U tom slučaju se preporučuje odstraniti dio kože s ranom i dovoljno dubokim slojem potkožnoga tkiva. Na nekim mjestima, posebice na krajnjim dijelovima noge, to znade biti nezgodno, jer nema dovoljno kože da se zatvori defekt te se mora raditi plastika rane metodom izrezivanja tzv. flapa, a to je zapravo pokrivanje defekta kože kožom izrezanom sa susjednog mjesta.

Hot spot na glavi labradora retrivera (vrlo često u te pasmine)

Hot spot na glavi labradora retrivera (vrlo često u te pasmine).

Što bi se dogodilo kad bismo ostavili psa da liže svoju ranu? Naposljetku se svi smire. Pa tako i taj pas, s manjim ili većim defektom kože, koja na oboljelom mjestu zarašćuje dubokim ožiljkom jako ogrubljele kože nepokrivene dlakom. Vrlo ružno, ako mene pitate.

Hot spot

Također česta kožna bolest pasa, koja se prevodi kao traumatska piodermija ili madidantni ekcem, a počinje nastankom vlažne krvave rane nepravilnog oblika, pri čemu se oguli površinski sloj kože i otpadne dlaka, takoreći – preko noći. Mehanizam nastanka sličan je kao i u akral licka, ali je prognoza nešto povoljnija, budući da se javlja na mjestima koja su psu manje dostupna za lizanje. Rana je obično zagađena populacijom bakterija Staphylococcus intermedius, inače normalnog stanovnika kože, koji se pretjerano razmnoži i uzrokuje gnojenje rane. Liječenje je slično kao i za acral lick, s tim da u velikom broju slučajeva hot spot prolazi od lokalnog liječenja, što znači obradom i toaletom rane klorheksidinom (pjenušavi plivasept, ružičasti), nekoliko puta dnevno kroz tjedan do deset dana.

Standardno
Fenomeni, Zagreb

Na placu će se i dalje kupovati grincek, a ne povrće za juhu

Piše: Mia Mitrović

Imaju li partviš, hozntregeri i gemišt budućnost, ili će ih sa smajlom progutati lajkanje, šeranje i jutjubanje? O sudbini starozagrebačkog govora i svih njegovih germanizama popričali smo s mladim jezikoslovcem Krešimirom Međeralom Sučevićem.

iako agramerština lagano odumire u svakodnevnom govoru ulice, ostala je očuvana u šansonama Zvonka Špišića i filmovima poput "Tko pjeva zlo ne milsi"

Iako “agramerština” lagano odumire u svakodnevnom govoru ulice, ostala je očuvana u šansonama Zvonka Špišića i filmovima poput “Tko pjeva zlo ne misli”

Sloj koji je govorio starozagrebački polako izumire. Nove generacije potomci su doseljenika iz krajeva gdje nema germanizama pa donose nove riječi u zagrebački svakodnevni govor. Ipak, na placu će se i dalje kupovati grincek, a ne povrće za juhu“, tvrdi Krešimir Međeral Sučević, novopečeni doktor pri Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i zaljubljenik u germanizme. Krešo tvrdi da je pogrešno starozagrebačke tuđice zvati germanizmima jer su one zapravo – austrijanizmi, što je, kad malo bolje pogledate, logično, jer je Austrija kroz našu povijest bila prisutnija od Njemačke. 

Neke austrijske riječi toliko su se duboko ukorijenile u jezik da nitko više ni ne zna da su stranog porijekla, kao što je na primjer riječ “palačinka”. Za neke druge predmete zadržali su se germanizmi, jednostavno zato što još nije smišljena adekvatna zamjenska riječ. Nitko ne zna što su to pahalica i smetiljka, no većina nas domove čisti partvišem i miščaflom.

Dragi naš kaj

„Najviše germanizama zadržalo se u pojmovima vezanima uz stanovanje, kulinarstvo i automehaniku“, objašnjava Krešo i dodaje: “Što se tiče zamjenskih, novohrvatskih riječi, u redu je koristiti kreativnu jezičnu tvorbu, no nije dobro nametati oblike koji se nisu ukorijenili u jezik. Rezime je postao sažetak, ali nitko živ ne pali dalekovidnicu, nego televiziju.”

