Alec Empire: Pozdravljam ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, dobro je da smo zajedno

Razgovarala: Mia Mitrović

Napisao, preveo i prilagodio: Franko Burolo

Svaki politički osviješteni rejver barem jednom u životu imao je kratku ali dinamičnu Atari Teenage Riot fazu. Na repeatu je slušao “Speed”, “Delete Yourself i druge hitove ovog radikalnog i buntovnog benda na afterima i afterima aftera svog burnog života. Osnovani 1992. godine u Berlinu, Atari Teenage Riot su kroz devedesete postali jedan od najutjecajnijih underground bendova našeg vremena. Ostavili su traga na mnoge glazbenike među kojima su i Prodigy, Beasty Boys i Rage Against the Machine. A zbog njihovog eksplicitno slobodarsko-ljevičarskog i anarhističkog političkog stava dobili su titulu savjesti elektronske glazbe. Desetak godina nakon razlaza, Atari se ponovno okupio 2010., a već iduće godine izdali su povratnički album. Frontmena Atarija, Aleca Empirea uspjeli smo uloviti prije koncerta u zagrebačkoj Tvornici Kulture. Alec se dobro drži, nikad čovjek ne bi reko’ da ima 4 banke te je s novinarima Anwe rado popričao o glazbi, aktivizmu, internetskim slobodama, politici i budućnosti radikalne ljevice.

Iako više nije tinejdžer, Alec se dobro drži s 4 bane na grbači

Iako više nije tinejdžer, Alec se dobro drži s 4 bane na grbači

Započet ćemo s vašim zadnjim albumom, Is This Hyperreal?. U njemu govorite o slobodama na internetu. Koliko su one danas važne i što možemo činiti da ih štitimo?

Protivnik sam bilo kakvog oblika cenzure. Živimo u vremenu u kojem su tradicionalni mediji usredotočeni samo na određene vijesti i informacije, a i njih često iznose iskrivljeno ili prenapuhano. Stoga smatram da je jako važno što internet omogućava neke alternativne vidove širenja informacija. Kao što se vidi iz slučaja WikiLeaks, naročito loše prolaze upravo “zviždači”. Ovo su vrlo opasna vremena. I ako dozvolimo da takve stvari prolaze i ne budemo li dovoljno upozoravali ljude, bit će još i opasnija. Tehnologija danas mnogo olakšava špijuniranje ljudi i razvijaju se novi oblici nadzora.

Ima li onda uopće slobode na internetu ili je sve pod kontrolom odozgo?

Sve je više i više kontrole, naravno. Radi se o određenim kompanijama, koje postaju vrlo velike i koje posjeduju gomilu podataka… Mislim da svatko zna za Google, Facebook, Apple… Što te kompanije postaju moćnije, postaju i opasnije. Neki ljudi kažu: “Ja nemam što skrivati.” Ali onda ih pitam: “Zašto zaključavaš kuću? Ako nemaš što skrivati, daj mi lozinku za svoj e-mail račun.” Želimo li to? Želimo li npr. da radi osiguranja kuće, osiguravajuće društvo ima pristup mejlovima koje smo slali svojim bolesnim roditeljima ili nešto slično? I onda mi kažu: “Ah pa ne!” Kužiš! Ljudi ni ne misle što netko može činiti s podacima…

Je li to razlog zašto odbijate da vas se fotografira?

Ne, ne, ne! To je zato što nam se čini da već ima puno loših fotografija naokolo pa nam ih ne treba još. Ali stvar koja nas najviše ljuti – pa neki fotografi ispadnu žrtve svega toga – je ta što ima puno fotografa koji onda prodaju te fotografije svakojakim magazinima, gdje su one izvučene iz konteksta i nemaju nikakvog smisla. Sori, ali eto, takvi smo. Doduše, ako neki obožavatelj jednostavno uhvati fotku s mobitelom, nije nas briga. Oni će si to možda samo staviti na Facebook ili nešto slično… Naravno da ne želimo sprječavati to. Ali profesionalne fotografije su nešto drugo. Zato ponekad radije kažemo ne, nego da trošimo masu vremena na slaganje posebnih ugovora, koji se ponekad opet izjalove. Pa si kažemo, ma dobro, ljudi će pamtiti koncert kakav je bio i… baš nas briga.

