Christiania: izgubljeni raj koji je ostario

Piše: Vinko Drača

Christianiju sam prvi puta posjetio u kasne noćne sate, u društvu svoje cure i grupice naših zajedničkih prijatelja. Još se sjećam toga koliko je mjesto izgledalo drugačije od onog što sam očekivao- umjesto šarenih i idiličnih slika posljednje europske hipijevske komune, dočekale su me ruševne kuće; ostaci vojnih objekata koji su 1971. poslužili grupicama neprilagođenih ljudi koji su u nekadašnjim kasarnama i skladištima htjeli izgraditi svijet vođen krilaticama šezdesetih.

Ispred kuća stajale su bačve u kojima su gorjele vatre – jedini izvor svjetlosti u tamnoj skandinavskoj noći Kopenhagena, grada nalik mjestu iz Tolkienovih bajki. Mjesto je djelovalo mračnije od zagrebačkih geta – štandovi na kojima se prodaju hašiš i marihuana bili su osvijetljeni škrtim stolnim svjetiljkama, a lica naših prodavača bila su u sjeni. Iza pulta te su tamne prilike razgovarale s dečkima iz naše grupe dok smo pokušavali dogovoriti prodaju. Cjenkanja nije bilo – 100 kruna po gramu (oko stotinjak kuna) je fiksna cijena trave još od 2005. kad je konkurencija između domaćih dilera i grenlandskih Eskima dovela do kratkog rata u kojem je ubijen jedan od stanovnika Christianije.

Orkovski brlog Kopenshagena

Šetnja niz glavnu ulicu, poznati Pusher street, noću se pretvara u avanturu. Dok tražimo mjesto na kojem bismo konzumirali kupljenu robu, pokraj nas promiču sjene. Prilike koje na lancima vode velike i krvoločne pse, sićušne eskimske žene koje su mogle izaći iz nekog romana Jacka Londona, ostarjeli hipici u kožnim jaknama… Poneki od njih pokušavaju komunicirati s nama na grubom danskom jeziku i uvaliti nam teže stvari kojih nema na štandovima. Svojom oronulom pojavom i luđačkim pogledom izazivaju strah djevojaka… Zidove prekrivaju grafiti – poruke koje zahtijevaju legalizaciju trave, imena poznatih i nepoznatih bendova, znakovi koji zabranjuju fotografiranje… U nekadašnjem hipijevskom raju koji je ostario danas nitko ne želi da mu jasno vidite lice.

Ulazimo u jedan od mnogih barova. Pod je prljav i ljepljiv, na šanku se toči domaće Christiania pivo koje žitelji sami proizvode i rijetko tko je mlađi od četrdeset. Glazba danskih bendova preplavljuje prostoriju. Stojimo u kutu s lošim i preskupim pivom u ruci, dok gomile ostarjelih hipija uz ponekog zalutalog turista sjede i uvlače dimove. Miris kanabisa je sveprisutan i čini se kao da u cijelom ovom minijaturnom svemiru ne postoji nitko tko nije drogiran. Čujem dvoje starijih ljudi, ušlagiranih do izbezumljenosti kako se prepiru. Jedan Eskim s pletenicama, nalik šamanu iz neke vizije Jima Morrisona, sjedi kraj našeg stola i djeluje izgubljen u meditaciji, plavih  očiju usmjerenih prema prljavom zidu od šperploče na kojem kao da vidi nešto bitno…

Zabranjeno trčanje

 Christiania preko dana djeluje sasvim drugačije – ono što je noću bila orkovska jazbina tolkienovskog Copenhagena, sada je privlačna i egzotička turistička meka. Štandovi s drogom su i dalje tu, no pažnju više privlače male, privlačne suvenirnice na kojima se može kupiti lijep, jednostavan, ručno izrađen nakit, lule, cigaršpici, majice i naljepnice. Bacpackeri prolaze veselo čavrljajući. Na Pusher streetu se mogu kupiti danske palačinke, a na terasi manje prijetećih barova koji su noću zatvoreni popiti kava ili pivo iz šarolikije, turističke ponude. Jedino što još djeluje uznemirujuće su reakcije prodavača na štandovima sa drangulijama- oni vam ne daju da im se previše približite i robu morate gledati sa diskretne udaljenosti – očito da oprez ovih ljudi koji veći dio svog života provode izvan zakona ne nestaje s pojavom danjeg svjetla. Uz upozorenje koje zabranjuje fotografiranje primjećujem i drugi znak: onaj koji zabranjuje trčanje. Naš nam je kopenhagenski vodič objasnio da je to zbog toga što užurbani korak kod domaćih potiče paniku jer misle da se radi o policijskoj raciji. One su rjeđe nego u prvim danima komune, no sa svakom promjenom gradskih vlasti, koje već dugo planiraju iseliti komunu kako bi srušili stare kuće i na njihovom mjestu izgradile poslovni blok, strah stanovnika biva obnovljen.

Christiania tako postaje paradoks postmoderne Europe- mjesto koje su ljudi izgradili kao utočište idealima mira i tolerancije šezdesetosmaškog proljeća, a koje samo živi u stanju stalnog straha; od policije, došljaka i turista od kojih mjesto živi. Mjesto je to ostarjelih ideala, oronulih boraca jedne generacije kojoj jedino još droga pruža kakvu takvu utjehu. Slobodni grad koji pokazuje kako je žalosna sloboda koja ne umre mlada već doživi grijanje vlastitih reumatičnih kostiju na vatrama jedanaestrujanskog stoljeća straha.