U zagrebačkom svakodnevnom govoru i dalje je zadržan kaj kao jedan od simbola govora grada, ali gotovo sve ostalo je promijenjeno: „U svakodnevnom govoru ulice prevladava štokavski. Zadržao se i kajkavski futur drugi, ali nije uvijek prirodan i često je zamjenjiv. Najrjeđe se upotrebljava glagolski pridjev na l“, tumači Krešo promjene u jeziku. „Prirodno je da se jezici mijenjaju. Loše je s aspekta odumiranja. Veliki gradovi imaju najveće probleme s očuvanjem izvornog jezika, jer se u njima miješaju različiti utjecaji.“ Kod nas je to najočitije u Zagrebu i Rijeci, gdje gotovo nitko ne govori na čakavštini: „Budućnost zagrebačkih germanizama nije izgledna. Oni općeprihvaćeni će preživjeti te oni za koje nema adekvatne zamjene u hrvatskom.“ U novije vrijeme, germanizmi su u zagrebačkom uličnom jeziku dobili ozbiljnog konkurenta, a to su anglizmi:

„Anglizmi su u jezik prodrli preko pop-kulture i interneta. U neke sfere jezika oni nikad neće ući. Sumnjam da će itko za ajngemahtec upotrijebiti anglizam. Pitanje je koliko su anglizmi konkurent, a koliko pitanje trenutnog pomodarstva“, kaže.

Starozagrebački kao starodubrovački

„Mlađi ljudi koji i dalje upotrebljavaju tradicionalni zagrebački govor čine to zbog prisnosti s precima i uspomene na djetinjstvo“, tvrdi Krešo, inače purger sedme generacije. O tome koliko se jezik u posljednjih 50 godina promijenio svjedoči i činjenica da ne postoji suvremena zagrebačka književnost na kajkavskom. Starozagrebački je očuvan u šansonama Zvonka Špišića i drugih zagrebačkih šansonijera te u starim filmovima kao što je Golikov „Tko pjeva zlo ne misli“.

„Svaki pokušaj oživljavanja pomalo je besmislen. To je gotovo kao da mladi Dubrovčanin krene pisati na renesansnom dubrovačkom. Moguće je, ali neprirodno.“ Koliko čudno zvuči starokajkavski iz današnje perspektive, demonstrirali smo u kratkoj priči na “agramerštini”, natječući se tko će smisliti više germanizama:

Crko mi je auspuh i getriba, auto mi nemre ić’ u rikverc pa sam na plac išla cipelcugom. Kupila sam pol kile mlevenog meseka, paradajz i putericu za šalatu, grincajg za ajngemahtec jer ga više imam rad neg ajnpren juhu. Natrpala sam pun ceker špeceraja, za ručak i za fruštik. U birtiji pored placa, lokalni luftinšpektori pili su gemišt. Jedan mi je čak i hofiral, a na kraju me pozdravil sa servus milostiva. Bedak. Ispred zgrade bedinerica je klofala tepih na kloferštangi kraj vešeraja. Ušla sam u haustor i primila se za gelender jer mi je već bilo dost šalabajzanja s punim cekerom. U stanu sam prvo ušla u badecimer i oprala ruke. Zatvorila sam i obrliht jer je bil propuh. Presvukla sam se i metnula reigelmantl na aufinger. Obukla sam šlafrok jer mi je tak komotnije. Bil je strgan pa sam ga priheftala sa zihericom. Izvadila sam veš iz vešmašine i obesila na štrik. Kad sam sve skuhala, počistila i zgotovila bil je već mrak. Metnula sam si viklere, navila vekericu i stavila je na šrajptiš. Prek glave sam navukla novi šlifer i tuhicu, utrnula svetlo i prešla spat.