Iako odbijaju fotografiranje, Alec je spremno pozirao s novinarkom Anwe

Iako odbijaju fotografiranje, Alec je spremno pozirao s novinarkom Anwe

Obnovili ste Atari Teenage Riot 2010. u špici ekonomske krize. Je li motivacija za to bila aktualno stanje u Njemačkoj i u svijetu?

Zapravo i ne… Prvo smo mislili da ćemo odsvirati samo jedan koncert. Mi zapravo nikada nismo ni raspustili bend. Napravili smo pauzu, jer je Carl Crack umro. Sve je zapravo potaknula Hanin Elias. Ona je kroz devedesete nekoliko puta napuštala bend, a taj put u Londonu nas je napustila usred tonske probe. Time nas je stavila u vrlo neugodan položaj, odjednom nismo mogli odraditi londonski koncert, koji nam je svima mnogo značio. Napravila je veliku scenu i od tada je sve skupa postalo i vrlo osobno. U svakom bendu je vrlo važan i taj neki timski duh, nije to doslovno samo posao. Svima nam je to njeno ponašanje bilo blesavo. Trudili smo se da joj pomognemo, da joj idemo na ruku, a ona nas je iznevjerila. I onda nam je 2009. godine ponovno pristupila i ispričala se za sve i predložila da odsviramo jedan koncert u Londonu. To je uvijek ostalo kao neko nedovršeno poglavlje… Znaš, kad s nekim prođeš toliko toga i izgradiš prijateljstvo pa se dogodi ovakva stvar, dok se god sve ne razjasni, to vam uvijek ostaje negdje na umu.

Kako su fanovi prihvatili novi Atari?

Vremena su danas sasvim drugačija. Glazbena scena 2009. nije baš izgledala kao da bi nas mogla prihvatiti… Bilo je ponešto bendova oko kojih su se donekle skupljali i fanovi nekakvog MIDI zvuka, kao Bloody Beetroots ili Crystal Castles, ali nije izgledalo kao da bi ljudi htjeli opet vidjeti Atari. Osim toga, nisam računao na stare fanove, uopće. Bio sam skeptičan po tom pitanju.

Kako to misliš? Stari fanovi su posvuda..

Šta ja znam, nisam ih bio vidio desetak godina, i to dugih desetak godina. I radili smo mnogo drugih stvari u međuvremenu… Ali odlučili smo da svejedno odradimo taj koncert u Londonu i ispalo je stvarno odlično. Zvučali smo kao nešto svježe i novo. A baš tjedan dana prije koncerta, u Engleskoj je bila izabrana vlada. Odjednom, usred sve aktualne politike i financijske krize, ljudi su rekli: “evo benda koji progovara!” Bio je to neki sasvim drugi scenarij, a ne onaj tipičan, gdje se stari bend ponovno okupi, odsvira stare pjesme i doviđenja. Dobili smo novi kontekst. Zbog toga nam je i bilo uzbudljivo to učiniti. Meni je najveća noćna mora bila da se pretvorimo u bend koji svoj uspjeh temelji tek na nostalgiji za devedesetima…

Dakle Atari još uvijek ima što reći i još uvijek progovara s pozicije radikalne ljevice. Što misliš o sadašnjosti i budućnosti radikalne ljevice u politici i  glazbi, o pokretu uopće?

Živimo u vremenima u kojima je potrebno redefinirati mnogo stvari. Npr. u devedesetima se mnogo ulagalo u kritiku i upozoravanje na loše strane globalizacije. I danas zaista vidimo efekte toga na sve strane pa i u Europi. Mislim, volim ja kada stvari postaju internacionalnije, naravno. Zaista nisam za nacionalne države. Mislim da su nepotrebne. Dakle, nisam protiv globalizacije same po sebi, ali nije u redu da manjina ljudi slobodno vrti svoj novac po svijetu i čini što ih volja, dok se svi ostali moraju suočavati sa svakojakim restrikcijama. Ako stvar nije temeljena na jednakosti pa da odgovara svakome, onda je nepravedna i zapravo još i gora, nego kada si pod zaštitom svoje nacionalne države. A čini se da u nekim zemljama nekim ljudima to itekako odgovara, dok većina baš i ne vidi nekog zaista pozitivnog učinka. Zato mislim da je važno te stvari objasniti ljudima, zašto ih se to tiče. Često ljudi misle da je njihova krivica kada izgube posao, kada se tvornica u kojoj rade zatvori slično…

Govoriš o radničkim pravima. O tome se rijetko priča u eri (neo)liberalnog kapitalizma..