Standardno
Knjige, Kultura, Vijesti

Tito i druge tarantule

Piše: Relja Janović

U Mimari je predstavljena knjiga “Tito: neispričane priče” Denisa Kuljiša i povjesničara Williama Klingera. Suha faktografija, pomno probrana iz dosad neobjavljenih arhiva Kominterne, začinjena je sočnim shvaćanjima uzroka i učinaka djelovanja ‘najvećeg sina naših naroda i narodnosti’ u predratnom i ratnom periodu te protkana eruditskim, kuljiševskim humorom.

Drug Tito snimljen je ovoga ljeta na plažama Jadrana kako uživa u novoj knjizi o sebi

Drug Tito snimljen je ovoga ljeta na plažama Jadrana kako uživa u novoj knjizi o sebi.

Bez obzira jeste li za ili protiv njega, bez obzira shvaćate li ga kao pozitivnu i herojsku povijesnu ličnost, ili pak kao negativca i zločinca, Tito jest referentna točka svake osoba koja je iole razmišljala o suvremenom društvu i domaćoj političkoj stvarnosti.
Kuljiševa i Klingerova knjiga pokušava baciti novo svjetlo na događaje u Drugom svjetskom ratu, primarno gledano iz sovjetske perspektive. Domaća historiografija rijetko ističe da je 95% žrtava nacističkoj Njemačkoj nanijela upravo sovjetska sila te da je upravo ona pomagala (u većoj ili manjoj mjeri) otpor drugih komunističkih baza, pogotovo u Istočnoj Europi.

Ipak, najznačajniji doprinos ove knjige nije iznošenje nekih senzacionalnih činjenica – premda se koriste ruski i jugoslavenski arhivi – nego lucidna objašnjenja poteza koje je Josip Broz vukao u ostvarenju svojih ciljeva te uvidi u tehnologiju vladanja koja je de facto bila deideologizirana, kako tvrde autori. Premda se radi o knjizi koja je bazirana na historijskoj građi (pod nadzorom povjesničara Williama Klingera, rođenog Riječanina, a tršćanskog đaka), zaključci su politološki i mogu poslužiti da se bolje shvati o kakvim se sve igrama radilo i o čemu se sve moralo voditi računa kako bi se u najtežim trenucima u povijesti civilizacije ostalo iznad vode. Izuzetno zanimljivom i posebnom ovu knjigu čini Kuljišev rafinirani literarni stil, pun duha i humora.

sjajna naslovnica Saše Celinščaka prikazuje Tita kao najveću ikonu jugoslavenkse pop kulture

Sjajna naslovnica Saše Celinščaka prikazuje Tita kao najveću ikonu jugoslavenske pop kulture.

Osim autora, na promociji su riječ držali enciklopedist Velimir Visković, povjesničar Tvrtko Jakovina i dugogodišnji diplomat Darko Bekić. Visković je istaknuo kako bi bilo sjajno u idućoj knjizi dotaknuti se Titova odnosa prema Krleži, Andriću, Lasiću i Mandiću te ostalim književnim junacima ere, dok je Jakovina izrazio nezadovoljstvo neproduktivnošću domaćih autora i malim brojem relevantne historiografske literature koja se bavi svjetski relevantnim temama, što Josip Broz Tito svakako jest, bez obzira koji mu stavljali predznak.

 

Standardno
Kultura, Zagreb

Foto dana: Kistihand

DSC_1076_a

Maksimir svakako nije što je nekoć bio! U Trećem jezeru danas plivaju samo patke, kornjače i pokoja ribica – nekad su se naši stari tamo kupali i u pauzama jeli pohane piceke na livadi. Kafić na Vidikovcu je zatvoren i baš nas živo zanima hoće li se ikada ponovno otvoriti, ali neke stvari još se čvrsto drže. Rika morskih lavova čuje se daleko, a Švicarska kuća svaki je vikend puna Zagrepčana i turista za koje još od 7. srpnja pa sve do kraja ovog mjeseca svira ansambl salonske glazbe „Strauss“. Uz valcere, polke, šansone i operetne arije, sviraju i pjevaju i „Ja ljubim“ koju je mama malog Perice pjevala s Fulirom u filmu kojeg smo valjda svi gledali toliko puta da ga znamo napamet. Parkom šeće i dobro raspoložena ekipica Zagrebačkog vremeplova, koji nam nisu ponudili kistihand, ali su rado pozirali i na oproštaju se naklonili i poželjeli servus! (vs)

Standardno
Kazalište, Recenzije

Hitno skratite “Michelangela” i preselite ga u MSU

Piše: Mia Mitrović

Fotografije: Aljoša Rebolj

O najnovijoj interpretaciji Krležine drame „Michelangelo“ izašlo je već previše negativnih kritika pa mi se skoro i ne da napisati još jednu. Predstava je toliko nebitna da mi se čini suvišnim previše pljuvati po njoj. Ipak…

 Gej (ni)je okej

HNK-ov „Michelangelo“ u medijima je najavljen kao interpretacija Krležine drame iz ciklusa „Legende“ pod redateljskom palicom Tomaža Pandura. Zvuči super, ali nije mi jasno što u naslovu komada traži prefiks Krleža kada Mrkog ovdje nema ni u tragovima? Drama se jednostavno mogla zvati Michelangelo, bez miješanja Krleže i funkcionirala bi puno bolje (doduše, više kao performans nego kazališni komad). „Michelangelo“ Tomaža Pandura je ostarjela tetka, neurotični drag queen izmučen godinama i autodestrukcijom. Genija visoke renesanse prikazao je kao heroinom oslabljenog Marilyn Mansona ili Gorana Bareta, što je na trenutke postajalo zabavno. Čini mi se da je  Livio Badurina odlično odradio ono što je redatelj od njega tražio te odglumio Michelangela onako kako bi to napravila Marina Abramović.

Livio Badurina kao Michelangelo ostarjela je heroin chicu sklona drag queen tetka

Livio Badurina kao Michelangelo ostarjela je, heroin chicu sklona, drag queen tetka

Kad smo već kod pedera i inih im srodnika, moram priznati da mi se sviđa dašak queer glamura koji se u posljednje vrijeme može  uočiti na zagrebačkim pozornicama. Uveo ga je Aleksandar Popovski (Na Tri kralja), a drugi objeručke prihvatili. Ali ovdje se s queerstvom i gejstvom pretjeruje bez poante. Citirat ću svog (LGBT) frenda kojeg sam vodila na predstavu:

Ok, znam da je Michelangelo bio gej, ali zar baš svaka scena mora sadržavati mahanje kitom, naprćene gole guzice i istospolne cjelove?“, cinično je izjavio dok smo nakon predstave pušili kraj Zdenca života.  Iznenadio me njegov stav jer sam mislila da će on kao aktivni borac za LGBT slobode biti oduševljen razvojem događaja na sceni. U potpunosti se slažem da je forsiranje pederluka i kritiziranje Crkve u komadu posve suvišno, čak iritantno.

Krleža 3D

Pandurov „Michelangelo“ ima istu funkciju kao 3D filmovi: vizualno je zanimljiv, ali smisleno šupalj. Sve vizualne komponente jednočinke obećavaju dobru predstavu. Na crno-bijeli plakat s upečatljivim, lajbahovskim fontom vjerojatno masturbiraju svi studenti dizajna, scenska rješenja su inovativna (velika šuplja željezna konstrukcija i bazen s vodom u podnožju), kao i poprilično oskudni kostimi te usporeno kretanje glumaca. Najupečatljivija je video projekcija Dorijana Kolundžije prikazana na početku i kraju komada. Likovi izrezani sa svoda Sikstine, izvučeni iz konteksta (baš kao i cijela predstava) padaju i dižu se umjesto HNK-ova svečanog zastora. Nažalost, ispod zaista impresivnog vizualnog celofana krije se redateljeva bezidejnost, stoga bi „Michelangela“ valjalo skratiti za pola sata te iz HNK preseliti u MSU kao instalaciju-performans.

Iza upečatljivog vizualnog celofana krije se redateljeva bezidejnost

Iza upečatljivog vizualnog celofana krije se redateljeva bezidejnost.