Točno. A još jedan od razloga zašto sam protiv ovakvog načina je i taj što ovako ne dobivamo najbolje rezultate. Npr. u Njemačkoj je obrazovanje stvar koju si mogu priuštiti samo mladi iz dobrostojećih obitelji, pogotovo ako govorimo o odlasku na sveučilište. Mislim da je glupost ako svoj posao i svoju poziciju u društvu možeš jedino naslijediti. Time gubimo vrlo talentirane ljude, kojima je jednostavno onemogućeno da se iskažu. Osim toga, na visokim upravnim pozicijama stoje ljudi iz uvijek istog društvenog miljea, koji nisu u stanju razumjeti određene aspekte, kao npr. što motivira ljude. Ako se svaki dan osjećaš kao da si lako zamjenjiv, onda sigurno nećeš dati sve od sebe. A mislim da se ljudi žele osjećati ispunjeno time što rade u životu. Radnici nisu lijenčine koje nije briga i samo žele da im se plati, kao što ih neki žele prikazati. To je užasno negativno, a nema ni smisla. Osim toga, svi moji aktivistički prijatelji iz škole, većinom su postali “nešto”: osamostalili su se i postigli rezultate u struci, iskazujući nevjerojatan nezavisni duh i talent. Dok su mnogi od onih koji su bili iz vrlo bogatih obitelji završili u zastrašujućim scenarijima – netko se ubio, netko je narkić itd… Oni nisu uopće bili u stanju da iskoriste tu svoju prednost. Sve mi se čini da ovaj društveni model uopće ne funkcionira.

postavu Atarija danas čine Alec, Nic Endo i reper CX KIDTRONIK

postavu Atarija danas čine Alec, Nic Endo i reper CX KIDTRONIK

A što misliš o Occupy modelu?

Occupy je vrlo fragmentiran pokret. U njemu ima i stvari koje mi se sviđaju i stvari koje ne. Jedna od stvari koje mi se sviđaju je i činjenica da nije vezan isključivo za jednu ideologiju. Ne može se reći da su to sve komunisti ili socijalisti ili pacifisti… Tu se okupljaju ljudi svih političkih pozadina, čak i dobnih skupina, i svi zajedno ukazuju na neke probleme, pokušavaju ih identificirati i naći rješenja za njih. Mislim da je jako dobro što su ljudi aktivni. To je pokazatelj da je ljudima stalo. Mnogi su ljudi po cijelome svijetu trenutno uključeni u politički aktivizam, što se baš i ne vidi u mainstream medijima, koji ostavljaju dojam da više nikoga nije briga za politiku. Stvarnost je ipak drugačija. Čini mi se da se ljudi brinu više sada, nego pred dvadesetak godina. Pomaže i to što je sada dostupno više informacija. I to je dobro. Ne bih rekao da je Occupy odgovor na sve probleme ali ipak je to jako dobar početak.

Hrvatska uskoro postaje 28. članica Europske Unije. Je li to dobro za nas kao zemlju?

Pozdravljam vas! Ne zbog EU same po sebi, nego jednostavno mislim da je dobro da smo što više zajedno. Govorim to više iz kulturne perspektive. Mnogi Nijemci su toliko arogantni da misle kako su najbolji i najveći na svijetu. A ja mislim da je totalno sranje kad si neki uzimaju za pravo da budu ponosni na djela nekih ljudi koji su živjeli prije njih, samim time što dolaze s istog zemljopisnog područja, a bez da su sami u njima ikako sudjelovali. Mislim da je to vrsta nacionalizma koja vodi do rasizma i ostalih problema. Zato je dobro da ti ljudi što više upoznaju i prihvaćaju različite narode. Što je i unutar same Europe također vrlo zanimljivo, jer Europljani jesu poprilično raznoliki. Tu ima i više različitosti nego u Americi. Nadam se da bi više komunikacije moglo otvoriti neke umove i dovesti do bolje interakcije. Naravno, politika EU je druga stvar i ne podržavam je. Ali sam ulazak u Uniju ima i pozitivnih strana, jer naglašava činjenicu da smo svi dio iste priče.