Iako sam militantni fundamentalist kada je u pitanju adaptacija ostavštine starog MK, ovaj put sam blaža u osudi jer je primjerenije napraviti ovakav eksperiment na tekstu koji pripada Krležinoj ranoj fazi (koju je ionako gotovo nemoguće postaviti na scenu), nego kada redatelji nevješto petljaju po zrelijim mu tekstovima. Ovaj „Michelangelo“ napravljen je za europske festivale, a naši novi zapadni sunarodnjaci ionako neće predstavi zamjeriti nedostatak Krleže, čiji mentalni konstrukt još uvijek ostaje teško prevediv na strane jezike.

Standardno
Kolumne, Onkraj veterine

Moja mačka ima sidu!

Piše: dr.vet.med Sdlakomnajeziku

Nabavili ste mladu mačku koja je nakon nekog vremena počela kašljucati ili je jednostavno postala mlitava. Činilo vam se da je bolesna pa ste je odveli veterinaru koji je ustanovio simptome općeg infekcijskog sindroma – malaksalost, febru, gubitak apetita. Dao joj je simptomatsku terapiju i mačka je bila bolje. Međutim, nakon dva tjedna ponovno je klonula. Veterinar je ustanovio iste simptome te ponovio terapiju, ali vam također predložio i test na mačju sidu. Rezultat je bio pozitivan.

ljudi se NE MOGU zaraziti virusom mačje side, a ishod liječenja povoljniji je i jeftiniji nego kod ljudi

Ljudi se NE MOGU zaraziti virusom mačje side, a ishod liječenja povoljniji je i jeftiniji nego kod ljudi

Oblio vas je hladan znoj, pomislili ste na trenutak kad vas je ta mačka polizala po ogrebotini i kako vam se to tada činilo simpatično, a sad, sad se počinjete bojati za vlastiti život i očajno piljite u veterinara, ne vjerujući svojim ušima. Međutim, vaše uši već u idućoj rečenici veterinara bivaju oplahnute izjavom, koju ste, naravno, i očekivali – da je to mačji retrovirus i da ne može prijeći na ljude i uzrokovati sidu. Dobro, sad vam je laknulo, ali što s mačkom, kako dalje?

Veterinar vam dalje objašnjava kako mačku treba kastrirati kako ne bi prenosila mačju sidu na druge mačke s kojima bi se parila, kao ni na potomke. Prognoza mačje side u usporedbi sa sidom u ljudi itekako je povoljnija – jeftinije se liječi, a razmjerno trajanju života moglo bi se reći da mačke sidašice žive duže od ljudi oboljelih od side. No, nažalost, u nekim slučajevima može se dogoditi da će vašoj mački već iduća oportunistička infekcija postati kobna, ovisno o individualnoj otpornosti.

Kako kola virus i što se događa s tijelom?

Mačju sidu uzrokuje retrovirus FIV–a (Feline immunodeficiency virus), koji spada u porodicu lentivirusa (lenti – lat. spor; pridjev). Bolest se prenosi krvnim kontaktom – najčešće preko ugriznih rana, a rjeđi putovi prijenosa su spolni kontakt te sa zaražene majke na mačiće, ali su i oni mogući. To sad već objašnjava veterinarovu uputu o kastriranju zaražene mačke.

Nakon ulaska u organizam, virus se razmnožava u regionalnim limfnim čvorovima. Zatim se limfom prenosi po tijelu te uzrokuje generalizirano povećanje limfnih čvorova te počinje oslabljivati imunološki sustav, iscrpljujući ga i onesposobljavajući za obranu od raznih oportunističkih infekcija, od kojih bi se zdrava mačka obranila. To stanje trajne nesposobnosti obrane od uzročnika zove se imunodeficijencija, a ona će u konačnici i uzrokovati da mačka ugine. Neke mačke žive godinama, a da se nisu ispoljili apsolutno nikakvi simptomi. Neke od njih podložne su infekcijama očiju, zubnog mesa, usne šupljine, prate ih proljevi, upale mjehura. Takve mačke postupno (, ali progresivno) mršave; gube dlaku; krzno im postaje neuredno i vrlo su letargične.

I ovaj slučaj još jednom potvrđuje da mačka ima 9 života pa ukoliko vaša mačka ima sidu, zaista postoji velika vjerojatnost da joj FIV neće biti koban. Od nedavno postoji cjepivo protiv mačje side, ali još nije dostupno u Hrvatskoj. Velika je antigena raznolikost virusa (poznato je 5 sojeva), a vakcina je učinkovita protiv samo njih 3 i to je još uvijek nedovoljno (84%) . Također, nije još prošlo dovoljno vremena od prvog korištenja vakcine do danas da bi se u potpunosti mogli popratiti i opisati eventualni nuzučinci (npr. sarkom, koji se može razviti na mjestu injekcije, kao što je već potvrđeno za vakcinu protiv mačje virusne leukemije). Dakle, da rezimiram, u većini slučajeva mačja sida manje je dramatična nego kod ljudi jer ne zahtijeva skupe lijekove i sofisticiranu njegu. Uspješno liječenje uvelike ovisi o stavu i odgovornosti vlasnika.

Standardno
Anwa Friendly!, Festivali, Kazalište, Kultura

Kazališno-glazbeni vrtuljak na 2. Kotar Festu

Napisao i snimio: Franko Burolo

Evo nas već u rujnu. Pomalo smo se svi već vratili svojim školama, fakultetima i poslovima, svojoj rutini. Anwa se nakon poduže neplanirane ljetne odsutnosti konačno vratila u pogon. No rezimirajući ljeto, mora se svakako spomenuti KotarFest!2, na kojem je poseban gost bio i novinar Anwe. 

Zla kraljica i lovac u predstavi Snjeguljica mora umrijeti

Zla kraljica i lovac u predstavi Snjeguljica mora umrijeti

Drugi po redu KotarFest! ove se godine održavao od 20. do 25. srpnja u Delnicama i Fužinama. Program je započeo u subotu 20. srpnja u kasnojutarnjim satima u delničkom Parku kralja Tomislava humanitarnom utrkom “Tvoj korak za osmijeh djeteta”. Utrkom su se skupljala sredstva za delnički Dječji vrtić “Hlojkica”, a pobjednicima su dodijeljene vrlo simpatične drvene medalje, najveća za prvo i najmanja za treće mjesto. Istu večer, u aranžmanu delničke udruge Arterija, održan je u Goranskom sportskom centru u Delnicama, odmah do parka, 10. Park Rock – koncert na kojem su ovoga puta hedlajneri bili Teška industrija. Istaknuo bih i zagrebački bend Kevlar Bikini, koji su imali daleko najmoderniji i, po meni, najupečatljiviji nastup te večeri.

Judita Franković briljirala u Gorkom, Pinkleci oduševili Snjeguljicom

Glavni program festivala počeo je u nedjelju navečer 21. srpnja u delničkom Radničkom domu popularnom predstavom Mani Gotovac Pričaj mi o Gorkome, u ponešto izmijenjenoj glumačkoj postavi. Lelu Margitić na Kotar festu zamijenila je mlada Judita Franković, što je izazvalo određenu skepsu kod dijela publike. Brinulo ih je što je ulogu pripovjedačice, koja se pod stare dane prisjeća svoga kompleksnog odnosa s Gorkim, tumači glumica koja je najmlađa od njih troje. No Judita je, zajedno sa svojim kolegama, uskoro pokazala da razloga za zabrinutost nema. Ulogu je odlično odradila. Naravno, efekt na publiku ne može biti isti kao onaj Lele Margitić, ali s Juditom Franković dolazi bolje do izražaja podvojenost i “shizofrenost” protagonistkinje. Odlično je i što se predstava odvija kroz gledalište i povremeno uključuje komunikaciju s pojedinim gledateljima, čime je i publika konkretnije umiješana u dramu. Ne ostavlja se dovoljno prostora za ravnodušnost, i to je dobro.