Vratimo se malo na glazbu. Kao dugogodišnji i počasni član berlinske scene, kako gledaš na propast Love Paradea i stravičnu nesreću koja obilježila njen kraj?

Love Parade je u jednom trenutku isključio mnoge ljude, sound systeme i klubove. Do sredine devedesetih postao je već vrlo iskvaren. Nije više bilo toga da se bilo tko može pridružiti sa svojim kolima i što je nekad bila velika slobodna parada, postajalo je sve više kontrolirano i htjelo se isključiti mnoge podžanrove techna i elektronske glazbe uopće. Sve u svemu, ono što je bilo zamišljeno kao veliko okupljalište različitosti, postalo je mainstream koji diskriminira manjine. A to baš i nije bila ideja kada se stvar pokretala… Mada ja ionako nisam nikada ni bio pobornik Love Paradea. Bio sam na prvome Paradeu i tada se nije činilo kako će tu uskoro dolaziti milijun ljudi… Već kad se skupilo njih tisuću, činilo se nevjerojatno, a stvar je samo nastavila rasti. A do 1993. već sam zaključio da ne želim imati ništa s tim. I čini mi se da način na koji se sve završilo pokazuje da je zaista krenuli lošim putem. Sve se više stvar svodila samo na stvaranje profita… I mislim da je to na neki način i dovelo do te velike nesreće, u kojoj su neki ljudi umrli. Jer, recimo, u početku tamo nije bilo nikakvih ograda, sve je bilo otvoreno. Onda su počeli npr. prodavati prava za prodaju pića na paradi pa da bi se to moglo regulirati, trebali su stvar zatvoriti, ograditi. Da nisu bili ograđeni, ljudi bi se lakše i bolje rasporedili po prostoru i vjerojatnost da se dogodi ovakvo nešto bi bila mnogo manja. Mislim da je to bila kobna pogreška.

Za koje današnje bendove smatrate da idu u pravcu digital hardcorea ili da možda proizlaze iz njega?

Digital hardcore? Vrlo dobro pitanje. Ne znam. Ima elemenata u mnogo današnje glazbe. Npr. jednom kad smo svirali u New Yorku, Skrillex je htio otvoriti večer pred nama. Tada još nije bio toliko poznat. Bio je sav nabrijan, rekao da je veliki obožavatelj… Danas kada ga pogledate, to više nije toliko očito… I bilo je smiješno kada smo DJ-ali na Dim Mak stejdžu u Portugalu, čak nam je i AfroJack uletio i s oduševljenjem govorio da ima naše ploče. Mnogi su od tih ljudi slušali tu muziku u devedesetima i odrastali uz nju. Tako da ima i toga. Ali ima i očitijih, underground stvari, kao Venetian Snares, Otto von Schirach… ili Death Grips bi također bili dobar primjer…

Možda i južnoafrički Die Antwoord…

A da, da, mnogi ljudi to kažu… hahahaha…

Priča se da su članovi Prodygija postali pankeri tek nakon što su svirali s vama..

Da, zbilo se to na jednom festivalu na Islanu 1995. Tada su imali duge kose i izgledali kao dobri hipi dečki. Trebali su nastupiti odmah nakon nas i njihovi su menadžeri zahtijevali od nas da ne unosimo toliko energije u svoj nastup, jer su se bojali da će Prodigy ostaviti slab dojam kad izađu poslije nas. Tako da je cijela situacija bila nezgodna… I oko dvije godine kasnije, pojavili su se s Firestarterom i Fat of the Land. Ali normalno je to. Svi smo na neki način povezani, tako da ne bih brzao sa zaključcima. Svi ljudi jednostavno utječu jedni na druge cijelo vrijeme.

Oglasi

2 misli o “Alec Empire: Pozdravljam ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, dobro je da smo zajedno

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s