A kad smo kod angažiranja publike, na drugi je način to sljedeći dan učinila i Kazališna družina “Pinklec” iz Čakovca u predstavi Rone Žulj i Mirana Kurspahića Snjeguljica mora umrijeti, također u Radničkom domu u Delnicama. U svakoj svojoj nedoumici, junak bi upitao publiku što učiniti. Publika bi onda glasala za opciju A ili opciju B, od kojih svaka ima svoje moralne motive, ali i posljedice koje po svakoj odluci slijede. Tako se u konačnici dogodilo da je publika odlučila smilovati se zloj kraljici i ne ubiti je, što je ova iskoristila kako bi konačno ubila i Snjeguljicu i junaka. Radi se, dakle, o vrlo poučnoj predstavi koja potiče na promišljanje o uzrocima i posljedicama odluka koje svatko od nas svakodnevno donosi. Urnebesna komičnost ove predstave naglašava kako je moguće, kao u našem slučaju, da niz nevinih, čak i opravdanih odluka, može jednu veselu, razdraganu i dobronamjernu igru uskoro pretvoriti u tragediju.

Interakcija s publikom zaštitni je znak Kotar Festa

Interakcija s publikom zaštitni je znak Kotar Festa

Sljedeće jutro, u utorak 23. srpnja, Pinkleci su imali još jedan angažman, ovaj put pred najmlađom publikom u Domu kulture u Fužinama. Tamo su pred oduševljenim dječjim licima igrali lutkarsko-igranu predstavu A tko si ti? redatelja Romana Bogdana. Predstava je to po motivima iz bajke Neposlušno mače Ivana Bjeliševa, u kojoj se na djeci pristupačan način problematiziraju pitanja identiteta.

Čilanje i gala koncert bez orkestra

Festival je zatvoren u četvrtak 25. srpnja navečer u Radničkom domu u Delnicama uz Opera Night, u izvedbi Goranke i Marina Tuhtana, sopranistice i tenora. Riječ je o klasičnom gala koncertu uz multimediju. Pohvalna je ideja da se pomoću suvremene tehnologije ovaj žanr može dovesti čak i tamo gdje možda nema uvjeta za dovesti čitav orkestar, zbor i sve ostalo što bi inače bilo potrebno za operni gala koncert. K tome, ovaj koncert ima i vrlo bitnu didaktičku notu, pošto audiovizualne projekcije koje najavljuju arije pružaju crtice iz života skladatelja, anegdote ili rezime radnje opere kojoj pripada sljedeća arija.

Ni u srijedu nije bila rupa u programu. Taj su dan organizatori izabrali za “Chill Day”, tj. opušteno druženje u parku u Delnicama uz glazbu, piće i žonglerski nastup s vatrom. Isti dan je na obližnjem zidu slikarica Jasmina Jogić započela raditi mural u čast Kotar teatru – organizatoru festivala. Fešta je tako trajala do kasnih noćnih sati, kada je pomalo počelo i kišiti. U ponedjeljak i srijedu bile su organizirane i kreativne radionice za djecu vrtićkog uzrasta u Delnicama i Fužinama. Dječji su radovi bili izloženi u predvorju Radničkog doma u Delnicama sat vremena prije početka završne predstave.

Umjetnica Jasmina Jogić oslikala je zid u čast festivalu

Umjetnica Jasmina Jogić oslikala je zid u čast festivalu

Sve u svemu, ako je motivacija i cilj ovoga festivala oživjeti kulturni sadržaj Gorskoga kotara, rekao bih da odrađuje odličan posao, pogotovo po pitanju specijalnosti organizatora, a to je kazalište. Predstava možda i nije bilo jako puno, ali njihova kvaliteta to itekako nadoknađuje i nadilazi. Izdvojio bih tu svakako Pričaj mi o Gorkome, Snjeguljica mora umrijeti i A tko si ti? kao tri vrhunske predstave, što za jedan mali festival nije uopće loše. Recepcija i posjećenost festivala pokazuju da su ovakve stvari Gorskome kotaru itekako potrebne, ali i da organizatore čeka još puno posla. Nastave li s ovim istim entuzijazmom i zadržavajući fokus na teatru, ne vidim zašto s vremenom ne bi i Gorski kotar svako ljeto postao jedan od centara vrhunskog kazališta u Hrvatskoj.

Standardno